Osuda
U Pismu čitam kako u vrijeme moje obrane nitko ne bijaše sa mnom. Piše to onaj koji je možda najviše zaslužio da ga se brani jer je od progonitelja postao svjedokom. Dirljiva je njegova veličina u opraštanju kad malo kasnije piše: Ne uzeo im Gospodin za zlo. Postoji mogućnost doživljavanja i proživljavanja šoka jednom kad se postane dijelom Crkve. Kad sam iz idealizirane slike ušao u njezinu stvarnost. Malo je reći kako je ona misao da je Crkva istovremeno i grešna i sveta pomogla u takvim trenutcima. Ta misao mi se činila previše uopćenom i apstraktnom. Ono što sam ponekad doživljavao znalo je biti kudikamo surovije i grublje. Ali, i sam sam tako radio drugima. I protiv drugih. Podmetanja. Ogovaranja. Klevete.
Izložen na vjetrometini i unaprijed osuđen, rastužilo bi me likovanje onih...