Oznaka: osveta

Osuda
Kroz filozofsku prizmu

Osuda

U Pismu čitam kako u vrijeme moje obrane nitko ne bijaše sa mnom. Piše to onaj koji je možda najviše zaslužio da ga se brani jer je od progonitelja postao svjedokom. Dirljiva je njegova veličina u opraštanju kad malo kasnije piše: Ne uzeo im Gospodin za zlo. Postoji mogućnost doživljavanja i proživljavanja šoka jednom kad se postane dijelom Crkve. Kad sam iz idealizirane slike ušao u njezinu stvarnost. Malo je reći kako je ona misao da je Crkva istovremeno i grešna i sveta pomogla u takvim trenutcima. Ta misao mi se činila previše uopćenom i apstraktnom. Ono što sam ponekad doživljavao znalo je biti kudikamo surovije i grublje. Ali, i sam sam tako radio drugima. I protiv drugih. Podmetanja. Ogovaranja. Klevete. Izložen na vjetrometini i unaprijed osuđen, rastužilo bi me likovanje onih...
Čemu osveta
Kroz filozofsku prizmu

Čemu osveta

Ja sam možda nepotrebno iskren. I djetinje naivan. Maštam o zarastanju svih mojih rana. O sebi koji neću nositi nikakve ožiljke kao podsjetnike. Preobraženi ja. Vječnost kao sjećanje na rane loša je vječnost. I vječnost s ožiljcima nepodnošljiva je. Vječnost mora biti nešto bezvremeno. To što vrijeme liječi rane ništa ne govori o ožiljcima. Nema vremena koje njih može izliječiti bez obzira koliko bih mogao produžiti sebi život. Dođite k meni svi izmoreni i opterećeni, pozivaš kroz Pisma. Dođi k meni ti koji si ranjen i patiš od bojazni da tvoji ožiljci neće nestati. Čovjek čovjeka ne može ozdraviti od sjećanja na patnje i muke. Može olakšati. Nije isto patiti od nasilne i nametnute amnezije zbog svojih rana i roditi se kao preobraženi čovjek. Tvoje rane poslije uskrsnuća ne bole. I njih...
Žena, muškarac, osveta (oko za oko i zub za zub)
Kroz filozofsku prizmu

Žena, muškarac, osveta (oko za oko i zub za zub)

Krivnja se okončava oproštenjem, kojemu prethodi kajanje. Na početku događaja krivnje stoji strah da nam ne može biti oprošteno. Učinjeno izgleda strašno i nismo sigurni zaslužujemo li oproštenje. Tako je i u svoje vrijeme Anzelmo iz Aoste razmišljajući nad tajnom Utjelovljenja zaključivao da se Bog morao utjeloviti jer je težina zlodjela izmjerena onim kome je učinjeno. Neizmjerni Bog je neizmjerno uvrijeđen i samo se neizmjernom žrtvom može namiriti učinjeni grijeh protiv Boga. Čovjek što god da je učinio nije mogao dobiti oproštenje, bez obzira na dubinu vlastita kajanja. I da se cijelo čovječanstvo kolektivno kajalo ne bi bilo dovoljno da Bog oprosti grijeh i uvredu koja mu je nanesena. Anzelmova misao pretpostavlja da bi u Bogu trebao postojati nekakav ponos ili gordost koji Boga s...