Oznaka: vjera

Nesigurnost
Kroz filozofsku prizmu

Nesigurnost

Pitaš me kroz Pismo mogu li svom životu dodati pedalj? Ne znam. Ako postoji meni nepoznat zakon koji određuje kad ću se roditi i kad ću umrijeti onda svom životu ne mogu dodati ni manje od pedlja. Ništa. Učiš me kako je ono što imam od života blago u glinenoj posudi koje mi u svakom trenutku može ispasti iz ruku i razbiti se. Istina je. Iznenada život ispadne iz ruku i razbije se u dijelove koje više ne mogu sastaviti u cjelinu. Učiš me da ako stojim neka pazim da ne padnem. Izbjegao bih je kad bih mogao. Zato i radim i živim kako bih je umanjio i udaljio od sebe. Ali, ona se nečujno nekako provuče. Pronađe pukotinu u životu za kojega sam mislio da sam ga dobro zatvorio i zaštitio. Ili kad uspijem život postaviti na čvrste temelje ona ih dok ne vidim nagriza. Teško mi je svladati rezi...
Sudac
Kroz filozofsku prizmu

Sudac

Teško se othrvam toj pradavnoj napasti. Iskonskom grijehu. Izricanju presude nad tobom. Nesvjestan sam kako bih želio po svaku cijenu biti sudac i dželat onostranosti. Moja presuda mora vrijediti i za vječnost. Olako grabim teološke i kršćanske razloge i motive. Učiš me u Pismu kako je tvoj sud pravedan i kako ćeš mi suditi po mojim djelima. Ne želim suditi tvojoj pravednosti. Zapravo, tvoju pravednost zaoštrio bih toliko da osim za mene nitko ne bi imao pravo na vječnost. Zatvorio bih do kraja uska vrata koja vode u kraljevstvo kao i iglene uši kroz koje ne bih dopustio nikom da se provuče. Zahvaćanje u vječnost i nastojanje da se iznad nje izdignem kako bih bio jedini sudac tuđih djela. I tebe bih mogao suditi i tebi izreći presudu. Osuditi tvoju dobrotu. Milosrđe. Izreći presudu n...
Praznine
Kroz filozofsku prizmu

Praznine

Uslišit ćeš svaku moju molbu govoriš mi kroz Pisma. Znaš li od čega se sastoje moje molbe? Nisu od riječi. Moje molbe sastoje se od životnih praznina nastalih nestancima i odlascima drugih. One se javljaju u trenutcima dugotrajnih samoća kada najdublje osjećam njihovu odsutnost. Koju riječ pretvaraš u odgovor i postoji li riječ kojom zatvaraš praznine u ljudima? Praznine su moj sadržaj. Male, ali i velike egzistencijalne pukotine kroz koje u mene prodiru sumnja i nevjera. One znaju postavljati pitanja: gdje si bio ili zašto si dopustio. Na koji se način uslišava molitva koju više nijedna riječ ne može zadovoljiti? Možda nekom posebnom meni zasad nepoznatom riječju? Ili nekom tvojom gestom koju tek trebam zaslužiti? Ti si onaj koji dopušta praznine u meni. Još se ne usudim ići tako da...
Riječ i zagrljaj
Kroz filozofsku prizmu

Riječ i zagrljaj

Ono što nedostaje je riječ. I nešto poput zagrljaja. Riječ koja bi me utješila. Ili zagrljaj koji bi mi otkrio kako u tom trenutku nisam sam. Međutim, nedostaju i jedno i drugo. Ja ne znam tko je s onim koji umire. Ako sam s njim, on me ionako ne čuje i ne osjeti moju ruku u njegovoj. Ili njezinoj. Ne može čuti ni riječi Pisma koje bi mogle poslužiti kao utjeha ili most u onostranost. Ostaje jedna mogućnost. Živjeti život kao pripremu za mogućnost susreta s Riječju. I tvojim zagrljajem. Moralo bi biti ohrabrujuće čuti riječi Pisma valjao si slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran uđi u moju radost. To bi bilo ogromno olakšanje. Neću živjeti sam. Ti ćeš živjeti sa mnom. Kao što bi i jednako olakšanje, ako ne i ushićenje bilo osjetiti raspete ruke koje grle moju dušu kad se odvaja...
Pitanja
Kroz filozofsku prizmu

Pitanja

Takav je dojam. Nedostupan sam. Izgledam kao netko koga ništa ne zanima. I nitko. Kao da se držim po strani u odnosu na život i druge oko sebe. Moguće je kako misle da sam nesposoban za empatiju. Ili se zanimam isključivo za sebe i svoje interese. Radi se o tome kako pravog sebe upoznajem tek u odnosu s tobom i prema tebi. Jednog dana će se moj život svesti na stanje u kojem ću biti zaboravljen i stavljen po strani. Bit ću star i onemoćao. Možda će mi biti krivo što me više ne pozivaju u svoje društvo. Neće mi biti lako prihvatiti kako me smatraju teretom i napornim starkeljom. Ljudi će dolaziti i prolaziti kroz moj život i ja kroz njihov. Ti ćeš, kako stvari stoje, ostati jedina osoba koja će stalno biti prisutna. Razgovarat ćeš sa mnom. Postavljati pitanja. Zanimat ćeš se za mene, ...
Čekanje
Kroz filozofsku prizmu

Čekanje

U Pismu mi kažeš kako je vjera već neko imanje onoga čemu se nadam, uvjerenost u zbiljnost koju ne vidim. Čekanje, zar ne? Treba znati čekati. U redcima koji slijede, nakon što vjeru opisuješ kao čekanje, hvališ Abrahama. Njegovu strpljivost. Njegovo čekanje. I u pravu si. Koliko je taj čovjek čekao obećanu zemlju kada si ga pozvao iz poznatog svijeta njegova oca da ga napusti i uputi se u nepoznato. A tek čekanje potomka! Znaš dobro što je nemati potomstvo u to vrijeme značilo ili se barem tako mislilo. Tko nema potomstvo, ti si ga prokleo. I Abraham proklet, jer je je jalov, čeka tvoj odgovor. I njegov uspon na brdo zajedno sa sinom kojega treba ubiti kako bi se dokazao vjernim. Čekanje da ubije sina dok se s njim uspinje na brdo. Čitajući o Abrahamu, vjeru doživljavam kao čekanje....
Mrtvac
Kroz filozofsku prizmu

Mrtvac

Trenutak kad se prihvati kukavičluk. Spoznaja kako nemam hrabrosti. Kako bih to sakrio, upirem prstom u druge. Javno nabrajam njihove grijehe. S krovova vičem o njihovim slabostima. Neugodno je znanje o vlastitoj dvoličnosti. O tome kako se na kraju život sveo na komfor. I lagodnost. I kako između lagodnosti i ozbiljne odluke izabirem lagodan život. Ništa me više ne veže uz tebe. Nema više duhovnog izvora. Život se sveo na spavanje, hranjenje i posjedovanje. Tako živjeti je nepodnošljivo, ali nekim čudom sam ušutkao savjest. Svejedno mi. Ipak riječi Pisma me ne pošteđuju. Niti sam vruć niti sam hladan i jer sam ni jedno ni drugo, ispljunut ćeš me. Ja sam pronašao način kako bih te izbjegao. Površno uživanje u životu bez ozbiljnog napora. Sve je u meni zakržljalo i počelo se sušiti. Od...
Jeremija
Kroz filozofsku prizmu

Jeremija

U Pismima čitam kako jednom od proroka obećavaš kako ćeš ga spasiti. I ja se pitam od čega me trebaš spasiti? Hoćeš li me spasiti bijegom? Ili smrću? Ili čime? Danas se pokušavam spasiti od života koji imam. Njegova besmislenost i jalovost postaje nepodnošljiva. Dosada života ponekad je toliko opipljiva da ne vidim ništa pred sobom. Ali, i česti neuspjesi i krive odluke pretvaraju mi život u pakao. I ta vječita briga za život. Taj strah od gubitka života, krova nad glavom, financijske sigurnosti, ta uporna i prokleta briga koja me ujutro probudi prije vremena i uvečer mi ne da mirno spavati. Ponekad ti se molim da me spasiš od života kao i onaj bolesnik u dugotrajnim i teškim mukama koji viče iz bolničke sobe: uzmi me konačno sebi, ja više ovako ne mogu! Kad te molim da me spasiš od ž...
Znanje
Kroz filozofsku prizmu

Znanje

Moram ipak drugačije pročitati onaj redak iz Pisma upućen učenicima: A vi, što vi kažete tko sam ja? A ti, što ti kažeš tko sam ja? Ponekad upadnem u napast. Čak i pođem misliti kao onaj što misli o tebi. Treba li za mene biti važno što filmska zvijezda kaže kako ne vjeruje u tebe i u život poslije smrti? Zašto je njegovo ili njezine mišljenje mjerodavno? Je li netko od njih iskusio onostranost i susreo tebe i ima dokaze za svoje tvrdnje? Povodljivost mi je stvarala nedoumice. Na pitanje o tome tko si ti kao da mi je uvijek bilo važnije što o tome misle drugi i koji su njihovi odgovori, nego moje iskustvo s tobom. Tražim slobodu da samostalno za sebe odlučim tko si ti za mene. To isto tražit će i drugi. Hoćemo slobodu samostalnosti. I odlučivanja. O tebi. Iako postoji opasnost da će n...
Zloba
Kroz filozofsku prizmu

Zloba

Iz moje nevjere proizlazi strah od ništavila i strah da ne postojiš. Strah od ništavila porađa u sebi besmisao i beznađe. Strah da ne postojiš porađa očaj i bespomoćnost. Tako moja nevjera iz koje proizlaze dva straha u sebi nosi četiri egzistencijalne zabrinutosti: besmisao, beznađe, očaj i bespomoćnost. Iz zlobe prema tebi proizlazi strah da ipak postojiš. Strah kako sam možda u krivu. Moja zloba znak je mog skrivenog straha. Posebno ona moja zloba kojom vrijeđam druge. Taj strah porađa podsmijeh prema onima koji se nadaju. Prijezir prema onima koji se ufaju. Cinizam prema onima koji vjeruju. Tako moja zloba nosi u sebi strah da nisam u pravu. I ona u sebi nosi tri egzistencijalna otpora prema onomu što od tebe dolazi: podsmijeh, prijezir i cinizam. Kad u meni prevladaju nevjera i ...