Petak, 21 siječnja

Tajna želja mnogih parova – Dragutinu i Jeli Tadijanović u sjećanje

Dragutin i Jela Tadijanović


Ima tome puno godina otkako sam kročila u srednju školu u Slavonskom Brodu. U razred sa mnom išla je i Željka. Odmah po upoznavanju otkrih: Željka je iz Rastušja. Osmijeh od uha do uha.

Rastušje! Tamo je rastao Dragutin Tadijanović.

Naravno, nije završila srednja škola, a ja sam pohodila Rastušje, obišla kuću u kojoj je odrastao Dragutin Tadijanović, kapelicu, promotrila detaljno put od Rastušja do Slavonskog Broda i do Podvinja. Bila sam sretna.

Nekoliko godina kasnije, moje prvo radno mjesto: Podvinje. Opet vezano uz Tadijanovića.

Dragutin Tadijanović išao je u školu u Podvinje i o tome pjesme pisao. Najviše citirana je ona Nosim sve torbe a nisam magarac. Ona u kojoj je nosio torbe zbog Jele. Zbog njene torbe niti sve ostale torbe nisu bile teret.

Puno godina kasnije otkrih kako mi sestra telefonira svake godine na Tadijin rođendan u Zagreb i kako divani s Tadijom. I svake godine odmah sutradan pričam ja s njom da čujem što je rekao Tadija. Oduševljavam se kada mi priča detalje njegove svakodnevice i divim kako mijenja naglasak čim čuje nekoga iz okolice Rastušja.

Tadija.

I onda jedne godine Tadija je tužan.

Jelica, njegova supruga je bolesna.

Nedugo pročitah u novinama, umrla je Jela Tadijanović-Ljevaković, povjesničarka umjetnosti, ugledna znanstvenica, urednica i stručna suradnica Biblioteke likovnih umjetnost…, a ja pomislih na Tadiju.

I tugovah kao kad umre dio obitelji.

I pjesme ponovno čitah, nastajahu nove… – o osamljenosti, o praznim stolicama u zagrebačkom kafiću… Suosjećah s Tadijom.

Nedugo potom proslavio je stoti rođendan.

Primao čestitke, smijao se, pričao dogodovštine svoga djetinjstva i Rastušja i Broda. U franjevačkom samostanu u Brodu sobu u kojoj je stanovao učiniše spomen-sobom, izdavačke kuće ponovno sabraše njegova djela, a ja mislih na njegove osamljene večeri, bez Jele.

I onda, na današnji dan, ode i Tadija. Dragi Tadija. I svi opakivahu Tadiju, a meni bilo drago. Ta kome reći kako sam se radovala jer eto Tadija i Jelica opet su zajedno. Sada ih više ni bolest, ni smrt neće rastaviti. Toga ne razumiju svi.

Nije li uspjeh vidjeti dvoje mladih ljudi koji se drže za ruke, koji se ljube na ulici? Lijepo je i ugodno vidjeti bračni par s djecom koji izmjenjuje nježne poglede. Dobro je vidjeti ljude koji ispraćaju svoju djecu u život, a poštuju se i lijepo zbore o sebi i drugima. Kako je divno kad te s prozora u rano jutro prati poznato lice dok zamičeš iza ugla. Sve su to dobre i vrijedne slike ljudskog života. Radošću nas ispunjava vidjeti mladence pred crkvom koji izmjenjuju osmijehe i sitne znakove nježnosti. Čestitamo im. Kreću na dugi i težak put. Put uzajamnog upoznavanja, otkrivanja vrlina i mana, nedostataka i nesavršenosti bračnog druga.

U tom procesu rasta ljubavi moraju otkriti i svoje nedostatke i bolne rane, mane i vrline. Ranjeni nedaćama života rađaju i odgajaju svoju djecu pazeći kako im ne bi prenijeli svoje mane, nedostatke i boli. Paze kako im dati najbolji dio sebe, svoju ljubav.

Sve je to vrijedno čestitanja i divljenja.

I njih dvoje počnu gledati u svoju djecu, strepeći nad njima više nego nad sobom. I tako prolaze godine. Peta i deseta godišnjica braka. Ako su jako uspješni i dvadest peta. Godina za godinom prolaze.

Rijetki, doista rijetki uspiju sačuvati onu nježnost s početka. Onu toplinu međusobnog zajedništva. Rijetki ostanu vjerni do smrti. Njihova ljubav i zajedništvo postaje nam uzor. Nadahnjuje. Gledamo ih i nadamo se kako ćemo i mi to uspjeti.

Negdje duboko u sebi čeznemo zadržati te nježne osjećaje kao oni.

Takvi su bili Tadija i Jela.

Nisu nepoznate fotografije na kojima se vidi njihova ljubav u staračkim danima dok se naslonjeni jedno na drugo gledaju i drže za ruke. Gledamo ih i divimo se njihovom zajedništvu. I osjećamo kako možemo čestitati na prijeđenom putu.

Tek sad pjesme o njihovoj ljubavi imaju dublji smisao. Čestitamo.

U osnovnoj školi redovito djeca uživaju u pjesmi Nosim sve torbe a nisam magarac, a mi bismo u odrasloj dobi trebali uživati u njegovim drugim pjesmama. Lijepo je pomisliti kako je Tadijina pjesma svojoj Jeli koja ga prati s prozora pogledom punim ljubavi napisana kada je imao sedamdeset i četiri (74!!!) godine.

Želim vam uživanje u nježnosti i naklonosti u vašem braku čak i nakon 65 godina zajedništva.


Dragutin i Jela Tadijanović i Joža Prudeus


Lepet krila (D. T)

Jelici

U velikom nekom gradu,
U stanu s tisuću knjiga,
Žive njih dvoje, sami,
Godinama. (Tko zna, dokle?)

Svake noći, svake noći,
Kad se spremaju na počinak,
Oni se zagrle i dugo šapću:
»Lepet krila! Lepet krila!«.

Nema, nikoga nema da bi,
Prije svog lijeganja u postelju,
Rekao: »Lepet krila!«.

Samo njih dvoje, kada se budu
Rastajali od ovog Svijeta,
Ponijet će sobom tajnu tih riječi.

A pratit će ih lepet krila anđeoskih.

Zagreb (Mirogojska cesta 8),
27. siječnja 1998.


Stihovi na poklon (D. T)

Kad odlazim od kuće, u Gajevoj, pogled
Svraćam na prozore prvoga kata:
Ona i ja živimo tamo odnedavna.

Nema na prozoru cvijeća,
Otvoren je i na njemu se pojavi
Njezin nasmiješeni lik,

Moj nadraži cvijet,
I pozdravlja me, kao nekada.
A ja ne mogu da doviknem:
Najdraži cvijete moj

(Jer što bi prolaznici rekli?)
Nego se laganim korakom izgubim
Iza ugla, pa stanem. I kažem naglas:
Jelice, najdraži cvijete!

Zagreb (Klinički bolnički centar »Rebro«)
15. ožujka 1979. uveče