Četvrtak, 6 svibnja

Tata, hvala!


Blagdan je svetog Josipa. Dok su trajale devetnice, trodnevnice, pripreme, bio je vidljiv napor propovjednika u našoj župnoj crkvi kako što bolje opisati utjecaj svetog Josipa na povijest našeg spasenja. I onda jutros, na prvoj jutarnjoj misi, na Blagdan svetog Josipa, čujem mladog župnog vikara kako se temeljito spremio za propovijed, citira filozofe, profesore (pa i svoga sa faxa!), bibličare i mnoštvo zvučnih imena. Svi su nešto rekli o svetom Josipu. Nekada davno. Tijekom povijesti. Ispod medicinske maske gledam to mlado biće koje se razmeće teoretskim i naučenim znanjem. Gledam, slušam i pitam se je li on imao  oca, tatu ili je dijete odraslo samo s majkom… Pitam se kakav li je bio njegov otac i kakav je bio njegov odnos s njime. Kako se to dogodilo da je teorija i iz knjiga naučena građa nadvladala iskustvo života… (nadam se ipak kako je ovo stanje u kojem sam ga danas vidjela i čula samo prolazna faza njegova odrastanja).

Naime, svi mi koji smo imali svoga oca, tatu, prolazimo kroz različite odnose prema svom ocu tijekom života. Polazimo od djetinjstva i doživljavanja da je ‘moj tata najbolji na svijetu’ pa preko doživljavanja da je ‘on stara generacija”, a ono što govori ‘više ne vrijedi’, dolazimo do odraslog promatranja svoga oca. Pa i kada imaju istog oca, braća i sestre znaju nositi drugačije otiske očeva bića u svome životu. Svatko ima svoj put dozrijevanja i razumijevanja sebe, ali i svoga oca. No, sve je više dječaka i djevojčica koji odrastaju bez oca, a odnos između djeteta i oca zaokuplja sve više psihologa i psihijatara.

Dobro je prisjećati se svojih očeva, razmišljati o njihovim postupcima, pregledavati utjecaje koji su na njih utjecali, ali i gledati što su činili u vremenu u kojem su živjeli. Sazrijevanje u dobi i osobnosti sve više mi donosi novu jasnoću pogleda na oca. Sve mi je jasnije kako pripadam krugu sve malobrojnijih ljudi koji su imali sreću i blagoslov imati oca koji je bio dobar suprug svojoj ženi. Koji je bio djeci uzor u mnoštvu odnosa unutar svijeta. Koji je svjedočio o ispravnom vjerničkom odnosu prema Bogu, ljudima i svijetu u kojemu živimo. Stoga me veseli kada se i danas uz šalicu čaja ili kave mogu opustiti sa svojim sestrama, premda u zreloj dobi svoga života, te analizirati postupke svoga oca. Užitak je slušati sestre kako su one u to isto vrijeme doživljavale tadašnje očeve postupke i kako ih danas vide. I dok razgovaramo, osjećamo njegovu prisutnost među nama – iako već odavno ‘ore nebeske njive’. On je za nas model muškarca koji bi poželjela svaka od nas svojoj kćeri, svojoj unuci. On je model muškarca kakvoga bi poželjele i samima sebi. Nije to djetinjasti pogled na oca koji je ‘najbolji na svijetu’ nego pogled žena, koje su u međuvremenu i bake postale, na muškarca koji nam je s našom majkom omogućio ovakav život kakav živimo.

Zato mi je strašno žao kada vidim i susrećem ljude koji se na spomen svoga oca mršte i odmahuju rukom. Koji o liku oca govore naučenim frazama i koriste tuđe misli… Čak i onda kad ljudi govore o teškim trenutcima i iskustvima života sa svojim ocem čini mi se bolje nego kad o svome ocu ne govore ništa, kad izbjegavaju o ocu govoriti, kao da ga nije ni bilo… S druge strane se jako  radujem kada susretnem ljude koji vedra čela i s osmijehom pričaju o svom ocu, djedu, pradjedu… Vidim u njima neku čvrstinu i optimizam koju prepoznajem i kao svoje osjećaje.

Danas, na Blagdan svetoga Josipa, molim za sve očeve da budu dostojni svoga očinstva. Za svu djecu da mirno pogledaju utjecaj svoga oca na njihov život. Ako treba, neka liječe rane… Ako treba neka budu ponosni…

A tebi tata, hvala! Hvala ti što me čekaš i što ćeš me dočekati na ulazu u dom Oca nebeskog!