Temeljni Božji naum o ženidbi
Čovjek – vrhunac
Prvo poglavlje prve knjige Svetoga Pisma opisuje kako je Vječni stvorio i uredio sve vidljivo i nevidljivo pomoću deset svojih rečenica. Osma od njih je: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!“ (Postanak 1, 26). Čovjek je predočen kao kronološki i hijerarhijski vrhunac Božjega stvaranja. Prva stranica Biblije predočava sva druga stvorenja kao učinak Božje riječi, a samo je čovjek predstavljen kao Božje djelo, nastalo prema naumu, planu i razmišljanju među Božanskim Osobama.
Sȃm Bog je, prema svetopisamskom zapisu, nadjenuo ime vrsti koju je stvorio – čovjek, a zatim je prepustio čovjeku da im upozna narav i da tada imenuje sva ostala stvorenja. Bog je pri tom sa zanimanjem čekao kako će ih prozvati: „Gospodin, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime“ (Postanak 2, 19). Tako Bog predstavlja čovjeku živi svijet, a „čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju“ (Postanak 2, 20).
Čovjek – jedinstvo
Drugo izvješće o stvaranju unaprijed izbjegava dualističko antropološko poimanje – koje dušu i tijelo dovodi u gotovo neprijateljsku suprotstavljenost – kad utvrđuje: „Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša“ (Postanak 2, 7). Taj kemijski i metafizički sastav i ta nadtrodimenzionalna danost podloga su kasnijim teološkim utvrđenjima:
- „čovjek nije ni sama duša, ni samo tijelo, nego istodobno i duša i tijelo“,[1]
- „Bog je sazdao ljudsko stvorenje kao zajednicu sastavljenu od duha i tijela“,[2]
- „čovjek je jedinstvo sastavljeno od razumske duše i ljudskoga tijela”,[3]
- „duša je čovjekova bitna oblikovnica (supstancijalna forma)“.[4]
- „duša, budući da je bitna oblikovnica, daje jedan bitak (jedinstveno postojanje) cijelomu tijelu“.[5]
Čovjek – spolna različnost
Bog je utvrdio da čovjeku ne priliči samoća te mu je odlučio napraviti pomagača koji će mu biti sličan, njemu odgovarajuće biće s kojim će moći surađivati, raditi i razgovarati: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on“ (Postanak 2, 18). Ali, takvo se biće nije našlo među svim živim stvorovima koje mu je Bog predveo: „No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on“ (Postanak 2, 20b).
Sveti pisac nije povjesničar nego teolog kad piše: „Tada Gospodin, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro [masoretski miṣṣal‘ōṯāv, Septuaginta τῶν πλευρῶν – tō͂n pleurō͂n, Vulgata latinski de costis], a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Gospodin, Bog, ženu pa je dovede čovjeku“ (Postanak 2, 21–22). Hebrejski izraz cêlâ‛, kao i grčki πλευρά [pleurá] i latinski costa znači i „jednu stranu“, „polovicu“ čovjeka, a ne samo „rebro“. Time je izražena istovjetnost i jednakost naravi muškarca i žene.[6]
Pierre Adnès (1916.–1999.) ističe: „Glavna svrha teksta bila bi – čini se – protumačiti snažnu i tajanstvenu sklonost koju čovjek spontano osjeća prema ženi. To je upravo ono što pokazuje uzvik čovjekove radosti kad je, osviješten, opazio družicu koju mu je Bog predstavio. Taj uzvik, nedvojbeno, dolazi zbog toga što muškarac u ženi prepoznaje biće iste naravi kao on, ali istodobno i nadasve biće koje izlazi od njega: ‘Napokon! Ovo je kost od mojih kostiju, pȕt od moje pȕti!’ (Postanak 2, 23a). Osnovni razlog koji privlači muža prema ženi jest upravo taj što u njoj nalazi kao neki otuđeni dio sebe. Muškarac i žena su tako nadopunjujući oblici jedne te iste cjeline, sukladni kutovi gledanja. Njihovo bračno jedinstvo trebalo bi ponovo uspostaviti prvotno razdvojeno jedinstvo“.[7]
Prvo određenje ženidbe
Naznačivši antropološku i biološku danost o ljudskom biću, Sveto Pismo navodi da čovjek nadijeva ime svojoj družici, on je imenuje: „Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!“ (Postanak 2, 23b: „ləzōṯ yiqqārê ’iššāh, kî mê-’îš luqoḥāh zōṯ“). U hebrejskom izvorniku riječ je o igri riječi: muškarac je ’îš, a žena je ’iššāh. To su pokušali ponoviti i hrvatski prevoditelji parovima: čovjek – čovječica, čovjek – njegova žena, muž – muževnica, muž – mužavka, muž – mužakinja, muž – mužica.[8]
Nakon te rečenice, pisac Knjige Postanka bilježi misao ključnu za kršćansko razumijevanje ženidbe: „Stoga čovjek ostavlja otca i majku i prianja uza svoju ženu i oni postaju jedno tijelo“ (2, 24).[9]
Te su riječi silno važne jer ukratko objavljuju ideal i zakon ženidbe prema Božjem naumu. Vez koji veže muža uza ženu i obrnuto mnogo je jači od same krvne veze kojom su supružnici vezani uz vlastite roditelje jer njih moraju ostaviti da bi se priljubili jedno uz drugo.
Za nastanak nove obitelji bitan je prvi glagol: „ostavlja“. Nova obitelj može nastati napuštanjem dotadašnje obitelji. Dijete u dosadašnjoj obitelji postaje supružnikom, ostavlja otca i majku da sam postane ženidbenim drugom, spreman postati i roditeljem.
Preostala dva glagola iz toga retka: prianjati i sjediniti se („čovjek prianja uza svoju ženu i njih dvoje postaju jedno tijelo“) označavaju bitna svojstva ženidbenoga saveza: jednost i nerazrješivost.
Dāvak
Predikat „prianja“ u hebrejskom izvorniku Postanka 2, 24 glasi dāvak. Taj se lik pojavljuje 54 puta u masoretskom tekstu sa sljedećim značenjima:
1. prilijepiti (se), zalijepiti (se), lijepiti se, prionuti uz/za, sljubiti se, biti privezan, biti neprestano s, biti prislonjen, biti naslonjen, srasti, čvrsto se držati koga, držati se u blizini, posvećivati se komu, povezati se s, prianjati uz, pridružiti se, pripijati se uz, pripojiti se, pristajati uz, pritisnuti se, privezati se, privinuti se, priviti se, privući se, sjediniti se, spojiti se s, stegnuti se, stisnuti se uz, stopiti se s, tijesno se spojiti, vezati se uz, zbiti se uz, zbližiti se, združiti se s:
1.1. doslovno: Job 19, 20 („Kosti mi se za kožu prilijepiše“), Psalam 102, 6 („kosti mi uz kožu prionuše“), Druga o Samuelu 23, 10 („ruka… ostala kao prirasla uz mač“), Jeremija 13, 11 („kao što pojas prianja uz bedra čovjekova, tako sam htio da sav dom Izraelov i sav dom Judin prianja uza Me“), Tužaljke 4, 4 („Jezik dojenčeta za nepce se lijepi od žeđi“), Job 29, 10 („za nepce bi im se zalijepio jezik“), Psalam 22, 16 („moj se jezik uz nepce slijepi“); Psalam 137, 6 („Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada“); Ezekiel 3, 26 („I jezik ću ti zalijepiti za nepce te ćeš onijemjeti“); Job 41, 8 („Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao“); Job 41, 9 („Tako su čvrsto slijepljeni zajedno“); Job 41, 17 („Pregibi tusta mesa srasli su mu“); Job 38, 38 („dok se zemlja u tijesto ne zgusne i dok se grude njezine ne slijepe“);
1.2. metaforično: Psalam 44, 26 („trbuh nam se uza zemlju prilijepio“), Psalam 119, 25 („Moja duša leži u prašini“), Ezekiel 29, 4 („sve ribe rijeka tvojih [ću] zalijepiti na krljušti tvoje [krokodilske]“); Ponovljeni zakon 13, 18 („Od onoga što je bilo prokletstvom udareno neka ništa ne prione za tvoju ruku“); Job 31, 7 („ako mi je ljaga ruke okaljala“);
1.3. zadržati postojbinu: Brojevi 36, 7 („svaki Izraelac mora ostati privezan uz pradjedovsku baštinu svoga plemena“) Brojevi 36, 9 („svako izraelsko pleme [će] prianjati uza svoju baštinu“);
1.4. ostati s, biti blizak: Ruta 2, 8 („ne idi pabirčiti u drugoga, nego se drži mojih njiva i mojih poslenika“) 2, 21; 2, 23;
2.1. predodžba odanosti, ljubavi, privrženosti, zadržane tjelesne blizine i bliskosti: prionuti uz, prikloniti se, priljubiti se, privijati se, držati se, tvoriti savez s: Postanak 2, 24 („čovjek [će] ostaviti otca i majku da prione uza svoju ženu“), Postanak 34, 3 („Njegovo srce prione za Dinu, Jakovljevu kćer“), Prva o Kraljevima 11, 2 („Njima se priklonio Salomon svojom ljubavlju“); Jošua 23, 12 („ako se odmetnete i prionete uz ostatak onih naroda koji preostaše među vama i s njima se povežete tazbinom i pomiješate se s njima i oni s vama“); Druga o Samuelu 20, 2 („Judejci prionuše uza svoga kralja i otpratiše ga od Jordana do Jeruzalema“), Ponovljeni zakon 11, 22 („Ako budete vjerno držali sve ove zapovijedi koje vam naređujem, vršili ih i ljubili Gospodina, Boga svoga, hodili svim Njegovim putovima i čvrsto se priljubili uz Njega“), Ponovljeni zakon 30, 20 („Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući Njegov glas, prianjajući uz Njega, da živiš ti i tvoje potomstvo“); Jošua 22, 5 („Samo pazite da vršite zapovijedi i Zakon što vam ga dade Mojsije, sluga Gospodinov: da ljubite Gospodina, Boga svojega, da uvijek idete putovima Njegovim, da čuvate zapovijedi Njegove, da se držite uz Njega i da Mu služite svim srcem i svom dušom“); Ponovljeni zakon 10, 20 („Boj se Gospodina, Boga svojega; Njemu služi; uza nj se priljubi; Njegovim imenom priseži“); Ponovljeni zakon 13, 5 („Idite samo za Gospodinom, Bogom svojim; Njega se bojte; Njegove zapovijedi vršite; Njegov glas slušajte; Njemu štovanje iskazujte; uz Njega se priljubite“); Jošua 23, 8 („Nego se držite Gospodina, Boga svoga“); Druga o Kraljevima 18, 6 („Prionuo je uz Gospodina i nikada se nije okrenuo od Njega“); Psalam 63, 9 („Duša se moja k Tebi privija, desnica me Tvoja drži“); Psalam 119, 31 („Uz propise Tvoje ja čvrsto prianjam“);
2.2. prianjati suprotnomu: Druga o Kraljevima 3, 3 („Ali je prianjao uz grijeh kojim je Jeroboam, sin Nebatov, zavodio Izrael; i nije odstupao od njega“);
2.3. nositelj bolesti, nesreće: biti uz koga, biti za petama, prilijepiti se, privezati se za, snaći: Ponovljeni zakon 28, 60 („Pustit će na te sva zla egipatska kojih si se plašio, i ona će se prilijepiti za te“); Druga o Kraljevima 5, 27 („Ali će se guba Naamanova prilijepiti za te“); Jeremija 42, 16 („glad od koje strahujete, u Egiptu će vam biti za petama“); Postanak 19, 19 („ne mogu pobjeći u brdo a da me nesreća ne snađe i ne poginem“); Ponovljeni zakon 28, 21 („Kugu će Gospodin za te privezati dok te ne nestane sa zemlje“); nositelj grijeha Psalam 101, 3 („Mrzim čovjeka koji čini zlo: on ne će biti uza me“);
3.1. izbliza slijediti: Sudci 20, 42 („I pobjegoše ispred Izraelaca prema pustinji, ali im ratnici bijahu za petama“); Prva o Samuelu 14, 22 („nagrnuše za njima u boj“); Prva o Samuelu 31, 2 i Prva Ljetopisa 10, 2 („Filistejci stisnuše Šaula i njegove sinove“); Druga o Samuelu 1, 6 („bojna kola i konjanici natisnuli se za njim“);
3.2. stići: Postanak 31, 23 („stiže ga na brdu Gileadu“).
Aramejska inačica toga glagola je devak; dolazi u Daniela 2, 43 („A što si vidio željezo izmiješano s glinom: oni će se miješati ljudskim sjemenom, ali se ne će držati zajedno, kao što se ni željezo ne da pomiješati s glinom“).
U obliku imenice devek, odnosi se na spajanje, zakivanje, lemljenje dvaju komada kovine zajedno, na trajno djelovanje, ono što se ne može poništiti: Izaija 41, 7 („Ljevač hrabri zlatara, onaj koji gladi čekićem hrabri onoga koji kuje na nakovnju. On govori o spajanju: ‘Dobro je’, i čavlima kip učvršćuje da se ne pomiče“) i Prva o Kraljevima 22, 34 i Druga Ljetopisa 18, 33 („Jedan nasumce odape i ustrijeli izraelskoga kralja između spoja na pojasu i oklopa“).
Pridjev dāvêk znači pričvršćen, priljubljen, privezan, spojen; hrvatski prijevod iz 1968. ne izriče ga pridjevom: Ponovljeni zakon 4, 4 („A svi vi koji se čvrsto držite Gospodina, Boga svoga, živi ste i danas“); Druga Ljetopisa 3, 12 („Tako je i krilo drugoga kerubina, od pet lakata, dodirivalo hramski zid, a drugo mu se krilo, od pet lakata, spajalo s krilom drugoga kerubina“); Mudrje izrjeke 18, 24 („Ima prijatelja koji vode u propast, a ima i prijatelja privrženijih od brata“).
Združenje
Učinak toga prianjanja jest da muž i žena postaju jedna jedina pȕt: „dvoje njih bit će jedna pȕt“ (Postanak 2, 24):
- masoretski (hebrejski): vəhājû ləbāśār’eḥād;
- Septuaginta (starogrčki): ἔσονται οἱ δύο εἰς σάρκα μίαν [ésontai hoi dúo eis sárka mían];
- Vulgata (latinski): erunt duo in carne una.
Pȕt (hebrejski bāśār, grčki σάρξ, σαρκός [sárks, sarkós], latinski căro, carnis, engleski flesh, njemački Fleisch) označava tijelo od krvi i mesa, čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti, ljudsko tijelo kao ukupnost vanjskih fizičkih svojstava i osjećajnosti – za razliku od tijela (grčki σῶμα, σῶματος [sō͂ma, sō͂matos], latinski corpus, corpŏris, engleski body, njemački Leib) koje označava organizam, shvaćen kao cjelina oblika i funkcija; ukupnost udova; sastavljenost, a ipak jedinstvenost; tvarni dio čovjekova bića čije su vlastitosti protežnost u prostoru, neprožimanje i masa, nasuprot duhu i duši. „Meso (bāśār) u prvom je redu, u životinje ili u čovjeka, mišićno tkivo (Postanak 41, 2–4; Izlazak 4, 7; Job 2, 5). Ali i sve tijelo (Brojevi 8, 7; Prva o kraljevima 21, 27; Druga o Kraljevima 6, 30) i po tom rodbinska veza (Postanak 2, 23; 29, 14; 37, 27), dapače ljudski rod ili čak sva živa bića (‘svako tijelo’: Postanak 6, 17.19; Psalam 136, 25; Izaija 40, 5–6). Duša (Postanak 2, 7+; Psalam 6, 5+) ili duh (Postanak 6, 17+) oživljuju meso, ali ne kao dodatak, nego upravo čineći ga živim. No ‘meso’ (tijelo) često izražavao i čovjekovu krhkost, smrtnost (Postanak 6, 3; Psalam 56, 5; Izaija 40, 6; Jeremija 17, 56) i malo-pomalo zapazit će se određena oprjeka između ta dva vida živoga čovjeka (Psalam 78, 39; Propovjednik 12, 7; Izaija 31, 3; usp. i Mudrost 8, 19; 9, 15). Hebrejski nema izraz za ‘tijelo’: Novi Zavjet nadopunit će taj manjak razrađujući pored naziva sárks izraz sō͂ma (usp. Rimljanima 7, 5+; 7, 24+)“.[10]
Pȕt je fizičko ulančavanje različitih molekula i električnih impulsa, ali i nosač duše i „stožer spasenja“.[11] Sa smrću nestaje pȕti; ona iščezava natrag u elementarne čestice iz kojih je nastala. Kad se duša rastavi od pȕti, više ne postoji puteno tijelo, koje je duša uobličava, nego samo duša to jest duhovno tijelo (pneumna soma). Tako je somatsko postojanje izdržljivo te traje i nakon smrti. Tijelo kao soma je ono što smo i tko smo u našoj punini. Ipak, vjera u uskrsnuće puti bitan je sadržaj kršćanskoga učenja izrečen kao 11. članak Apostolskoga vjerovanja.[12]
Hrvatski prijevodi Postanka 2, 24, osim Šarića 1941., ne slijede masoretski tekst (koji nema „dvoje“), nego ustaljenu predaju o kojoj svjedoče Septuaginta, Vulgata, Pešita (sirski), Jeruzalemski i Neofitski targum (palestinski aramejski), a koja izričito kaže da će jednom pȕti postati njih dvoje i samo njih dvoje:
- Hrvojev misal, 1404.: „i budeta dva v plti ed’noi“;
- Bernardin Splićanin, 1495.: „i budu dva u jednoj puti“;
- Bartol Kašić, 1625., 1641., 1775. i 1784.: „biti će dva u pȕti jednoj“;
- Petar Katančić, 1831.: „budu dvoje u puti jednoj“;
- Dubrovački lekcionar, 1841.: „biti će dvojica u puti jednoj“;
- Zagrebački lekcionar, 1851. (Ignac Kristijanović): „budu dva v jednem tělu“;
- Ivan Matij Skarić, 1858.: „biti će dvojica u jednoj pùti“;
- Josip Stadler, 1895., i Valentin Čebušnik, 1911.: „bit će dvoje u tijelu jednom“;
- Daničić-Rešetar, 1895., i Franjo Zagoda, 1938.: „bit će dvoje jedno tijelo“;
- Petar Vlašić, 1921.: „bit će dvojica u jednom tijelu“;
- Lujo Bakotić, 1933.: „bit će njih dvoje jedna pȕt“;
- Ivan Evanđelist Šarić, 1941.: „budu jedno tijelo“ (Postanak 24, 2);
- Ivan Evanđelist Šarić, 1942.: „dvoje će biti jedno tijelo“ (Matej 19, 5);
- Jakšić-Meršić, 1952.: „biti hte dvimi jedno tijelo“;
- Jure Radić, 1967.: „bit će dvoje u jednom tijelu“;
- Stvarnost, 1968.: „bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Postanak 24, 2);
- Silvije Grubišić, 1973.: „njih dvoje postane jedno tijelo“;
- Duda-Fućak 1985.: „dvoje njih bit će jedno tijelo“ (Matej 19, 5); „dvoje njih bit će jedno tijelo“ (Marko 10, 8); „bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Prva Korinćanima 6, 16); „dvoje njih bit će jedno tijelo“ (Efežanima 5, 31);
- Aleksandar Birviš, 1986.: „njih dvoje će biti jedno biće“;
- Gracijan Raspudić, 1987.: „pa će dvoje biti jedno tijelo“;
- Tomislav Ladan, 1990.: „bit će dvoje u jednoj puti“ (Marko 10, 8);
- Ljudevit Rupčić 2008.: „oboje će postati jedno tijelo“ (Matej 19, 5); „oboje će biti jedno tijelo“ (Marko 10, 8); „oboje će postati jedno tijelo“ (Prva Korinćanima 6, 16); „bit će oboje jedno tijelo (Efežanima 5, 31).[13]
Ta je rečenica zagonetna. U prvi mah, čini se, ima fizički smisao, aludira na bračni čin. Ali ona ima i ćudoredni smisao jer riječ pȕt u biblijskom poimanju označava osobu, koju predstavlja i očituje vanjski izgled njezina čovještva. Riječ je, dakle, o mnogo dubljem jedinstvu: zajedništvu misli, htijenja, ljubavi. Drukčije to jedinstvo nije ni moguće zamisliti. Taj je vez tako čvrst da ne bi bilo manje zabranjeno i protuprirodno dijeliti muža od žene, nego li komadati neko živo meso. Ukratko, sama snaga slike: jedna jedina put, sili na zaključak da – prema Božjem planu – veza muža i žene po sebi isključuje višebračnost i rastavu braka. I upravo je u tom smislu i sȃm Isus protumačio taj redak (Matej 19, 6).
Jasno je da se problem seksualnosti i ženidbe ovdje prije svega ocrtava u vidu dobra samoga pojedinca i dovršenja njegova bića. Sjedinjenje, stapanje, slijevanje dvaju života u jedno novo jedinstvo, prisnost zajednice muža i žene, od Boga postavljenih jedno prema drugomu, stvorenih jedno za drugo – zadobiva prvi plan, pa i čitav obzor. Plodnost bračnoga zajedništva koje će taj par proširiti u obitelj nije ni zanijekana ni zanemarena.[14]
Paul Mankowski ističe: „Značenje je prilično izvanpovijesno i sveopće, usredotočeno je na ženidbu u sebi, a zanemaruje neke obredne običaje vjenčanja i udvaranja. Ističe da se ženidbenoga druga nalazi izvan obitelji podrijetla (čovjek ostavlja otca i majku); da se ženidba zbiva između muškarca i žene i da je obilježavaju tjelesna bliskost i prisnost. Konačno, redak uči da muško i žensko postaju ‘jedna pȕt. Dok se teološki, biološki i pravni domašaji ovoga ‘jedna pȕt’ tumače na različne načine, jasno je da izraz upućuje: prvo, da nastaje nova tvorevina (entitet), zasebna od obiju osoba koje je tvore; drugo, na činjenicu da je ta tvorevina jedinstvena, to jest da ne podliježe unutarnjem ili vanjskom prespajanju i treće, na danost da ta tvorevina nije otrgnuće (odmišljaj, apstrakcija) nego organizam, utjelovljen i obdaren životom. Premda je izricanje pred-filozofsko, a pripovijedanje oblikom nije pojmovno (spekulativno) ili raščlambeno (analitično), načelo je ponuđeno kao sveobuhvatna istina, odvojeno od mjesne, povijesne, pa čak i religijske posebnosti; nije usmjereno na određen narod niti je izvučeno iz mudrosti bilo kojega naroda. Budući da je redak u kojem se pojavljuje smješten u razdoblje prije pada – to jest prije čina neposluha i posljedično izobličenja odnosa između muža i žene (Postanak 3, 16) – opravdano uzimamo tu mudru rečenicu kao omeđujuću, to jest ne kao izraz nedostižna uzora, nego kao izjavu o određenju naravi ili bȋti ženidbe, čiji su obrisi nezamagljeni naknadnim iskustvenim utjecajem nagodbe, prilagodbe i izokretanja. Čini se da je upravo to način na koji se Isus poziva na Postanak 2, 24 u raspravi s farizejima u Mateju 19, gdje, nakon navođenja toga retka, izjavljuje da je mojsijevsko dopuštanje rastave ustupak ljudskoj okorjelosti, dodajući: ‘ali od iskona nije bilo tako’ (Matej 19, 8; v. također Marko 10, 5–6). Druga biblijska učenja o ženidbi, rastavi i drugom vjenčanju usidruju se u ovu nadpovijesnu sigurnost dok su barem uključno svjesna promjenjivih društveno-zakonskih okolnosti onih kojima su namijenjena“.[15]
Čovjek – sličnost
Sličnost s Bogom prvo je određenje uopće koje Biblija bilježi o čovjeku. Zatim utvrđuje tu sličnost i dvostruku pojavnost čovjeka, to jest spolnu različitost: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Postanak 1, 27). Tu je riječ čovjek u skupnoj jednini (kolektivnom singularu), to jest obuhvaća oba spola.
Ljudska je vrsta stavljena u postojanje kao spolni par. Njihovo jedinstvo nadopunjuje muškarca i ženu te ostvaruje savršenstvo ljudskoga bića koje nije dovršeno ni kao muško ni kao žensko, nego u jedinstvu oboga. Svaki pojedinac ujedno je čitav samostalan i polovica posebnoga bića koje se potpuno dovršava tek vezivanju tih dvaju nadopunjujućih dijelova. Samim tim uključno su potvrđene jednobračnost (monogamija) i nerazrješivost ženidbe.[16] Zapravo, taj tekst apstraktnije i sažetije izriče Postanak 2, 24: „Stoga čovjek ostavlja otca i majku i prianja uza svoju ženu i oni postaju jedno tijelo“.
Čovjek postaje Božja slika i zajedništvom osobā, nalik međusobnu sjedinjenju Božanskih Osoba. „Prema Knjizi Postanka, konačno stvaranje čovjeka sastoji se u stvaranju jedinstva dvaju bića. Njihovo jedinstvo označava prije svega identitet ljudske naravi, a njihova dvojnost očituje što na osnovi te istovjetnosti čini muškost i ženskost stvorenoga čovjeka. To jedinstvo i različitost bića ima i vrijednostan smisao. Čovjek je stvoren kao određena vrijednost pred Bogom: ,I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše vrlo dobro’ (Postanak 1, 31). No, čovjek je stvoren i kao posebna vrijednost za sebe – prvo, jer je ,čovjek’, a drugo jer je ,žena’ za muškarca i obrnuto, ,muškarac’ za ženu. To je iskustvo već upisano u značenje izvorne samoće, a zatim u opisu stvaranja čovjeka kao muškarca i žene. Smisao izvornoga čovjekova jedinstva kroz muževnost i ženstvenost izražava se kao prevladavanje granice usamljenosti. Istodobno, s obzirom na oba ljudska bića, to je potvrda svega što u osamljenosti čini ,čovjeka’. Samoća je put koji vodi tom jedinstvu, zajedništvu osoba. U izvornoj samoći čovjek je stekao osobnu svijest u postupku ,razlikovanja’ od svih živih bića (animalia), nadijevajući im imena (Postanak 2, 19–20). Istodobno, u toj osami, on se otvara sebi sličnomu biću koje je ,pomoć kao što je on’ (Postanak 2, 18). To otvaranje određuje čovjeka, osobu, možda i više nego razlikovanje. ,Pomoć’ se izvodi iz same činjenice postojanja osobe ,pokraj’ osobe. U biblijskom pripovijedanju ta činjenica po sebi postaje postojanje osobe ,za’ osobu, jer je čovjek u svojoj izvornoj samoći na neki način već bio u tom odnosu. To u niječnom smislu potvrđuje upravo njegova samoća. Nadalje, zajedništvo osoba može se oblikovati samo na osnovi ,dvostruke samoće’ muškarca i žene, kao susret njihove različitosti od ostalih živih bića. To im oboma omogućuje da postoje u osobitoj uzajamnosti. Pojam ,pomoći’ izražava i uzajamnost postojanja koje nijedno drugo živo biće nije moglo osigurati. Za tu je uzajamnost nužno sve ono što je tvorilo usamljenost svakoga o njih, pa tako i samospoznaja i samoodređenje, to jest subjektivnost i svijest o smislu vlastitoga tijela“.[17]
Božji suradnici u nastavku stvaranja
Deveta Božja rečenica u stvaranju ujedno je Njegov blagoslov ženidbe i prva zapovijed ikad dana ljudskomu rodu: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“ (Postanak 1, 28). To je novi element u odnosu na govor o ženidbi iz Drugoga (ili jahvističkoga) izvješća o stvaranju (Postanak 2), koje se smatra starijim od Prvoga (koji je dio svećeničke predaje).
Te su riječi ujedno nalog dan prvomu bračnomu paru te neizostavan učinak koji je Bog zacrtao svojim blagoslovom, a koji preko prvoga para prelazi na sve kasnije ženidbene parove koji će se roditi od njega. Plodnost ženidbene ljubavi ne zaustavlja se na međusobnu primanju i davanju između supružnika; ona je stvarateljska, rađajuća, plodna i u doslovnom smislu riječi, osigurava množenje ljudskoga roda koji je određen upravljati zemljom i svime što je na njoj.
Posljedice grijeha
Grijeh prvih ljudi sastojao se u oholosti: htjeli su postati kao bogovi (Postanak 3, 5); to je bio grijeh protiv buduće Prve zapovijedi sa Sinaja. Iako, dakle, taj grijeh nije bio grijeh putenosti ili bludnosti, i nije bio usmjeren protiv ženidbe kao takve, ipak je ostavio, i to vrlo štetne posljedice, na brak. Žena je, uzevši i zagrizavši zabranjeni plod na zmijino napastovanje i sama postala napasnica, te poziva muža na neposluh Bogu, umjesto da mu bude pomoćnica, kako je Bog htio (Postanak 3, 6). Čovjek, pak, optužuje ženu, umjesto da je brani, kako bi morao činiti (Postanak 3, 12).
U svakom slučaju, zbog grijeha nešto se izmijenilo u međusobnu ophođenju muža i žene. Tekst opisuje ćudoredno stajalište prvih supružnika prije grijeha: „A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida“ (Postanak 2, 25). Ta činjenica, što su oboje bili goli, a nisu se stidjeli jedno drugoga, ne aludira samo na stanje nedužnosti, označeno izostankom svih neurednih seksualnih sklonosti i poriva, nego prije svega i nadasve – ako se uzme u hebrejskom misaonom sklopu – stanje povjerenja i uzajamna poštovanja između ljudskih osoba, stanje u kojem međusobni odnosi nisu ničim narušeni, ni strahom ni prijezirom. Ali, kad su muž i žena prekršili Božju zapovijed, „tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli (Postanak 3, 7a). Pojava stida, inače vrlo složena osjećaja, koji se prelijeva preko seksualnoga područja, ne označuje isključivo i poglavito nered koji je nastao u putenosti, što teologija običava zvati požuda (concŭpiscentĭa), ta pojava označuje i očituje dvoličnost i neugodnost koja od sada narušava čitav ljudski život u međusobnim odnosima, a osobito osobne odnose muža i žene.
Konačno, muž i žena, svako od njih prima od Boga kaznu. Ženina kazna izražena je ovako: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožit’, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom“ (Postanak 3, 16). Prije grijeha, žena je bila jednakopravna družica i pomoćnica čovjeku; nakon grijeha, ona će biti podložna i pokorna mužu: čovjek će postati njezin gospodar. Čitav 16. redak seksualnoga je prizvuka. Zato se muževa prevlast ne može odnositi na kućni i društveni život, nego na seksualni; riječ je o položaju žene u odnosu na ljubav i bračni čin. Tu će žena podnositi muževu fizičku snagu, često i brutalnu; ona će biti, zahvaljujući njemu, kao kakva stvar, koju on sebi prisvaja, priskrbljuje, pribavlja, kupuje i posjeduje u svojem vlasništvu. Tako se ostvaruje muževo gospodstvo nad ženom. Nasiljem koje ono poprima, ta prevlast zaslužuje da je se promatra kao učinak – kazna grijeha. Sveti tekst to utvrđuje, iznosi kao činjenicu, a ne donosi o tom nikakav sud ni ocjenu, a posebice ne kakav ćudoredni zakon. Sveto Pismo ocrtava to gospodstvo kao posljedicu izvornoga (istočnoga, iskonskoga) grijeha, kao jednu od mnogovrsnih nevolja u kojima se očituje ćudoredni rasap čovječanstva.[18]
Zaključak
Jedinstvo muža i žene očituje se prema prvim dvama poglavljima Knjige Postanka kao „elementarna zajednica koju zahtijeva sama narav ljudskoga bića, koju Bog izrijekom hoće i želi, koja je podložna dvostrukomu zakonu jednobračnosti i nerazrješivosti, sazdanom u vidu vlastita usavršavanja osobe i roditeljske plodnosti para. Tako je već na prvim stranicama Knjige Postanka božanski plan o ženidbi objavljen u osnovnim postavkama“.[19]
Isus ističe taj i takav temeljni Božji naum i završava ga lako pamtljivim zaključkom i poukom (Matej 19, 6b):
- „čto Bog’ sačta, človĕk’ da ne razlučaet’“ (Hrvojev misal, 1404.);
- „kij bje Bog združio, človik ne razlučuje“ (Bernardin Splićanin, 1495.);
- „Što je Bog sadružio, čovjek ne razlučuje“ (Kašić, 1625.);
- „Što Bog združi, čovjek nek ne razlučuje“ (Katančić, 1831.);
- „Što je Bog sadružio, neka čovjek ne razluči“ (Dubrovački lekcionar 1841.);
- „Kaj je anda Bog združil, to člověk naj ne razdružuje“ (Kristijanović, 1851.);
- „Što je Bog sjedinio, čovik ne ima razlučiti“ (Skarić, 1860.);
- „Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja“ (Stadler, 1895.);
- „Što je Bog sastavio, čovjek da ne rastavlja“ (Karaždić-Rešetar, 1895.);
- „Što je Bog združio, neka čovjek ne razluči“ (Vlašić, 1921.);
- „Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja“ (Zagoda, 1938.);
- „Što je Bog svezao, ne smije čovjek rastavljati“ (Šarić, 1942.);
- „Ča je Bog združio, neka človik ne rastavlja!“ (Jakšić-Meršić, 1952.);
- „Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja“ (Duda, 1962.);
- „Što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja“ (Rupčić, 1968.);
- „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Duda-Fućak, 1985.);
- „Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja“ (Raspudić, 1987.);
- „Što je Bog u jaram sastavio, neka čovjek ne rastavlja“ (Ladan, 1990.).
Izričitim povezivanjem postajanja jednim tijelom u ženidbi s iskonskim poretkom stvaranja, Isus potvrđuje kako je jednost muža i žene božanska volja, a ne ljudski izum.
Izvanredna je govornička snaga Isusove halàhe (pouke, smjernice): „Što Bog upari, čovjek neka ne rasparuje“. Drugim riječima: „Što Bog sujarmi, čovjek neka ne odjarmljuje“; „Što je Bog svezao, čovjek neka ne razrješuje“; „Što je Bog spojio, čovjek neka ne razdvaja“.
Snaga te misli dijelom je učinak ravnoteže, sažetosti i iznenađujuće sretna izričaja, jedne od najsavršenijih krilatica koja se lako prevodi, a da puno ne gubi smisao pa je postala dio i hrvatske narodne mudrosti: „Što Bog združi, čovjek ne razdružuje“ i „Od vjenčanja pa do groba, ja tvoj – ti moja“. Istodobno, ta je izrjeka ishod snažne spoznajne oprječnosti između Božjega i čovjekova djela. Tako svatko bogobojazan tko se slaže da je, u danom slučaju, Bog onaj koji je združio, samim time dužan je odobriti zaključak i snagu zabranjujućega naloga: mḕ khōrizétō, naime, da čovjek ne smije raskinuti vez.[20] Čovjek se nije ovlašten razvjenčati. Ljudska volja ne može razženiti sebe ni drugoga kad je brak sklopljen pred Bogom.
Grijeh prvih ljudi (Postanak 3) nije ni u čem promijenio Božji naum s brakom.
[1] Sveti Augustin, De Civitate Dei, XIX. knjiga, 3. poglavlje, 1. točka (O Državi Božjoj, preveo Tomislav Ladan, svezak treći, Zagreb, 1996., str. 19): „Nec anima sola, nec solum corpus, sed simul utrumque sit homo“.
[2] Četvrti lateranski sabor u studenom 1215. utvrđuje da je Bog „svojom svemogućom snagom ujedno od početka vremena iz ničega stvorio… ljudsko stvorenje kao zajedno sazdano od duha i tijela“ („Sua omnipotenti virtute simul ab initio temporis… de nihilo condidit creaturam humanam, quasi communem ex spiritu et corpore constitutam“, usp. Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 800, str. 225).
[3] Četvrti lateranski sabor u studenom 1215. dodaje i da je „čovjek načinjen, sastavljen od razumske duše i ljudskoga tijela“ („homo factus, ex anima rationali et humana carne compositus“) (Denzinger–Hünermann, br. 801).
[4] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I. dio, 76. pitanje, 4. članak, Ali protiv: „Anima autem est forma substantialis hominis“.
[5] Sv. Toma Akvinski, Spis o Knjigama Mislī Petra Lombarđanina, I. knjiga, 3. distinkcija, 4. pitanje, 2. članak, 3. ali protiv: „anima, cum sit forma substantialis, dat unum esse toti corpori“.
[6] To se stoljećima i često obezvrjeđivalo. Pitanje je jesu li i koliko feminizam i emancipacija uopće pomogli ostvarenju jednakopravnosti muškarca i žene u njihovoj različnosti i podizanju svijesti o jednakosti naravi muškarca i žene jer je njihov učinak u mnogo čemu pomuškarčenje žene. Suvremena pak rodna ideologija (dženderizam) niječe i razgrađuje muškost kao bitnu, gradbenu osnovicu čovječnosti svakoga muškarca i ženskost kao temelj čovječnosti svake žene, put kojim se ljudsko biće, u pojavnosti svojega spola i istovjetnosti roda s tim spolom, ostvaruje kao čovjek.
[7] Pierre Adnès, Le Mariage [Ženidba], Tournai: Desclée, 1963., str. 9.
[8] Bartol Kašić 1625. preveo je Postanak 2, 23b: „ova će se zvati muževnica, ere iz muža uzeta jest“; Petar Katančić 1831.: „Ova će se zvati mužavka, budući od muža uzeta jest“; Ivan Matij Skarić 1858.: „Zato će se ona zvati mužakinja, jere je bila uzeta od muža“; Đuro Daničić i Bogoslav Šulek 1874.; Đuro Daničić i Milan Rešetar 1895.: „Neka joj bude ime čovječica, jer je uzeta od čovjeka“; Valentin Čebušnik 1911.: „ova će se zvati čovječica, jer je od čovjeka uzeta“; Lujo Bakotić 1933.: „Neka joj bude ime žena jer je uzeta od čovjeka“; Ivan Evanđelist Šarić 1941.: „Ona će se zvati žena, jer je uzeta od čovjeka“; Silvije Grubišić 1973.: „Ženom nek se zove, od njenoga čovjeka, jer je uzeta!“.
[9] Hrvojev misal 1404. za Mateja 19, 5a ima: „I sego radi ostavit’ človĕk’ ot’ca svoego i mater’ svoju i prilipit’ se k’ ženi svoei…“; Bernardin Splićanin 1495.: „zato ostavij človik otca i mater, i pridružij se ženi svojoj…“; Kašić 1625. za Postanak 2, 24a: „Zato će ostaviti človiek otca svoga i mater i priunuti će k ženi svojoj…”; Katančić 1831.: „Šta radi ostaviti će čovik otca svoga i mater svoju, i služit će se ženi svojoj…“; Skarić 1858.: „Zato će muž ostaviti svoga otca i svoju mater, i prilučiti će se svojoj ženi…“; Daničić-Šulek 1874. i Daničić-Rešetar 1895.: „Za to će ostaviti čovjek otca svojega i mater svoju, i prilijepit će se k ženi svojoj…“; Valentin Čebušnik 1911.: „Tako će ostaviti čovjek otca svojega i mater svoju, pa će prionuti za ženu svoju…“; Bakotić 1933.: „Zato će čovjek ostaviti otca i mater i prionut će uz ženu svoju…“; Šarić 1941.: „Zato ostavlja muž otca i mater i prianja za ženu svoju…“; Grubišić 1973.: „Stoga čovjek ostavlja svoga octa i majku svoju, a prione uza svoju ženu…“.
[10] Jeruzalemska Biblija. Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jérusalem“, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak i Bonaventura Duda, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 15, bilješka g (na Postanak 2, 21).
[11] „Caro salutis est cardo“: Tertulijan, De resurrectione mortuorum, 8, 2: Patrologia latina, svezak 2, stupac 852; Corpus christianorum, series latina, svezak 2, str. 931.
[12] Izvornici i doslovni prijevod:
- grčki: Πιστεύω… σαρκὸς ἀνάστασιν [Pisteúō… sarkòs anástasin],
- latinski: Credo… carnis resurrectiónem i
- talijanski: .. la risurrezione della carne.
Sljedeća skupina jezika zadržava riječ pȕt, ali ne kao bliži objekt, nego kao prijedložni objekt:
- francuski: Je crois… (à) la résurrection de la chair,
- kastilski: Creo en… la resurrección de la carne,
- njemački: Ich glaube an… (die) Auferstehung des Fleisches,
- portugalski: .. na ressurreição da carne,
- rumunjski: Cred în… învierea cărnii,
- ruski: Верую в… воскресение плоти [Veruju v… voskresenije ploti],
- slovenski: Verujem v… vstajenje mesa,
- švedski: Jag tror… på köttets uppståndelse i
- ukrajinski: Вірую в… воскресіння плоті [Virju v… voskresinnja ploti].
Neki jezici odstupaju od doslovnoga prijevoda i zamjenjuju riječ pȕt riječju tijelom:
- bjeloruski: Веру (ва)… ўваскрашэнне цела [Vieru ŭ… ŭvaskrašennie ciela],
- češki: Věřím v… vzkříšení těla,
- engleski: I believe in… the resurrection of the body,
- hrvatski: Vjerujem u… uskrsnuće tijela,
- mađarski: Hiszem… a test föltámadását,
- nizozemski: Ik geloof in… de verrijzenis van het lichaam,
- poljski: Wierzę w ciała zmartwychwstanie i
- slovački: Verím… vo vzkriesenie tela.
Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 988–991 i 1015; Sažetak Katekizma Katoličke Crkve, br. 202; Odluka Zbora za učenje vjere od 14. prosinca 1983.
[13] Slovenski: bosta oba eno meso;
slovački: budú dvaja v jednom tele;
češki: budou dva jedno tělo;
poljski: będą oboje jednym ciałem (Tysiąclecia); którzy dwa byli, staną się jednym ciałem (Brzeska); będą dwoje jednem ciałem (Gdańska); będą dwoje dla jednego ciała wewnętrznego (Nowa Gdańska); będą ci dwoje jednym ciałem (Warszawska);
ruski: будут два одною плотью [budut dva odnoju plot’ju];
engleski: the two of them become one body (The New American Bible); they two shall be one flesh; the twain shall become one flesh; the two of them shall be one flesh; the two shall be one flesh; the two shall become one flesh; the two will become one flesh; they shall be – the two – for one flesh; they shall be two in one flesh; they twain shall be one flesh; they two shall be in one flesh; they two shall be one flesh;
njemački: werden die zwei ein Fleisch sein;
francuski: tous deux deviendront une seule chair; les deux ne seront qu’une seule chair; les deux deviendront une seule chair;
talijanski: Postanak 2, 24: i due saranno una sola carne (CEI, 1974.); i due saranno una cosa sola (TILC, 1985.), i due saranno un’unica carne (CEI, 2008.); Matej 19, 5: i due saranno una carne sola (CEI, 1974.), i due saranno una cosa sola (TILC, 1985.), i due diventeranno una sola carne (CEI, 2008.); i due diverranno una stessa carne (Diodati, 1607.);
kastilski: los dos llegan a ser una sola carne (El libro del pueblo de Dios); y los dos serán una sola carne; y serán dos en una carne.
[14] Pierre Adnès, Le Mariage [Ženidba], Tournai: Desclée, 1963., str. 10.
[15] Paul Mankowski, Dominical Teaching on Divorce and Remarriage: The Biblical Data [Gospodinovo učenje o rastavi ženidbe i drugom braku: Biblijski podatci], u: Remaining in the Truth of Christ: Marriage and Communion in the Catholic Church, prir. Robert Dodaro, San Francisco: Ignatius Press, 2014., str. 38–39.
[16] Pierre Adnès, Le Mariage [Ženidba], Tournai: Desclée, 1963., str. 10–11.
[17] Sv. Ivan Pavao II., Govor na općoj audijenciji 14. studenoga 1979. u bazilici Sv. Petra: Insegnamenti di Giovanni Paolo II, svezak II/1, Libreria Editrice Vaticana, 1980., str. 1153–1155.
[18] Pierre Adnès, Le Mariage [Ženidba], Tournai: Desclée, 1963., str. 13.
[19] Pierre Adnès, Le Mariage [Ženidba], Tournai: Desclée, 1963., str. 11.
[20] Usp. Paul Mankowski, Dominical Teaching on Divorce and Remarriage: The Biblical Data [Gospodinovo učenje o rastavi ženidbe i drugom braku: Biblijski podatci], u: Remaining in the Truth of Christ: Marriage and Communion in the Catholic Church, prir. Robert Dodaro, San Francisco: Ignatius Press, 2014., str. 46–47.