Četvrtak, 22 listopada

Teofobično kršćanstvo


Baveći se pitanjem socijalizma Igor Šafarevič u svom Socijalističkom fenomenu odbacuje misao Sergeja Bulgakova kako je socijalizam religija ateizma. Šafarevičeva kritika svodi se u konačnici na tvrdnju da je ateizam slobodan izbor pojedinca, mogućnost prema kojoj osoba prekida odnos prema božanskom, a ne kolektivno iskustvo grupe.

Prema Šafareviču kada bi ateizam mogao biti kolektivni događaj grupe izabran svjesno i slobodno kao modus življenja indoktrinacija, pa i nasilno, uvođenje ateizma kao oblika odnosa prema božanskom bila bi nepotrebna i suvišna. Iz tog razloga Šafarevič pravi razliku između ateizma i teofobije. Teofobija bi bila organizirana i sveobuhvatna mržnja prema božanskom utemeljena na određenim doktrinarnim i ideološkim temeljima koju skupina ili grupa indoktrinacijski provodi unutar neke društvene zajednice. Nasuprot teofobiji nalazi se ateizam kao pojedinačni izbor osobe da ne vjeruje u božanstvo.

Teofobija nije utemeljena na slijepoj i iracionalnoj destruktivnoj mržnji koja stvarno razara i uništava religiju kao formu odnosa prema božanskom. Teofobija je racionalna mržnja prema religiji izgrađena na mogućnostima dosega u danom trenutku poznatih različitih ljudskih spoznaja. Racionalizacija mržnje kao ideološkog postupka kojim se uklanja religiju iz društva je ideološko-teorijski proces koji će kasnije imati svoju praktičnu implementaciju u stvarnim pokušajima uništavanja religije, njezinih izvanjskih oblika. Razlozi za teofobiju se ne nalaze u pojedinačnim socijalistima-revolucionarima koji mrze religiju. Oni se nalaze u pokušaju socijalizma kao sveobuhvatne interpretacije čovjeka da religiju kojoj se suprotstavlja, zamijeni religijom samog socijalizma.

Sveobuhvatno uništenje religije počevši od kršćanstva pa nadalje nije moguće osobnim ateizmima pojedinaca koliko god oni bili genijalni i revolucionarno usmjereni. Mora postojati teorijsko-ideološko rješenje koje može „pomaknuti“ mase ljudi da napadnu i unište određenu religiju, a to se može tek sustavnom teofobijom, izgradnjom racionalnog sustava mržnje u najvećoj mogućoj širini prema bilo kojoj religiji koja egzistira u društvu. Pri tom se mogu koristiti svi mogući raspoloživi spoznajno-racionalni elementi od ekonomskih (religija stvara nejednakost), preko antropoloških (religija ne oslobađa čovjekove snage, nego ih sputava), do političkih (religija je subverzivni element koji smeta napretku prema uniformnom društvu i zajednici), nacionalnih (religija je smetnja jer brani identitet pojedinca i nacionalne grupe pred izgradnjom identičnosti svih sa svima) i kulturnih (religija guši razvoj kulture i njezinih mogućih kreativnih moći).

Socijalizam je tvorac najpoznatije i svojevremeno najraširenije inačice teofobije koju se generički nazivalo i naziva komunizmom ili teofobičnim kršćanstvom. Komunizam kao teofobično kršćanstvo izvire iz socijalizma koji od komunizma očekuje praktičnu izgradnju novog društva utemeljenog na teorijsko-ideološkoj doktrini racionalizacije mržnje. Socijalizam osigurava teorijsko-ideološki dio mržnje, komunizam ima zadaću pokušati taj teorijsko-ideološki dio provesti u djelo. Simbiozom teorijsko-ideološkog i praktičnog djela nastaje fenomen teofobičnog kršćanstva, nove religije koja mržnju prema božanskom ostvaruje prvo kao teorijsko utemeljenje, a kasnije kao praktično djelovanje.

Šafarevič je smatrao da ateizam ne može postojati kao religija jer je u pitanju odnos pojedinca prema božanskom, osim ako ne bi bilo moguće izgraditi racionalni sustav mržnje prema religiji, ali onda prema Šafareviču ne govorimo o ateizmu, nego o teofobiji. Nešto poput državnog ateizma ne može postojati, ako ne postoje prethodno utvrđeni načini, modusi, zakoni racionalne provedbe teofobije na najširem mogućem polju društvenog djelovanja, od obitelji, preko škole do svih drugih društveno relevantnih institucija važnih za oblikovanje čovjekova mišljenja. Tek s indoktrinacijom u teofobiju na najširem mogućem polju postoji mogućnost nastanka stvarnog i praktičnog državnog ili socijalističkog ateizma prema Šafareviču.

Zanimljivo je da Šafarevič teofobiju ne opisuje kao strah od božanskog, nego kao mržnju prema božanskom. Šafarevič u nastavku ne objašnjava zašto mržnja, a ne strah. Na prethodnim stranicama svoga djela posvetio je tu i tamo prostor fenomenu destrukcije u socijalizmu. Destrukcija nije negativan događaj, nego pozitivan i nužan događaj rušenja svega radi izgradnje novog društva i novog svijeta. Strah ne može pokrenuti destrukciju, ali može pokrenuti autodestrukciju i samouništenje, kao kada očajan čovjek u strahu zbog nekog zločina izvrši samoubojstvo jer ne vjeruje u oproštenje.

Mržnja je s druge strane drugačije iskustvo. Kao destruktivna i stvaralačka sila uništava bez opasnosti da zapadne u strah od same sebe, čime se izbjegava opasnost očaja, odnosno autodestrukcije. Teofobija koja bi se bojala božanskog ne bi bila sposobna za njegovo uništenje kao ni za uništenje religije koja vjeruje u božansko, nego bi prije ili kasnije, zbog moralnog sloma, završila u procesu samouništenja.

Iz tog razloga socijalizam se mora pobrinuti da u teorijsko-ideološkom promišljanju mržnje isključi mogućnost utjecaja bilo kakvih mogućih moralnih dilema koje bi dovele u opasnost teofobično kršćanstvo (komunizam) da sam sebe uništi imajući moralne stavove prema religiji i njezinom odnosu prema božanskom. Na ovaj način nas Šafarevič dovodi do ideje, odnosno zaključka kako je komunizam kao teofobično kršćanstvo bio i ostao također i pokušaj da se mržnja racionalno utemelji preko teorijskih socijalizama  kao odnos prema religiji, a da istodobno bude oslobođen mogućnosti moralnog sloma ili pucanja.

Socijalizam kao djelomična doktrina mržnje morala bi moralno utemeljiti teofobično kršćanstvo kao praksu koja zapravo uključuje sve moralne norme i pravila pri svom djelovanju. Ovaj pokušaj moralnog utemeljenja mržnje u teofobičnom kršćanstvu javljao se kao krilatica: sve je (moralno) dopušteno u napadu na religiju i božansko.