»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Teologija čašćenja mučenika u Rimskom misalu


I. Pojam


Donedavno se provjeravalo je li netko bio pažljiv na misi pitanjem: „Po kome je bilo danas bilo evanđelje?“ Međutim, kada bismo poslije mise pitali nekog vjernika, koji je bio sadržaj misnih molitava, bi li on to znao?A kada bismo to isto pitanje postavili i svećeniku nakom mise, što bi odgovorio? Stvarno, koliko uopće čujemo kako Crkva moli? Pa ipak, misne molitve su drevno blago Crkve, stoljećima brižljivo sastavljano, čuvano i obnavljano. Iz njih možemo vidjeti što vjerujemo, prema drevnom pravilu da Crkva vjeruje onako kako moli: lex orandi – lex credendi. Tako iz misnih molitava možemo vidjeti kako Crkva razumijeva mučeništvo. Od samih je početaka Crkva imala svoje mučenike, od prvih progona Heroda Mlađega, preko Nerona i drugih rimskih careva, sve do ovoga stoljeća. Tko su to mučenici u našem kalendaru i što bi to bilo mučeništvo? Hrvatski nas izraz upućuje na to da se radi o osobama koje su trpjele sve do smrti. Međutim, izvorna grčka riječ puno je bogatija: grčki martys/martyros označava osobu koja svjedoči na sudu za nešto što je osobno vidjela i doživjela. Kasnije ovaj pojam označavaju svjedočenje za neku ideju, sve do predanja vlastitog života. Za kršćane je prvenstveno Krist svjedok vjerni (Otk 1,5). Nadalje, u Novom zavjetu ovaj pojam označava ponajprije svjedoke, osobito svjedoke Kristovog uskrsnuća. Tako Isus šalje svoje učenike riječima: „Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i, treći dan, ustati od mrtvih, i u njegovo će se Ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci“ (Lk 24,46-48). To svjedočenje označava i svjedočenje vlastitim životom, kao što je to bilo u slučaju prvomučenika Stjepana. Uskoro u kršćana izraz martyria – mučeništvo počinje označavati isključivo svjedočenje vlastitom krvlju za Krista, kako je to zabilježeno u mučeništvu sv. Polikarpa sredinom 2. st.

Kult mučenika je u osnovi sličan čašćenju pokojnika. Dok su se pogani okupljali oko grobova svojih pokojnika o njihovu rođendanu, kršćani su se okupljali na grobovima svojih mučenika o njihovu nebeskom rođendanu (dies natalis) to jest na dan njihova mučeništva. Oni su umjesto refigeriuma (poganske žrtvene gozbe), slavili euharistiju, a umjesto žalopojki, pjevali su himne i psalme. Nadalje, kršćani su se molili svojim mučenicima kao zagovornicima kod Boga, kako to svjedoče grafiti u Memoria apostolorum u današnjim katakombama sv. Sebstijana u Rimu, sredinom 3. st. Uskoro se kult mučenika širi prijenosom njihovih moćiju. Napomenimo da je i ovdje hrvatski izraz siromašan. Izraz „moći“ upućuje na predmet koji bi imao neku posebnu duhovnu snagu, dok izvorni latinski izraz „reliquiae“ znači (zemni) ostaci (kršćanskih mučenika). Uskoro se javljaju i kalendari i martirologiji gdje su se upisivali dies natalis mučenika. Kasnije spomeni svetaca ulaze i u misal i časoslov.

Obnovljena liturgija kao plod Drugog vatikanskog sabora naglašava središnje mjesto Kristovog vazmenog otajstva u sveukupnom liturgijskom slavljenju i u tome svjetlu razumijeva čašćenje svetaca. Liturgijska konstitucija Sacrosanctum concilium u br. 104 naglašava:

O rođendanima svetaca Crkva navješćuje vazmeno otajstvo u svecima koji su zajedno s Kristom trpjeli te su s njime suproslavljeni, a vjernicima predlaže njihove primjere, koji po Kristu sve privlače k Ocu, i njihovim zaslugama moli i postizava Božja dobročinstva.

Prema spomenutom pravilu lex oradni – lex credendi pokušat ćemo crkveni nauk o smislu i značenju mučeništva iščitati iz misnih molitava. Kad se zbroje vlastita i zajednička slavlja mučenika, u vrijedećem hrvatskom izdanju nalazimo 48 zbornih molitava, 26 darovnih, 23 popričesne molitve, te jedno predslovlje. Navodit ćemo hrvatski prijevod molitava prema misalu iz 1980., ali ćemo posegnuti i za prvim prijevodom, onim iz 1973., jer je on nešto vjerniji originalu.


II. Teologija


1. Božje djelovanje


Molitve naglašavaju da je sve što mučenik čini i što on jest plod Božje snage. To se vidi već i po tome što su sve ove molitve, prema drevnom molitvenom pravilu, upućene Ocu, nipošto pojedinom svecu. Ovdje se međutim ne radi samo o formalnoj ispravnosti, nego i o nauku Kristovu koji veli: „Bez mene ne možete ništa učiniti“ (Iv 15,5), a što opet uključuje da Isus ništa sam od sebe ne čini, nego ono što mu zapovijeda Otac (Iv 5,30). Tako je i s mučenicima. Sve ono zbog čega ih slavimo, djelo je Božje.

Molitve kažu da Bog svoju čudesnu moć očituje u svojim svecima, on daje da sveci trpe za Krista. Bog poučava sv. Justina najveću mudrost: ludost Kristova križa. Bog je jakost svih svetaca. On se dostojao sveca ubrojiti u broj mučenika i okruniti palmom mučeništva. Mučenici, potaknuti Božjom ljubavlju, podnose muke, što svojim slabim silama ne bi mogli. Božjom su milošću proslavljeni. Bog i nas vjernike okružuje i štiti slavnim svjedočenjem mučenika Marcelina i Petra. Poruka je jasna: Bog je djelatan u mučenicima.

U nekoliko navrata molitve pobliže označuju da Otac snagom Duha potiče mučenike da podnesu sve muke i polože svoj život za Boga i braću. Tako se opet naglašava nazočnost Božje snage, odnosno Duha Božjega po kojem mučenik može činiti ono na što je pozvan. U tome smislu i vjernici mole istu Božju snagu i milost. Evo u tome smislu osobito bogate molitve o spomendanu svetog Jozafata:

Gospodine, probudi u svojoj Crkvi Duha Svetoga, kojim je bio ispunjen sveti Jozafat te je dao život svoj za svoje ovce: po njegovu zagovoru ojači i nas tim Duhom, da budemo spremni život položiti za braću.

Vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća temelj je mučeništva. Tako vjernici mole da po primjeru svetih mučenika imaju udjela u muci i uskrsnuću Kristovu. Kristovo je vazmeno otajstvo nazočno i djelatno u euharistiji, kako stoji u popričesnoj molitvi zajedničkog slavlja mučenika u vazmeno vrijeme:

Gospodine, u radosti današnjeg blagdana primili smo nebeske darove. Ovom gozbom navješćujemo smrt tvoga Sina, da sa svetim mučenicima zavrijedimo slavu njegova uskrsnuća.


2. Vjera, temelji mučeništva


Budući da mučeništvo nije neko izvanjsko herojsko djelo, nego svjedočenje za Krista vlastitim životom, onda je vjera u Boga temelj mučeništva. O tome naše molitve jasno naučavaju. U tome je smislu sjajan primjer zborna molitva o spomendanu sv. Ivana Fishera i Tome Morea:

Bože, ti hoćeš da mučeništvo bude najjasniji izraz prave vjere: ojačaj nas zagovorom Ivana i Tome, da vjeru koju ustima ispovijedamo, potvrdimo svjedočanstvom vlastita života.

Mučeništvo je dakle vrhunski izražaj prave vjere. Ona je temelj i smisao mučeništva. Kad nje ne bi bilo, nasilna smrt nekog čovjeka bila bi ili herojsko djelo za neku stvar, ili čista ludost. Zato je križ za Grke i bio ludost, a za Židove sablazan. U tome smislu se i vjernici pozivaju da i svojim svakodnevnim životom posvjedoče vjeru. Često se događa da se počeci vjere u nekim krajevima temelje upravo na krvi mučenika-navjestitelja. Tako su prvine vjere u Sjevernoj Americi posvećene propovijedanjem i krvlju misionara:

Bože, ti si početke vjere u krajevima sjeverne Amerike posvetio propovijedanjem i krvlju svetoga Ivana i njegovih drugova…

Mučeništvo je najvjerodostojnije svjedočenje vjere. Tako vjernici mole da ih Bog učvrsti u vjeri koju je sveti Jozafat posvjedočio mučeničkom krvlju. To je onaj drugi vid vjere: kao što je vjera bila temeljem mučeništva svetih, jednako tako Crkva moli da njihov primjer i zagovor vjernike učvrsti u vjeri, kao što vidimo u zbornoj molitvi o spomendanu sv. Pavla Mikija i drugova:

Bože, jakosti svih svetaca, ti si svetoga mučenika Pavla Mikija i njegove drugove po smrti na križu pozvao u život. Udijeli nam njihovim zagovorom da svoju vjeru čvrsto držimo sve do smrti.


3. Opisi mučeništva


Muke. U molitvama se koji put preklapaju opisi Kristove muke s mukama mučenika. Oni su nasljedovatelji Gospodnje muke, ali s njime i pobjeđuju. Osobito je dojmljiv primjer darovne molitve o spomendanu sv. Ignacija Antiohijskog:

Gospodine, ti si svetog Ignacija, pšenicu Kristovu, samljevenu zubima zvijeri, primio poput čistoga kruha. Primi u svojoj dobroti i ovaj prinos naše odanosti.

U nekoliko se navrata kaže da se radi o tjelesnim mukama koje mučenici nadvladavaju plamenom Božje ljubavi. Molitve govore i o strpljivosti mučenika koja je dragocjena, kao svjedočanstvo vjere i ljubavi, što je uzor i naše strpljivosti, da bismo ustrajali do konca.

Mučenicima na putu vjernosti stoje protivštine: koji put su mučenike i njihovi najbliži nagovarali da se javno odreknu Krista da bi sačuvali život. Tako su sirmijskog biskupa Ireneja zaklinjali njegova žena i djeca, kao i žene njegovih rođaka da zaniječe Krista, da tako spasi život. Irenej je ipak ostao vjeran, pa mu je 6. travnja 303. odrubljena glava, a tijelo bačeno u Savu. I svi ostali kršćanski mučenici su, unatoč mnogim zaprekama, ostali postojani i tako nama dali primjer, kako čitamo u zbornoj molitvi o spomendanu sv. Martina I.:

Svemogući Bože, svetog papu i mučenika Martina nisu zastrašile prijetnje ni slomile muke. Daj da i mi neslomljivom snagom duha podnesemo borbu u ovome svijetu.

Križ je najčasniji znak mučeništva. Neki su mučenici i na tako izravan način nasljedovali Krista: po križu su s njime prešli u život. Ludost Kristova križa Božja je mudrost koja je vodila sv. Justina sve do mučeništva. Križ koji je bio Židovima sablazan, a Grcima ludost, za nas je nedokučivo otajstvo spasenja.

Krv. U misnim molitvama o spomenu mučenika krv ima osobito značenje. Krv pashalnog janjeta spasila je u Egiptu židovske prvorođence, a krv Krista, naše Pashe, čisti nas od grijeha. Krv mučenika dobiva posebnu snagu upravo od Kristove žrtve. To se osobito lijepo izražava u predslovlju svetih mučenika:

Po primjeru Isusa Krista sveti je mučenik I. ispovjedio tvoje ime i krv svoju prolio. Mučenička krv čudesno očituje tvoju snagu, kojom podupireš ljudsku nemoć i slabe ljude krijepiš da svjedoče za tebe…

Mučenička je krv sjeme novih kršćana, kako to čitamo u drevnom spisu kršćanskog pisca Tertulijana: semen est sanguis Christianorum. Tako je Bog htio da upravo krvlju mučenika budu posvećeni počeci rimske Crkve.

Čak i kada ne govore, mučenici ispovijedaju vjeru u Boga: Bože… nevina su dječica za te svjedočila ne riječima, nego krvlju. Mučenici ne žude za smrću kao takvom. Oni jednostavno daju svjedočanstvo za vjeru i istinu sve do predaje vlastitog života.


4. Plodovi mučeništva


Mnogovrsni su i bogati plodovi svjedočenja mučenika. Oni su djelotvorni upravo jer su ucijepljeni u Kristovo vazmeno otajstvo. 

Oproštenje grijeha, spasenje. Liturgijsko slavljenje mučeničkog svjedočanstva svetih čisti od grijeha, a euharistijski darovi koje vjernici primaju o spomenu svetih mučenika donose spasenje.

Pobjeda. Ono što za ovaj svijet može izgledati paradoksalno, za svece je njihova vlastita mučenička smrt zapravo pobjeda: bili su vjerni do smrti, pa su onda i zaslužili pobjednički vijenac života (usp. Otk 2,10). Dies natalis, dan mučeništva koji vjernici slave, dan je pobjede tog istog mučenika, koja je čisto Božje djelo, kao što vidimo u zbornoj molitvi zajedničkog slavlja za mučenicu svetu ženu:

Bože, slavimo spomen svete I., kojoj si dao milost da pobijedi, jer se tvojim darom snaga u slabosti usavršuje. Daj da nam ona izmoli pobjedu u svim bojevima.

Dakle, u postojanosti mučenika očituje se kako se Božjim darom snaga u slabosti usavršuje (usp. 2 Kor 12,9). Zato se u mučeništvu svetih zapravo radi o nebeskoj pobjedi koja obasjava cijelu Crkvu.

Milost. Mučenici su smatrali posebnom milošću mogućnost da trpe za Krista. Tako su apostoli, što su bili išibani, bili „radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime“ (Dj 5,41). U istom duhu govori i zborna molitva o spomendanu sv. Marije Goretti:

Bože, ti si začetnik nevinosti i ljubitelj čistoće. Službenici svojoj Mariji u nježnoj si dobi dao milost mučeništva i djevičansku joj borbu vijencem okrunio. Po njezinu zagovoru daj i nama postojanost u tvojim zapovijedima.

Svjedočanstvo. Mučenici polažu živote radi Božje riječi i svjedočanstva Isusova. Oni su u tome primjer i poticaj svim vjernicima (zborna zajedničko slavlja više mučenika u vazmeno vrijeme):

Svemogući Bože, ti si svetim mučenicima I. i I. dao da život svoj polože za tvoju riječ i svjedočanstvo Isusovo. Molimo te da i mi snagom Duha Svetoga vjeru poučljivo primamo i odvažno ispovijedamo.

Primjer, nasljedovanje. Smisao se mučeništva poglavito očituje u naviještanju, koje se onda potvrđuje primjerom: žrtvovanjem vlastitog života. Upravo su u tome mučenici nasljedovali Krista koji je prvi sebe prinio kao žrtvu (darovna za mučenike misionare):

Gospodine, danas častimo mučeništvo tvojih svetih I. i I. Daj da ovom žrtvom dostojno navijestimo smrt tvoga Jedinorođenca, koji svoje mučenike ne potiče samo riječju, već ih i svojim primjerom krijepi.

Vjernost mučenika, koji se radije pokoravaju Bogu negoli ljudima (usp. Dj 4,19), ostalim je vjernicima primjer i poticaj. Zato su oni za Crkvu tako dragocjeni, oni su trajno blago u Tijelu Crkve (zborna spomendana sv. Sebastijana):

Podaj nam, Gospodin, duh jakosti da se, poučeni primjerom svetoga Sebastijana mučenika, većma pokoravamo tebi negoli ljudima.

Krist je naš jedini vođa i jedini učitelj, a mučenici mogu biti primjer upravo zato jer su na najsavršeniji način nasljedovali Krista. Zato vjernici, nasljedujući mučenike, zapravo nasljeduju Krista, kako bi to rekao Pavao: „Nasljedovatelji moji budite kao što sam i ja Kristov!“ (1 Kor 1,11).

Ljubav. Mučenike možemo najviše nasljedovati u onoj prvoj zapovijedi, zapovijedi ljubavi (zborna molitva o blagdanu sv. Stjepana):

Daj nam, Gospodine, da nasljedujemo što danas slavimo: da umijemo i neprijatelje ljubiti, jer svetkujemo nebeski rođendan prvomučenika Stjepana koji je molio i za svoje progonitelje.

Silno je važno ovo naglasiti: mučenici daju svoj život iz ljubavi prema Bogu, ali i iz ljubavi prema svakom čovjeku; mučenici su ispunjeni ljubavlju i prema svojim ubojicama, po primjeru Krista Gospodina. Kršćansko je mučeništvo najuzvišeniji izraz ljubavi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 5,13). A Isus među prijatelje za koje polaže život uključuje i one koji su ga dali razapeti. Kršćansko je mučeništvo utjelovljenje Božje ljubavi prema slabom čovjeku. Mučenik polaže svjedočanstvo života iz ljubavi. Zbog toga puko davanje život za neki plemeniti cilj, a koje ne bi u sebi sadržavalo i ljubav prema Bogu i prema svakom čovjeku, za Crkvu nije mučeništvo. Zbog toga i vjernici mole da plamen ljubavi svetih mučenika zapali i njihova srca.

Radost. Može zvučati neobično da se vjernici raduju mučeništvu pojedinog sveca, međutim oni to čine zato što izdržljivost u trpljenju donosi radost pobjede. Vjernici se raduju i zbog zagovora svetih mučenika. Ta se radost umnožava: radujemo se euharistijskoj žrtvi o spomendanu svete mučenice, ali se radujemo i njezinoj slavnoj zaštiti, pri čemu se isprepliće i mučeništvo i sama euharistijska žrtva (darovna molitva zajedničkog slavlja za mučenicu svetu ženu):

Gospodine, danas ti radosno prinosimo ovu žrtvu o spomenu nebeske pobjede svete I.: zahvalni za njezin zagovor, navješćujemo tvoja divna djela.

Liturgijsko slavlje o spomendanu pojedinih mučenika uključuje i eshatološku radost, koja je potka svake kršćanske radosti, kako se to naglašava u zbornoj zajedničkog slavlja više mučenika u vazmeno vrijeme:

Bože, ti daješ postojanost našoj vjeri i snagu našoj slabosti. Po primjeru i molitvama tvojih mučenika I. i I. daj nam udio u muci i uskrsnuću tvoga Sina, te s njim uđemo u tvoje savršeno veselje.

Slava. Razmjerno se često javljaju izrazi gloria, gloriosus, triumphus, što se prvenstveno odnosi na Boga. On je slava svojih svetih koja se onda naviješta poganima i očituje u euharistijskoj žrtvi. U sljedećem se primjeru prelijepo isprepliće slava Kristova uskrsnuća sa slavom mučenika i s onom nebeskom slavom koju i sami iščekujemo, kako vidimo u popričesnoj molitvi zajedničkog slavlja mučenika u vazmeno vrijeme:

Gospodine, u radosti današnjeg blagdana primili smo nebeske darove. Ovom gozbom navješćujemo smrt tvoga Sina, da sa svetim mučenicima zavrijedimo slavu njegova uskrsnuća.

Sav je smisao mučeništva u nebeskoj slavi, po uzoru na Krista, kako vidimo u zbornoj molitvi spomendana sv. Ignacija Antiohijskog:

Svemogući vječni Bože, ti resiš otajstveno tijelo Crkve svjedočenjem svetih mučenika. Današnji je dan svetom Ignaciju pribavio vječnu slavu, nek i nama bude izvor jakosti.

Mučeništvo je poseban, slavan Božji dar mučeniku na slavu, a Crkvi za primjer i zagovor. Zato se Crkva uvijek ponosila svojim mučenicima. Oni su slavodobitni („trijumfalni“) pobjednici, neusporedivo uzvišeniji od rimskih vojskovođa koji su isprazno išli u trijumfu nakon vojnih pobjeda. Mučenici su se proslavili time što su svoju vjeru sačuvali sve do smrti, stoga je slavan i njihov zagovor i njihov liturgijski spomen. Konačno se i izrijekom spominje nebeska slava mučenika i buduća vječna slava vjernika.

Mučenici osvajaju nebesko kraljevstvo, i vječnu slavu. S druge strane vjernici, zahvaljujući euharistijskom slavlju o spomenu, dobivaju eshatološke darove: vječnu i nebesku radost, vječno blaženstvo, slavu i mir, itd.

Euharistija. Euharistijska žrtva je počelo i izvor mučeništva kršćanskog mučeništva, jer ona uprisutnjuje vazmeno otajstvo Kristove muke smrti, uskrsnuća i proslave. Prema tome, kao što je Kristovo vazmeno otajstvo ključno za naše spasenje, tako je za nas dragocjena i smrt mučenika koji „dopunjuju što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24), oni uzimaju dijela u Kristovoj čaši, čaši njegove muke, da bi bili dionici i njegove proslave.


5. Zagovor


Jasno je da od Boga dolazi i snaga mučenicima i milost vjernicima. Crkva se rano počela moliti mučenicima, odnosno moliti za njihov zagovor kod Boga. Ipak se naglašava nezamjenjiva Božja uloga (zborna zajedničkog slavlja mučenika izvan vazmenog vremena):

Svemogući milosrdni Bože, dao si da tvoj mučenik I. nadvlada strahotu muka. Danas slavimo dan njegove pobjede. Daj da tvojom nenadmašnom zaštitom nadvladamo sve neprijateljske navale.

Pretpostavljajući da od Boga sve dolazi, Crkva se utječe i zagovorima svetih. Desetak se puta uzima izraz zagovor, te pomoć koja se zadobiva po molitvama svetaca.


Zaključak


Kao što smo vidjeli, u molitvama je snažno naglašeno prvenstvo Božjeg djelovanja. Mučenici sami po sebi ništa ne bi mogli učiniti. Bog se proslavlja u njima i po njima. Zato Crkva, dok slavi mučenike, zapravo veliča Božju ljubav koja je na djelu po njima.

Mučeništvo nije isprazno junačenje. Vjera je temelj mučeništva. Mučenik je svjedok koji je svoju vjeru posvjedočio svojim životom, sve do smrti. Nadalje, mučeništvo se temelji na ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Mučenik je na najizvrsniji način sličan Kristu umrlom i uskrslom, u njemu se odražava Kristovo vazmeno otajstvo, što ponazočuje i ostvaruje u euharistijskom slavlju.

U tom kontekstu valja gledati i osjetljivo pitanje zagovora. Vjernici žele nasljedovati kreposti mučenika i mole za njihov zagovor kod Boga. Molitve su upućene isključivo Bogu, dakle, nipošto nekom mučeniku, pa je i iz toga vidljivo da je uvijek na djelu samo Bog.

Spomenimo i to da se za razliku od molitava iz prethodnog misala više ne stavlja naglasak na čudesa koja je mučenik činio, nego na vjeru i ljubav koje je iskazao svojim mučeništvom. Time je postao uzorom i zagovornikom vjernicima Crkve.


Tekst je objavljen u Živom vrelu, 10/2019.