Utorak, 11 svibnja

Tijelovo (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Nakon što smo prošle nedjelje proslavili veliku tajnu naše vjere, Presveto Trojstvo, slavimo danas tajnu i otajstvo euharistije. Vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, otajstvo po kojem smo spašeni, to vazmeno otajstvo prisutno je i ostvaruje se u svakoj svetoj misi, tako da kruh postaje pravo Tijelo Kristovo, a vino prava njegova Krv. Ta je hrana i to je piće sakrament Kristove prisutnosti i Kristovog spasenjskog djelovanja. Na svakoj svetoj misi slavimo ovu tajnu – Krista nazočnog pod prilikama kruha i vina, a danas na poseban način želimo tu tajnu proslaviti. Zato ćemo na početku zazvati na nas milosrđe Gospodnje, da bismo bili dostojni ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, ti si u Starom zavjetu pashalnim janjetom nagovijestio konačno spasenje u svome Sinu. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si Janje Božje koje oduzima grijeh svijeta. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i danas u svakoj svetoj misi obnavljaš i ostvaruješ veliko otajstvo našega spasenja – smrt i uskrsnuće svoga Sina. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


U nekim teškim prigodama koji put nam se čini da ništa ne možemo učiniti. Doista, što može netko od nas učiniti da bi prestao rat i nasilje u nekim zemljama? Što može učiniti bilo tko od nas da u Hrvatskoj bude manje rastava, manje nasilja u obiteljima? Može li neki pojedinac među nama učiniti nešto da u nas nestane ovisnosti o drogama i o klađenju? Jedni će reći da smo mi mali ljudi i da jednostavno nemamo mogućnosti nešto mijenjati, dok će drugi reći da nije nikakvo rješenje stajati prekriženih ruku. Nije lako odgovoriti na ova pitanja.


Otpusti svijet…


Tako se nešto dogodilo apostolima na rubu pustinje (Lk 9, 11b-17). Veliko je mnoštvo slijedilo Isusa, slušalo njegovu riječ i divili se čudesima koja je činio. Međutim, dan je već bio na izmaku. Bili su udaljeni od naseljenih mjesta. A mnoštvo je bilo poveliko. Među njima su bili i žene i djeca. Tko zna što su toga dana uopće jeli (toliko je očaravajuća bila riječ Isusova!). I onda apostoli trijezno upozoravaju Isusa: Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju. Netko s pravom može primijetiti: kako to apostolima nije palo na pamet, da Isus može učiniti čudo, kad je već tolika čuda prije toga učinio? Netko će drugi ipak ustvrditi da su apostoli postupili razborito. Ljudi još imaju vremena pronaći sklonište i hranu u okolnim selima i zaseocima. Kako god bilo, apostoli nisu razmišljali dalje od onoga što im je izgledalo očito. Oni ne mogu ništa učiniti da nahrane toliko mnoštvo.

Tako i mi koji put okrećemo glavu od nekih teških okolnosti, prema onome što bi rekli Zagorci: Ne bi’ se štel mešati. Pa kada u svojoj obitelji vidimo da netko tone u neku ovisnost, ne želimo ulaziti u tuđe živote. Onda vidimo da su poremećeni odnosi u obitelji… Tko bi u to zalazio! Vidimo čovjeka u potrebi i pomislimo: ima nadležnih koji se za to trebaju brinuti… Otpusti svijet, neka pođu…


Podajte im vi jesti


A Isus mirno veli: Podajte im vi jesti. Apostoli u čudu odgovaraju: Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod. A Isus želi upravo to naglasiti. Naravno da apostoli nemaju moć nahraniti to silno mnoštvo. Ali nisu bez ičega. Imaju pet kruhova. Imaju pet ribica. Konačno, ako se organiziraju, mogu otići i kupiti hrane za sve. Dakle, nemaju baš razloga reći da su posve bespomoćni.

To nam danas Isus želi reći. Ne možemo mi preokrenuti svijet. ali nešto možemo učiniti. Evo nam za primjer svetoga Franje. U njegovo vrijeme crkveni službenici – biskupi i svećenici – nisu baš uvijek bili primjer skromnosti. Naprotiv, koji put su živjeli kao velikaši i moćnici ovoga svijeta. Kad je Franju osvojila ljepota evanđelja i kad je vidio Crkvu u kojoj živi, što je mogao učiniti? Organizirati revoluciju? Kandidirati se za biskupa i papu? Organizirati pobunu vjernika? Ne. Sveti je Franjo jednostavno odlučio učiniti sve da on živi po zakonima evanđelja, pri čemu je osobito naglašavao siromaštvo. Time je zorno pokazivao kako ne živi čovjek samo o kruhu. Uskoro su mu se pridružili i drugi. Nastao je tako franjevački red. Red koji je ipak preobrazio Crkvu. A sve je počelo s jednim čovjekom, Franjom, koji nije rekao kako se ništa ne može učiniti. Ni od nas nitko ne traži da dižemo revoluciju. Traži se prvenstveno da mi svojim životom pokažemo da živimo kao kršćani. Traži se da činimo obične, svakodnevne male stvari. Lijepa riječ susjedu, obična pomoć i usluga namjerniku, strpljivost s grešnima i slabima…


Jeli su i svi se nasitili


Upravo se to dogodilo s apostolima. Vidjeli smo. Isus je blagoslovio kruh i ribe, dao učenicima da posluže mnoštvo. I za sve je bilo dovoljno hrane. Evo, to je način. Isus uzima hranu, on je blagoslivlje i on daje da se razdijeli. Tu se udružuje Božja sila i čovjekovo djelovanje. Tu je ključ djelovanja kršćana. U nama je Božja snaga, u nama je sila Duha Svetoga. I što je najvažnije, za nas koji smo na misi, euharistija je ona sila i snaga koja nas pokreće. Bog djeluje u nama i po nama. Suradnici smo Božji, Božja ljubav je vidljiva i djelatna u ovome svijetu upravo po kršćanima koji se hrane euharistijom.

Danas slavimo tajnu Krista euharistijskoga. On nas je spasio svojom smrću i uskrsnućem i to se spasenje ostvaruje među nama dok slavimo euharistiju. Zato i primamo od te hrane da bi Kristovo spasenje u nama i po nama bilo trajno prisutno i djelatno u ovome svijetu. Varamo se ako mislimo da malo toga možemo učiniti. U nama su Božja sila i Božja snaga. Mi rezultate Božje milosti po nama i u nama možda nećemo vidjeti, ali oni su tu. Kao što je Krist pozvao svjetlu vjere tolike ljude propovijedanjem i djelovanjem svetih apostola, to se i danas događa i treba događati po svima nama.

Zato, budimo odvažni. Budimo hrabri. Budimo radosni. Bog je po Kristu pomirio svijet sa sobom, Bog pobjeđuje zlo i grijeh. A u tome smo i mi njemu maleni, ali važni suradnici.