»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Tijelovo – svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove (C)

1


Lk 9, 11b-17


Sve ima svoje djetinjstvo pa i vjera koja je odrastala sa izabranim izraelskim narodom. Već u rane dane svoje vjere učeni su da prinose žrtve jer krv žrtvovanih životinja briše grijehe. Zašto? Što bi imala krv životinja s njihovim moralom ili nemoralom?

Grijeh i nepravda ne mogu opstati pred Svetim Bogom. Grijeh i nepravda udaljavaju od Boga koji je Bog Živi, Izvor Života i Njegova punina. Onaj tko ih počinja, tko se njima hrani jede otrov, truje se i stoga se udaljava od života, ide u smrt.

I da ne bi grešnik umro, da bi se nadoknadio onaj život koji mu grijeh uništava, trebalo ga je nadomještati nečim uistinu živim, nečim što će davati život. Zato su se klale životinje: u krvi je život i on je nadomještao onaj život koji je nedostajao grešniku – brisao mu grijeh. Omogućio mu da dalje živi.

Tako je Izrael od zore svoje vjere učio da nije svejedno kako živi, da li živi pojačavajući svoj život ili ga slabi i truje. Učio je da Bog jest dobar, da želi da svi žive – ta On je svemu život dao! – ali da se izgubljeni život treba nadoknađivati. Učio je da se čovjekov život treba nečim hraniti – da on košta i traži koštu!

Prolazili su dani, godine, stoljeća… Osim pojedinačnih prijestupa, čovjek je pokazivao najveću slabost, izvor svih ostalih grijeha: nije bio sposoban biti vjeran Savezu s Bogom, nesposoban da mu prikloni srce i da s Njime gradi svoj život, da Mu bude partner. Što da Bog učini sa takvim slabašnim i nevjernim stvorom? Što bi čovjek na Njegovu mjestu?

Ono što će Bog poduzeti zaista je neshvatljivo i nedokučivo: pružit će čovjeku Novi Savez. No, ovaj puta od čovjeka ne traži nikakav uvjet pri sklapanju Saveza nego daje! Daje svoje Tijelo i Krv. Daje sebe za život čovjeka! Čovječe, uzmi koliko možeš! Uzmi i živi! Ništa od tebe ne tražim!

To je Bog! Jedino On je mogao to odlučiti i uraditi!

Jedino, uzimaj čista srca da ne prljaš Njegovo Tijelo i Krv da bi te mogli hraniti, uzimaj bistre pameti da mogneš učiti kakav ti se život ovdje daje! Da bi mogao živjeti s Bogom je bez Njega života nema. Da bi u sebe unosio klicu vječnosti. Zato je blago gladnima i žednima onoga što uistinu vrijedi jer će se nasititi!

U današnjem evanđelju vidimo da je kruha kojeg Isus dijeli preostalo više negoli ga je bilo kad ga je počeo dijeliti. Ne dijeli ga On jeftino, na veresiju… Platit će ga skupo, najskupljom cijenom – svojim božanskim životom. Zapravo, On već sada dijeli svoj božanski život. Radjeljuje se.

Žrtva – to je prvo što ljudsko oko opaža i na tom najčešće i ostaje, ne vidi dalje. Međutim, žrtva je samo vanjski lik jedne druge stvarnosti. Duša žrtve je ljubav, ona je nosi. Tamo gdje žrtve nema, nema je što nositi – nema ljubavi! On ljubi, pa i po cijenu žrtve – davanja, razdijeljivanja sebe drugima.

Zato u evanđelju ne otpušta narod nego sada kad izgleda da nema izlaza, da se nema što uraditi, On će ih obdariti kruhom. Sada još uvijek ne znaju da u tom kruhu primaju Njega, da im se u kruhu dijeli On sȃm.

Zašto to čini? Nema li druge mogućnosti? Nešto bolje? Nešto što bi za njega bilo lakše i komfornije? Takva pitanja možemo postavljati mi ljudi jer su skladu s našim gledanjem na život. On razmišlja drugačije jer drugačije i živi.

On ih ne otpušta, hrani ih i razdijeljuje im se jer On živi od zajedništva, Njegov život je nezamisliv bez zajedništva. To znači da života nema bez zajedništva jer tako živi Izvor života. Jedino se nama može činiti da ne mora biti tako – nama koji smo smrtni i koji svojom smrtnošću očitujemo koliko sa životom imamo (slabo) veze, koliko je ona krhka i kratka!

Stoga, u Presv. Euharistiji u susret mi dolazi Bog koji voli mene i sve koje je stvorio, koji nas sve zove i razdjeljuje se za nas; živi dajući nam se. Bog je to koji ne može dati ništa manje od samog sebe; koji dajući sebe, daje sve. Daje nam život koji se sastoji u ljubavi i dijeljenju, razdavanju za druge.

Upravo iz tog razloga nikad glad neće moći biti utažena jedenjem i zasićenjem kruhom i vinom. Upravo zato i kad se nasitimo kruhom i vinom još ostaje gladi koju se ničim ne može utažiti. Nju se može ublažiti samo, ne jedenjem, nego dijeljenjem, razdavanjem onog što jesi i što imaš! To je znak da u sebi imam dovoljno onog života koji nije smrtan, onog kojim živi Besmrtni i koji mi od Njega dotječe. I zbog toga, makar je paradoksalno, istinito je da je čovjek bogat upravo onoliko koliko je razdijelio. Samo se time može obogatiti! Samo na taj način može ublažiti glad i žeđ.

Gospodin, dajući nam svoje Tijelo i Krv, želio je da ne živimo samo od ideja. Želio je da Njegov život kola našim žilama, da u njima žubori Njegova hrabrost i čudo razdavanja koje ne osiromašuje nego umnaža i obogaćuje, da u sebi nosimo Njegov život, osjećaje, rane, svjetlo i ljubav. Da bismo živjeli dajući se, da bi minula naša glad i smrt!

Dajući nam se u svom Tijelu i Krvi – On uzet od ljudi (Hebr 5,1) – pogled nam svraća na tijelo i krv braće. Ako je On, Izvor života, sebe razdijelio i podijelio nama, to znači da je jedini zakon postojanja sebedarje: jedini ispravan način postojanja s drugim ljudima jest darivanje sebe. Radi Gospodinovog  Tijela i Krvi, radi tijela i krvi i braće i radi vlastitog života. Po tome će se vidjeti koliko života u sebi imamo – imamo onoliko života koliko nas oživljuje Njegov Duh!

A tko to može, tko je to kadar? Nije čudo da zato onaj koji je provirio dublje u tajne Božje (usp. 2 Kor 12,1-6) mora uzdisati: jadan li sam ja čovjek (Rim 7,24)!

Današnja svetkovina jest prilika još jednom posvijestiti si istinu o svom životu i postojanju i svrnuti pogled na otajstvo Presv. Tijela i Krvi Kristove. Prilika je zahvaliti Gospodinu na Njegovu neizrecivu daru, prilika je jače otvoriti srce i zdušnije se Njegovim darom i darivanjem hraniti!