Tijesnim putom u život

Tijesnim putom u život


„Uđite na uska vrata! Jer – široka su vrata i prostran put koji vodi u propast, i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život, i malo ih je koji ga nalaze!“ (Mt 7,13-14). Dodajmo i Lukinu inačicu Isusova spasonosna upozorenja: „Borite se da uđete na uska vrata, jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći“ (13,24).

Gospodin Isus, Sin Božji i Sin Čovječji, govori svojim tadašnjim slušateljima ali i svima drugima do Sudnjega dana kakvi su putovi pred ljudima i kakva su vrata na koja se izlazi iz ove i ulazi u novu onostranu stvarnost. Govor je o temeljnim pojmovima, koji obuhvaćaju sve ljude: o izabranu životnom putu na ovoj zemlji, o izlaznim i ulaznim vratima u novu zbilju te o novom načinu postojanja, u punini života ili u praznini, kroza svu vječnost. Raščlanimo ove Isusove riječi.  

Tijesan put i prostran put. U zemaljskom ili vremenitom životu – tumači nam Gospodin – ukazuju se dva osnovna puta ili dvije staze, zapravo dva načina putovanja i djelovanja: jedan je put uzak, tijesan, hrapav, strm, kamenit, neugodan. Ako njime čovjek želi ići, naići će na gorčinu, trnovinu, znoj, umor. A drugi je put širok, prostran, ravan, lagan, koji stvara ugođaj i kao da ljudi jedva čekaju da na njega stupe i po njemu koračaju. Razlika je u tome što se čovjek uskim putom jedva probija, pomiče, posrće, podnosi krvavu muku i mnogu nevolju, a na široku putu ljudi doživljavaju lakoću, uživanje, komunikaciju, pjesmu, hodnju.

Malo njih i mnogo njih. Ali – veli Isus – nije tu sva razlika. Razludžba je što tijesnim putom idu rijetki, pojedinci, hrabri i odvažni, i to „malo njih“, jedan za drugim, na odstojanju, umorni i znojni, stalno više uza stranu, zadihani. Roditelji koji žele odgojiti svoju djecu kako valja, odškolovati ih ne samo gimnazijski nego i fakultetski, podnose teret dana i žegu na tijesnu putu. Sami moraju postiti i gladovati da bi djeca imala kruha. Sami se slabo odijevati da bi djeca imala odjeće i obuće. Sami raditi prekovremeno da bi mogli zaraditi za djecu. A na prostranu putu „mnogo ih“ je, narodne se mase razlile, u buljucima i gomilama stupaju, da ih je teško i prebrojiti. I kao da im sve ide od ruke i od noge. Ovo je jedno od rijetkih mjesta gdje Isus načelno kaže da tijesnim putom ide malen broj, a prostranim putom velik broj ljudi, mnogi. Pa ipak nikomu on nije zagarantirao da se konkretno spašava (jest raskajanu razbojniku: Lk 23,43), ili da se upropaštava, jer to je tajna Božjega spasenja, koje ovisi o mnogo čimbenika. Ovdje Isus ne govori je li taj put dug ili kratak: dug devedeset ili kratak deset godina.

Uska vrata i široka vrata. Ali – dodaje Isus – nije stvar samo u razlici puta ili hoda i u razlici količine ljude na jednome ili na drugome putu, nego kudikamo više u svršetku puta: kakav je kraj tijesna puta, a kakav je kraj prostrana puta? Ima li tu bitne razlike? Ima. Kaže Isus: tijesan i strm put obično vodi na uska vrata koja otvaraju pogled na sretnu vječnost. Vratimo se roditeljima koji odgajaju i školuju djecu: koliko muke do maturalne svjedodžbe, a pogotovo koliko patnje do diplome. Povelik je broj studenata koji nikada ne diplomiraju, iako su se jadni roditelji upeli iz petnih žila da sinu ili kćeri osiguraju što bolje uvjete studija i diplome. Ali ako oni, ti studenti, vole prostran put, koji će ih odvesti na široka vrata, na napuštanje fakulteta bez položenih ispita, pogotovo bez stjecanja diplome, zato su odgovorni sami studenti. Vrata su građena prema putu, točna mjera i puta i vrata: tijesnu putu odgovaraju uska vrata, prostranu putu odgovaraju široka vrata. Sve nekako izgleda logično i smisleno. I kada se učenici i studenti trude, rezultati ne izostaju.

Život vječni i propast vječna. Ali nije ni tu sva razlika, zaključuje Gospodin. Jer uzak put koji vodi na uska vrata otvara ljudima Život vječni, a prostran put koji vodi na široka vrata vodi ljude u propast vječnu. E tu smo. Da stanemo i da se zamislimo. Da sve promotrimo u svjetlu vremena i u svjetlu vječnosti. Što želimo: trenutačno uživanje ili vjekovječan život?

Mi to vidimo u Isusovu zemaljskom životu. Isus je savršeno istinit i pošten. On prvi pokazuje kako je tijesan put kojim on osobno ide, kako su uska vrata na kraju puta i kako se ulazi u novi, preobraženi život. Nikomu nije rekao: Idi ispred mene, nego: Pođi za mnom! Slijedi mene! Točno tumači što je uzrok a što posljedica. I upozorava čovjeka na zakon života, tako da se nitko ne može opravdavati da nije znao, da nije upozoren, da nije imao neku ideju o svemu tome.

Isusov zemaljski Put, izlazna Vrata i vječni Život. U punini vremenâ siđe s nebeskih visina. Vječni Jedinorođeni Sin, pravi Bog od pravoga Boga, začet od Djevice Marije osjenjenjem Duha Svetoga, rodi se ne u kući, nego u štali. O kako su uska vrata i tijesan put… Položen u uske hrapave jasle. Ne bijaše za njega mjesta ni pod čijim krovom rodnoga mu grada. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše (Iv 1,11). Kao dijete smatran opasnim po kralja, koji u gradu naredi pokolj dječaka, njih 30-40, da mu Novorođeni ne utekne. A Spasitelj svijeta spasi se bijegom tijesnim putom u Egipat, gdje osta više godina, dok kralj ne završi hod svojim prostranim putom. 

Poteče iz siromašne obitelji koja mu ne ostavi ništa u nasljedstvo. Ne postiže svjedodžbe ni od kakva zanata, osim Drvodjeljine stolarske blanje i radnje. Ne napisa nijednoga slovca, osim ono jednom po prašini. Bez vlastita ureda i pečata, a ni potpis mu ne bijaše tražen u društvu. „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ (Iv 1,46). Ne posjedovaše kuće, ni obitelji, ni osigurane egzistencije. Bez torbe i štapa, ni kamena pod glavom. Razdavaše pozdrav mira, svoga, a ne svjetskoga. Samo željan Tijesna puta i Uskih vrata. Iziđe jednom neki mladić na Put i upita Učitelja kako se domoći Života vječnoga. Isus mu točno pokaza Tijesnu stazu i Uska vrata (Lk 18,22).

Povučen, često se sam uspinjaše na Goru. Tu obično noći provođaše u razgovoru s Ocem. Odmah nekako u početku javna nastupa sukobi se s tzv. javnim mnijenjem, civilnim i religioznim, a oba farizejska. Kada nekom zgodom izađe u susret ljudskim potrebama kruha, umalo ga ne zakraljiše. A kada navješćivaše božansku istinu i volju, odlučiše ga razapeti. Ne imađaše ništa uza se osim vrhunske uljudbene i božanske volje i moći da pomogne bolesnu, uzetu, opsjednutu, grješnu. I te zdravstvene dare posluživaše bez obzira na osobe, stranke i narode. Jedini uvjet: Vjeruješ li da mogu to učiniti? Uvijek besplatno. A 90% ostade mu nezahvalno, negdje zapisa sv. Luka (17,18). Jednom ljude izazva neka upru prstom ma i u jedan njegov grijeh, grješuljak, i iskonski i zakonski, i javni i tajni (Iv 8,46). Svi zašutješe ko zaliveni. A sam poznavaše što je u čovjekovu srcu, kako nam prenosi sv. Marko: 7,21-22. Poznavaše sve savjesti svijeta, a ničiju javno ne otkri, osim ako bi se ponetko oholo napuhivao. Vidi Mt 26,33-35.

Od početka okupi oko sebe skupinu učenika tvrdih šija, neobrezanih srdaca, sebičnih želja, zavidnjaka, vlastohlepnih, srditih. Pravo ga ni ne shvatiše, iako vidješe da drugoga Puta nema, i da on ima riječi vječnoga Života. Potkraj života, kada mu bijaše najteže, gotovo ga svi napustiše. Jedan ga čak izdade za pukih trideset srebrnjaka. I ta valuta još uvijek kruži krugom zemaljskim, i nikako da iziđe iz optjecaja. 

Jedan od zapamtljivih doživljaja bijaše mu u Getsemanskom vrtu u podnožju Maslinske gore, na onom kamenu. Ondje je glavu naslonio, krvlju se znojio, plakao i Boga Oca usrdno, a domalo još usrdnije (Lk 22,43), molio da ga mimoiđe kalež. Ali ne njegova nego Očeva volja bila! Javne ga vlasti, političke i religiozne Ane i Kajfe, Irudi i Pilati udruženim pothvatom osudiše na smrt, na križu, jer ne htjede biti kao oni. Samo žene ne sudjelovaše u sramotnu procesu. Štoviše, Pilatovica upozori svoga muža da se ne unosi u krv Pravednika toga, jer je u snu svašta vidjela. Ali Pilatu draža stolica nego Božanska Istina: razbojnika Barabu pusti na slobodu, a pravednika Isusa predade „prohtjevu njihovu“ (Lk 23,25). Oni ga ispljuvaše, izbičevaše, trnovom krunom okruniše. I započe sve Tješnji i Tješnji put, nazvan Križni put, koji završi na Križu. Dok bijaše razapet između dvojice razbojnika, jedan ga s križa na križu ružio, a drugi mu se čudesno pridružio, moleći okrajak njegova Kraljevstva. On obeća: Još večeras sa mnom si u raju (Lk 23,43).

Kao što ne imađaše kolijevke, tako ni svoga groba. Posudi mu ga jedan prijatelj – Josip iz Arimateje – koji se, kao i onaj noćni Nikodem, takvim previše ne pokazivaše za njegova djelovanja. Iz obzira ljudskih. U sprovodu mu bijaše voljeni učenik, ta dva poluučenika i tri žene, i Majka, sućutna i ucviljena. Kada ga pokopaše, tužni se kućama vratiše. Krvožedni dušmani naručiše stražu da „onomu varalici“ (Mt 27,63) zapriječi možebitno uskrsnuće. Zapečate grob, a sinedrijski potplaćena straža – dubokim snom pozaspala!

A onda negdje u zoru zaori uskrsni Aleluja. Puče grob. Iz njega iziđe duh s novim tijelom. Resurrexit – Uskrsnu! I njegovu Kraljevstvu ne će biti kraja, zapjevaše oni isti anđeli koji bijahu pjevali tu, u blizini, na betlehemskim poljanama: Slava Bogu na visini… Raznije se glas da je živ, da se ukazuje, da su ga vidjeli i čestitali mu Uskrs. Kažu da se nikomu ne osvećuje, sve prašta, zlo ne pamti; da je još snažniji, ali i još vedriji, i mirniji nego prije. I jednoga se dana – poslije druge Četrdesetnice – oprosti sa svojima, obećavši im da će biti s njima u sve dane do svršetka svijeta.

On obilježi vrijeme. Podijeli mu protok na Prije i Poslije, na Staro i Novo, ono što nikomu drugomu ne pođe za rukom, iako mnogi carevi i revolucije snovahu da od njih poteče Nova era. I ništa nam koristilo ne bi što smo se rodili da On za nas ne umrije i ne uskrsnu (2 Kor 5,15).

On reče da je on naš PUT (Iv 14,6), tijesan put; naša VRATA (Iv 10,7), uska vrata; naš ŽIVOT (Iv 14,6), vječni život. Kako mu ne vjerovati i ne prihvatiti ga kao Spasitelja kada je on Jedini sve to glavom platio i – božanskim životom dokazao!