Tišina

Tišina


U sjemeništima i u samostanima se svake godine održavaju duhovne vježbe. Sve je više drugih vjernika koji žele proći to iskustvo. Međutim klasične duhovne vježbe od tri do šest dana uključuju cjelodnevnu sabranost i – posvemašnju šutnju. Sudionici u pravilu među sobom ne razgovaraju. Nastoje biti sami sa sobom i s Bogom. Evanđelja opisuju kako je i Isus prije svoga javnog nastupa boravio – sâm – u pustinji četrdeset dana. Ima crkvenih redova – na primjer kartuzijanci – gdje je za međusobni razgovor predviđeno dnevno ili čak tjedno tek sat ili dva. Sve ostalo je tišina i molitva. Izvan toga duhovnog područja ima ljudi koji rado odlaze planinariti ili loviti ribu i po cijele dane biti u tišini promatrajući prirodu, upijajući boje krajolika, šumove i mirise prirode. Nadalje, susrećemo ljude koji rade u izrazito bučnom okruženju. Oni kada dođu kući barem neko određeno vrijeme traže mir i tišinu, bez radija, televizije i inih bučnih pomagala. Samo mir!

A kakvo je okruženje u kojem ponajviše živimo. Pogledajmo. Govorimo o zagađenju okoliša smećem. Govori se, nadalje, o svjetlosnom zagađenju to jest da zbog ulične rasvjete praktički ne možemo gledati zvjezdano nebo. Konačno, rekao bih, tu je i i zagađenje bukom. Pogledajmo. Okruženi smo (glasnom) glazbom kamo god krenuli: u trgovačkim centrima, u pošti, banci, frizerskim salonima. Kada odemo u neku modernu kino dvoranu zvuk je do ruba podnošljivosti. Isto je tako na mjestima gdje mladi slušaju glazbu. Na svadbenim večerama uzvanici moraju vikati, žele li s nekim razgovarati, jer glazba doslovno „trešti“. K tome vidimo ljude kako šeću, voze bicikl, hodaju prirodom i – imaju slušalice na ušima. Konačno, postoji i „tiha buka“, a to su društvene mreže i sve ono što nam pružaju pametni telefoni. Stalno smo na nečemu i u nečemu i pri tome doslovno ne vidimo svijet oko sebe, ne komuniciramo s ljudima s kojima živimo, rekao bih, udaljavamo se sami od sebe i jedni od drugih. Kao da nas progoni neko ludilo: još više, još jače, još šarenije, još glasnije…

Otkuda tolika potreba da se zatrpavamo zvukovima i inim podražajima? Znači li to da se osjećamo toliko ispražnjeni, da se zatrpavamo izvanjskim podražajima, tako da postajemo doslovno ovisni o svim tim podražajima i medijima? Zamislimo samo kako bi to – bar za neke – izgledalo kada bismo ih stavili na tri dana u spomenute duhovne vježbe bez ikakvih tehničkih pomagala uz poziv da se saberu, opuste. Bi li za njih nastupila snažna apstinencijska kriza uz znojenje, povećani broj otkucaja srca uz osjećaj tjeskobe?

Proljeće je. Bilo bi zdravo pokušati živjeti punim plućima. Otići u prirodu, udisati mirise, slušati zvukove prirode, osjetiti tlo kojim hodamo. Bilo bi pravo otkriće pokušati doživjeti osobu s kojom živim tako da iskreno razgovaram s njom, da sa zanimanjem poslušam svoga bračnog druga, svoje dijete, svoga roditelja, svoga prijatelja, susjeda. Nikakva tehnika ne može zamijeniti živog čovjeka. Jer svaki od nas silno je bogat, cijeli je svemir u svakom pojedincu. Čovjeka najviše može obogatiti – drugi čovjek, koji je – kako Biblija veli – slika Božja.

Na koncu – recimo i to – tek u tišini i sabranosti čovjek može čuti i osjetiti Boga od koga je sve. Kršćani, naime, vjeruju da od njega dolazimo u njemu živimo i njemu idemo. Potražimo malo mira i tišine. Ona je često i sadržajnija i bogatija od svekolike buke u kojoj živimo.