Tko je grješnik, a tko blaženik

O blagdanu mučenika Stepinca

Obilježje zemaljskoga grješnika:

»Sam sebi on laska suviše, grijeha svog ne vidi i ne mrzi« (Ps 36,3).

U navedenu 36. Davidovu psalmu, inspiriranu Božjim Duhom, koji broji svega 13 stihova, psalmist prikazuje u prvih pet redaka kakav je grješni čovjek u svojoj zloći i bezumnosti, koje su mu glavne karakteristike i razorna epidemija. A u drugih osam redaka opisuje kakav je Bog u svojoj dobroti i razumnosti. I što se god više proučava i raščlanjuje čovjek, to se vidi kolik je to bezakonik, podlac. A što se god više proučava i prihvaća Bog, to se sve više vidi koliko je to Biće – pravi Bog!

Evo po kojim se oznakama prepoznaje grješnik prema Psalmu:

prvo, on nema straha Božjega pred očima;
drugo, sam sebi suviše laska;
treće, grijeha svoga ne vidi i ne mrzi;
četvrto, riječi su mu prijevara i zlodjelo,
peto, za razumnost i dobro on više ne mari;
šesto, bezakonje smišlja na postelji svojoj;
sedmo, na opaku putu ostaje, od zla ne odustaje.

Sedam obilježja kao sedam glavnih ili kardinalnih grijeha.  

Mi ćemo se ovdje zaustaviti s nekoliko refleksija i zaključaka samo na drugom i na trećem stihu, koje smo izvukli u početku ovoga razmišljanja. Tu je prikazano stajalište grješnikovo o neiskrenu hvaljenju samoga sebe i o samoubilačkoj zaljubljenosti u svoj grijeh. 

Podla laska. Grješnik sam sebi laska, i to ne pomalo, nego suviše. Što je laskanje? To je neiskreno hvaljenje drugoga pred njim samim radi vlastita umiljavanja, obično iz nekakva osobna častohleplja. A ovaj psalmistov grješnik ne hvali podmuklo drugoga da mu se dodvori iz nekoga koristoljublja, što bi ljudi očekivali, nego on laska samomu sebi, sebi je neiskren pred ogledalom, lažac, i to previše, samohvalilac sve u šesnaest. Nije to introverzija, vraćanje u sebe, radi ispitivanja i pročišćenja vlastite savjesti, nego to je prava perverzija u kojoj se sam neiskrenjak sebi ulizuje da bi uživao u osobnoj laski od vlastita sebe. Kakva li je to podla sebičnost i podmuklo sebeljublje, promaknuće sebe u osobnim očima! Laskanje prevedeno u druge hrvatske i uopće slavenske, romanske, anglosaksonske riječi znači jedno te isto: dodvoravanje, podilaženje, ulizivanje, čestitanje sebi samomu, komplimentiranje sebi samomu, nikako izvaditi desnu ruku iz lijeve. Eto na što je čovjek nagnut i spreman. A Biblija upravo takva čovjeka naziva grješnikom, par excellence. U najpodmuklijem značenju riječi. Normalan čovjek smatra da je ljudsko biće stvoreno radi drugoga, da drugomu pomogne, da s drugima živi i da se s drugima spasi za život vječni. Psalmistov grješnik smatra da je on sam sebe stvorio radi sebe samoga i on je toliko savršen da njemu ne treba nikakva navodna spasenja. On je toliko narcisoidno umišljen da je sam sebi dostatan. 

Grijeha svoga ne mrzi. Druga karakteristika takva grješnika jest da on grijeha svoga ne vidi i ne mrzi. Ako ga ne vidi, kako će ga mrziti? A ako ga slučajno vidi, on ga ne priznaje grijehom, opet, kako će ga onda mrziti? A ne vidi ga i ne prizna i ne mrzi samo zato što su njegovi grijesi toliko ukorijenjeni u srcu da su se identificirali s čovjekom i čovjek s njima, pa tako odreći se grijeha značilo bi odreći se sebe:

– oholost zapremila cijelo srce sa svim klijetkama i pretklijetkama, cio mozak sa svih pet moždanih prijegrada: velikim mozgom, srednjim mozgom, međumozgom, primozgom i malim mozgom, oba plućna krila, oba oka. Za oholnika je babilonski toranj ideal koji se mora postići;

– škrtost ili pohlepa prožela mu i unutrašnje i vanjske stijenke srca. Evo malo to što mu je obgrlilo južnu hemisferu svijeta, ono bi i onu sjevernu sa svim klimatskim promjenama i okolnostima;

– bludnost mu otrovala svu krv pa i onu kada se za dijastole srce opušta – sami razvrat, i onu što se za sistole potiskuje iz srca u krvne sudove – sama razuzdanost;

– zavist mu proizvodi sve boje u srcu tako da je i unutrašnji i vanjski izgled u trajnim „kolor-promjenama“: kada mu prijatelj diplomira, ono mu, to srce u grešnika, pomodri; kada mu susjed uspije upisati kćer na fakultet, ono mu požuti; kada mu kolega objavi kakvu recenziju na portalu, ono mu pocrveni; kada mu župnika sav narod hvali i slavi, ono mu pozeleni od zavisti. I tako da ne nabrajamo.      

Ima li lijeka za toga? Ima. Ali samo u Bogu:

»U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. Zakrili dobrotom sve koji te štuju« (Ps 36,10-11).

U Bogu je izvor života i milosti, a u grijehu i bezakonju jest pad i propast.

Od Božje svjetlosti mi u životu imamo tračak svjetla u svome beskrajnome mraku, i tim žmigavcem svjetlosti možemo pobijediti svu tamu i u sebi i oko sebe. Ako nas Božja dobrota nesebično zakrili, onda smo oslobođeni od svakoga zla i nalazimo se zaštićeni u vremenu i u vječnosti. Ali to znači moći i htjeti prignuti oba koljena pred Bogom. On svojom dobrotom nagrađuje samo one koji njega istinski štuju i vole, a ne one koji sebe hvalisavo slave.

Blaženi mučenik Alojzije Stepinac jedan je od tih miljenika Božjih koji se, odričući se sebe do mučeništva i zalažući se za druge ljude i narode do herojstva, napajao na vrelu Božje svetosti i milosti. On se pouzdavao u Božje svjetlo koje raspršuje vanjsku tamu svemirskih prostora i unutarnje mračne granice ljudskoga srca. Nije nikada osjetio da ga je Bog ostavio na cjedilu poniženja. On je svojom ljubavlju prema vjernicima njemu povjerenima i prema braći ljudima očitovao Božju dobrotu koju Bog daje onima što se Njega boje.

*Neka Blaženikov moćni zagovor kod Boga o njegovu blagdanu ili prijelazu s ovoga svijeta u život vječni obilno pomogne svima onima koji ga iskreno časte.