Tko je Krista dostojan?

Dostojan Krista. U Matejevu evanđeoskom odlomku od šest redaka (10,37-42) Trinaeste nedjelje kroz godinu A nalazi se čak jedanaest Isusovih izreka ili logìa, skupljenih na jedno mjesto, jedna za drugom. Bibličari misle da su takve izreke početci pisanja Evanđelja. Kao da su neki sjeli i rekli: Hajdemo se, braćo apostoli, prisjećati Isusovih izreka! I onda jedan jednu izreku, drugi drugu, a treći zapiše i prvu i drugu. Svaki je logion vječno načelo, tj. s posljedicama seže iz ovoga života u vječnost. U prve tri nedjeljne evanđeoske izreke Isus govori o dostojnosti ljudi da budu s Gospodinom. „Dostojan“ može doslovno značiti: onaj koji je zaslužan „da stoji do“ Krista, koji zavrjeđuje biti s njim u društvu da ga Učitelj smatra svojim učenikom, sljedbenikom; a Gospodar svojim slugom, čovjekom povjerenja. U zazivu prije sv. Pričesti molimo: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj…“, da te primim u svoje nečisto srce.

»Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan« (Mt 10,37).

Dvije zapovijedi. Isus ovim svojim načelom izraženim u dva obiteljska primjera podsjeća na logičan redosljed sinajskih Božjih zapovijedi. Prve se Tri odnose na kraljevstvo Božje koje se započelo ostvarivati već ovdje na zemlji: 1/ Boga umom poštuj, 2/ Boga jezikom ne psuj, 3/ Božji dan srcem svetkuj! A tek je na četvrtom mjestu poštovanje roditelja i članova uže obitelji, sinova i kćeriju. Zašto? Roditelji su prenositelji života, a Bog je Stvoritelj života. Isus je jednom zgodom svih Deset Božjih zapovijedi sveo na dvije temeljne: Prva: “Ljubi Gospodina svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“, a druga, ovoj slična: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Mt 22,37-39). Zlatno pravilo. U svih Deset Božjih zapovijedi Bog je na prvom mjestu, a sve ostalo, pa i najbliži u kući otac i majka, muž i žena, sin i kći, brat i sestra jesu na drugom mjestu odnosno na četvrtom nadalje. Isus je to i praktično izrazio: Najprije „tražite kraljevstvo“ Božje, a ostalo će vam se nadodati! (Lk 12,31). To jest: Vi se brinite za kraljevstvo Božje, kraljevstvo istine i pravde, kraljevstvo milosti i svetosti, a Bog će se s vama pobrinuti za sve vaše zemaljske potrebe tako da ne ćete dnevno oskudijevati. Tako nas je poučio i u molitvi Očenaša: Vi s prva tri zaziva molite i nastojte da Božje ime bude sveto u vama, da njegovo kraljevstvo dođe među nas, da se njegova sveta, razumna i svemoćna volja ostvari u vašem životu, a ostalo, pa i kruh svagdanji, dodat će vam se. Međutim, mi ljudi, malovjerni i nevjerni kakvi već jesmo, ne držimo Isusa za riječ da se brinemo za kraljevstvo Božje, a želimo da Bog sve osigura nama, od kruha svagdanjega do oslobođenja od svakoga zla tjelesnoga i duševnoga. Kako ćemo onda biti dostojni njega i njegova imena i kraljevstva Božjega? Ovo se može primijeniti posebno na to ako roditelji odvraćaju svoje sinove i kćeri od duhovnoga poziva. Bog sina zove u svećeništvo, ili kćer u redovništvo, ali roditelji smetaju. I tko sluša takve roditelje, nije Isusa dostojan!  Isto se može odnositi na to da se roditelji miješaju u odluku svojih sinova i kćeri s obzirom na izbor ženidbenoga druga. Roditelji mogu upozoravati na sve opasnosti i moguće posljedice, ali je odluka onih koji sklapaju zakonitu ženidbu.

»Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan« (Mt 10,38).

Ljubav u križu. I treća izreka govori o našoj ne/dostojnosti. Isus je radikalno čestit i pošten i jasno kaže da svatko od nas u životu ima svoj križ za koji Bog zna i koji trebamo nositi strpljivo i s povjerenjem u Boga, tako i Isus ima i nosi svoj križ za cijelo čovječanstvo. I kao što on nosi strpljivo i s ljubavlju svoj križ, tako je svatko od nas pozvan i dužan uzeti svoj križ i poći za Isusom. Takav zavrjeđuje biti uz Isusa. Taj je dostojan. Nije drvo križa koje samo po sebi spašava, nego ljubav srca koja se predaje Isusu i za njega žrtvuje noseći svu gorčinu križa. A naš križ ne može biti gorči od Isusova. Ali taj gorki križ, s ljubavlju prihvaćen, vodi u život. Zašto je na ovome svijetu žrtva, gorčina, križ – dokaz i srž ljubavi, a na drugom je srce ljubavi – radost, ne znamo. To je misterij koji u vjeri prihvaćamo, a u nebu će biti sve razotkriveno.

»Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga« (Mt 10,39).

Tko gubi, nalazi. Kao da se ovdje Gospodin Isus malo poigrava riječima. A nije, nego najozbiljnije upozorava u obliku antiteza: Tko misli da je svoj život našao u uživanju ovoga svijeta, da se tjelesno može gostiti i emocionalno neodgovorno provoditi, bez Boga i Božjega zakona, tj. u grijehu, taj će izgubiti i to malo svoga vremenita života za svu vječnost. A tko se odrekne toga strastvenog i uživalačkog načina života poradi Krista i njegova ponuđena spasenja, taj će i s ovo malo zemaljskoga života steći svu vječnost. Propagandisti na zemlji raznim svjetlucavim reklamama pozivaju ljude, osobito mlade, da se na brzake usreće i obogate, da se naužiju tjelesnih strasti, da postignu vrhunski standard života, ali vidimo, a da nam Isus i ne kaže, kako to sve brzo pada u vodu, gubi se, nestaje, „Titan“ s nekolicinom radoznalih posjetitelja implodirao i prije nego se približio „Titaniku“! Ali Isus nas, za razliku od lažnih svjetovnih i svijetlećih reklamera, istinom uvjerava gdje se pravi život nalazi i stječe. Hrvatski grkokatolički svećenik Spiridion Petranović (1888.-1958.) sve je to poetski pretvorio u prolaznu rijeku u kojoj se tjelesni život umanjuje, prolazi i nestaje:

Prolazi…

Prolazi radost, prolazi pjesma,
Prolazi žića milotni čar,
Zasuši bučna njegova česma  
O, kako brzo postaješ star!    

Gdje li je radost mladosti bujne,
Bezbrige puste prpošni vir?
Spomen tek osta i misli nujne,
Jesenjih noći sumorni mir…

Gasnu ti oči, nabire lice,
Protkiva snijegom svaka se vlas,
Grče se kosti baš nemilice,
Gube se sile, mijenja se glas.

O, kako kratko zemsko je žiće,
U kome mnogi nazrijeva raj.
I pije, pije zamamno piće
Ne misleć da će mu doći kraj!

Ah nema, nema na zemlji raja!
Ona je tuge i nevolje dol;
U Bogu tek je život bez kraja…
… Vjekuje radost… umire bol!

»Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao« (Mt 10,40).

Pošiljatelji i primatelji. Ovdje Isus ne govori samo o Ocu i o sebi, nego su u njegov govor uključena još dva primatelja u povijesnom hodu spasenja. Prvi je, dakle, Otac nebeski od kojega sve počinje. On odlučuje poslati svoga Sina, istobitna sa sobom, rođena, nestvorena, utjelovljena koji kao drugi, i to primatelj i izvršitelj poruke, prenosi trećima, tj. svojim učenicima koji kao Isusovi apostoloi – poslanici predaju poruku četvrtima, tj. svim narodima na ovome svijetu. Pri ovom poslanju i primanju vrijede pravila predstavništva: Tko prima vječnoga utjelovljenoga, mučenoga i uskrsloga Sina, taj prima i časti i Oca nebeskoga, izvornoga pošiljatelja. A tko prima Isusove apostole, taj prima i ugošćuje i samoga pošiljatelja Isusa. Sav ovaj lanac spasenja ne može funkcionirati bez vjere apostola u Isusa i bez vjere naroda u apostolske riječi. Vjera i povjerenje u Boga bitna su poveznica u svemu ovom ljudskom djelovanju i spasenju.   

»Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku« (Mt 10,41).

Sudjelovanje. Vidimo da objektivno ne mogu biti svi apostoli, proroci i propovjednici Riječi Božje. Ali svi možemo na neki način sudjelovati u primanju tih Božjih glasnika: jedni ih mogu pozdraviti dobrodošlicom gostoprimstva, drugi ih mogu zaogrnuti plaštem boravišta, treći ih mogu obdariti prikladnom odjećom i obućom koja im je potrebna. Takvim darovateljima ne će propasti plaća proročka ni plaća pravednička. To su sve znakovi primanja ne samo Isusovih apostola i sljedbenika, nego i Isusa Sina Oca nebeskoga i konačno primanje samoga Oca. Zato Isus svojom izrekom svodi sve na onaj minimum koji ne propada, nego donosi vječnu plaću i spasenje:

»Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća« (Mt 10,42).

Utješno i spasonosno. Ima u ovom procesu nešto božanski moćno i ljudski radosno. Ne može svatko biti apostol da svojim riječima i čudesima osvaja puke i narode; niti svatko može biti sjajan propovjednik za kojim hrle i stari i mladi da čuju evanđeosku utjehu; ne može svatko biti uspješan misionar koji obraća na tisuće ljudi željnih Kristova otkupljenja i spasenja, ili izvrstan teološko-moralni pisac koji zanosi mnoštva čitatelja Božjom Riječi. Ali mnogi mogu sudjelovati u konkretnoj pomoći: jedni će staviti na raspolaganje svoju kuću da prime takva propovjednika; drugi mogu imati darežljive ruke koje daruju da se sagradi neki misijski centar u Africi, ruke koje daju čašu vode onomu propovjedniku kojemu su usta suha od žeđi. Tko tako čini, i to zato što je taj „najmanji“ – Isusov učenik, ne će takvu darovatelju propasti plaća na nebesima! Čaša tako malena, svježe vode, a plaća tako velika, i to vjekovječna! Pa da nije utješno i spasonosno!

Završna poruka. Naša osobna odluka s obzirom na vječnu sudbinu odvija se na ovim zemaljskim raskrižjima. Pred nama je istina koja oslobađa, ali i laž koja zarobljuje; svjetlo koje pokazuje put u život, ali i tama koja nosi svu nesigurnost življenja; križ koji očituje bol i istodobno naše povjerenje i ljubav prema Spasitelju, ali i zavodljiv užitak koji iz trenutačne sreće može voditi u trajnu nesreću. Isus nam je kao istina svojim naukom i djelom pokazao uzak i trnovit put u vječni život. Na nama je hoćemo li svojom odgovornom odlukom udariti glavom o zid ili ćemo po vlastitu križu u povjerenju prihvatiti Isusa kao siguran Put, nepobitnu Istinu i Život vječni. Pa ako je posrijedi i rizik, beskrajno je manji gubitak ovoga prolaznog vremena nego što bi bio gubitak neprolazne vječnosti:

»Jer  što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života ‑ nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka« (1 Iv 16-17).