Tko su (bili) Samarijanci

U Svetom pismu na više mjesta čitamo kako Isus Židovima stavlja za uzor Samarijance. Time im je, rekli bismo današnjim rječnikom, stavljao sol na ranu, jer se Židovi i Samarijanci od davnih vremena nisu podnosili. No, prejednostavno bi bilo zaključiti da Isus drži da su Samarijanci bolji od Židova, kako nam se površnim čitanjem nameće zaključak, nego je riječ o nečem drugom.

Samarijanci su danas mala skupina koja broji tek oko 700-800 pripadnika, a nastanjeni su na dvjema lokacijama: u gradu Nablusu (točnije u selu Kiryat Luza) pod palestinskom upravom i u gradu Holonu, četvrtom po veličini izraelskom gradu, južno od Tel Aviva. U blizini Nablusa nalazi se samarijansko sveto brdo Gerizim, na koje se Samarijanci penju triput godišnje da bi proslavili svoje najvažnije blagdane. Grad Nablus odgovara biblijskom mjestu Šekemu, za koji Samarijanci drže da je baš ondje Abraham trebao žrtvovati sina Izaka, a kasnijom podjelom na dvanaest izraelskih plemena područje cijele Samarije pripalo je potomcima Jakovljevog voljenog sina Josipa, točnije Josipovih sinova Manašea i Efrajima.

Nakon smrti trećeg židovskog kralja – Salomona (10. st. pr. Kr.), kraljevstvo se raspalo na Sjeverno ili Izrael i Južno ili Judeju, a to će pridonijeti nastanku grada i pokrajine Samarije. Izraelski su tako kraljevi podigli prijestolnicu svoga kraljevstva – Samariju, a u Južnom kraljevstvu to je postao Jeruzalem. Tada su već nastali ozbiljni sukobi između te dvije skupine Židova, a s vremenom su se samo produbljivali. Dok je Južno kraljevstvo uglavnom očuvalo vjeru u jednog Boga Jahvu, Sjeverno je kraljevstvo češće padalo u idolopoklonstvo, tj. ondje su se štovala poganska božanstva. Vrhunac vidimo u vrijeme proroka Ilije, koji je ostao jedini Jahvin prorok u Izraelu, dok su svi ostali bili ubijeni.

Još veće neprijateljstvo između Židova i Samarijanaca javlja se u 8. st. pr. Kr. Naime, 722. ili 721. god. prije Krista osvajači Asirci upali su u Samariju i odveli sve muškarce u roblje, a doveli strance i prisilili Samarijanke da se poudaju za njih. Budući da su ti stranci imali svoje vjere, takvim ženidbama unijeli su i dodatne elemente poganštine pa su Samarijanci tako istina vjerovali u Boga Jahvu, ali ta vjera nije bila čista, nego pomiješana s drugim vjerovanjima. Zbog toga su ih pravovjerni Židovi prezirali i nisu s njima htjeli imati nikakve veze. To se zadržalo i do Isusova vremena, što nam je jako važno znati kako bismo mogli razumjeti Isusov odnos prema Samarijancima.

Naime, u Isusovo je vrijeme Sveta Zemlja bila podijeljena na tri pokrajine: na sjeveru je bila Galileja, na jugu Judeja, a u sredini Samarija. U Galileji je bilo Genezaretsko jezero ili Galilejsko more, a od poznatijih gradova mogu se spomenuti ovi: Nazaret, Kafarnaum, Kana, Nain, Betsaida, Korozain, Tiberijada, Magdala itd. U Judeji središnje mjesto zauzima Jeruzalem, a važni su i Betlehem, Jerihon, Emaus, Betanija itd. Tu je i Mrtvo more, najniže i najdublje jezero na Zemlji, koje napaja rijeka Jordan i nigdje ne istječe, nego se razina vode održava isparavanjem. Zbog velikog udjela soli (i do 33 %) u njemu nema života, izuzev jednostavnih organizama. Samarija je poznata po istoimenom gradu i po mjestu Siharu, gdje je Isus na Jakovljevu zdencu razgovarao sa Samarijankom.

Judejci su se držali uzvišenije i od Galilejaca, a Samarijance su mrzili do te razine da mnogi nisu ni htjeli prolaziti kroz samarijsko područje nego bi radije išli obilaznim putem po klisurama. Kad, dakle, Isus govori npr. o milosrdnom Samarijancu, onome koji je pomogao čovjeku kojega su napali razbojnici, a da to nisu učinili ni svećenik ni levit, ne želi nipošto reći kako su Samarijanci bolji od Židova, jer objektivno nisu, nego želi skrenuti pozornost Židovima na činjenicu kako su oni – njegova ljubljena braća kojoj su otkrivena otajstva Božja – zanemarili toliki Božji dar i ohladnjeli u ljubavi prema Bogu i čovjeku.

To se može iščitati i npr. iz svetopisamskog odlomka koji govori o Samarijanki na Jakovljevu zdencu. Iz tog je razgovora vidljivo kako Samarijanci i Židovi ne razgovaraju i kako se Samarijanci klanjaju Bogu na svojem brdu Gerizimu, dok to Židovi čine u Jeruzalemu. I ne samo to. U ono je vrijeme bilo nezamislivo da muškarac u javnosti razgovara sa ženom, a Isus je i to učinio, na čuđenje svojim učenicima. Ženi je jasno dao do znanja da živi grešnim životom, kao i da se Samarijanci klanjaju onomu što ne poznaju, ali joj je istovremeno i pokazao što je pravo klanjanje i što je pravi život. Žena je to prihvatila i ne samo da se ona obratila, nego su to na njezinu riječ učinili i mnogi drugi Samarijanci.

Možemo u tom smislu reći da je svako Isusovo spominjanje Samarijanaca poticaj da i jedna i druga strana razumije što ili nema pa treba za tim težiti, ili ima ali ne zna dovoljno cijeniti. Na takav se način i mi možemo prepoznati i otvoriti se milosti Božjoj da nas ona vodi u razumijevanju istinskog klanjanja, svjesni da nam je Isus darovao izvor žive vode od koje se više ne žedni.

I na kraju još ponešto o današnjim Samarijancima. U rimsko vrijeme bilo ih je više od milijun, ali im je broj zbog pobuna i prisilne islamizacije drastično pao, tako da ih je početkom 20. st. bilo svega 150. Danas ih, kako je rečeno, ima oko 700, maksimalno 800. U selu Kiryat Luzi živi oko 450 stanovnika, više od polovice ukupnog broja, a okosnica su im četiri obitelji duge tradicije, preko kojih nastoje povećati potomstvo. Svi su stanovnici Samarijanci. Međutim, budući da je riječ o zatvorenoj zajednici kojoj nije bilo dozvoljeno sklapanje brakova sa strancima, češće su se vjenčavali krvni srodnici, a to im je znatno povećalo opasnost od genetskih bolesti. Zbog toga je u novije vrijeme dozvoljeno muškarcima sklapati brakove i sa ženama koje nisu Samarijanke, ali samo pod uvjetom ako prihvate samarijansku vjeru i običaje. U Kiryat Luzi takvih strankinja ima 15-tak.

Iako prate sve tijekove suvremenog društva, i dalje se strogo drže stare tradicije. U mjestu imaju sinagogu u kojoj se mole izuveni, a u isto vrijeme mogu moliti i žene. Tvrde da imaju autentičnu Toru, napisanu 13 godina nakon Mojsijeve smrti i čuvaju je u pravokutnom kovčegu. Za razliku od Židova, priznaju samo Petoknjižje (Toru), dok ne prihvaćaju Spise i Proroke. Tora ima na vrhu tri krune koje simboliziraju da potječu od tri izraelska plemena: Manašeovog, Efrajimovog i Levijevog. Njihovo se vjerovanje bazira na četiri stupa, a to su: samo je jedan Bog – Jahve, samo je jedan prorok – Mojsije, samo je jedna sveta knjiga – Tora, i samo je jedno sveto mjesto – brdo Gerizim.

Prema vjerovanju Samarijanaca, na Gerizimu su se susreli Adam i Eva, nakon potopa na njoj se zaustavio sa svojom arkom Noa, a tu je, kako je rečeno, i Abraham trebao žrtvovati sina Izaka. Gerizim je danas izraelski nacionalni park, ali Samarijanci imaju slobodan pristup za vršenje svojih obreda, koje ondje obavljaju triput godišnje: na Pashu, Blagdan sedmica (Pedesetnica, Šavuot) i Blagdan sjenica (Sukot). S Gerizima se vidi Jakovljev zdenac, dubok 40 m, a u njemu još ima oko 8 m vode.

Samarijanci se strogo pridržavaju propisa u Tori pa se tako žena sedam dana od početka mjesečnice smatra nečistom, što znači da je nitko kroz to vrijeme ne smije dotaknuti, a ona će nositi posebnu odjeću i odvojeno jesti. Kada rodi sina na isti je način nečista 40 dana, a ako je u pitanju rođenje djevojčice, onda čak 80. Posebno se pridržavaju propisa o hrani i načinu klanja životinja, a može se reći da sve obrede vrše jednako kako se to činilo u Starom zavjetu.