Tlo naše svakidašnje

Tlo naše svakidašnje


Upravo u zimsko doba, 5. prosinca, kad cijela priroda zastaje s vegetacijom, kad se smiruju sokovi stabala i povlače prema korijenju, obilježava se Svjetski dan tla. Ovaj datum proglašen je i odabran na Konferenciji Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih Naroda (FAO UN) u Rimu 2013. godine. Cilj obilježavanja Svjetskog dana tla je podizanje svijesti o tlu i o potrebi održivog gospodarenja tlom u svrhu uzgoja zdrave hrane, korištenja sirovina i energije. Svake godine o Svjetskom danu tla ljudski rod je pozvan razmišljati o raznim temama kojima se ukazuje na životnu međuovisnost između stanja tla i naših života. Briga oko održivosti ekosustava i adaptacija na klimatske promjene počinje brigom o tlu. Tlo je temeljni, vrlo dragocjen, ali istovremeno i vrlo ograničen resurs koji se nakon oštećenja teško obnavlja. Unatoč toj činjenici tlo je u mnogim dijelovima svijeta ugroženo degradacijskim procesima i lošim gospodarenjem. Tloznanstvenici od davnina govore da je tlo živi organ naše Zemlje. Tlo se poput kože na ljudskom tijelu prostire po površini planeta i svojom životnošću, ogrijano sunčevim zrakama i natopljeno potrebnom kišom omogućuje nam hranu za naš život. Tlo, međutim, nije neovisna stvarnost, nego je podložno ljudskom djelovanju. Čovjek ga može sačuvati, ali ga i uništiti. A potrebna su tisućljeća da se tlo obnovi, da ponovo dođe u stanje plodnosti i u mogućnost donošenja roda. Za nastanak samo jednog centimetra plodnoga humusa potrebno je više od dvije tisuće godina. Stoga se tlo smatra uvjetno obnovljivim prirodnim izvorom života, jer ovisi o čovjeku i njegovoj djelatnosti. Rastuće potrebe stanovništva Zemlje zahtijevaju od svih naroda i pojedinaca jačanje svijesti o životno važnim ulogama tla i o potrebi očuvanja zdravlja tla. Uz Svjetski dan tla, koji je ove godine posvećen temi zaustavljanja salinizacije i održivom povećanju plodnosti, potrebno je još jednom promisliti na koji se način i vjernici mogu uključiti u procese zaustavljanja negativnih trendova oštećenja tla i usmjeriti svoje djelovanje prema zaštiti ovog tako važnog Božjega dara.


Vjera s obje noge na tlu


Vjerojatno će nemali broj vjernika, uočivši ovaj naslov na katoličkom portalu, postati sumnjičavim i priupitati se radi čega uopće jedan vjerski portal pred svoje čitatelje donosi tekst u kojemu se razmatra ovako svjetovna i zemaljska tema. Zbog čega uopće dovoditi u vezu tlo i zemlju s kršćanskom vjerom? Vrlo često tlo doživljavamo neživom „stvari“. O tlu na kojemu stojimo, o njivi i vrtu koji nam daju hranu, o tlu, našem svagdanjem suputniku života najčešće i ne razmišljamo. Vrlo nam često izgleda da se tlo ne mijenja. Tlo smatramo datošću koja je sama po sebi prisutna već vjekovima. Moglo bi se pomisliti, na prvi pogled, da briga o tlu i vjera u Boga nemaju dodirnih točaka. No, već i samo površno poznavanje biblijskih tekstova i znanje istina kršćanske vjere upućuje nas na činjenicu da je vjera koju živimo od samih temelja povezana s našim uvjerenjima o tlu i zemlji. Čovjek je stvoren „od praha zemaljskog“ sa svrhom „da ga obrađuje (ore) i čuva“, a Bog se „utjelovio i postao čovjekom“. I kad god govorimo o vjeri, u svakoj našoj ispovijesti povezanosti Boga i čovjeka, tlo i zemlja se predstavljaju kao prevažna tema. Svi događaji spasenja koje opisuje Sveto pismo dogodili su se na zemlji, na tlu. Biblija obiluje povijesnim i vjerničkim svjedočanstvima o važnosti tla. Biblijski su pisci, naime, pisali svoje tekstove živeći i djelujući u određenim zgradama, susjedskim zajednicama, gradovima i naseljima, u određenoj državi i društvu, na određenom teritoriju i na određenom zemljištu, na određenim poljanama i njivama, u određenim vinogradima, na određenim seoskim putovima, u određenom prostoru, na određenoj zemlji, na određenom tlu. Stoga ne postoji ni jedna stranica Biblije, od njezina početka pa do kraja, na kojoj se barem jednom ne spominje riječ „zemlja“. Zbog toga biblijska vjera svoje izričaje ne ostvaruje drugačije nego u uzemljenim i zemaljskim kategorijama i pojmovima. U tom smislu kategorija tla, kao sastavnog i životvornog elementa zemaljske stvarnosti igra neizostavnu ulogu u stvarnosti događanja života na Zemlji od njegova početka pa sve do kraja. Stoga se tlo u biblijskoj vjeri predstavlja kao životvorni element već na samom početku biblijskih spisa (usp. Post 1,11-12.24; 2,7.19), a na njihovom kraju ozdravljenje i nova plodnost tla predstavljaju se kao temelj nade u postojanje boljeg i drugačijeg svijeta (usp. Rim 8,19-24; Otk 5,13; 21,1). Spisi koje čitamo u Bibliji pokazuju da su djelo pisaca koji su stajali čvrsto s obje noge na tlu i skrbili o sadašnjosti i budućnosti svoje zemlje.


Nebriga o tlu vodi prema propasti


Biblija je knjiga u kojoj je sadržana Božja poruka i pouka svim ljudima svih vremena. Plodno tlo je, naime, ljudima prijašnjih vremena, a i ljudima današnjih vremena jednako važno i vrijedno. Tlo je egzistencijalna stvarnost i pojam koji je izravno povezan sa stvarnim i konkretnim životom. Činjenica je da 95 % hrane koju blagujemo dolazi iz tla. Unatoč tome što je tehnički napredak ljudskoga roda udaljio čovjeka od prirode, iskorijenio ga pokidavši veze između života i plodnosti tla, danas više nego ikada svijetli istina biblijske vjere i iskustvo izraelskog naroda zapisano u Bibliji da je grijeh sebičnosti čovjeka, njegova nebriga o tlu glavni uzrok mnogih problema s kojima se susreće ljudski rod. Ako čovjek griješi protiv Boga i protiv svoga brata te ne izvršava svoje poslanje u svijetu da brižno čuva od Boga mu dano plodno tlo, postaje lutalica na zemlji, izgnanik, iskorijenjen i obezdomljen (usp. Post 4,10-16). Stoga se u biblijskim tekstovima briga o plodnosti tla i skrb oko pravednosti prema braći predstavlja putem ispravnog vjerničkog života. Zato se u Bibliji odnos ljudskog roda i tla opisuje istim riječima kao i odnos između muškog i ženskog roda, između muškarca i žene (Post 2,4b-5.7.19-20). Ljudski rod i tlo pripadaju jednoj zajednici, istoj obitelji. Njihov je život i postojanje međuovisno. Čovjek ne postoji bez tla, a tlo svoju plodnost duguje čovjeku. Jedno drugome duguju život i jedno drugome život podržavaju (Post 2,5). Nebriga i zanemarivanje brige o tlu, kako kaže Papa Franjo, izraz je nebrige o čovjeku i o Bogu: „Zanemarivanje dužnosti njegovanja i očuvanja ispravnog odnosa s bližnjim, razara moj odnos sa samim sobom, s drugima, s Bogom i sa zemljom. Kad su ti odnosi zanemareni, kad pravda više ne prebiva na zemlji, Biblija nam kaže da je sâm život u opasnosti“ (LS 70).


Povratak tlu


Biblija nije napisana da bi nas informirala o pukim činjenicama, nego da bi formirala mišljenje i stavove čitatelja te pokazala posljedice pojedinih događaja, odnosa i odluka što su ih pojedini akteri biblijskih pripovijesti donosili glede vlastite zemlje i nasljedstva što su ga od Boga primili. Biblija prije svega opisuje Božje i ljudsko djelovanje te definira učinke tog djelovanja na sveukupnu stvarnost, na zemlju i sva bića koja na njoj postoje. Obilje dobara što nam s tla, kao “tkanice Života” stiže, predstavlja hvalospjev Bogu izvoru životu i darovatelju svih dobara. Rijetko razmišljamo o činjenici da svi mi živimo od darova Božjih koji su nam dani po plodnosti tla. Već je na početku hrvatskog tloznanstva govorio Mihovil Gračanin da su tla Hrvatske najveće blago hrvatskog naroda i nepresušivi izvor njegovih snaga, temelj hrvatske Domovine, čija sadašnjost i budućnost ovise o odnosu njegovih pripadnika prema ovom dijelu pedosfere, od kojega prima svoj sadašnji život i gradi svoju budućnost. Iskustvo židovskog naroda zapisano u Bibliji govori o sličnoj povezanosti s tlom te i nama prenosi snažnu poruku ovisnosti našeg života o tlu. Židovski povjesničar i biblijski teolog Shelomo Dov Goitein napisao je da „cijela Biblija predstavlja dugu pripovijest o jednoj temi: kako je izraelski narod zadobio svoju zemlju, kako ju je izgubio i kako ju je ponovo pridobio“. Biblija, dakle, ne govori samo o povijesti boravka ljudi na zemlji i njihovom odnosu prema njoj, nego posjedu zemlje i odnosu prema zemlji daje jedno dublje značenje. Biblija govori o vjerničkom značenju povezanosti njihova života s njihovom zemljom. Ne pripada tlo ljudima, nego ljudi pripadaju tlu. Povratak tlu i zemlji je djelo Božjeg spasenja za čovjeka i narod.


Nada u bolja vremena ili put prema propasti


Dok se suvremeni tloznanstvenici, napose uz Svjetski dan tla, trude na temelju znanstvenih promatranja uputiti poruku o važnosti očuvanja tla i isticati potrebu skrbi o ekološkoj stabilnost cijelog planeta brigom o tlu, i kršćanski vjernici mogu im se svojom djelatnošću pridružiti otkrivajući ona uvjerenja i vjerovanja proistekla iz riznice biblijske vjere koja podižu svijest o potrebi zaštite tla. Čini se da je povratak plodnom tlu dobar put prema osobnom i društvenom ozdravljenju. U suprotnom se stavljamo u opasnost da se na nama i na našoj generaciji ispune riječi mudrog poglavice iz Seattlea izrečene gotovo prije dva stoljeća: „Ono što se danas čini zemlji, sigurno će se dogoditi njezinim sinovima i kćerima.“ I doista, zagađenost zraka, nemogućnost disanja, povećana temperatura i klimatske promjene, odumiranje biljnih i životinjskih vrsta sa istim simptomima pogađaju danas i ljudski rod u obliku bolesti prouzročene zarazom koronavirusom. Pandemija pokazuje da ono što se već davno događa Zemlji i tlu pogađa ljudski rod. Potrebna je osobna odgovornost i pažnja prema drugima, osobito onima koji nam pribavljaju hranu. Obezvrjeđivanje seljačkog i poljoprivrednog života dolazi na naplatu u ova vremena pandemije. Ljudsko djelovanje ne temelji se samo na znanju i poznavanju činjenica, nego više ovisi o uvjerenjima i vjerovanjima. Vjerujemo li da je tuđe i uvozno, pa makar bilo i jeftinije, bolje negoli naše, u opasnosti smo uništiti tlo na kojemu stojimo. U zapisanoj Božjoj poruci ljudima možemo otkriti ona uvjerenja i vjerovanja koja razaraju čovjekov odnos prema tlu i dovode do uništenja njegove plodnosti te se potruditi da ih ne ponovimo. Isto tako Božja nas riječ uči uvjerenjima i djelovanjima koja čuvaju i unapređuju plodnost i živost tla, pa njima i u ova krizna vremena možemo snažiti i krijepiti svijest današnje generacije da nastoje popraviti ono što smo mi svojim djelovanjem pokvarili.