Toma Akvinski o odnosu Duhovih darova i prošnjâ Očenaša
Opis slike: Krist i sedam darova Duha Svetoga. To je vrh vitraja „Jišajevo stablo“, napravljena između godine 1145. i 1155. iznad lijevih vrata glavnoga ulaza katedrale u Chatresu (zapadno pročelje, sjeverna strana ili dolje desno gledano iznutra). Prizor je nadahnut proročanstvom: „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodinov počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i pobožnosti. Prodahnut će ga strah Gospodinov“ (Izaija 11, 1–3). U zlatokrugu oko golubice iznad Isusove glave piše SAPIENTIA (mudrost). Na lijevim golubicama, jednoj ispod druge pisalo je: INTELLECTUS (umnost), FORTITUDO (jakost) i PIETAS (pobožnost), a na desnima: CONSILIUM (savjet), SCIENTIA (znanje) i TIMOR (bogobojaznost). Stotinu godina kasnije u donjem tekstu sv. Toma Akvinski protumačio je kako se moljenjem Očenaša zapravo moli svaki od darova Duha Svetoga.
Lijevo od Svevladara prikazan je prorok Habakuk s natpisom HABACUC PROPHETA, a desno prorok Sefanija s natpisom SOPHONIAS PROPHETA. Habakukove riječi: „kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju“ (3, 18) Gospa preuzima u svojem hvalospjevu (Luka 1, 47). Sefanijine riječi: „pustit ću da u tebi opstane samo skroman i čedan narod i u imenu Gospodinovu tražit će okrilje Ostatak Izraelov. Oni ne će više činiti nepravdu, ne će više govoriti laži; u njihovim ustima ne će se više naći jezik prijevarni“ (3, 12–13) preuzima Otkrivenje 14, 5, a Sefanijin uzvik: „Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska!“ (3, 15) najavljuje Arkanđelov pozdrav Gospi.
Najstarije Akvinčevo tumačenje Očenaša nalazi se u Spisu nad knjigama Míslī (Scriptum super libros Sententiarum), trećoj knjizi, 34. razlučivanju, 1. pitanju, 6. članku. Zapis je plod Tomine pripreme za predavanja na temelju knjigā Míslī Petra Lombarda studentima teologije u Parizu oko godine 1255. Tada mu je bilo 30 godina. Njegov student Vilim iz Tocca ovako je opisao tu Svetčevu djelatnost: „Kad je postavši asistent predavajući počeo izlijevati što je bio odlučio prikriti šutljivošću, Bog mu je ulio takvo znanje i na njegovim je usnama bila tako božanski izlivena nauka da se činilo da je nadvisio i sve učitelje te je jasnoćom svoje nauke više nego drugi (nastavnici) izazivao studente na ljubav prema znanosti. Naime, bijaše dirljiv unoseći nove članke u svoje predavanje, pronalazeći nov i jasan način određivanja (rješavanja pitanja) i uvodeći nove razloge u svoja određivanja. Tako da nitko tko ga je slušao kako poučava nove stvari i razrješava dvojbe novim razlozima nije sumnjao kako ga je Bog obasjao zrakama nove svjetlosti“.[1]
U tom članku Toma dovršava predavanja o darovima Duha Svetoga pa Gospodinovu molitvu ne razlaže sustavno, nego njome obrazlaže Augustinovo opažanje, koje i sam prihvaća, da su prošnje Očenaša povezane s darovima Duha Svetoga i s blaženstvima.
Treća knjiga Míslī govori o otajstvu božanskoga utjelovljenja i njegovu obilatu plodu. U 34. razlučivanju te knjige raspravlja se o darovima Duha Svetoga. Prvo pitanje govori o darovima Duha Svetoga općenito, a njegov 6. članak o odnosu tih darova prema prošnjama Očenaša.
Uvod u 34. razlučivanje, uvod u njegovo prvo pitanje i cijeli 6. članak u hrvatskom prijevodu glase ovako.
Sv. Toma Akvinski, Spis nad Knjigama Misli, Treća knjiga
O darovima
Nakon što je Učitelj [Míslī Petar Lombard] odredio o krjepostima, ovdje počinje utvrđivati o darovima.
A ovaj se dio dijeli u tri dijela: u prvom razmatra darove općenito, u drugom o određenim darovima, naime o strahu, koji zbog svoje složenosti ima posebnu poteškoću, od mjesta gdje kaže: „a budući da nam dolazi mjesto gdje valja raspravljati o strahu, treba znati da postoje četiri straha“;[2] u trećem pokazuje razliku nekih darova među sobom radi njihove najveće skladnosti, u 35. razlučivanju koja počinje: „Nakon premise brižljivo treba razmotriti u čemu se mudrost razlikuje od znanja“.[3]
Prvi se dijeli na dvoje: prvo određuje o darovima prema istini; u drugom potiče stanovitu dvojbu protiv unaprijed određene istine, od mjesta gdje kaže: „ali čini se da se ovomu opire što Beda kaže o strahu Gospodinovu“.[4]
Oko prvoga čini dvoje: najprije pokazuje da su darovi krjeposti i da ostaju u (vječnoj) domovini. Zatim pokazuje da su oni bili najpotpuniji u Kristu, od mjesta gdje kaže: „Izaija pokazuje da su u Kristu oni bili isti“.[5]
Kad kaže: „Ali čini se da se ovomu opire što Beda kaže o strahu Gospodinovu“,[6] iznosi dvojbu o onomu što je određeno.
I prvo iznosi prigovor, a zatim ga rješava, kad kaže: „na to kažemo“[7] i tako dalje.
O darovima općenito
Ovdje se postavlja šest pitanja:
1. jesu li darovi krjeposti;
2. koliki je njihov broj;
3. hoće li ostati na nebu;
4. kako se odnose prema blaženstvu;
5. kako se odnose prema plodovima [Duha Svetoga];
6.kako se odnose prema prošnjama.
Odgovaraju li prošnje (Očenaša) darovima (Duha Svetoga)
Pristup šestomu pitanju. Čini se da prošnje ne odgovaraju darovima.
1. Naime, Augustin u Rukoveti kaže da se prvim trima prošnjama traže vječne stvari, ali preostalim četverima vremenite.[8] Ali svaki od darova odnosi se na sadašnji život, u kojem živimo privremeno, i na budući, u kojemu stižemo u vječnost, kao što je jasno iz onoga što je rečeno. Stoga prošnje ne odgovaraju darovima.
2. Osim toga, Augustin u Pismu Probi kaže: „tko god kaže“, dakako moleći, „što ne može pripadati ovoj evanđeoskoj molitvi, čak i ako ne moli nedopušteno, moli tjelesno“.[9] Ali mnoge druge stvari mogu se netjelesno tražiti od Boga osim sedam darova, kao što su sedam krjeposti, i milost, i životne potrebe. Prema tome, prošnje Gospodinove molitve ne odgovaraju sedmerim darovima.
3. K tomu, svi su darovi neka dobra dana od Boga. Ali prošnje Gospodinove molitve nisu samo za postizanje dobra, nego i za uklanjanje zla. Stoga darovi ne odgovaraju prošnjama.
4. Nadalje, među darovima četiri su koja se tiču spoznaje. A u prošnjama čini se da se nijedna ne odnosi na spoznaju. Dakle, prošnje ne odgovaraju darovima.
5. Uz to, prošnje su usmjerene na primanje. No, primiti nešto od Boga može samo onaj tko ima krjepost. Budući da se, dakle, darovi ulijevaju zajedno s vrlinama, čini se da prošnje nisu upravljene prema darovima.
6. Napokon, Augustin u Rukoveti kaže da je sve ovo jedna prošnja: „i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zla“, što je jasno iz činjenice da ondje ne stoji: „i izbavi nas od Zla“, nego je tamo stavljeno: „nego“. Isto tako kaže da je treća prošnja, to jest „Budi volja tvoja“, sadržana u prvim dvjema.[10] I stoga se čini da ne postoji nego samo pet prošnja, kao što i Luka navodi. Ali postoji sedam darova. Stoga prošnje ne odgovaraju darovima.
7. Konačno, druga se prošnja, prema Augustinu u istom odlomku, odnosi na uskrsnuće tijela. Ali nijedan dar ne pripada uskrsnuću. Stoga prošnje ne odgovaraju darovima.
Ali protiv toga je da je isto što se od Boga moli i od Njega prima. Zbog toga se kaže u Ivanovu evanđelju 16, 24: „Ištite i primit ćete.“ Ali darovi su ono što se traži prošnjama; i tako prošnje i darovi odgovaraju jedni drugima.
Štoviše, u rubnom objašnjenju Mateja 6 kaže se: „U molitvama je da možemo primati darove, u darovima da možemo djelovati: blaženstva proistječu od djelovanja“.[11] Stoga, kao što blaženstva odgovaraju darovima, tako darovi odgovaraju prošnjama.
Zatim, kao što isto rubno objašnjenje kaže, sedam prošnja sadržava sve darove sadašnjega ili budućega života.[12] Ali u svemu tome i darovi se usavršuju, kao što je jasno iz onoga što je rečeno. Stoga darovi i prošnje odgovaraju jedni drugima.
Odgovaram kako treba reći da se svođenje prošnja na darove ne shvaća u smislu da se u prošnjama traže samo ìmānja darova (habitus donorum),[13] nego zato što se svakom prošnjom moli nešto od onoga što se odnosi na neki od darova. A to se svođenje može promatrati dvojako. S jedne strane općenito, to jest da se sve što se odnosi na darove odnosi i na molbe i obratno; i tako se svodi jedno na drugo, ne samo pridavanjem, nego i vlastitošću: jer kako darovi dovoljno usavršavaju u svemu što pripada djelatnomu i motriteljskomu životu, bilo u sadašnjosti ili u budućnosti, tako usavršavaju i u svemu za što se prošnjama zaziva božanska pomoć. S druge strane pojedinačno, a tako se po vlastitosti pojedine darove ne može svesti na pojedine prošnje, jer ono što se u različitim molbama traži može pripadati jednomu daru i obratno, nego određenim pridavanjem, jer pojedinačne prošnje imaju neke sličnosti s pojedinačnim darovima, kao što je rečeno i o blaženstvima.
Naime, postoji drugi temelj razlikovanja darova i prošnja. Budući da su darovi stanja usmjerena na djelovanje, treba ih razlikovati prema predmetima u kojima djelo treba biti različito prema vrsti. Ali iskati treba sve što nam je potrebno za djelovanje, a što ne možemo imati osim od Boga. Jedan pak dar za svoje djelovanje treba više pomoći, a ista pomoć vrijedi za djela mnogih darova. Međutim, Božja nam je pomoć potrebna kako u djelima motriteljskoga, tako i u djelima djelatnoga života.
U djelima pak motriteljskoga života potrebna nam je dvostruka pomoć. Jedna da se pojavi veličanstvo i krasota samih božanskih stvari o kojima se može razmatrati, inače ne bi bile vrijedne zrenja i čuđenja koje privlače motrenje. A ta se pomoć moli prvom prošnjom: sveti se Ime tvoje, u kojoj se traži da se njegovo ime, koje je uvijek sveto, drži svetim i među ljudima, to jest da se ne prezire, kako kaže Augustin u Pismu Probi.[14] Stoga je to tražiti isto kao što piše u Sirahu 36, 3: „Kako si se u očima njihovim pokazao nama svetim, tako se sada u očima našim pokaži velik prema njima.“ A budući da iz toga što čovjek postaje dionikom ove izvrsnosti, ima naređivati i suditi, što pripada mudrosti, ova se prošnja svodi na mudrost i na sedmo blaženstvo.[15] Druga je pak pomoć da u motrenju tih čudesnih stvari spoznamo svoju sreću, tako da čovjek više prione njihovu promišljanju. A ta se pomoć traži drugom prošnjom: dođi kraljevstvo tvoje, prema rubnom objašnjenju:[16] to jest, neka se očituje ljudima, tako da dođe u nas i da u Kristu zavrijedimo kraljevati, kako Augustin piše Probi.[17] Stoga je to tražiti isto kao reći: „pokaži lice svoje i bit ćemo spašeni“ (Psalam 80, 3, prema Vulgati), kao što Augustin kaže.[18] I zato se ova prošnja svodi na šesto blaženstvo[19] i na dar umnosti.
I u poslovima djelatnoga života potrebna nam je dvostruka pomoć. Prva je da nam se daju dobra koja će nam pomoći da dobro radimo. Druga je da se uklone zle zaprjeke. A za djelatan život potrebno nam je dvostruko dobro. Jedno koje izravno upućuje na djelo krjeposti, kao sama čestita vrjednota, a to se moli u trećoj prošnji: budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji, na kojoj, prema Augustinu,[20] tražimo pokornost Bogu, da mi tako činimo volju Njegovu na zemlji, kao što to čine anđeli na nebesima. Stoga je, prema Augustinu, to tražiti isto kao reći: „Korake mi upravljaj po svom obećanju“ (Psalam 119, 133), a to se svodi na peto blaženstvo,[21] koje je o milosrđu, jer nam je Bog poglavito zapovjedio iskazivati milosrđe, i posljedično, na dar savjeta. Drugo potrebno dobro služi krjeposti u svojstvu oruđa, kao vremenite potpore pomoću kojih se čovjeku pomaže u ispravnom djelovanju. A to pripada četvrtoj prošnji, u kojoj se kaže: kruh naš svagdanji daj nam danas, jer se time što se kaže „danas“, prema Augustinu u istom odlomku,[22] označava ovo vrijeme. Tako ili od Otca tražimo onu dostatnost koja uvelike nadmašuje imenom kruha naznačujući cjelinu ili svetootajstvo vjernih. Stoga je to tražiti isto što se moli u Mudrim izrjekama 30, 8: „bogatstva ni siromaštva ne daj meni, nego samo udijeli što je nužno življenju momu“. I ta se prošnja svodi na četvrto blaženstvo,[23] jer takvi su oslonci života koji nas podupiru u naporima ovoga života, i posljedično na dar jakosti.
Međutim, ometanje rada djelatnoga života jest trojako. Prvo, zlo krivnje, doduše prošle u zbilji, ali koja traje u optužbi, mrlji i okaljanosti. A protiv toga zla moli se pomoć petom prošnjom, u kojoj se kaže: otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Time se, kako u istom odlomku kaže Augustin,[24] podsjećamo što trebamo iskati i što činiti da bismo zavrijedili primiti. I to isto tražio je koji je rekao u Psalmu 7, 5–6: „Ako sam uzvratio onima koji mi vraćaju zlom, neka po zasluzi bez pomoći padnem od neprijatelja svojih“ (po Vulgati). A to se svodi na drugo blaženstvo,[25] koje je o ožalošćenima, jer ti su grijesi oprošteni, i posljedično na dar znanja. Drugo je buduće zlo, jer se bojimo onoga što nas navodi na grijeh. A u pogledu toga traži se pomoć u šestoj prošnji, kada se kaže: i ne uvedi nas u napast. Time, prema Augustinu,[26] molimo da nas božanska pomoć ne napusti ni u kakvoj napasti, kako prevareni ne bismo pristali ili kako oboreni ne bismo popustili. A to isto traži se u Siraha 23, 6: „odvrati od mene požude trbuha“ (po Vulgati), što se svodi na treće blaženstvo,[27] koje je o blagosti. Budući da su napasti na zlo uglavnom nevolje koje donose bližnji, one nas izazivaju da im naudimo, a svladavamo ih tim blaženstvom. Posljedično ta se prošnja svodi na dar pobožnosti. Treće je sadašnje zlo, kakvo god ono bilo, a protiv toga pomoć se moli sedmom prošnjom, u kojoj se kaže: nego izbavi nas od Zla. Stoga Augustin kaže da čovjek kršćanin, koji se nalazi u bilo kojoj nevolji, u toj prošnji pušta uzdisaje.[28] To je isto molio onaj koji je rekao u Psalmu 59, 2: „Izbavi me od dušmana mojih, Bože moj“. A to se svodi na blaženstvo koje je siromaštvo duhom,[29] jer je prikladno da onaj tko je u nevolji traži pomoć, i posljedično na dar bogobojaznosti.
Zadnje tri prošnje mogu se i drukčije razlikovati prema Augustinu: da se prvom od njih moli pomoć protiv zla krivnje, drugom protiv sklonosti prijestupu, a trećom protiv zla kazne.
Odgovor na 1. razlog. U poslušnosti Bogu, koja obuhvaća sve časne radnje, i dòbrā razmatranja počinju u ovom životu, a dovršavaju se u budućem. A što se tiče ovoga svršetka, Augustin kaže da u prvim trima prošnjama tražimo vječne vrjednote, dok u ostalim prošnjama molimo one stvari koje postoje samo u ovom životu.
Odgovor na 2. razlog. U ovoj molitvi ne teži se samo za ìmānjem darova, jer je prošenje tih sposobnosti u odnosu na umnost i mudrost obuhvaćeno u prve dvije prošnje, nego se u trećoj prošnji moli za sva stanja darova ili krjeposti koje usmjeravaju u djelatan život. A to stoga što sva djelotvorna stanja postoje samo radi poslušnosti Bogu, iako po pojedinačnim prošnjama molimo za ono što na neki način pripada svim darovima.
Odgovor na 3. razlog. Iako su darovi neka dobra koja Bog daje, kako bi mogli imati prȃvō djelovanje, čovjek se ipak treba osloboditi zala.
Odgovor na 4. razlog. Dvije se prošnje tiču motriteljske spoznaje, ali nije navedena nijedna prošnja koja bi se odnosila na činidbenu spoznaju iz istoga razloga zbog kojega nema ni takvih blaženstava, kao što je rečeno.
Odgovor na 5. razlog. Iako čovjek koji nema krjeposti ne može tražiti darove zato jer bi ih zavrijedio, ipak ih može tražiti kao da ima raspoloženost prema njima. A opet, netko tko ima krjeposti i darove može tražiti da u njima ustraje.
Odgovor na 6. razlog. Jednostavno govoreći sedam je prošnja, kako je rečeno. Ipak nije neprilično da jedna od njih nekako bude uključena u drugu, kao što je nešto u drugome u sjemenu.
Odgovor na 7. razlog. Augustin kaže da se druga prošnja proteže na uskrsnuće tijela zato jer ćemo u uskrsnuću tijela najviše od svega i potpuno biti dionici božanskoga kraljevstva, a ne zato što bi se izrijekom molilo uskrsnuće tijela.
latinski izvornik
engleski prijevod
talijanski prijevod
preveo Petar Marija Radelj
[1] Vilim iz Tocca (1240.–1323.), Ystoria sancti Thome de Aquino, u: Fontes vitae s. Thomae Aquinatis, fasciculus II: Vita S. Thomae Aquinatis auctore Guillelmo de Tocco, priredio Dominik Prümmer, Saint-Maximin (Toulouse): Librairie Saint-Thomas D’Aquin, [1925.], str. 81: „Factus autem bachallarius, cum coepisset legendo effundere, quae taciturnitate deliberaverat occultare, tantam ei Deus infudit scientiam, et in labiis eius tanta est divinitus effusa doctrina, ut omnes etiam magistros videretur excedere, et ex claritate doctrinae scholares plus ceteris ad amorem scientiae provocare. Erat enim novos in sua lectione movens articulos, novum modum et clarum determinandi inveniens, et novas adducens in determinationibus rationes: ut nemo, qui ipsum audisset nova docere, et novis rationibus dubia diffinire, dubitaret, quod eum Deus novi luminis radiis illustrasset.“ Usp. Saint Thomas d’Aquin : sa vie par Guillaume de Tocco et les témoins au procès de canonisation, preveli Thomas Pègues (1866.–1936) i François-Xavier Maquart (1892.-1947.), Paris: Téqui, 1925.; Wilhelm von Tocco, Das Leben des heiligen Thomas von Aquino, na njemački preveo Willehad Paul Eckert (1926.–2005.), Düsseldorf: Patmos-Verlag, 1965.; Sancti Thomae Aquinatis vitae fontes praecipuae, prir. Angelico Ferrua (1930.–2022.), Alba: Edizioni Domenicane, 1968.; Ystoria sancti Thome de Aquino de Guillaume de Tocco (1323), édition critique, introduction et notes Claire le Brun-Gouanvic (1947.), Toronto: Pontifical Institute of Mediaeval Studies, 1996. (Studies and Texts, 127); Guillaume de Tocco, L’histoire de saint Thomas d’Aquin, na francuski prevela Claire Le Brun-Gouanvic, Paris: Cerf, 2005. (Sagesses chrétiennes); Guglielmo Da Tocco, Storia di san Tommaso d’Aquino, na talijanski preveo Davide Riserbato (1980.), Milano: Jaca Book, 2015.
[2] Petar Lombard, Misli, III. knjiga, 34. razlučivanje, 4. (126.) poglavlje, 1.
[3] Petar Lombard, Misli, III. knjiga, 35. razlučivanje, 1. (132.) poglavlje, 1.
[4] Petar Lombard, Misli, III. knjiga, 34. razlučivanje, 3. (125.) poglavlje, 2.
[5] Petar Lombard, Misli, III. knjiga, 34. razlučivanje, 3. (125.) poglavlje, 1.
[6] Petar Lombard, Misli, III. knjiga, 34. razlučivanje, 3. (125.) poglavlje, 2.
[7] Petar Lombard, Misli, III. knjiga, 34. razlučivanje, 3. (125.) poglavlje, 4.
[8] Sv. Augustin, Enchiridion ad Laurentium sive De fide, spe et charitate, caput CXV (Corpus Christianorum, Series Latina, svezak 46, Turnhout: Brepols, 1969.; Patrologia Latina, svezak 40, Parisiis: Migne, 1845., stupac 285; Sources chrétiennes, svezak 46, Paris: Cerf, 1969.); Sv. Augustin, Rukovet, preveo Marijan Mandac, Makarska: Služba Božja, 1990., poglavlje XXX., točka 115., str. 222: „Gospodinova molitva u Matejevu evanđelju sadržava sedam prošnja. Od njih se u trima moli vječno, u ostale četiri vremenito kao nužno da se postigne vječno.“
[9] Sv. Augustin, Pismo CXXX., Probi o moljenju Boga (godine 412.), poglavlje XII., odlomak 22. (Corpus Christianorum, Series Latina, svezak 31B, Turnhout: Brepols, 2009., str. 228; Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, ur. Alois Goldbacher, Vindobonae, 1904., str. 65; Patrologia Latina, svezak 33, Parisiis, 1844., stupac 502; Liturgia horarum iuxta Ritum Romanum, editio typica altera, IV, Typis polyglotis Vaticanis, 1987., str. 344–345 (Hebdomada XXIX per annum, Feria tertia): „Quisquis autem id dicit, quod ad istam evangelicam precem pertinere non possit, etiamsi non inlicite orat, carnaliter orat, quod nescio quem ad modum non dicatur inlicite, quando quidem spiritu renatos non nisi spiritaliter deceat orare“; hrvatski prijevod: Časoslov Rimskog obreda, IV, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1985., str. 276 (drugo čitanje u utorak 29. tjedna kroz godinu); engleski prijevod.
[10] Sv. Augustin, Enchiridion ad Laurentium sive De fide, spe et charitate, caput CXVI (Corpus Christianorum, Series Latina, svezak 46; Patrologia Latina, svezak 40, stupac 286; Sources chrétiennes, svezak 46); Sv. Augustin, Rukovet, preveo Marijan Mandac, Makarska: Služba Božja, 1990., poglavlje XXX., točka 116., str. 223: „Evanđelist Luka u Gospodinovoj molitvi nije izrazio sedam nego pet prošnja. Ipak se nije od Mateja udaljio. U neku je ruku upozorio samom svojom skraćenošću kako moramo shvatili onih sedam molba. Božje se ime posvećuje u duhu, a Božje će kraljevstvo doći s tjelesnim uskrsnućem. Luka, dakle, pokazuje da je treća prošnja na neki način ponavljanje dviju prethodnih. Mimoilazeći je, omogućuje da se još bolje shvati. Potom donosi tri sljedeće: o svakodnevnome kruhu, oproštenju grijeha i bježanju od napasti (Luka 11, 2–4). Matej je na svršetku stavio: „Nego izbavi nas od Zla“ (Matej 6, 13). Luka je to ispustio da shvatimo kako to pripada onome što je prethodno kazano o napasti. Radi toga kaže: „Nego izbavi…“, a ne kaže: „i izbavi“. Pokazuje da je, tako reći, ista prošnja: nemoj ovo, nego ono. Tako će svatko znati da se oslobađa od zla time što ne dolazi u napast.“
[11] Glossa ordinaria na Mateja 6, 9.
[12] Glossa ordinaria na Mateja 6, 9, samo što ona ne kaže kako „sedam prošnja sadržava sve darove“ (dona), nego … „sva dobra“ (bona): „In his septem petitionibus omnia bona presentis vite vel future continentur, in quibus est ordo mirabilis, ut in Isaia legitur, sicut septem dona sancti Spiritus a summis incipiunt et usque ad initium sapientie decurrunt, ita ordo precum a summis usque ad finem ut a malis mundi liberemur, extenditur.“
[13] Habitus, us, m. latinska je istovrijednica za grčki ἕξις, ἕξεως, ἡ, héxis, héxeōs, hē, a znače:
- navika (tijela ili duha), stanje, moć stečena običajem, vježbom, uporabom, osposobljavanjem, usavršavanjem ili drugim navikavanjem. U tom smislu pojavljuje u Hebrejima 5, 14: „A za zrele je tvrda hrana, za one koji imaju iskustvom (héxın) izvježbana čula za rasuđivanje dobra i zla“;
- vještina, stanje (Antun Bauer, Opća metafizika ili ontologija, U Zagrebu 1894., str. VIII); „Izrazom habitus označuju skolastici takvu kakvoću bića, koja čini da se biće trajno dobro ili zlo drži ili s obzirom na narav svoju u sebi ili s obzirom na djelovanje njezino. A je li ovo svojstvo samo časovito ili prolazno, zove se dispositio, razpoloženje, npr. časovita dobra ili zla volja. Koliko habitus označuje dobro ili zlo stanje kojega bića s obzirom na samu narav njegovu npr. zdravlje ili bolest, pripada u prvu vrstu kakvoća, te ovaj habitus možemo zvati naprosto stanje. Koliko pak habitus označuje dobro držanje ili stanje bića s obzirom na djelovanje njegovo, zove se vještina; samo ne valja zaboraviti, da i stanje (dobro ili zlo) znatno utječe na djelovanje. Prema tomu možemo vještinu ovako označiti: vještina je trajno usavršenje neke moći, da lako i hitro djeluje.“ (str. 111);
- lakoća u djelovanju (Josip Stadler, Logika dio prvi Dijalektika, U Sarajevu 1904., str. 32); ruho u pravom i prenesenom smislu (isto, str. 33); kakvoća po sebi stalna, koja čini, da moć nekom lakoćom i sigurnošću djeluje (Josip Stadler, Opća metafisika ili ontologija, U Sarajevu 1907., str. 119 – 120); kakvoća trajna i po sebi stalna u subjektu, po sebi ponajprije upravljena na djelovanje, koja ne daje prve mogućnosti djelovanja, nego koja djelovanje pomaže i olakoćuje (Josip Stadler, Psihologija, Sarajevo, 1910., str. 313);
- stanje, ìmānje (Aristotel, Metafizika, preveo Tomislav Ladan, Zagreb, 1992., str. 489); stanje, imanje, moć, držanje, vrsnoća (Aristotel, Nikomahova etika, preveo Tomislav Ladan, Zagreb, 1992., str. 347);
- stanje pripravnosti, čvrsta pripravnost (Toma Akvinski, Suma protiv pogana, svezak prvi, preveo Augustin Pavlović, Zagreb, 1993., str. 878); stanje pripravnosti, djelatna spremnost (Toma Akvinski, Suma protiv pogana, svezak drugi, Zagreb, 1994., str. 1211); stanje pripravnosti, ìmānje (Augustin Pavlović, Pariške rasprave Tome Akvinskoga, Zagreb, 2001., str. 607);
- držanje tijela, način odijevanja, navika (Branimir Glavičić, Marulićev latinski rječnik, Split, 1997., str. 137);
- sposobnost, sklonost (antropološki) ili pokrivalo (ontički) (Toma Akvinski, Izabrano djelo, preveo Tomo Vereš, Zagreb, 2005., str. 803);
- držanje, svojstvo, uobičajeni način djelovanja i ponašanja, stanje ili držanje tijela ili duše, kakvoća (Hrvatska enciklopedija).
Roy Joseph Deferrari i Inviolata Barry, A Lexicon of St. Thomas Aquinas, Washington, 1948., str. 477–478 donose šest značenja riječi habitus u sv. Tome:
1. odijevanje, odjeća, nošnja, (redovničko) odijelo, haljina,
2. ìmānje, posjedovanje, oblik ili čin, istoznačnica za imati, jedan od takozvanih Aristotelovih izvodnih pojmova, suprotno od nedostatka, nijekanja i lišavanja,
3. imati na sebi, nositi, obučen, odjeven, isto tako istoznačnica za imati, jednu od deset Aristotelovih kategorija,
4. navika u pravom smislu riječi, naviknutost, navičnost, vrsta kakvoće najvišega roda utoliko što je promjena bivstva koju nije lako promijeniti. U tom smislu, ona se suprotstavlja pukomu raspoloženju, koja se lako mijenja. Takva je navika ili preinaka prirode, kao što je zdravlje, ili, što je češće, neke sposobnosti koja je čini bržim da djeluje dobro ili loše. I navika i raspoloženje u suprotnosti su s moći,
5. navika u užem smislu riječi, tj. osobitost, sklonost, podobnost neke stvari za nešto, istoznačnica za: dispositio (raspoloženje, raspoloživost, stanje pripravnosti, prikladnost za, obilježje), habilitas (sposobnost, prikladnost, okretnost, sklonost) i habitudo (odnos, veza, suodnos),
6. habitus u prenesenom smislu riječi, tj. predmet habitusa.
[14] Sv. Augustin, Pismo CXXX., Probi o moljenju Boga, poglavlje XI., odlomak 21. (Corpus Christianorum, Series Latina, svezak 31B, str. 228; Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, str. 63; Patrologia Latina, svezak 33, stupac 502): „Sanctificetur nomen tuum, nos admonemus desiderare, ut nomen eius, quod semper sanctum est, etiam apud homines sanctum habeatur, hoc est non contemnatur“; (engleski prijevod).
[15] „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ (Matej 5, 9).
[16] Glossa ordinaria na Mateja 6, 10 (Patrologia Latina, svezak 114, Lutetiae Parisiorum: Migne, 1852., stupac 101 B).
[17] Sv. Augustin, Pismo CXXX., Probi o moljenju Boga, poglavlje XI., odlomak 21. (Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, str. 63; Patrologia Latina, svezak 33, stupac 502).
[18] Sv. Augustin, Pismo CXXX., Probi o moljenju Boga, poglavlje XII., odlomak 22. (Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, str. 65; Patrologia Latina, svezak 33, stupac 503).
[19] „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“ (Matej 5, 8).
[20] Sv. Augustin, Pismo CXXX., Probi o moljenju Boga, poglavlje XI., odlomak 21. (Corpus Christianorum, Series Latina, svezak 31B, str. 228; Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, str. 63; Patrologia Latina, svezak 33, stupac 502).
[21] „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ (Matej 5, 7).
[22] Sv. Augustin, Pismo CXXX., Probi o moljenju Boga, poglavlje XI., odlomak 21. (Corpus Christianorum, Series Latina, svezak 31B, str. 228; Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, str. 63–64; Patrologia Latina, svezak 33, stupac 502): „Kad kažemo: Kruh naš svagdanji daj nam danas, riječ danas označava ovo vrijeme. Tim riječima ili tražimo ono što trebamo, a sve to označavamo kruhom kao najdragocjenijim dijelom, ili tražimo svetootajstvo vjernih, koje je potrebno u ovom vremenu, ali ne da postignemo sreću ovoga vremena, nego onu vječnu.“
[23] „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“ (Matej 5, 6).
[24] Sv. Augustin, Pismo CXXX., Probi o moljenju Boga, poglavlje XI., odlomak 21. (Corpus Christianorum, Series Latina, svezak 31B, str. 228; Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, str. 64; Patrologia Latina, svezak 33, stupac 502).
[25] „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“ (Matej 5, 4). Retci 4 i 5 u nekim su rukopisima obrnuti. Prema Vulgati taj je redak obrojčen kao Matej 5, 5, i zato ga u latinskom izvorniku sv. Toma naziva „trećim“ blaženstvom.
[26] Sv. Augustin, Pismo CXXX., Probi o moljenju Boga, poglavlje XI., odlomak 21. (Corpus Christianorum, Series Latina, svezak 31B, str. 228; Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, str. 64; Patrologia Latina, svezak 33, stupac 502).
[27] „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“ (Matej 5, 5). Retci 4 i 5 u nekim su rukopisima obrnuti. Prema Vulgati taj je redak obrojčen kao Matej 5, 4, i zato ga u latinskom izvorniku sv. Toma naziva „drugim“ blaženstvom.
[28] Sv. Augustin, Pismo CXXX., Probi o moljenju Boga, poglavlje XI., odlomak 21. (Corpus Christianorum, Series Latina, svezak 31B, str. 228; Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, str. 64; Patrologia Latina, svezak 33, stupac 502): „Kad kažemo: izbavi nas od Zla, prizivamo sebi u pamet kako još nismo u onom dobru gdje nas ne muči nikakvo zlo. Ta posljednja prošnja u Gospodinovoj molitvi tako je široka da čovjek kršćanin, nalazeći se u bilo kojoj nevolji, tu odlaže uzdisaje, tu izlijeva suze, tu počinje, tu se zadržava, tu završava molitvu. Na sve nas to trebaju podsjećati te riječi.“
[29] Prvo blaženstvo: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Matej 5, 3).