Tragično kršćanstvo
Tragičnost ima različite dimenzije. Postoje tragičnosti kada nije napravljen maleni korak da se spriječi veliko zlo. Tragičnosti naglih i besmislenih gubitaka dragih ljudi. Tragičnosti ljudskih života koji nikad nisu dobili priliku da se razviju u pravim okolnostima i boljim životnim uvjetima. Tragičnost svojim značenjem zahvaća veliki broj različitih ljudskih iskustva od promašenosti do gubitka i besmislenosti. I kršćanstvo ima svoju tragičnu dimenziju. Ona je možda najprisutnija u odluci Jude Iškariotskog da se ubije. Možda da je više vjerovao ne bi morao to učiniti. Sa svojom tragičnom sudbinom i svršetkom Juda Iškariotski pokušao se izboriti sumnjajući u Božjoj odsutnosti i bez Isusa. Pokušao je pobijediti vlastitu tragediju izdaje Isusa ali ostavljajući Boga izvan domašaja svoga krika nad vlastitim grijehom.
Za kršćanina koji se nađe u razdoblju sumnje i očaja nad vlastitim grijesima i osobnom vjerom, sumnjati bez Krista sumnjom koja pred njim šuti uvijek ima tragičan svršetak. Gubitak odnosa s Bogom i odustajanje od Boga. Odustajanje ponekad prati i odustajanje od samog sebe. Tako u osobnom životu kršćanina se rađa tragično kršćanstvo.
Tragično kršćanstvo je kršćaninova slobodna šutnja o vlastitoj sumnji i razdobljima nevjere pred Bogom. Tragični kršćanin šuti duboko uvjeren da njegovoj sumnji ili nevjeri odsutni Bog ne može pomoći jer ne želi. Tragični kršćanin unaprijed uklanja Boga kao mogućeg sugovornika o vlastitim sumnjama i osobnoj nevjeri i postaje žrtva tragičnog kršćanstva koje odbija progovoriti o svojoj nevjeri pred svojim Bogom. Tragični kršćanin je uvjeren da netko poput Boga ne može razumjeti uzroke i razloge njegove sumnje i njegove možebitne nevjere i odlučuje Boga isključiti iz svojih unutarnjih sukoba i dilema.
Juda Iškariotski paradigma je tragičnog kršćanina, onoga kršćanina kojemu je trebalo vrlo malo da se uvjeri kako Bog sudjeluje kao sugovornik u borbi s osobnom nevjerom, ali nije imao hrabrosti za taj neznatan korak. Krik, zaziv, molitva, kajanje, bilo što da je učinio, tko zna možda bi i Judi bilo oprošteno. Kao simbol tragičnog kršćanina Juda se zatvara za Boga, zatvara se za Isusa i počinje vjerovati tragičnom vjerom čiji je glavni izričaj bio: vjerujem u Božju odsutnost i odsutnog Boga, u Boga koji je vječno zatvoren za susret sa mnom.
Paradoks Judinog razarajućeg vjerovanja jest što je dokazao nažalost na vlastitom životu kako je vjera u odsutnog Boga opasnija od nevjere. Dok nevjera ne očekuje i ne traži i ne nada se, nego se oslanja na samu sebe i bori se protiv povremenog besmisla života, vjera u odsutnog Boga vjeruje da je tu, ali nema hrabrosti približiti se prisutnom Bogu. Juda Iškaritoski začetnik je tragičnog kršćanstva. Kršćanstva koje nema hrabrosti priznati potrebu za Bogom, koje nema nikakve nade da će se Bog jednom uprisutniti u njegovom djelovanju i postojanju.
Tragično kršćanstvo je vjera u odsutnog Boga pred kojim nas strah paralizira jer u odsutnom Bogu ne vidimo ljubav i milosrđe. Ako bi se i odsutni Bog uprisutnio u životu tragičnog kršćanina, tragični kršćanin vjeruje da se uprisutnjuje kao osvetnik, krvnik i progonitelj. Iz očaja da ne bi mogao pogledati u ljubav i milosrđe, a da ne osjeti stid i kajanje, kao što svi osjećamo pred Bogom, Juda Iškariotski izabrao je najgoru varijantu vjerovanja: vjerovati u strahu i drhtanju da je Bog odsutan i što je odsutniji to je bolje, jer se neće vratiti kao milosrdni i dobri Otac, nego kao onaj koji razara i uništava.
Paradoksalno odsutni Bog kao Bog osvete za Judu je bio neprihvatljiv i Juda je izabrao da se nikada s njim ne susretne licem u lice jer tragično kršćanstvo Jude Iškariotskog odbacuje i negira milosrđe i ljubav odsutnog Boga i s pravom strahuje od njegove blizine i pojavka kao osvetnika i krvnika. Odlazak u noć Jude Iškariotskog je slika tragičnog kršćanina koji se iz straha udaljava od ionako odsutnog Boga i tako stvara nepremostivi jaz između sebe i njega. Jaz koji nije stvorio odsutni Bog, nego tragični kršćanin svojim udaljavanjem od njega.
Odsutni Bog Jude Iškariotskog je Isusov Otac, Isusov Abba o kojem je Isus toliko govorio i samom Judi u slikama milosrdnog oca, vinogradara, pastira, Oca koji predaje Sina za Judin spas. Ali Juda nije bio sposoban prihvatiti odsutnog Boga kao dobrog i milosrdnog. Tragično kršćanstvo je unaprijed planirani bijeg od Boga i prije nego ga se susretne, zato on i jest odsutni Bog tragičnog kršćanstva jer u tragičnom kršćanstvu ne dolazi do susreta između čovjeka i Boga.
U tragičnom kršćanstvu čovjek se susreće s ambisom vlastite grešnosti i pokvarenosti od koje se grozi. I prije nego je dopustio odsutnom Bogu da mu se približi kao onaj koji oprašta i ljubi, tragični kršćanin počinje svoj bijeg u očaj i propast. Tragičnost Jude Iškariotskog je u onoj dimenziji tragičnosti kada je potreban neznatan korak da se pobijedi veliko, možda čak i neopisivo zlo. Juda je trebao samo zazvati, pasti na koljena, kriknuti Oprosti mi neoprostivo! i odsutni Bog bi postao prisutni Otac ljubavi, milosrđa i oproštenja.
Kao i njegov nasljednik, tragični kršćanin koji sumnja bez Krista, šuti o svojoj nevjeri pred njim, uvjeren da je odsutni Krist nemoćan protiv njegove sumnje i nevjere. Kao što je Judi Iškariotskom, tom tragičaru nad tragičarima, trebalo malo da prekine vlastitu šutnju i odlazak u tamu pred Bogom koji je išao za njim, ali nije mogao, tako i tragičnom kršćaninu ponekad treba malo da izbjegne odlazak u tamu i svoju propast, ali nema snage i hrabrosti.
Tragično kršćanstvo je vjera u Božju nemoć, ali ne onu nemoć koja se pomoću ljubavi i umiranja za drugog pretvara u snagu, nego očaj pred vlastitom nevjerom koja toliko sapinje da vjera u Božju nemoć postaje duboka, ozbiljna i trajna: Bog mi ne može pomoći. Nitko mi ne može pomoći. Ali odluka i vjera da mi nitko ne može pomoći donesena je u trenutku kada Bog još nije prisutan, dok se još s Bogom nije ni pokušalo.
I tako Bog koji je odsutan dok kršćanin vjeruje u Božju nemoć postaje još odsutniji, a kršćanin produbljuje svoj očaj i tragičnost i svoju vjeru u nemoćnog Boga koji nije dovoljno jak da svojom milošću pridigne i spasi palog kršćanina. Tragično kršćanstvo i tragični kršćanin tragični su u tome što nisu ni pokušali dopustiti odsutnom Bogu da im priđe, da se uprisutni u njihovim dilemama, nego zarobljeni vlastitim očajima i nevjerama, odsutnog Boga udaljavaju od sebe tako što sami od njega bježe.
A možda je trebalo samo kleknuti, pasti svom težinom na zemlju, glasno kriknuti Oprosti mi neoprostivo! i odsutni Bog uprisutnio bi se u svoj svojoj milosti i milosrđu. Juda Iškariotski nije imao snage za to, i tragično kršćanstvo i tragični kršćanin također ne mogu ili ne smiju napraviti taj korak jer se boje osude odsutnog Boga. Iako nisu ni probali susresti se s njim. U tome je tragičnost Jude Iškariotskog. Učinio je neoprostivo, ali da je samo poput Petra zaplakao i kriknuo Oprosti mi neoprostivo!, bilo bi mu oprošteno.
Odsutni Bog kada se uprisutni u životu očajna čovjeka i neoprostivo oprašta, jer toliko ljubi i daje se za svakog Judu Iškariotskog danas, koji očajan vjeruje da je odsutni Bog nemoćan i da ne može oprostiti.
