Trajanje katekumenata

Jedna od tema oko kojih se nećemo nikada složiti. Koliko treba trajati katekumenalna priprava? Koliko treba trajati priprava na sakramente uopće? Što je uopće uvjet da netko bude pripušten određenim sakramentima? Što je u pojedinim praksama prestrogo, a što previše popustljivo? Neki se pozivaju na ljubav prema čovjeku, a neki ne žele “bacati biserje pred svinje”. U ovom članku ne bih htio dati gotove odgovore. Donosim samo nekoliko povijesnih činjenica i nekoliko točaka za razmišljanje.

1. Povijest

Djela apostolska izvješćuju kako se u apostolskoj Crkvi krštavalo veoma brzo. U prvom slučaju đakon Filip krsti Etiopljanina nakon samo jedne pouke (Dj 8,26-40). Ovdje bi se moglo primijetiti kako je Etiopljanin već bio upućen u Stari zavjet, prema tome trebalo mu je – počevši od Izaije proroka – samo navijestiti da je Isus onaj iščekivani Mesija. Međutim, za naše današnje shvaćanje može biti začudno i krštenje Kornelija, koji je, istina, bio pobožan čovjek, ali ipak poganin (Dj 10). Svakako je najneobičnije krštenje tamničara. Pavao i Sila su bili u tamnici (Dj 16,25-33):

Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvale Bogu, a uznici ih slušali. Odjednom nasta potres velik te se poljuljaše temelji zatvora, umah se otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi. Tamničar se prenu oda sna, pa kad ugleda tamnička vrata otvorena, trgnu mač i samo što se ne ubi misleći da su uznici pobjegli. Ali Pavao povika iza glasa: “Ne čini sebi nikakva zla! Svi smo ovdje!” Onaj nato zaiska svjetlo, uleti i dršćući baci se pred Pavla i Silu; izvede ih i upita: “Gospodo, što mi je činiti da se spasim?” Oni će mu: “Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!”. Onda navijestiše riječ Gospodnju njemu i svima u domu njegovu. Te iste noćne ure uze ih, opra im rane pa se odmah krsti – on i svi njegovi. Onda ih uvede u dom, prostre stol te se zajedno sa svim domom obradova što je povjerovao Bogu.

Ovdje se očito ne radi o nekom vjerskom predznanju. Tamničar je jednostavno povjerovao temeljnom navještaju da je Isus Krist, Spasitelj, Sin Božji. Zatim se krstio. Međutim, kasnija se pouka nije mogla izostaviti. Tome u prilog može poslužiti Pavlov oproštajni govor starješinama Crkve u Miletu (Dj 20,31):

Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas.

Međutim ovdje se ne radi o predkrsnoj katehezi, nego jednostavno o poučavanju mladih kršćanskih zajednica, tj. već krštenih vjernika. Dakle, u apostolsko vrijeme uvjet za krštenje nije bilo neko posebno vjersko znanje nego obraćenje. Ono je bilo toliko snažno i korjenito, da se vjersko znanje u kasnijoj pouci moglo brzo svladati.

Uskoro je praksa ipak otišla drugim putem. Početkom III. st. Hipolit Rimski svjedoči o trogodišnjem katekumenatu i veoma strogim ispitima da se vidi je li se netko doista obratio, da bi se mogao krstiti. Ni ovdje se ne naglašava toliko neko vjersko znanje nego se gledalo je li kandidat promijenio svoj život:

Nakon što se izaberu oni koji imaju primiti krštenje, neka se ispita njihov život: jesu li pobožno živjeli u vremenu svog katekumenata, poštujući udovice, posjećujući bolesnike, čineći dobra djela? (br. 20).

Kako je došlo do ovog pomaka? S jedne je strane moguće da su prva krštenja u Djelima apostolskim ipak pomalo romantično opisana (tj. da su stvarno redovito slijedila već nakon prvog navještaja i obraćenja), a s druge strane zbog stalne opasnosti od progona kršćanima je bilo stalo da u njihove redove stupe samo oni koji su se stvarno obratili, da se u njihove redove ne bi uvukli neki nedobronamjerni.

Zlatno doba katekumenata je svakako IV. st. Nakon što su kršćani 313. dobili slobodu odjedanput je bilo jako puno kandidata za krštenje. Zbog toga Crkva silno insistira na katekumenatu, da se zaštiti od onih koji su htjeli postati kršćanima zbog čisto ljudskih i društvenih probitaka. Kada je bilo sve manje odraslih za krštenje, svjedoče liturgijske knjige VI. i VII. st., organizirane su provjere (molitveno-katehetski susreti) za roditelje djece za krštenje: od 3 provjere navedene u Gelazijevu sakramentaru, došlo se do 7 u “Ordines Romani”.

Priča za sebe je pokrštenje barbarskih naroda. Očito je da je to doista išlo veoma brzo i teško je reći u kojoj je mjeri obraćenje bilo temeljom krštenju. Stvarnost je ipak bila drugačija: narodi su se pokrštavali, ali su u svojim shvaćanjima i u svojoj praksi još dogo ostali pogani. Još se i danas u našim kršćanskim zajednicama nailazi na neke čisto pogansko-magijske prakse!

U kasnijim je vremenima katekumenat posvema nestao. Ostala je samo pouka. U crkvenoj praksi se naglašavalo vjersko znanje a obraćenje se pretpostavljalo.

Koncem prošlog i početkom ovog stoljeća osjetila se potreba ponovnog oživljavanja katekumenata: uz pouku dolazi i liturgija koja prati, potiče i na svoj način ostvaruje obraćenje.

2. Današnje dileme

Rekao bih da možemo uočiti dvije krajnosti. Jednu bismo mogli nazvati “sakramenatalizacijom”. To bi bila težnja da se pojedincima što prije i što jednostavnije podijele svi potrebiti sakramenti (krštenje, potvrda, euharistija, vjenčanje), jer, konačno, sakrament i milost djeluju sami po sebi. Kratko rečeno, opasno je i ima suprotne učinke kad se nešto daje olako. U svijesti običnog čovjeka vrijedi ono: što je jeftino, to i ne vrijedi.

Drugi pastoralni djelatnici prenaglašavaju katehizaciju. Nikada dosta vjeronauka! Sakramenti se uvijek prebacuju u stariju dob. Da bi djeca i mladi sve više toga znali. Opasnost je očigledna: “Znanje nadima, a ljubav izgrađuje”.

Drugi svećenici ispravno zamjećuju da je temelj svega obraćenje. Ali tu načinjemo veoma osjetljivo i nigdje riješeno pitanje. Ovdje je dilema očita: tko je nadležan suditi o nečijoj vjeri i na osnovu čega? Pogotovo o vjeri mladog čovjeka koji još nije ni punoljetan? Nismo li baš u tome smislu doživjeli i suviše iznenađenja (da neki neotesni klipan postane svjestan i zdrav čovjek i vjernik, a da se, nasuprot tome, naša “prva dama” među pjevačicama i angažiranim čitačicama uda za bezvjerca i postane vjerski ravnodušna)?

Neću reći ništa novo kažem li da treba pronaći sredinu. Nadalje, koji god da stav zauzmemo, teško ga je provoditi, ako u jednoj biskupiji i u jednom dekanatu pastoralna praksa nije u bitnim stvarima ujednačena. U tome bi smislu valjalo vidjeti dokle smo došli s katekumenatom u našim biskupijama.

Kad je u pitanju krštenje odraslih, ali isto tako kad se radi o prvoj ispovijedi, pričesti, o potvrdi, bilo bi potrebno da se u jednoj biskupiji odrede neka pravila. Vjerojatno bi tome trebala prethoditi neka uvodna rasprava, možda neki studijski dan. U tome bi smislu konačna riječ biskupa imala određenu težinu. Ovo je doista potrebno učiniti. Jer, radi se o sakramentima, velikim vrijednostima i djelatnim znacima našega spasenja. To bi onda dovelo do reda u našoj praksi i ne bi stvaralo razdijeljenost među nama, niti zabunu među vjernicima.