Transseksualci i homoseksualci u očima Crkve
Mons. José Negri, biskup iz Santa Amara u Brazilu, uputio je 14. srpnja 2023. pismo Dikasteriju za nauk vjere pri Svetoj Stolici te postavio nekoliko pitanja vezanih za moguće sudjelovanje transseksualnih i homoseksualnih osoba u sakramentima krštenja i ženidbe. Evo što je i kako je odgovoreno mons. Negriju.
Nakon proučavanja o tome, ovaj je Dikasterij odgovorio na sljedeći način.
Odgovori Dikasterija Nj. E. Mons. Negriju
Odgovori koji slijede iznova iznose, u bitnome, temeljne sadržaje onoga što je već u prošlosti ovaj Dikasterij ustvrdio o predmetu.[1]
1. Može li se transseksualca krstiti?
Transseksualac – koji bi se također podvrgao hormonalnom postupku i kirurškom zahvatu novog uspostavljanja spola – može primiti krštenje, pod istim uvjetima drugih vjernika, ukoliko ne nastaju situacije u kojima postoji rizik stvaranja javne sablazni ili zbunjenosti vjernika. U slučaju djece ili odraslih s problemima transseksualne prirode, ako su dobro pripremljeni i raspoloženi, oni mogu primiti krštenje.
Međutim, treba razmotriti ovo što slijedi, naročito kada postoje sumnje o objektivnoj moralnoj situaciji u kojoj se nalazi neka osoba, ili pak o njezinoj subjektivnoj raspoloženosti prema milosti.
U slučaju krštenja, Crkva naučava da, kad se sakrament prima bez pokajanja za teške grijehe, subjekt ne prima posvetnu milost, makar da prima sakramentalni karakter. Katekizam tvrdi: „To suobličavanje s Kristom i s Crkvom, ostvareno po Duhu, neizbrisivo je; ono u kršćaninu ostaje zauvijek kao pozitivno raspoloženje za milost, kao obećanje i jamstvo božanske zaštite i kao poziv na bogoštovlje i služenje Crkvi“.[2]
Sveti Toma Akvinski je naučavao, doista, kad iščezne zapreka milosti, u nekome tko je primio krštenje bez pravog raspoloženja, sam karakter „je neposredni uzrok koji pripravlja za primanje milosti“.[3] Sveti Augustin Hiponski navodio je tu situaciju kazavši da, ako čovjek padne također u grijeh, Krist ne razara njegov primljeni karakter u krštenju i traži (quaerit) grešnika, u kojeg je utisnuo taj karakter koji ga označava kao njegovo vlasništvo.[4]
Tako možemo razumjeti zašto je papa Franjo želio podcrtati da je krštenje „vrata koja dopuštaju Kristu Gospodinu da se nastani u našoj osobi, i nama da uronimo u njegov Misterij.[5] To uključuje konkretno da „vrata sakramenata ne bi trebali zatvoriti zbog bilo kakvog razloga. To vrijedi prije svega kada se radi o onom sakramentu koji je „vrata“, krštenju […]. Crkva nije carinarnica, očinska je kuća gdje ima mjesta za svakoga s njegovim teškim životom.[6]
Stoga, i onda kada ostaju sumnje o objektivnoj moralnoj situaciji neke osobe ili o njezinoj subjektivnoj raspoloživosti u odnosu na milost, ne treba nikada zaboraviti ovaj aspekt Božje bezuvjetne vjernosti, sposobne da proizvede također u grešniku neopozivi savez, uvijek otvoren razvoju, isto tako nepredvidiv. To vrijedi čak kada se u pokorniku ne pokazuje na posve očit način odluka za popravkom, jer često predvidivost novoga pada „ne prejudicira vjerodostojnost odluke“.[7] U svakom slučaju, Crkva će uvijek trebati pozivati da se potpuno žive svi učinci primljenog krštenja, kojega se uvijek shvaća i tumači unutar čitavog hoda kršćanske inicijacije.
2. Može li transseksualac biti kum ili kuma na krštenju?
Pod određenim uvjetima, može se pripustiti zadaći kuma ili kume odrasli transseksualac koji bi se podvrgao hormonalnom tretmanu i kirurškom zahvatu novog uspostavljanja spola. Budući da taj zadatak ne uspostavlja pravo, pastoralna razboritost traži da se on ne dopušta ukoliko bi nastala pogibelj sablazni, nepriličnog pozakonjenja ili neke zbunjenosti u odgojnom ambijentu crkvene zajednice.
3. Može li transseksualac biti svjedok ženidbe?
Nema ništa u važećem općem kanonskom zakonodavstvu što bi branilo transseksualnoj osobi da bude svjedok ženidbe.
4. Mogu li dvije homoafektivne osobe figurirati kao roditelji djeteta, koje treba biti kršteno, i koje je posvojeno ili dobiveno drugim metodama, kao posuđenom maternicom?
Da bi se dijete krstilo treba postojati utemeljena nada da će biti odgajano u katoličkoj vjeri (usp. kan. 628, § 1, 2o CIC; kan. 681, § 1, 1o CCEO).
5. Može li homoafektivna osoba, i koja s drugom živi, biti kum kršteniku?
Prema odredbi kan. 874, § 1, 1o i 3o CIC, može biti kum ili kuma tko je za to prikladan (usp. 1o) i „provodi život sukladan vjeri i zadaći koju preuzima“ (3o; usp. kan. 685, § 2 CCEO). Drugačiji je slučaj u kojem se suživot dviju homoafektivnih osoba sastoji ne u jednostavnom zajedničkom stanovanju, nego u stalnom i izjavljenom odnosu more uxorio, vrlo poznatom zajednici.
U svakom slučaju, dužna pastoralna razboritost traži da svaka situacija bude razborito razmotrena, da se spasi sakrament krštenja i naročito njegovo primanje, koje je dragocjeno dobro što ga treba štititi, jer je nužno za spasenje.[8]
U isto vrijeme treba razmotriti realnu vrijednost koju crkvena zajednica pridaje zadaćama kuma ili kume, ulogu koju oni imaju u zajednici i gledanje koje oni pokazuju u odnosu na nauk Crkve. Na kraju, treba voditi računa također o mogućnosti da postoji neka druga osoba iz obiteljskog kruga, da bude jamac ispravnog prenošenja katoličke vjere kršteniku, znajući da se može asistirati kršteniku, za vrijeme obreda, ne samo kao kum ili kuma, nego također kao svjedok krsnog čina.
6. Može li homoafektivna osoba, i koja s drugom živi, biti svjedok ženidbe?
Nema ništa u važećem općem kanonskom zakonodavstvu što bi branilo homoafektivnoj osobi koja s drugom zajedno živi, da bude svjedok ženidbe.
[1] Usp. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Nota riservata circa alcune questioni canoniche inerenti al transessualismo (21. prosinca 2018.) Cittá del Vaticano, Sub secreto pontificio
[2] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1121.
[3] SVETI TOMA AKVINSKI, i Sent IV, 4,3,2,3: „est immediata causa disponens ad gratiam“; IDEM, Summa Theologiae III, q. 69 a. 9 ad 1: „Et sic omnes induunt Christum per configurationem characteris, non autem per conformitatem gratiae“ („E in questo sensu tutti si rivestono di Cristo mediante la configurazione a lui con il carattere, non già con la grazia“).
[4] Usp. SVETI AUGUSTIN HIPONSKI, Sermo ad Caesariensis Ecclesiae Plebem, 2; PL 43, 691-692: „Nunc vero ipse desertor, characterem fixit imperatoris sui. Deus et Dominus nostre Jesus Christus quaerit deserorem, delet erroris criminem, sed non exterminat suum characterem“.
[5] FRANJO, Opća audijencija (11. travnja 2018.), raspoloživo online na https://www.vatican.va/content/francesco/it/audiences/2018/documents/papa-francesco_20180411_udienza-generale.html.
[6] FRANJO, Apostolska pobudnica: Evangelii gaudium, o naviještanju evanđelja u suvremenom svijetu (24. studenoga 2013), br. 47.
[7] IVAN Pavao II, Letttera al Card. William W. Baum in accasione del corso sul foro interno organizzato dalla Penitenzieria Apostolica (22. ožujka 1996.), 5: Insegnamenti XIX, 1 [1996.], 589.
[8] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1277.
preveo dr. Velimir Blažević
