Transseksualni sprovod, pustoš Fernándezova nauka
Sprovod „Cecilije“ Gentili, transseksualnoga aktivista i ateista, održan je u katedrali sv. Patrika u New Yorku: svetogrdna nastrana (queer) predstava. Sprovod koji se po kanonskom pravu nije trebao održati, ali mu je sadašnji predstojnik Dikasterija za učenje vjere otvorio put.
Postoji Vetus ordo (rimski obred sve do 1969.), Novus ordo (obred Pavla VI.) i sada trans ordo (transseksualni obred). Transseksualni obred izmišljen je u četvrtak 15. veljače 2024. povodom sprovoda transseksualnoga aktivista i ateista Cecilije Gentili, kako se zvao zadnjih godina, s obzirom da je rođen (i ostao) muškarac. Sprovod je održan u poznatoj katedrali svetoga Patrika u New Yorku.
Unatoč tomu što se Gentilli identificirao kao ateist, organizator pogreba Ceyenne Doroshow (također transseksualac, rođeni muškarac), odabrao je katedralu svetoga Patrika jer je „ikonična“ poput pokojnika. Zapravo, pedesetdvogodišnji Gentili bio je vrlo poznata osoba kako zbog svoje prošlosti bivše prostitutke, tako i zbog svog angažmana kao aktivist LGBT-a i zagovornik prava prostitutki. Gentili, podrijetlom iz Argentine, ilegalno je emigrirao u Ameriku s 26 godina, a 2009. završio je u zatvoru zbog posjedovanja droge.
Sprovod se pretvorio u predstavu nastranosti. Pjesme koje nisu bogoslužne pjevale su se u drečavoj odjeći, a povrh toga mijenjale su tekst Ave Maria u Ave Cecilia. Fotografija pokojnika bila je ukrašena aureolom, a svuda oko njegova lica bili su izrazi na kastilskom koji su značili „transvestit“, „bludnica“, „blažena“ i „majka“, istaknute iznad teksta Psalma 23 (Gospodin je pastir moj) dok su ga neki prolaznici nazivali „majkom bludnica“. Predvoditelj obreda govorio je o pokojniku u ženskim imenicama i zamjenicama. U molitvama vjernika bilo je mjesta i za traženje Božje pomoći u zahvatima „promjene“ spola.
Katedrala je bila prepuna šarenoga mnoštva: šljokice, svjetlucave haljine u jarkim bojama, pernata boa napravljena od novčanica od 100 dolara oko vrata jednoga od nazočnih. Stotine transseksualaca odjevenih na način ne samo da nije prikladan za crkvu, nego ni za bilo koje drugo mjesto: lažne grudi gotovo na vjetru, kričave perike, vrtoglave potpetice. Gentili se cijeli život borio u korist prostitucije pa su mu prijatelji udovoljili i katedralu pretvorili u bordel.
Silovanje svetinje izazvalo je izjavu Enriquea Salve, župnika Svetoga Patrika, u kojoj je najavio Misu zadovoljštine u samoj katedrali. Don Salvo dodaje da je znao samo da je Misa za katolika. Čini se kao klimav izgovor. Pokojnikovo ime, dobro poznato u New Yorku, sigurno je bilo javljeno. Nadalje, pod pretpostavkom da ništa nije znao, ipak je trebalo intervenirati tijekom obreda kako bi se taj karneval zaustavio.
Ali pretpostavimo da doista ništa nisu znali, zapitajmo se ovo: je li dopušteno da se održi crkveni sprovod za osobu poput Gentilija? Odgovor dolazi iz Zakonika kanonskoga prava koji zabranjuje crkveni sprovod, među ostalim, „očiglednim grješnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika“, jer „prije smrti nisu pokazali bilo kakav znak kajanja“ (kanon 1184. § 1.). Kanonist Luigi Chiappetta ovako komentira tu zabranu:
„Crkveni su sprovodi, kao i svaki liturgijski čin […], znak i izraz crkvenoga zajedništva. Stoga se ne mogu dopustiti onima koji žive izvan toga zajedništva, osim ako prije smrti nisu pokazali neki znak kajanja“ (Il Codice di Diritto canonico. Commento giuridico pastorale, naklada Dehoniane, svezak II, str. 449).
Bilo bi proturječno primati u Crkvu one koji su se do kraja borili protiv nje. Nadalje, to bi narušilo slobodu toga čovjeka koji nije htio imati ništa s Crkvom. To bi bilo kao da tjerate vegana da jede meso. Gentilijevo odbijanje crkvene nauke je višestruko: pobornik prostitucije, transseksualizma, pa čak i ateist. Budući da nismo čuli za njegovo konačno pokajanje, ne bi bilo dopušteno obavljati crkvene sprovode za osobu koja je svjesno odbacila Božje milosrđe jer nije bilo kajanja. Pa čak i da se na samrti pokajao, ali ako crkvene vlasti to nisu znale, to se ne može pretpostaviti dopuštajući sprovod jer bi se na taj način poručilo kako Crkva blagoslivlja prostituciju, transseksualizam pa i, u očitom kratkom spoju, ateizam. To je pitanje suvislosti, elementarne dosljednosti. Nadalje, čak i da se pokajao i da se za to znalo, takav bi sprovod, kao što se dogodilo u ovom slučaju, prouzročio ozbiljnu sablazan među vjernicima i stoga bi ga, kao što je gore navedeno, u svakom slučaju trebalo zabraniti (vidi Sveti zbor za učenje vjere, Dekret o crkvenom sprovodu od 20. rujna 1973.).
No, zabrani koju propisuje spomenuti kanon, više nego raznim drag-kraljicama koji su navalili na prvostolnu crkvu svetoga Patrika, prijeti kardinal Victor Fernández, predstojnik Dikasterija za učenje vjere. Od njega su stigle dvije prijetnje. Prva se sastoji u odgovoru koji je Fernández 3. studenoga 2023. dao santoamarskomu biskupu (Brazil) msgr. Joséu Negriju, u vezi s raznim pitanjima oko krštenje transseksualnih osoba i njihovu sudjelovanju na kršenju kao kum ili kuma. Fernández je dopustio i jedno i drugo.
Ali, kao što je Luisella Scrosati podsjetila, krštenje se odraslomu može dati samo kad odluči raskinuti s grijehom, a uloga kuma i kume može se preuzeti samo ako je sigurno da onaj koji bi trebao kumovati „vodi život u skladu s vjerom i službom koju preuzima“ (kanon 874. § 1.). I ne samo to, nego Zbor za učenje vjere godine 2015. izričito je odbacio hipotezu da bi transseksualac mogao preuzeti službu kuma:
„Samo transseksualno ponašanje javno otkriva stajalište koje se suprotstavlja ćudorednomu zahtjevu razrješenja vlastita problema spolnoga identiteta prema istini svoga spola. Stoga je očito kako ta osoba ne ispunjava potreban zahtjev za životom u skladu s vjerom i obvezom kuma (Zakonik kanonskoga prava, kan. 874. § 1., točka 3.) te stoga ne može biti pripuštena u službu ni kume ni kuma.“
Transseksualizam je u suprotnosti s naravnim moralom (ovdje je šire objašnjenje) i, nužno, s Objavom: „Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici ne će baštiniti kraljevstvo Božje“ (Prva Korinćanima 6, 9–10). Transseksualci su označeni pojmom „mekoputnici“ (feminizirani), koji se ne može odnositi na homoseksualce koji su označeni pojmom „muškoložnika“ (sodomaca).
Fernández ne mari za naravni poredak, ni za objavljeno božansko pravo, ni za dosadašnje Učiteljstvo, pa je na krštenje i u službu kuma i kume pripustio i neraskajane transseksualce. Dakle, ako se neraskajani transseksualac može krstiti i biti kum na krštenju, može s još više razloga primiti počasti crkvenoga sprovoda.
Druga prijetnja dolazi od Fiducije supplicans. Rasuđivanje je slično: blagoslov homoseksualnoga para znači odobravanje homoseksualnosti. Ako se odobrava homoseksualnost, ne vidi se zašto ne odobriti transseksualnost i, posljedično, zašto ne prirediti kršćanski sprovod transseksualcu koji je bio ponosan na svoje stanje.
izv. prof. dr. Tommaso Scandroglio
