Tražiti Boga

Tijekom pohoda Francuskoj o 150. obljetnici Gospinih ukazanja u Lourdesu papa Benedikt XVI. želio se obratiti predstavnicima svijeta kulture svjedočeći tako svoje poštovanje njihovu prinosu očovječenju ljudskoga života. U petak 12. rujna 2008. u 17.30 sati u Kolegiju bernardinaca[1] u Parizu Sveti Otac susreo se s oko 650 predstavnika francuskoga kulturnoga života i nakon pozdrava koji su mu uputili pariški nadbiskup kardinal André Vingt-Trois i kancelar Francuskoga instituta[2] Gabriel de Broglie uputio sljedeće riječi u kojima je dao veličanstvenu sintezu o biti uljudbe koju kršćanstvo gradi: biti kultura duboko prožeta Božjom riječju.

Govor pape Benedikta XVI. svijetu kulture

Pariz, Collège des Bernardins

Petak 12. rujna 2008.

Gospodine Kardinale,
gospođo Ministrice kulture,
gospodine Gradonačelniče,
gospodine Kancelaru Instituta,
dragi prijatelji!

Hvala Vam, gospodine Kardinale, na ljubaznim riječima. Nalazimo se na povijesnom mjestu, mjestu koje su izgradili sinovi svetoga Bernarda iz Clairvauxa i koje je Vaš veliki prethodnik blagopokojni kardinal Jean-Marie Lustiger htio da bude središte dijaloga kršćanske Mudrosti s kulturnim, umnim i umjetničkim strujama Vašega društva. Osobito pozdravljam gospođu Ministricu kulture koja predstavlja Vladu, kao i [bivše predsjednike Francuske Republike] gospodina Giscarda d’Estainga i gospodina Chiraca. Pozdrave upućujem i nazočnim ministrima, predstavnicima UNESCO-a, gospodinu Gradonačelniku Pariza i svim drugim uglednicima. Ne želim zaboraviti svoje kolege s Francuskoga instituta koji znaju koliko ih cijenim i htio bih zahvaliti princu [Gabrielu] de Broglieu na njegovim srdačnim riječima. Susrest ćemo se ponovo sutra ujutro. Zahvaljujem izaslanicima francuske muslimanske zajednice što su prihvatili sudjelovati na ovom susretu; upućujem im najljepše želje u ovo vrijeme ramazana. Moji topli pozdravi sada posve prirodno idu svekolikomu svijetu kulture koji vi, dragi uzvanici, tako dostojno predstavljate.

Volio bih vam večeras govoriti o početcima zapadne teologije i korijenima europske kulture. Spomenuo sam uvodno da je mjesto na kojem se nalazimo znakovito. Povezano je sa samostanskom kulturom. Mladi redovnici živjeli su ovdje kako bi se dubinski uputili u svoj poziv i naučili bolje živjeti svoje poslanje. Priziva li nam ovo mjesto još uvijek nešto ili se susrećemo samo sa svijetom kojega više nema? Kako bismo mogli odgovoriti moramo se na trenutak zamisliti nad samom naravi zapadnoga redovništva. Što je, dakle, to? Uzimajući u obzir povijesne plodove redovništva možemo reći da su u vrijeme velikog kulturnoga loma, prouzročena selidbom naroda i oblikovanja novih državnih poredaka, samostani bili prostor u kojima su preživjela blaga drevne kulture i gdje je, crpeći iz njih, postupno nastajala nova kultura. Ali kako je do toga došlo? Što je pokretalo ljude koji su se okupljali na tim mjestima? Što su htjeli? Kako su živjeli?

Prije svega treba sasvim staloženo priznati da njihova namjera nije bila stvarati novu kulturu ni očuvati kulturu prošlosti. Njihova je pobuda bila puno jednostavnija. Cilj im je bio quaerere Deum, tražiti Boga. U pomutnji tih vremena kada se činilo da se ništa ne može oprijeti, redovnici su željeli ono najvažnije: nastojati pronaći ono što vazda vrijedi i stalno traje, pronaći sam Život. Tragali su za Bogom. Od sporednih stvari htjeli su prijeći na bitno, na ono što je jedino uistinu važno i pouzdano. Kaže se da su bili „eshatološki“ usmjereni.

No, to ne treba shvatiti u smislu vremenskoga slijeda, kao da su živjeli očiju uprtih u kraj svijeta ili u vlastitu smrt, nego u smislu postojanja: tražili su konačno iza privremenoga. Quaerere Deum: budući da su bili kršćani, ovo nije bila pustolovina u pustinju bez puta, potraga u krajnju tamu. Sâm Bog postavio je miljokaze, dapače, utro put, a njihova zadaća bila je pronaći ga i slijediti ga. Taj put bila je Njegova riječ ponuđena ljudima u knjigama Svetoga Pisma. Potraga za Bogom stoga iznutra zahtijeva kulturu riječi ili, kako je rekao dom Jean Leclercq: eshatologija i gramatika u zapadnom su redovništvu nerazdružive jedna od druge (usp. L’amour des lettres et le désir de Dieu, str. 14). Čežnja za Bogom, désir de Dieu, podrazumijeva amour des lettres, ljubav prema riječi, prodiranje u sve njezine dimenzije. Budući da je u biblijskoj riječi Bog na putu k nama i mi k Njemu, morali su naučiti pronicati u tajnu jezika, razumjeti ga u njegovoj strukturi i u njegovoj uporabi (izražavanju). Upravo zbog traženja Boga postaju važne profane znanosti koje nam pokazuju putove prema jeziku. Kako je traženje Boga zahtijevalo kulturu riječi, bilo je prikladno da samostan ima knjižnicu koja bi ukazivala na putove do riječi. Knjižnica je bila sastavni dio samostana, kao i škola. Ta su dva mjesta konkretno otvarala put prema riječi. Sveti Benedikt naziva samostan Dominicī servitiī schola, školom podložnosti (služenja) Gospodinu. Škola i knjižnica osiguravale su oblikovanje razuma i ērudītiō, odgoj i obrazovanje čovjeka – formaciju koja u konačnici vodi k tomu da čovjek nauči služiti Bogu. A to uključuje i oblikovanje uma, školovanje kroz koje čovjek u riječima uči zamjećivati stvarnu Riječ.

Da bismo dobili cjeloviti pregled te kulture riječi povezane s traženjem Boga, moramo učiniti daljnji korak. Riječ koja otvara put traženja Boga i koja je sam taj put, jest Riječ koja rađa zajednicu. Ona svakako duboko potresa svaku pojedinu osobu (usp. Djela apostolska 2, 37). Grgur Veliki opisuje to kao snažnu i neočekivanu bol koja prene našu pospanu dušu i budi nas da budemo pozorni na bitnu zbilju, na Boga (usp. Leclercq, isto, str. 35). A čini nas i probuđenima jedne za druge. Riječ ne vodi samo na pojedinačni put mističnoga poniranja, nego nas uvodi u zajedništvo svih onih koji hode u vjeri. Zbog toga o Riječi ne treba samo razmišljati, nego je i ispravno čitati. Kao u rabinskoj školi, tako je i u redovnika čitanje koje obavlja jedan od njih tjelesna pojava (čin). „Kad se légere i lēctiō koriste bez pobližega određenja, najčešće označavaju djelatnost koja, poput pjevanja i pisanja, zaokuplja cijelo tijelo i cijeli duh“, kaže dom Jean Leclercq (isto, str. 21).

Treba napraviti još jedan korak. Božja Riječ uvodi nas sâme u razgovor s Bogom. Bog koji govori u Bibliji uči nas kako sami možemo razgovarati s Njim. Osobito u Knjizi psalama daje nam riječi kojima Mu se možemo obraćati. U tom dijalogu predočavamo Mu svoj život s njegovim usponima i padovima i pretvaramo ga u kretanje prema Njemu. Psalmi na više mjesta sadržavaju naputke kako ih treba pjevati i pratiti glazbalima. Da bi se molilo na temelju Božje riječi nije dovoljno samo izgovaranje, potrebna je glazba. Dvije pjesme kršćanskoga bogoslužja potječu iz biblijskih tekstova koji ih stavljaju na usta anđela: Glōria, koju prvi put pjevaju anđeli prigodom Isusova rođenja, i Sānctus, koji je, prema Izaiji 6, usklik serafinâ, koji stoje u neposrednoj Božjoj blizini. U tom svjetlu kršćansko je bogoslužje poziv na pjev s anđelima i na vođenje riječi k njezinoj najvišoj svrsi.[3] Poslušajmo o tome još jednom Jeana Leclercqa: „Redovnici su morali pronaći napjeve koji u tonove pretaču pristanak otkupljena čovjeka uz otajstva koja slavi: nekoliko očuvanih kapitela iz Clunyja pokazuju kristološke simbole raznih tonova pjevanja“ (usp. isto, str. 229).[4]

Svetomu je Benediktu pravilo mjerodavno za molitvu i pjevanje redovnika psalmska riječ: Cōram angelīs psallam Tĭbī̆, Dŏmĭne – pred anđelima pjevam hvale Tebi, Gospodine (usp. Psalam 138, 1).[5] Tu je izražena svijest o pjevanju u zajedničkoj molitvi u nazočnosti cijeloga nebeskoga dvora pa stoga o podvrgavanju vrhovnoj mjeri: molitvi i pjevanju radi sjedinjenja s glazbom uzvišenih duhova koji su se smatrali začetnicima sklada svemira, glazbe sfera. Odatle se može razumjeti ozbiljnost razmišljanja svetoga Bernarda iz Clairvauxa koji koristi izraz platonske predaje, koju je prenio sveti Augustin, kako bi procijenio loše pjevanje redovnika, što u njegovim očima nipošto nije bila krajnje mala nesreća. Nesklad loše izvedene pjesme opisuje kao pad u rĕgĭo dissimilitūdinis, u „područje nesličnosti“. Sveti je Augustin uzeo taj izraz iz platonske filozofije kako bi opisao svoje stanje prije obraćenja (usp. Ispovijesti VII, 10, 16): čovjek, koji je stvoren na sliku Božju, posljedično svojemu napuštanju Boga, tone u „područje nesličnosti“ – u udaljavanje od Boga gdje Ga više ne odražava i gdje tako postaje različit ne samo od Boga, nego i od svoje prave ljudske naravi. Svakako je drastično što sveti Bernard pribjegava tomu izrazu koji se odnosi na čovjekov pad daleko od samoga sebe da bi označio napjeve koje redovnici loše izvode. Ali to pokazuje i koliko ozbiljno shvaća stvar. Ukazuje da je kultura pjevanja ujedno i kultura bivanja te da redovnici svojom molitvom i pjesmom moraju odgovarati veličini povjerene im Riječi i njezinu zahtjevu za istinskom ljepotom. Iz te unutarnje težnje da se razgovara s Bogom i pjeva o Bogu riječima koje je on sâm darovao, nastala je velika zapadna glazba. Nije se radilo o privatnom „stvaralaštvu“ u kojem pojedinac sam sebi podiže spomenik i kao bitno mjerilo uzima predstavljanje vlastitoga sebe. Umjesto toga, radilo se o tome da budemo budni „ušima srca“ kako bismo prepoznali unutarnja načela same glazbe stvaranja, prirodne oblike glazbe koje je Stvoritelj smjestio u svoj svijet i u ljude, i tako pronašli glazbu dostojnu Boga, koja je ujedno uistinu dostojna čovjeka, koja glasno proglašava to dostojanstvo i dopušta da ono čisto odzvanja.

Naposljetku, da bi se razumjela kultura riječi koja se u zapadnom redovništvu iznutra razvila iz potrage za Bogom, potrebno je barem kratko osvrnuti se na posebnost Knjige ili Knjiga u kojoj je ta Riječ dolazila u susret redovnicima. S čisto povijesnoga ili književnoga gledišta, Biblija nije samo jedna knjiga, nego zbirka književnih tekstova čiji se nastanak proteže kroz više od tisućljeća i čije se različite knjige ne mogu lako prepoznati kao unutarnja cjelina. Naprotiv, one su u prepoznatljivoj napetosti jedne s drugima. Tako je već u Izraelskoj Bibliji koju mi ​​kršćani nazivamo Starim Zavjetom. To vrijedi još više kada kao kršćani povezujemo novozavjetne spise, da tako kažem, kao hermeneutički ključ s Izraelskom Biblijom tumačeći je kao put prema Kristu. Biblija se s pravom u Novom Zavjetu općenito ne naziva „Pismom“, nego „Pismima“, koja će se međutim onda zajedno smatrati jednom Božjom Riječju upućenom nama. Ali već i ta množina jasno pokazuje da nam Božja Riječ dolazi samo kroz ljudsku riječ, kroz ljudske riječi, to jest da nam Bog govori samo u ljudskosti ljudi, kroz njihove riječi i njihovu povijest. To zatim znači da božansko u Riječi i u riječima nije odmah zamjetno. Suvremenim rječnikom rečeno: jedinstvo biblijskih knjiga i božanski značaj njihovih riječi nisu opipljivi s čisto povijesnoga gledišta (ne mogu se dokučiti čisto povijesnim metodama). Povijesna sastojina vidi se u višestrukosti i ljudskosti. To objašnjava zapis srednjovjekovnoga dvostiha koji na prvi pogled djeluje zbunjujuće: Littĕra gesta dŏcet – quid crēdas allēgŏrĭa… (usp. Augustin Danac, Rotulus pugillaris, I).[6] Pismo uči činjenicama, a ono što treba vjerovati je alegorija, to jest kristološko i pneumatsko tumačenje.

Sve to možemo izraziti na jednostavniji način: Pismo treba tumačenje i treba zajednicu u kojoj se oblikuje i u kojoj se živi. Samo u njoj ono ima svoje jedinstvo i u njoj se otkriva smisao koji sjedinjuje cjelinu. Drukčije rečeno: postoje dimenzije značenja Riječi i riječî koje se otkrivaju samo u proživljenom zajedništvu te Riječi koja stvara povijest. Riječ se ne obezvrjeđuje sve većim zamjećivanjem različitih dimenzija svoga značenja, nego se, naprotiv, pojavljuje u svoj svojoj veličini i dostojanstvu. Zato Katekizam Katoličke Crkve s pravom može ustvrditi da kršćanstvo nije, u klasičnom smislu, religija knjige (br. 108).[7] Kršćanstvo u riječima opaža Riječ, sam Logos, koji otkriva svoje otajstvo kroz tu mnogostrukost i stvarnost ljudske povijesti. Ta posebna struktura Biblije uvijek je novi izazov svakomu naraštaju. Po svojoj naravi isključuje sve što se danas naziva fundamentalizmom. Jer Božja Riječ nikada nije jednostavno tu u samoj doslovnosti teksta. Da bi se to dosegnulo, potrebno je nadilaženje (transcendencija) i postupak razumijevanja koji dopušta da ga vodi unutarnje kretanje cjeline teksta i stoga mora isto tako postati životnim postupkom. Samo u dinamičnom jedinstvu svoje cjeline mnoge knjige tvore jednu Knjigu. Božja Riječ i Božje djelovanje u svijetu otkrivaju se samo u ljudskom govoru i ljudskoj povijesti.

Odlučan značaj ove teme osvijetljen je u spisima svetoga Pavla. Što znači nadići slovo i shvatiti ga isključivo iz stajališta cjeline, snažno je izrazio rečenicom: „slovo ubija, a Duh oživljuje“ (Druga Korinćanima 3, 6). I dalje: „gdje je Duh… ondje je sloboda“ (Druga Korinćanima 3, 17). No, veličina i širina takva poimanja biblijske Riječi može se shvatiti samo ako se do kraja posluša svetoga Pavla i tada nauči kako taj oslobađajući Duh ima svoje ime i kako stoga sloboda ima unutarnju mjeru: „Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodinov, ondje je sloboda” (Druga Korinćanima 3, 17). Duh koji oslobađa ne može se svesti na tumačevu vlastitu zamisao ili njegov vlastiti pogled. Duh je Krist, a Krist je Gospodin koji nam pokazuje put. Riječju duha i slobode otvara se široki obzor, ali se ujedno postavlja jasna granica proizvoljnosti i subjektivnosti, koja snažno obvezuje pojedinca kao i zajednicu i uspostavlja se nova, viša veza, nadmoćnija od one slovom teksta: stvaraju se spone razumijevanja i ljubavi. Ta napetost između veze i slobode, koja daleko nadilazi književni problem tumačenja Pisma, odredila je i razmišljanje i rad redovništva i duboko je oblikovala zapadnu kulturu. Ta se napetost našemu naraštaju ponovo predstavlja kao izazov u susretu dva pola, a to su, s jedne strane, subjektivna proizvoljnost i s druge fundamentalistički fanatizam. Bilo bi pogubno kada bi današnja europska kultura shvaćala slobodu samo kao potpuni nedostatak vezanosti. To bi bilo kobno i neizbježno bi poticalo fanatizam i samovolju. Nepostojanje (ob)veze i samovolja nisu sloboda, nego njezino uništenje.

Razmatrajući „školu podložnosti Gospodinu“ – kako je Benedikt nazvao redovništvo – do sada smo se bili usredotočili poglavito na njegovu usmjerenost prema riječi, prema dijelu gesla koji glasi „ōrā“ (moli!). Zapravo se iz toga određuje cjelina redovničkoga života. Ali naše bi promišljanje ostalo nepotpuno ako se ne bismo barem nakratko zagledali i u drugu sastavnicu redovništva, označenu pojmom „labōrā” (radi!). U grčkom svijetu tjelesni se rad smatrao djelatnošću neslobodnih. Mudrac, istinski slobodnjak, posvećuje se jedino stvarima duha; tjelesni rad kao nešto niže prepušta onim ljudima koji nisu trebali dosegnuti ovo više postojanje, u svijetu duha. Židovska predaja posve je drukčija: svi su veliki rabini istodobno obavljali zanatski posao. Pavao, kao rabbi, a zatim kao glasnik Evanđelja narodima,[8] bio je izrađivač šatora i za život je zarađivao radom svojih ruku. On nije bio iznimka, nego se smješta u zajedničku predaju rabinstva. Redovništvo je prihvatilo tu predaju: ručni rad bitna je sastavnica kršćanskoga monaštva. U svojem Pravilu sveti Benedikt ne govori izrijekom o školi, iako – kao što smo vidjeli – u činidbi pretpostavlja poučavanje i učenje. S druge strane u poglavlju svoga Pravila izričito govori o radu (usp. poglavlje 48).[9] Augustin je učinio isto posvetivši posebnu knjigu radu redovnika.[10] Slijedeći predaju koju je judaizam dugo prakticirao i kršćani bi se trebali osjećati prozvanima Isusovim riječima u Evanđelju po Ivanu, kad je branio svoje djelovanje u dan subotnji. On kaže: „Otac moj sve do sada radi, i ja radim“ (5, 17).[11] Grčko-rimski svijet nije poznavao Boga Stvoritelja. Svevišnje boštvo prema njihovu viđenju nije moglo takoreći prljati ruke stvaranjem tvari. „Pravljenje“ ili „rasporedba“ svijeta bilo je djelo demijurga, podređenoga božanstva. Biblijski Bog sasvim je različit: On, Jedan, Bog živi i pravi, jednako tako je i Stvoritelj. Bog radi, On nastavlja djelovati u i na ljudskoj povijesti. I u Kristu kao Osoba ulazi u mukotrpno rađanje povijesti. „Otac moj sve do sada radi, pa i ja radim.“ Sâm Bog je Stvoritelj svijeta, a stvaranje još nije dovršeno. Bog radi, ergázetai ! Stoga se i rad ljudi mora pojaviti kao poseban izraz njihove sličnosti s Bogom, koji čini čovjeka udionikom u Božjem stvaralačkom djelu u svijetu. Bez te kulture rada koja, s kulturom riječi, tvori redovništvo, nezamislivi su razvitak Europe, njezin etos[12] i njezino poimanje svijeta. Taj etos međutim mora uključivati ​​činjenicu da su čovjekov rad i čovjekovo oblikovanje povijesti suradnja sa Stvoriteljem, koji u Njemu imaju svoju mjeru. Tamo gdje takvo vrjednovanje izostane i gdje se čovjek uzdiže na razinu bogolikoga stvaratelja, preobrazba svijeta lako može dovesti do njegova uništenja.

Krenuli smo od opažanja kako je u rasulu staroga poretka i drevnih izvjesnosti temeljno stajalište redovnika bilo quaerere Deum – poći tražiti Boga. To je, mogli bismo reći, istinski filozofsko polazište: gledati onkraj pretposljednjih stvari i dati se u traženje konačnoga i stvarnoga. Onaj tko je postajao redovnikom, upućivao se visokom i dugom stazom, ali je ipak već imao smjer: biblijsku Riječ u kojoj je slušao samoga Boga kako govori. Od tada je morao nastojati razumjevati Ga kako bi Mu se mogao približavati. Stoga je redovnikov hod putovanje u unutarnji svijet primljene Riječi, čak i ako udaljenost ostaje neizmjerna. Redovnikova potraga u sebi već u stanovitoj mjeri uključuje nalaženje. Kako bi ta potraga uopće bila moguća ponajprije mora postojati početni poticaj koji ne samo da budi volju za traženjem, nego i čini vjerodostojnom činjenicu da se u toj Riječi krije put, ili bolje: da je u toj riječi sâm Bog krenuo na put prema ljudima, pa stoga ljudi njime mogu prispjeti k Bogu. U toj se Riječi nalazi put života na kojem sâm Bog ide u susret čovjeku kako bi mu omogućio da dođe ususret Njemu. Drugim riječima, nužan je navještaj Riječi, koja je upućena čovjeku, govori mu i stvara u njemu uvjerenje koje zauzvrat može postati život. Da bi se otvorio put u nutrinu biblijske riječi kao Božje Riječi, tu istu Riječ treba najprije otvoreno proglasiti. Klasični izričaj potrebe da se kršćanska vjera učini priopćivom drugima sažet je u rečenici iz Prve Petrove poslanice, koju je srednjovjekovna teologija smatrala biblijskim temeljem za rad teologa: „spremni budite uvijek na dobro obrazložen odgovor [apologían] svima koji vas pitaju za smisao (lógon) one nade koja je u vama“ (3, 15).[13] (Logos,[14] razlog nade, mora postati apologija, treba postati odgovor.) Zapravo, kršćani nastajuće Crkve svoje misionarsko naviještanje nisu smatrali promidžbom koja je trebala služiti povećanju važnosti njihove skupine, nego unutarnjom nužnošću koja je proizlazila iz naravi njihove vjere. Bog u kojega su vjerovali bio je Bog svih, Jedini i Istiniti Bog koji se dao upoznati tijekom povijesti Izraela i, konačno, preko svoga Sina, donoseći tako odgovor koji se ticao svih ljudi i koji duboko u sebi svi iščekaju. Božja sveopćost i sveopćost uma koji je Njemu otvoren za njih su razlog naviještanja, ujedno i dužnost da to čine. Za njih vjera nije ovisila o kulturnim navikama, koje su različite od naroda do naroda, nego je pripadala području istine koja se jednako tiče svih ljudi.

Temeljni nacrt kršćanskoga navještaja ad extra, prema vani – ljudima koji su u svojim pitanjima u potrazi – prikazan je u govoru svetoga Pavla na Areopagu. Ne zaboravimo da u to doba Areopag nije bio neka vrsta akademije gdje su se susretali najučeniji umovi kako bi raspravljali o najvišim stvarima, nego sudište koje je bilo nadležno u pitanjima vjere i koje se trebalo suprotstaviti prodoru stranih religija. To je upravo ono za što se Pavla optužuje: „Čini se da je navjestitelj stranih božanstava“ (Djela apostolska 17, 18).[15] Na to Pavao odgovara: „Našao sam [u vas] i žrtvenik na kojem je napisano: ‘Nepoznatomu bogu’. Koga dakle ne poznajući štujete, Njega ja navješćujem vama” (Djela apostolska 17, 23).[16] Pavao ne naviješta nepoznate bogove. Propovijeda Onoga koga ljudi ne poznaju, a ipak znaju: Nepoznatoga-Znanoga. To je Onaj koga traže, i o kome imaju znanje, a opet koji je Nepoznati i Nespoznatljivi. Najdublji sloj ljudskoga mišljenja i osjećanja nekako zna da Bog mora postojati. Da u ishodištu svih stvari ne može biti nerazumnost, nego stvaralački Um; ne slijepa slučajnost, nego sloboda. Ipak, premda svi ljudi to nekako znaju, kao što Pavao izričito kaže u Poslanici Rimljanima (1, 21),[17] ta spoznaja ostaje nestvarna: Bog koga ljudski duh samo zamišlja i izmišlja – nije pravi Bog. Ako se On ne pokaže, što god činili, ne ćemo u potpunosti doći k Njemu. Ono što je novo u kršćanskom navještaju jest da se sada svim narodima može reći: On se pokazao. Osobno. Sebe. I od sada je put koji vodi k Njemu otvoren. Novost kršćanskoga navještaja nije u misli, nego u djelu: Bog se objavio. To nije slijepo djelo, nego djelo koje je samo po sebi Logos – prisutnost vječnoga Uma u našoj puti.[18] Verbum caro factum est (Ivan 1, 14):[19] upravo tako, usred onoga što je učinjeno (factum) u stvarnosti, sada je Logos, Logos je među nama. To je razumna činjenica (factum). Naravno, uvijek je potrebna poniznost uma da bi se to moglo prihvatiti, da bismo Ga mogli primiti. Čovjeku treba poniznost da odgovori na Božju poniznost.

Sadašnje stanje u mnogočem je drukčije od onoga koje je Pavao susreo u Ateni, ali unatoč razlici ono je u mnogim točkama vrlo slično. Naši gradovi više nisu puni žrtvenika i slika raznolikih božanstava. Bog je za mnoge postao uistinu velika nepoznanica. Ali kao što je pitanje nepoznatoga Boga tada bilo skriveno i prisutno iza mnogih slika bogova, tako je i sadašnje izostavljanje Boga tiho opterećeno pitanjem o Njemu. Quaerere Deum – tražiti Boga i dopustiti da nas On nađe danas nije ništa manje potrebno nego što je bilo u prošlim vremenima. Gola pozitivistička kultura, koja bi pitanje o Bogu kao neznanstveno potiskivala u područje subjektivnoga, bila bi poraz uma, odricanje od njegovih najviših mogućnosti i stoga neuspjeh humanizma, a time krah čovječanstva. Posljedice toga mogu biti samo teške i vrlo ozbiljne. Ono što je utemeljilo europsku kulturu – traženje Boga i spremnost da Ga se sluša – i danas ostaje osnova svake istinske kulture.

Puno vam hvala.

Francuski izvornik
Video-zapis
Engleski prijevod
Kastilski prijevod
Njemački tekst
Poljski prijevod
Portugalski prijevod
Talijanski prijevod

Preveo Petar Marija Radelj

Rekli su o ovom govoru

„Dan kada je Benedikt XVI. zaprepastio intelektualni svijet pokazavši da je europska kultura kobni proizvod potrage za Bogom.“ (Xavier Patier)

„Imao je smjelost ustvrditi da kršćanstvo nije religija knjige, nego čitanja. Puni školski sat govorio je zahtjevno i nadahnuto. Što će mediji, uvijek užurbani, željni polemike i kratkih rečenica, zadržati od ove visine misli?“ (Olivier Py)

„Papa je objasnio kako je razum činjenica – a ne nauka – koja tvori kršćanstvo. Razum je došao prema nama, k nama. Kršćanstvo je religija blizine razuma. Kroz povijest zapadnoga redovništva vjernik ne govori o Bogu, nego govori Bogu. Sveto Pismo ne treba smatrati takvim, nego susretom s utjelovljenim razumom. Papin je govor bio izvanredan u potvrđivanju razumnosti koja dolazi k nama, a koja nije proizvod ni naše moći ni želje.“ (Jean-Luc Marion)

„On vodi do izvora koji je iskustvo, znanje, želja, traženje i objava Boga.“ (Claude Dagens)

„Zboraše gotovo kao glazbenik, a mi ga slušasmo kao glazbu u prelijepu svetištu. Govor mu savršeno uklopljen u tu zgradu: dođe nam ispričati našu povijest. Naše podrijetlo kao Europljana: redovnici. Oni, reče nam, nisu pokušavali stvoriti kulturu, oni su tražili Boga. Redovnici, oduvijek tragatelji, uspostaviše kulturu Riječi, utemeljenu na bogoduhim Pismima, preuzevši od rabina dvostruku mudrost spajanja učenja s tjelesnim radom i molitve s pjevanjem, pjevanjem Psalama iz čega se rodi naša glazba. Bog naše povijesti nije bog grčkih filozofa, on je Bog Izraela, koji se nije bojao ‘uprljati ruke stvaranjem materije’. Mnogi od nas bjehu dirnuti, čak i preplavljeni njegovim riječima. Srećom, one su dostupne za čitanje i ponovno čitanje. Ljudske riječi što čekaju naša tumačenja. Služaše se riječima kano glasovirist kakav jest, koji zna da Mozart, danas, bez nas, ne postoji. Sjajno viđenje u povijesti. Veličanstveno predavanje. Veliki trenutak.“ (Marie Balmary)

„Nenametljiv i obziran papa, promišljatelj naše uljudbe. U Kolegiju bernardinaca podsjetio je učeni skup kako su samostani bili mjesta na kojima se tijekom više stoljeća oblikovala europska kultura, oslanjajući se na grčke i latinske izvore koje su redovnici pažljivo prenosili. Davno prije sveučilišta, iz vrenja kulture rođene u tim samostanima, koji su ujedno bili odgojno-obrazovne ustanove i knjižnice, nastala je zapadna glazba, slikarstvo, književnost i humanistička filozofija. U maniri tih redovnika Joseph Ratzinger tražio je pomirenje između tradicije i modernosti osuđujući dvije nakaze našega vremena: trijumfalnu ‘subjektivnu proizvoljnost’ današnjice, koja opravdava najnerazumnije izbore, i ‘fundamentalistički fanatizam’. Upravo putem prijenosa koji podliježe disputaciji – toj ljubaznoj i razumnoj razmjeni bez koje nema raspravljanja i koju bi bilo dobro ponovo otkriti – rođena je ova kultura čiji smo mi baštinici. Benedikt XVI. trebao bi se uskoro pridružiti krugu, koji ne može biti ograničeniji, od 33 crkvena naučitelja, gdje će sjediti u društvu svetoga Tome Akvinskoga i svetoga Augustina. Nije vidio proturječja između vjere i razuma. Radovao se otkrićima znanosti kada su stala na kraj praznovjerjima i omogućila povratak vjere njezinu pravom poslanju. Ali bio je i zabrinut za svijet u kojem će postojati samo znanost i iz kojega će biti isključena svaka transcendencija. Kršćanska filozofkinja Chantal Delsol (La fin de la chrétienté, Paris: Éditions du Cerf, 2021.) sa žaljenjem, ali bez katastrofizma, najavljuje zamjenu ove uljudbe novim poganstvom koje pod krinkom društvenih promjena i ekološke vjere želi istisnuti ljudski život s pijedestala na koji ga je uzdiglo kršćanstvo. Je li Benedikt XVI. bio prvi papa kraja kršćanstva? Ili je on bio prvi koji je utro put onomu što vrlo sekularna Bérénice Levet naziva ‘hrabrošću civilizacijskoga disidentstva’ u očaravajućoj knjizi koja poziva na uspon civilizacije znanja i inteligencije koji se ne mogu svesti samo na vrjednote (Le courage de la dissidence, Paris: L’Observatoire, 2022.)? Više nego itko, Benedikt XVI. bio je svjestan uloga propadanja naše uljudbe. U vremenu povratka ideologija gdje je napast strmoglavljenja velika, njegova je ostavština više nego aktualna. Ako postoji jedna njegova rečenica koju treba zapamtiti u svijetu koji nikada nije toliko sanjao o tekućem i nevezanu čovjeku, to bi mogla biti ova: ‘Nepostojanje (ob)veze i samovolja nisu sloboda, nego njezino uništenje’.“ (Christian Rioux)

„Papina blistava umna nadmoć više nije upitna i ona je daleko iznad granica prosječnih teologa prošloga stoljeća. Nevjerojatna je to prilika za katolicizam, koji vidimo ponovo dinamičan i osvajački. Kao u doba dominikanaca ili isusovaca, katolici će imati intelektualnu prevlast nad suparnicima, usudim se tako reći; pa čak i u tupoglavim medijskim vremenima. Benedikt XVI. utjelovljuje pomirenje razuma i božanskoga svjetla. Frustrirani bijes nekih sigurno izbija u ovo vrijeme zajedno s njihovim egzistencijalnim očajem. Jer Papina poruka svijetli poput svjetionika u tamnoj noći: odajući počast svetoj hermeneutici, on ne želi dijeliti, on želi prosvijetliti, čak i ateiste i poznate agnostike. A čarobnjačkim šegrtima znanosti i oskrnavljenoj zemlji preporučuje kakav bi trebao biti njihov put: traženje Boga, a ne najboljega urodom ili klona u komadima. Čini mi se važnim što je ovaj papa Nijemac: Nijemci su bili najveći filozofi u Europi, između ostalih velikih osobina, i kao takvi počinili su najveće grijehe protiv kršćanske vjere, nedvojbeno nakon Leibnitza, Kanta, Hegela, Nietzschea, Schopenhauera i naravno Marxa, bili su gotovo nestvarni neprijatelji kršćanstva. Bio je potreban veliki glas švapskoga seljaka Heideggera da se shvati kako je Bitak zaboravljen, čak i ako se nije htio preporoditi u vodama svoga krštenja. Svojim germanskim genijem, ali i potpuno latinskom jasnoćom Benedikt XVI., sin naše voljene Bavarske, zemlje piva i dobro obavljena posla, oslikava povratak umnim izvorima velikoga kršćanstva. Jer katolici su jako dugo bili žrtve nevjerojatnoga intelektualnoga prijezira. Od pogrješno nazvana prosvjetiteljstva zloglasni katolicizam bio je istoznačnica za mrak i glupost. Znanost i tehnologija koračale su s napretkom i možemo vidjeti gdje su nas dovele, ekološki, estetski ili spoznajno. Crkva se, zauzvrat, vidjela opterećena svim zlima. Ali, iskompleksirano znanstvenim ili političkim uspjesima modernizma, njezino je svećenstvo na kraju možda povjerovalo da više nije na razini. S Benediktom XVI. dobili smo odštetu. Vratio nam je mozak. Pamet je na razini duše. U govoru u Kolegiju bernardinaca iznenadila me nepredviđena smjelost njegovih opažaja. Taj izvanredni govor odaje snažnu počast redovnicima suptilnošću čiju tajnu Papa ima po uzoru na tradicionalni rabinizam. Redovnici su i fizički radnici i umnici, poput svetoga Pavla, izrađivača šatora. Oni su bili ti koji su time uspjeli spasiti umnu baštinu antike stvarajući arhitekturu, europsku glazbu, pa čak i gastronomiju. Oni, asketi, razvili su ukus. Chesterton je prorekao povratak Quichottea. Ali s Benediktom XVI. imamo pravo na povratak svetoga Tome Akvinskoga. Vratili su se crkveni otci, marljivi, da nas prosvijetle. I ne vidim da bi paljba nedostatka kulture i suvremenoga ismijavanja to spriječila. (Nicolas Bonnal)

„Joseph Ratzinger odrastao je u još uvijek kršćanskom društvu, gdje je vjera bila duboko isprepletena s društvenim aktivnostima, uokvirujući svaki trenutak života. Doživio je novačenje u totalitarnom režimu, koji je istodobno predstavljao nijekanje i karikaturu toga staroga kršćanstva. Zatim je uočio brze promjene i vrlo duboko posvjetovljenje koje donosi ulazak u potrošačko društvo. Pokušavao je očuvati umnu baštinu Crkve, osobito u njezinoj povezanosti s potragom za razumom kako se vidi u povijesti zapadne filozofije. Na taj je način njegov obnoviteljski pontifikat, iako usmjeren na cijeli svijet, neodvojiv od određene koncepcije ‘Zapada’ i od europskoga pothvata nadahnuta prije svega njegovim ‘kršćanskim korijenima’, u smislu da su korijeni još uvijek raspršivači soka. Vrlo je znakovit u tom pogledu njegov govor održan u Kolegiju bernardinaca tijekom pohoda Francuskoj u rujnu 2008. Benedikt XVI. uzdiže stvaranje sveučilišta u srednjovjekovnoj Europi kao divljenja vrijednu potragu za Mudrošću, koja bi dodijelila oblik jedinstvenosti zapadnoj povijesti i identiteta europskomu kontinentu, koji je prikladno ponovo uzeti kao uzorak. Međutim, njegov se pontifikat upravo na tom kontinentu više nego drugdje susreo sa stvarnošću suvremene vjerske nepripadnosti i neviđenim porastom moći nereligioznih u društvima budeći tjeskobu oko budućnosti kršćanske vjere. Čini se da izričaj sv. Anselma Canterburyjskoga, izumitelja ontološkoga dokaza u XI. stoljeću: Fides quaerens intellectum (‘vjera koja traži um’) vrlo prikladno sažima njegovu intelektualnu putanju, u potrazi za razlozima vjere kao uzrocima nevjere.“ (Jean-Benoit Poulle)

„Govor je magistralno izlaganje o mjestu bogoslovlja u izgradnji europske kulture koja nastaje u vrijeme kulturnoga loma zbog propasti antičke kulture. Tu novu kulturu začinje, a da to nije tražilo, monaštvo. Ono se razvija od VI. stoljeća, a označava ga potraga za Bogom. Zašto su barbari postupno prihvatili vjeru pobijeđenih nakon što je kršćanski Rim godine 476. propao pred njima? Tim se bave dvije nedavno objavljene knjige: Bruno Dumézil, Les Racines chrétiennes de l’Europe. Conversion et liberté dans les royaumes barbares Vè-VIIIè siècle, Paris: Fayard, 2005., i Dominique Iogna-Prat, La Maison-Dieu. Une histoire monumentale de l’Eglise au Moyen-Age (v.800-v.1200), Paris: Seuil, 2006. Benedikt XVI. preuzima argumentaciju kolokvija Papinskoga vijeća za kulturu održana u Conquesu 2000. (Abbayes et monastères aux racines de l’Europe : identité et créativité : un dynamisme pour le IIIe millénaire, ur. Paul Poupard i Bernard Ardura, Paris: Cerf, 2004., 226 str.). Budući da je u temelju europske kulture – kršćansko monaštvo, koje počiva na traženju Boga, a traženje Boga ne može se opovrgnuti, kao što to čini pozitivistička kultura, to posljedično znači da pozitivistička kultura ne pripada europskoj kulturi. Može li se danas doživjeti novi splet okolnosti u kojem bi došlo do kolapsa stare kulture, rođene s monaštvom, i rađanja nove kulture obilježene nepoznavanjem traženja Boga? Ne, zato jer se sva kultura zasniva na toj potrazi za Bogom. Nema prave kulture osim one koja traži Boga. Ono što je utemeljilo europsku kulturu, traženje Boga i spremnost da Ga se sluša, i danas ostaje osnova svake prave kulture. Iako u suvremenoj europskoj kulturi raste ravnodušnost prema Bogu i usprkos prividima koji govore suprotno – naši suvremenici traže nepoznatoga Boga. I drevna grčka kultura bila je u potrazi za nepoznatim Bogom. Pavao je Grcima navijestio uskrsloga Krista. Nama je činiti isto. Tu su, zapravo, dvije teze: 1. Traženje Boga utemeljilo je europsku kulturu koja je rođena s monaštvom. 2. Traženje Boga osnova je svake kulture. Zaključci: 1. Poricati traženje Boga znači ne pripadati europskoj kulturi. 2. Ignorirati traženje Boga znači ne pripadati pravoj kulturi. Ponavlja se pitanje može li postojati kultura bez potrage za Bogom? Ako ne, onda je europska kultura model za sve kulture i matrica je svakoga naviještanja Krista, a naviještati Krista znači naviještati ga ovom kulturom. Ako da, da bi se naviještalo Krista u kulturi koja ne traži Boga, treba preuzeti evangelizacijski model monaštva: biti sam u potrazi za Bogom u Njemu stranoj (barbarskoj) kulturi i, kao što su redovnici učinili, a da to nisu tražili, utemeljiti tako potpuno novu kulturu. To se zove inkulturacija kršćanske vjere, utjelovljenje Evanđelja u domaćim kulturama, a ujedno i uvođenje tih kultura u život Crkve. Kršćansku vjeru može se živjeti i Boga tražiti u svim kulturama, koje god one bile. Kristova poruka je sveopća, nije vezana ni uz jednu posebnu kulturu. Evangelizacijski model koji treba slijediti je redovništvo, to jest tražiti Boga i dopustiti da nas On prihvati. Traženje Boga ima kulturne, društvene, gospodarske i druge učinke koji nisu zanemarivi, ali koji nisu prvotni cilj zajednice Kristovih učenika. Upravo u tom traženju Boga rađa se navještaj Krista riječju, pisanjem, pjesmom, bogoslužjem, radom, ali i šutnjom, društvenim djelovanjem, umjetnošću, svjesnošću. Iz ovoga govora pamtim: 1. sveopća crkvena vlast, a to je papa, u francuskom javnom prostoru ovim majstorskim izlaganjem nastupa sa skromnošću; 2. posebno viđenje izgradnje europske kulture s pojmom monaške/samostanske/redovničke kulture, 3. kršćanska vjera u njezinoj mističnoj dimenziji sažeto je prikazana mišlju: tražiti Boga i dopustiti da nas On nađe.“ (Georges Decourt)

„Potomstvu je ostavio briljantne dijagnoze, od opasnosti relativizma do potrebne ravnoteže između vjere i razuma. Njegove su misli isprva naporne, a zatim jasne. Mora ih se slijediti s olovkom u ruci. Njega se ne pročita, njega se ponovo čita. Napokon smo se osjećali malo manje glupo. Njegova je misao uvijek bila čin vjere u misli. Bio je iz staroga svijeta svom svojom kulturom, sve do mozartovskih vrhova prstiju. Nije slučajno što je za papinstvo uzeo Benediktovo ime: u počast nadahnitelju monaške Europe i neshvaćenomu Benediktu XV. koji je pokušao uvjeriti Nijemce i Francuze da se ne ubijaju. Nije slučajno ni to što se ovaj latinist poslužio raskošju da se odrekne papinske službe na jeziku koji poznaje cijela Europa, onom od prije. Uglavnom, ovaj nesuvremenik – riječ je od Péguya – nikada nije poznavao svoje vrijeme osim kao ispit koji treba proći u vjeri, nadi i ljubavi. Umnost Benedikta XVI. često je nadilazila njegovo vrijeme. Posljednji europski intelektualac XX. stoljeća ujedno je i posljednji mislitelj drugoga tisućljeća. Sanjao je o vraćanju judeo-kršćanskoj uljudbi, o njezinu načelu jedinstva, njezinoj životnosti i skladu. Kao što ističe govor u Kolegiju bernardinaca i tako loše primljena konferencija u Regensburgu, živio je u zlatno doba srednjovjekovnoga bogoslovlja: tu je nekoć, među učenjacima, kucalo srce kršćanstva. U meritumu ostaje dijagnoza Ratzinger. Spomenimo ukratko, više kao primjer nego zbog cjelovitosti, neke istaknute vidove. • Diktatura relativizma. Mi smo ‘patuljci koji sjede na ramenima divova’, rekao je Umberto Eco, preuzimajući izraz srednjovjekovnoga filozofa Bernarda iz Chartresa. Ali patuljci su zavrtali vratovima onima koji su ih nosili. Nisko prizemljeni, oni vedre i oblače. Jednostavan izraz ‘naravnoga zakona’ nas ozlojeđuje. Nijedna istina nije apsolutna, a kamoli objavljena. Svaki pojedinac je mjera svega. Razarajuća moć toga načela zabrinula je Benedikta XVI. Znao je to na djelu u svijetu kao i u Crkvi. Ako je otišao tako daleko da je govorio o diktaturi, to je zato što etički liberalizam ne trpi ni ograničenja ni kritiku. Što manje vjerujemo u autoritet koji je viši od našega vlastitoga, to više naše male osjetljivosti i naše mikroskopske sigurnosti postaju poput onih djevica koje se ničega ne boje. I to nas čini nesposobnim čuti glas drugoga. Brisanje Boga je programirano. • Ravnoteža vjere i razuma. Jedno drži drugo, i obrnuto. Lišena pomoći razuma, vjera tone u fanatizam ili se vraća poganstvu. Napuštajući tračnice vjere, razum se izlijeva u jarak. To daje i totalitarizam prošloga stoljeća i etičke zbrke našega vremena. Zavjera, gubitak demokratskoga smisla, porast nesnošljivosti, povratak ideologija sumnje u autoritarnost, nastanak država mesoždera, klimatsko sljepilo… A prosvjetiteljstvo u svemu tome? Benedikt XVI. bio je u pravu. Nakon što je sustavno uništio pretpolitičke istine koje su ga održavale, razum, konačno sam, ulazi u duboku krizu. Što će reći: vjerujemo mu manje nego religiji! • Budućnost pripada ‘stvaralačkim manjinama’. Ratzingerova misao nije (samo) konzervativna ili reakcionarna. Masivni dokaz: njegova odrjeka, prava ideološka eksplozija. Rub Crkve nikad se nije oporavio. Što se tiče ‘naprednjaka’, oni ipak ne mogu ići toliko daleko da mu kažu hvala. Ovaj izabrani odlazak, međutim, najinovativniji je i najsnažniji čin koji je neki papa učinio u desetljećima, možda i stoljećima. Korjenita desakralizacija papinstva, odrjeka vraća Krista u središte. Iza te geste čovjeka koji priznaje da je krhak i priznaje svoj neuspjeh krije se snažna politička, teološka i duhovna misao. Optimist Ivan Pavao II. još je mogao vjerovati da će snagom svoje vjere uzdići kršćanstvo i da ćemo se ponovo pokloniti pred ‘sjajem istine’. Benedikt XVI., realističnije, dopustio je katolicima da oplakuju svaki prevladavajući privid i svaku većinsku sanjariju. Nemojte imati tlapnji o rekonkvisti, pa čak ni o izgledima za kratkoročni uspjeh. Odrecite se svjetovnih želja. Bit će dovoljno, i to vrlo biblijski da se ‘mali ostatak’ zadovolji držanjem poklada vjere. Ne čudi da je ovaj papa u zvanje privukao tolike mlade svećenike, danas siročad. Intelektualno ih je ponovo naoružao i uvjerio da imaju budućnost za sebe, ali samo u Bogu. Eto zašto će Joseph Ratzinger jednoga dana biti proglašen naučiteljem Crkve. Ove iste Crkve koju Benedikt XVI. nije uspio ozdraviti.“ (Jean-Pierre Denis)

[1] Prevoditeljska napomena: Bernardinci (francuski Bernardins) franucuski je naziv za monahe Cistercitskoga reda (koji je godine 1098. u opatiji Cîteaux osnovao sv. Robert iz Molesme), a tako ih zovu po sv. Bernardu iz Clairvauxa (1090.–1153.), crkvenomu naučitelju koji je dao novi poticaj redovničkoj obnovi.

Bernardinski kolegij, Kolegij bernardinaca (Collège des Bernardins) ili Kolegij sv. Bernarda (Collège Saint-Bernard) bio je cistercitski samostan i kolegij Pariškoga sveučilišta od 1248. do 1790. Nalazi se u Parizu, Rue de Poissy 18–24. Očuvano je istočno krilo iz druge polovice XIII. stoljeća. Bivša blagovaonica (refektorij) u prizemlju važan je primjer gotičke arhitekture u Parizu. Danas se u zgradi nalaze Pariška katedralna škola, Kulturni centar Pariške nadbiskupije i sjedište Katoličke akademije Francuske.

[2] Prevoditeljska napomena: Francuski institut (Institut de France) francusko je učeno društvo koje okuplja znanstvenu, književnu i umjetničku elitu francuske nacije kako bi na neprofitnoj osnovi zajedno radili na usavršavanju pismenosti, znanosti i umjetnosti, razvijanju neovisnoga mišljenja i savjetovanju javnih vlasti. Institut upravlja s oko tisuću zaklada koje dodjeljivanjem nagrada, stipendija i potpora podupiru istraživanja i stvaralaštvo, kao i s muzejima i dvorcima otvorenima za posjet. Institut čini pet akademija: Francuska akademija (40 članova), Akademija natpisa i književnosti (55 članova), Akademija znanosti (263 člana), Akademija lijepih umjetnosti (63 člana) i Akademija moralnih i političkih znanosti (50 članova). Joseph Ratzinger od 1992. bio je pridruženi strani član Akademije moralnih i političkih znanosti, zato članove Akademije ovdje naziva kolegama.

[3] Prevoditeljska napomena: Pjevanje je posvjedočeno od početaka kršćanstva, najprije u Crkvi u Jeruzalemu, a zatim i u drugim kršćanskim zajednicama, kako su nastajale:

  • „Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori“ (Matej 26, 30; Marko 14, 26);
  • „Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvalu Bogu, a uznici ih slušali“ (Djela apostolska 16, 25);
  • „Molit ću se duhom, molit ću se i umom; pjevat ću hvalospjeve duhom, ali pjevat ću ih i umom.“ (Prva Korinćanima 14, 15);
  • „Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu!“ (Efežanima 5, 19);
  • „Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu!“ (Kološanima 3, 16);
  • „Pati li tko među vama? Neka moli! Je li tko radostan? Neka pjeva hvalospjeve!“ (Jakovljeva 5, 13);
  • „U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kâda, to jest molitava svetačkih. Pjevaju oni pjesmu novu“ (Otkrivenje 5, 8–9);
  • „I začujem s neba glas, kao šum voda mnogih i tutnjavu silna groma; glas taj koji začuh bijaše kao glas citraša što sviraju na citrama. Pjevali su pjesmu novu pred prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama. Nitko ne mogaše naučiti te pjesme doli one sto četrdeset i četiri tisuće – otkupljeni sa zemlje“ (Otkrivenje 14, 2–3);
  • „Oni koji pobijediše Zvijer i kip njezin i broj imena njezina stoje u moru od prozirca s citrama Božjim u ruci. Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu“ (Otkrivenje 15, 2–3).

Sv. Ignacije Antiohijski potkraj I. stoljeća poziva Rimljane da u ljubavi tvore zbor koji pjeva slavu Otca u Isusu Kristu. Plinije Mlađi piše caru Trajanu godine 112. da kršćani na svojim sastancima pjevaju himne Kristu kao svome Bogu. U sirskom tekstu Aristidove Apologije stoji da se kršćani svakoga jutra sastaju zahvaljivati Bogu za dobročinstva; pjevaju pjesmu hvale i tako slave Boga. Po uzoru na sinagogu kod molitava i čitanja Svetoga Pisma u običaj je ušao pjevajući recitativ koji se razvio u melodične, ali jednostavne napjeve.

Iz II. stoljeća potječe večernja molitva kršćana: „Svjetlosti milostiva svete slave besmrtnoga Otca, nebeski, sveti, blagoslovljeni Isuse Kriste! Prispjevši do zalaska sunca, ugledavši večernju svjetlost pjevamo Otcu, Sinu i Duhu Svetomu: Bogu. Dostojno je u svako doba pjevati radosnim glasom Tebi, Sine Božji, davatelju života, kroz koji Te slavi svemir.“

Sv. Augustin u Ispovijestima (X, 33) ističe: „same svete riječi dublje i žarče prožimaju naše duše žarom pobožnosti kad se pjevaju nego kad se ne bi tako pjevale, jer svi osjećaji našega duha imaju prema svojoj raznolikosti svoje vlastite izraze u glasu i pjevu, i njihova ih neka tajanstvena srodnost uz­buđuje… kad se sjetim svojih suza koje sam prolio slu­šajući pjevanje tvoje Crkve u početcima svoga povratka k vjeri, i čuvstava koja sada u meni pobuđuje ne samo pjeva­nje, nego riječi koje se pjevaju, ako se pjevaju jasnim glasom i prikladnom modulacijom, onda opet uviđam veliku korist te uredbe… sve sam više sklon da odo­brim običaj pjevanja u Crkvi… tako se slabiji duh može preko ugodnosti slušanja podići do čuvstva pobožnosti.“

Grgurovsko pjevanje je vlastito pjevanje Rimske Crkve; bogoslužno pjevanje Katoličke Crkve rimskoga obreda na latinskom jeziku; jednoglasno, vokalno, dijatonsko pjevanje, slobodna ritma, nastalo u starocrkvenim načinima na latinskim bogoslužnim molitvenim obrascima za potrebe bogoštovnih slavlja po rimskome obredu. Zove se zborsko pjevanje (cantus choralis) ili grgurovsko pjevanje (carmen gregorianum, cantus gregorianus) po svetom Grguru Velikom, papi od 590. do 604., koji je bio snažan obnovitelj crkvene glazbe u Rimu. Nastajalo je, razvijalo se i cvalo u samostanskim i katedralnim molitvenim zajednicama kao plod molitvena nadahnuća. Koga zanima više: Pio X., Motuproprij Inter pastoralis officii sollicitudinem (8. prosinca 1903.); Pio XI., Konstitucija Divini cultus (20. prosinca 1928.); Dragutin Kniewald, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 65–77; Pio XII., Okružnica Mediator Dei (20. studenoga 1947.); Pio XII., Musicae sacrae disciplina (okružnica od 25. prosinca 1955.), Zagreb, 1958.; Sveti zbor obreda, Naputak De musica sacra (3. rujna 1958.), II. vatikanski sabor, Konstitucija Sacrosanctum Concilium (22. studenoga 1963.), /šesto poglavlje Sakralna glazba/; Sveti zbor obreda, Naputak Musicam sacram (5. ožujka 1967.), Služba Božja (Makarska), VII (1967.) 3, str. 155–170; Bonifacio Baroffio, Musicus et cantor – Gregorijansko pjevanje i monaška tradicija, Zagreb, 2001.; Djuro Tomašić, Uvod u pjevanje rimskog ili grgurovskog korala, Zagreb, 1967.; Crkvena glazba : priručnik za bogoslovna učilišta, Zagreb, 1988.; Miroslav Martinjak, Gregorijansko pjevanje – Baština i vrelo rimske liturgije, Zagreb, 1997.; Gabrijela s. Vlasta Tkalec, Gregorijansko pjevanje, usmena predaja i zapis, Zagreb, 2008.; Mihael Šilobod-Bolšić, Osnove gregorijanskog ili koralnog pjevanja, Zagreb, 2009.; Katarina Koprek, Snaga pjevane riječi: Paleografsko-semiološke prosudbe srednovjekovnih gregorijanskih napjeva, Zagreb, 2013.; Katarina Koprek, Modaliteti gregorijanskih napjeva : povijesni pregled i interpretacijske mogućnosti, Zagreb, 2019.

[4] Prevoditeljska napomena: Grgurovski napjev izvorno je obuhvaćao osam načina (modusa: dorski, hipodorski, frigijski, hipofrigijski, lidijski, hipolidijski, miksolidijski i hipomiksolidijski) na koje se jednoglasno, izvorno bez pratnje, pjevaju psalmi i evanđeoski hvalospjevi. Općenita su obilježja, pa onda i namjena načina: 1. za svakoga, 2. za žalosne, 3. za gnjevne, 4. za umiljate, 5. za vesele, 6. za blage, 7. za mlade, 8. za mudre. Osim tih osam načina postoji i deveti, hodočasnički način (modus peregrinus), izravni napjev (modus in directum), uskrsni napjev (modus pasqualis), napjev za pokojničko bogoslužje (modus defunctorum) i napjev po volji (modus ad libitum).

Način (latinski modus, veličina, duljina, mjera, množina; u glazbi: takt, ritam, napjev) opći je naziv za niz od osam uzastupno poredanih tonova (tonski niz, glazbena ljestvica) osmišljen za glazbenu uporabu. Svaki takav način ima vlastiti raspored cijelih tonova, polustupnjeva (polutonova) i vlastito ime. Kojemu načinu pripada neki gregorijanski napjev prepoznaje se prema završnom tonu (nota finalis).

Svetopisamski redak kao glazbeni stih čine sljedeći dijelovi: zapjev (početak napjeva, intonatio), recitativ na dominanti način (tenor), odah (flexa), srednja kadenca na završetku polustiha (mediatio), recitativ (tenor), pripravni slogova prije završetka (syllabae antecedentes) i završna kadenca (terminatio). Radi glazbene skladnosti izgovaranja teksta i napjeva nastale su srednja i završna kadenca s jednim ili dva naglaska (srednju kadencu s jednim naglaskom ima: 2., 4., 5., 6., 8. način i hodočasnički način, a s dva: 1., 3. i 7. način; završnu kadencu s jednim naglaskom ima: 1., 2., 3., 4., 6. i 8. način, a s dva: 5. i 7. način).

[5] Prevoditeljska napomena: Prvi redak Psalma 138. glasi:

  • „Κύριε, … ἐναντίον ἀγγέλων ψαλῶ σοι – Kýrie, … enantíon angélon psaló soi“ (Septuaginta)
  • „Domine, … in conspectu angelorum psallam tibi.“ (Vulgata)

Hrvatski prijevodi (osim Šuleka i Rešetara pod Daničićevim utjecajem) slijede Septuagintu i Vulgatu, koji, kao i etiopski i arapski, pijev stavljaju pred lice anđela. Masoretski tekst ima neḡeḏ ’ĕlōhîm – što se može prevesti i kao „pred bozima“ (kumirima, idolima); sirski „pred kraljevima“, a aramejski i kaldejski „pred sudcima“.

  • „Pred angeli vspoju tebe“ (Vajsov misal);
  • „Prid obrazom angela pijeti ću tebi“ (Dubrovački psaltir);
  • „Prid obrazom anđeoskijem pjevati ću tebi“ (Ivan Drkoličić);
  • „Prid obrazom angelov popivati ću tebi“ (Luka Polovinić Bračanin);
  • „Prid licem od angela spievati ću tebi“ (Bartol Kašić);
  • „Prid angeli ja ću t’pêti, / ispovidat Tvoje ime“ (Andrija Vitaljić);
  • „Jer si od mene izrečene / dostojo se molbe čuti, / Gospodine, hvale istine / svega iz sàrca pjevat ću ti. // Klanjat će te Càrkve iz svete / moj duh, i tvé slavit ime, / nemučeći glas družeći / s piesnicima nebeskime.“ (Ignjat Đurđević);
  • „Na pogledu anđelah pojati ću tebi“ (Petar Katančić);
  • „Ja ću ti pivati pred licem anđelah“ (Ivan Matij Skarić);
  • „pred bogovi pjevam tebi“ (Bogoslav Šulek);
  • „pred bogovima pjevam tebi“ (Milan Rešetar); kasnija izdanja: „pred moćnima pjevam tebi“;
  • „pred anđelima pjevam hvalu tvoju“ (Lujo Bakotić);
  • „pred knezovima svirat ću ti“ (Ivan Evađelist Šarić);
  • „Pred licem anđela pjevam tebi“ (Filibert Gass);
  • „Gospodine; pred bozima hvalospjev ti pjevam“ (Silvije Grubišić);
  • „Hoću… pred anđelima tebi pjevati i svirati“ (Ljudevit Rupčić).

[6] Prevoditeljska napomena: Četiri smisla Svetoga Pisma (doslovno, alegorijsko/tipološko, ćudoredno/tropološko i anagogičko) metoda je tumačenja Biblije na četiri razine. Metoda potječe iz judaizma, a crkveni otci preuzeli su je u kršćanstvu.

U judaizmu biblijska hermeneutika služi se midrašem, židovskom metodom tumačenja hebrejske Biblije i pravilima koja strukturiraju židovske zakone. Midraš je „vrsta književnosti, usmene ili pisane, koja stoji u izravnom odnosu s fiksnim, kanonskim tekstom, koju midrašist i njegovo slušateljstvo smatraju mjerodavnom i od Boga objavljenom riječju i u kojoj se taj kanonski tekst izričito navodi ili se na njega jasno cilja“ (Gary G. Porton).

U III. stoljeću teolog Origen, koji se školovao u Katehetskoj školi u Aleksandriji, uobličio je načelo tri smisla Pisma (doslovnoga, duhovnoga i ćudorednoga) iz židovske metode tumačenja kojom su se služili sveti Pavao u Poslanici Galaćanima 4, 24 i sveti Barnaba u Poslanici Hebrejima 3, 1 – 4, 11. Primjerice, retke Izlaska 1, 6–7: „I umre Josip… Ali su Izraelci bili rodni, namnožili se i silno ojačali, tako da su napučili zemlju“, Origen tumači u doslovno-mističko-moralnom nizu, što odgovara ljudskoj trihotomiji (dijelo – duh – duša): „Doslovno (tjelesno, povijesno) značenje je: Josip je umro, tada je vjernika postalo veliko mnoštvo; mistično (duhovno, alegorijsko) značenje je: Josip naviješta Isusa koji je umro za širenje Crkve na Zemlji; ćudoredni smisao (koji izgrađuje duše) je: Kristova smrt ponovo se događa u duši svakoga kršćanina čija vjera raste“ (Propovijedi o Izlasku, I, 4).

U IV. stoljeću sveti Augustin razvio je to učenje koja je postalo četiri smisla Pisma (latinski quatuor sensus Scripturae, engleski four senses of Scripture, njemački vierfachem Schriftsinn, francuski quatre sens de l’Écriture, talijanski quattro sensi della Scrittura).

Prva je podjela da Sveto Pismo ima doslovni i duhovni/znakoviti smisao.

Doslovni smisao znači književnu i jezikoslovnu raščlambu teksta; jednostavno tumačenje događaja iz pripovijesti u povijesne svrhe bez dodatnoga uključnoga značenja. Doslovni smisao i prvotno značenje je ono koje proistječe iz jezičnoga razumijevanja riječi Svetoga Pisma. Utvrđuje se egzegezom, koja se drži pravila ispravnoga tumačenja. Povijesni smisao dovoljan je za jednostavnoga vjernika, ali biblijska egzegeza trebala bi uzdignuti i duhovni smisao za iskusnije i uspostaviti umno-duhovni smisao za savršene. Sv. Toma Akvinski razlikuje tri smisla unutar doslovnoga smisla: prispodobni smisao, tumačenje iz pristodobe; uzročni (etiološki) smisao, kada je iskaz izrečen prema određenom uvjetu izricanja i sličnoznačni (analogni) smisao koji se sastoji od usporedbe različitih sličnoznačnih odlomaka.

Svaki se smisao temelji na doslovnom, a kako događaji mogu biti znakoviti, povijesno-književnu egzegezu prati somatsko-psihičko-pneumatska egzegeza koji se temelji na shemi vjera – ljubav – nada, pa duhovni smisao može biti alegorijski, tropološki/ćudoredni i anagogički. Nekad isti tekst može imati više razina.

Alegorijski ili tipološki smisao povezuje događaje Staroga Zavjeta s Novim Zavjetom; posebice povlačeći alegorijske veze između događaja iz Kristova života i pripovijesti Staroga Zavjeta. Do dubljega shvaćanja događaja može se doprijeti alegorijom, ako se prepozna značenje koje ima u Kristu; tako je prolazak kroz Crveno more pralik i znak Kristove pobjede, a time i krštenja. Alegorija je započela kao kršćanska metoda za sintetiziranje razlika između Staroga i Novoga Zavjeta. Dok su se oba zavjeta proučavala i smatrala da su jednako nadahnuta od Boga, Stari Zavjet se promatrao u odnosu na to kako će predvidjeti događaje u Novom Zavjetu, osobito kako su događaji iz Staroga Zavjeta povezani s događajima iz Kristova života. Događaji iz Staroga Zavjeta viđeni su kao dio pripovijesti, a događaji iz Kristova života doveli su te pripovijesti do punoga završetka. Tehnički naziv za gledanje Novoga Zavjeta u Starom zove se tipologija. Primjer tipologije je pripovijest o Joni i kitu. Alegorijsko tumačenje je da ona predočava Kristov ukop, s kitovom utrobom kao Kristovom grobnicom. Jona je na kraju oslobođen iz kita nakon tri dana, tako je i Krist nakon tri dana ustao iz groba. Stoga, kad god se nađe aluzija na Jonu, to je obično alegorija na Kristov ukop i uskrsnuće.

Događaji o kojima Sveto Pismo pripovijeda mogu ponukati na ispravno djelovanje, jer su opisani „za upozorenje nama“ (Prva Korinćanima 10, 11); to je treći, ćudoredni ili tropološki smisao, kako se treba ponašati u ovozemaljskom životu.

Četvrta vrsta tumačenja je anagogička, bavi se budućim događajima kršćanske povijesti, nebom, paklom, Posljednjim sudom. Anagogija označava uzdizanje duše prema nebeskim stvarima i tumačenje teksta koje nastoji prijeći s doslovnoga smisla na duhovni ili mistični. Neke se događaje može sagledati u njihovu vječnom značenju, kojim nas uznose (grčki: anagoge) prema Nebu. Tako je Crkva na zemlji znak nebeskoga Jeruzalema.

Literarno se bavi poviješću, alegorija Kristom, tropologija crkvenim životom, a anagogija nebom. Četiri metode tumačenja pokazuju u četiri različita smjera: doslovno/povijesno unatrag u prošlost, alegorijsko/tipološko prema naprijed u budućnost, tropološko/ćudoredno prema dolje k ljudskom i anagogičko prema gore k duhovnom/nebeskom. Dakle, doslovni smisao daje doslovno, povijesno tumačenje; tipološki smisao (tumačenje „u vjeri“) daje dogmatsko-teološko tumačenje; tropološki smisao (tumačenje „u ljubavi“) daje ćudorednu razinu značenja, sadašnju stvarnost pojedine duše, a anagogički smisao (tumačenje „u nadi“) daje eshatološko tumačenje kraja vremena.

Sv. Ivan Kasijan (360.–435.) daje četiri značenja Jeruzalema kao klasičan primjer četverostrukoga smisla Svetoga Pisma: „jedan te isti Jeruzalem možemo shvatiti na četiri različita načina: prema povijesti kao grad Židova, prema alegoriji kao Kristovu Crkvu, po anagogiji kao jedinstveni nebeski Božji grad, koji je majka svih nas, i po tropologiji kao čovjekovu dušu, koju Gospodin pod tim imenom često kudi ili hvali“.

Retke: „Kad izađe Izrael iz Egipta i kuća Jakovljeva iz naroda barbarskoga, Judeja mu posta svetište, a Izrael kraljevstvo njegovo“ (Psalam 114, 1–2) Dante Alighieri (1265.–1321.) tumači ovako: „Ako ispitamo samo slova, označen je izlazak sinova Izraelovih iz Egipta u Mojsijevo vrijeme; u alegoriji naše se otkupljenje ostvaruje kroz Krista; u ćudorednom smislu obraćenje duše iz žalosti i bijede grijeha u stanje milosti; u anagogičkom smislu izlazak svete duše iz ropstva ove propadljivosti u slobodu vječne slave.“

„Četiri smisla Svetoga Pisma slave svoje uskrsnuće skriveno u današnjoj teologiji: zapravo se doslovno značenje pojavljuje kao ono koje se mora pojaviti kao povijesna kritika; duhovni smisao kao kerigmatski, tropološki kao bitan i anagogički kao eshatološki“ (Urs von Balthasar, Avec des yeux simples. Vers une nouvelle conscience chrétienne, Herder-Morcelliana, 1970.).

Klasičan sažetak četverostruke egzegeze latinski je dvostih, široko poznato mnemotehničko sredstvo u srednjovjekovnim školama. Zapisao ga je dominikanac brat Augustin Danac († 1285.) u djelu Rotulus pugillaris, I, čije je prvo kritičko izdanje objavio Angelus Walz u časopisu Angelicum, 6 (1929.) na str. 256, a glasi:

Littera gesta docet,           Pismo uči događajima (doslovno uči povijest),

quid credas allegoria,       alegorija što vjerovati,

moralia quid agas,            ćudoređe što činiti,

quo tendas, anagogia.       anagogija kamo težiti.

[7] Katekizam Katoličke Crkve, broj 108: „Ipak kršćanska vjera nije ‘religija knjige’. Kršćanstvo je religija Božje ‘Riječi’, Riječi koja ‘nije napisana i nijema riječ, nego je utjelovljena i živa Riječ’ (sv. Bernard iz Clairvauxa, Homilia super ‘Missus est’ 4, 11: Opera, ur. Jean Leclerque – Henri Rochais, sv. 4, Rim, 1966., str. 57). Nužno je da nam Krist, vječna Riječ živoga Boga, po Duhu Svetom, otvori pamet da razumijemo Pisma (usp. Luka 24, 45) kako ona ne bi ostala mrtvo slovo.“

[8] Prevoditeljska napomena: Hebrejski gôyîm; grčki ἔθνη, éthnē i ἐθνικοί, ethnikoi; Vulgata Gentēs i Gentīlēs; francuski gentils, nations, païens; njemački Heiden i Völker; engleski gentiles, nations, pagans i heathens) osoba koja ne pripada Savezu; koja stoji izvan Božjega Saveza (spasenja); pripadnik neobrezanoga, odnosno nekrštenoga naroda; neznabožac; poganin. U Starom Zavjetu i evanđeljima označava narode različite od židovskoga naroda, a od Djela apostolskih osobe koje nisu židovi ni kršćani. Temelj te razlike jest to što su Židovi, kao Abrahamovi potomci, prije Kristova dolaska bili izabrani Božji narod. Kako nežidovski narodi nisu štovali pravoga Boga i općenito su se prepuštali nećudorednim običajima, pojam u svetim spisima i Talmudu često nema pohvalno značenje. Od širenja kršćanstva u teološkom govoru označava one koji nisu ni židovi ni kršćani. Grčka imenica ἔθνος, éthnos (od glagola ἔθω, ethnō, navikavati se, običavati) označava ljude spojene prakticiranjem sličnih običaja ili zajedničke kulture, narod, a obično se odnosi na neznabošce/višebošce: „Na porugu smo neznabošcima, narodi kimaju glavom nad nama“ (Psalam 44, 15); „Pođite dakle i učinite Mojim učenicima sve narode“ (Matej 28, 19); „u svakom je narodu Njemu mio onaj koji Ga se boji i čini pravdu“ (Djela apostolska 10, 35), „Jer poradi Imena iziđoše i ne primaju ništa od pogana“ (Treća Ivanova 1, 7). Sveti Pavao veli da je postavljen „propovjednikom, apostolom i učiteljem naroda“ (Prva Timoteju 2, 7 i Druga Timoteju 1, 11).

[9] Prevoditeljska napomena: Pravilo svetoga Benedikta, 48. poglavlje Svagdanji ručni rad: „Besposlica je neprijateljica duše [usp. Sirah 33, 28–29]. Stoga se u određena vremena braća moraju zanimati ručnim radom, a opet u određene sate božanskim čitanjem. Zato vjerujemo da se vrijeme za oboje može rasporediti tako da od Uskrsa do četrnaestoga rujna braća ujutro od prve ure [7 sati ujutro] do približno četvrte ure [10 sati] rade što bude potrebno. Od četvrte ure do znaka kad će se moliti Šesti čas neka se posvete čitanju. Nakon šeste ure [podne], kad ustanu od stola, u potpunoj tišini počivaju na svojim posteljama, ili ako bi tko možda želio čitati sam za sebe, neka čita tako da ne smeta drugomu. Deveti čas mole ranije, oko sredine osme ure [14.30], a onda neka rade što treba učiniti do Večernje. Međutim, ako mjesne potrebe ili siromaštvo zahtijevaju da sami obavljaju posao skupljanja žetve, neka ne budu potišteni, jer tada su istinski redovnici, ako žive od rada svojih ruku, kako su činili i otci naši i apostoli [usp. Djela apostolska 18, 3; Prva Korinćanima 4, 12; Druga Korinćanima 11, 9; Druga Solunjanima 3, 7–13]. Neka sve ipak bude umjereno zbog malodušnih. Od četrnaestoga rujna do početka korizme neka su zauzeti čitanjem do kraja druge ure [do 8.00]. Na kraju te ure moli se Treći čas, a zatim neka svi rade posao koji im je dodijeljen do devete ure [15.00]. Na prvi znak za Deveti čas neka prekinu pojedinačne poslove i spremno čekaju da zazvoni drugi znak. Nakon blagovanja pak neka se posvete svojim čitanjima ili psalmima. U korizmene dane od jutra do pune treće ure [do 9.00] neka budu zaposleni svojim čitanjima i neka rade posao koji im je dodijeljen do kraja desete ure [16.00]. Prije svega neka se razumno odredi jednoga ili dvojicu od starije braće da obilaze samostanom u ure u koje je braći određeno za čitanje i nadgledaju da se ne bi možda našao koji brat zaražen kiselošću [duhovno lijen], koji se prepušta besposlici ili ispraznim razgovorima, a nije željan čitanja te tako, ne samo da je sebi beskoristan, nego bi i drugima smetao. Ako bi se – ne daj Bože! – našao takav, neka ga se opomene prvi put i drugi put; ako se ne popravi, neka se podvrgne redovitomu ispravljanju tako da se ostali boje [usp. Prva Timoteju 5, 20]. I neka brat ne ide k bratu u neprikladne ure. Nedjeljom neka se svi posvete čitanju, osim onih koji su određeni za razne službe. Ako je netko tako nemaran i lijen da ne će ili ne može razmišljati ni čitati, neka mu se nametne kakav posao da ne besposličari. Boležljivoj i slabunjavoj braći treba dati takve poslove ili umijeće da ne budu bez posla i da ih nasilje rada ne pritisne ili iscrpi. Neka opat ima obzira prema njihovoj slabosti.“

[10] Prevoditeljska napomena: Sveti je Augustin oko godine 400. napisao knjigu De opere monachorum, o radu monahâ, na zamolbu kartaškoga biskupa, kojega je brinuo neuravnoteženi način života nekih redovnika laika koji su prosili na javnim mjestima, odbijali raditi i bili neuredni. Njihovo ponašanje bio je primjer bezobzirne dokonosti i lošega djelovanja. Augustin izlaže odnosna svetopisamska mjesta od Mateja 6, 25–34 („Ne budite zabrinuti… Promotrite poljske ljiljane… Ne budite zabrinuti za sutra“) do Druge Solunjanima 3, 10 („Tko ne će da radi, neka i ne jede!“) na koja se manje obraćalo pažnju. Suprotstavlja se izbirljivu navođenju Svetoga Pisma, poziva na apostolsku stegu i opisuje rad kao osnovni dio Božjega nauma za ljudsku narav. Trebaju raditi. Taj rad, u samostanu ili izvan njegovih granica, treba biti usmjeren prema Bogu, kako bi njihov samostan postao Božji grad u malom. Engleski prijevodi ovdje i ovdje.

[11] Prevoditeljska napomena: Ivan 5, 17:

  • „ὁ Πατήρ μου ἕως ἄρτι ἐργάζεται, κἀγὼ ἐργάζομαι – Ho Patēr mū heōs arti ergázetai, kagō ergázomai“ (grčki izvornik);
  • „Pater meus usque modo operatur, et ego operor“ (Vulgata);
  • „Otac moj još sada dieluje i ja dielujem“ (Bartol Kašić);
  • „otac moj tia dosad diluje, i ja dilujem“ (Petar Katančić);
  • „moj otac nije dosle pristao dilovati, dilujem takodjer i ja“ (Ivan Matij Skarić);
  • „otac moj dosada čini, i ja činim“ (Bogoslav Šulek);
  • „otac moj doslije čini, i ja činim“ (Milan Rešetar);
  • „Otac moj doslije čini, i ja činim“ (Josip Stadler);
  • „Otac moj dosada radi, i ja radim“ (Franjo Zagoda);
  • „Otac moj dosad djeluje, a i ja djelujem“ (Lujo Bakotić);
  • „Otac moj do sada djeluje, i ja djelujem“ (Ivan Evađelist Šarić);
  • „Otac moj neprestano radi, zato i ja radim“ (Ljudevit Rupčić, 1968.);
  • „Otac moj sve do sada radi pa i ja radim“ (Bonaventura Duda i Jerko Fućak);
  • „Moj Otac neprestano radi, i ja radim“ (Gracijan Raspudić);
  • „Otac moj neprestano radi, i ja radim“ (Ljudevit Rupčić, 2003.).

[12] Prevoditeljska napomena: Etos je prilagođenica iz grčkoga, od imenice srednjega roda ἦθος, ȇthos, koja znači:

  • uobičajeno mjesto, obitavalište, stanište, naviknuto boravište, prebivalište;
  • običaj, navika;
  • ćud, narav, (ćudoredni) značaj, duševno raspoloženje, osobine, značajke.

Etosom se opisuju:

  • vodeća uvjerenja ili vrjednote koji označavaju osobu, zajednicu, narod, svjetonazor, pravnu osobu, kulturu ili pokret;
  • čovjekov odnos i pogled prema svijetu, njegova uvjerenja, navike i načini ponašanja koji su ukorijenjeni u njegovim naravnim obdarenostima, ali i stečeni navikom, vježbom i prilagodbom;
  • način promatranja svijeta u cjelini koji se oblikuje iz naravi i navike;
  • ukupnost onoga što osoba smatra valjanim, krjeposnim i ćudorednim, a ovisi o njegovim naravnim sposobnostima, o prihvaćenoj navici i o njegovu umnom uvidu;
  • cjelina čovjekova ćudorednoga stajališta i ponašanja;
  • način na koji osoba prihvaća i djeluje primjereno određenomu sustavu običaja i vrijednosti;
  • ravnoteža između opreza i strasti;
  • vjerodostojnost govornika, njegova ćudorednost, stručnost i znanje; jedan od načina uvjeravanja (uz logos i pathos);
  • moć glazbe da utječe na osjećaje, ponašanje, pa i na ćudoređe.

Latinska istovrijednica te riječi je imenica muškoga roda mos, mōris (običaj, vodeće pravilo, način, put, navika, kako nije određeno zakonima, nego ljudskom voljom), od koje je u hrvatskom posuđenica moral.

Etos je u korijenu:

  • pridjeva ἠθικός, ethikós (prilagođenica u hrvatski etičan) što znači ćudoredan, koji pokazuje ćudoredni značaj,
  • imenice od toga pridjeva koji se u srednjem rodu množine poimeničio u: τὰ ἠθικά, tà etikà (prilagođenica u hrvatskom etika), a znači:
    • učenje o ćudoređu na osnovi načela zdravoga razuma;
    • nauk koji se bavi proučavanjem smisla i ciljeva ćudorednih htijenja, temeljnih mjerila ćudorednoga vrjednovanja kao i utemeljnosti izvora ćudoređa;
    • ponašanje u skladu s ćudorednim pravilima.

[13] Prevoditeljska napomena: Svetopisamski redak prema grčkom izvorniku. Prva Petrova 3, 15:

  • ἕτοιμοι ἀεὶ πρὸς ἀπολογίαν παντὶ τῷ αἰτοῦντι ὑμᾶς λόγον περὶ τῆς ἐν ὑμῖν ἐλπίδος – hetoimoi aei pròs apologían pantì tō aitūnti hymās lógon peri tēs en hymīn elpídos (grčki izvornik);
  • „parati semper ad satisfactionem omni poscenti vos rationem de ea, quae in vobis est, spe“ (Vulgata);
  • „spravni svejer na zadovoljnost svakomu pitajućemu od vas razloga od onoga koje u vas jest ufan’ja“ (Bartol Kašić);
  • „pripravni vazda na zadovoljenja svakomu ištućem’ od vas razlog od onoga, koje je u vami, ufanja“ (Petar Katančić);
  • „pripravni odgovoriti svakomu, koj bi iskao od vas razlog o onom ufanju, koje je u vami“ (Ivan Matij Skarić);
  • „A budite svagda gotovi na odgovor svakomu koji vas zapita za vaše nadanje“ (Bogoslav Šulek);
  • „A budite svagda gotovi na odgovor svakome koji vas zapita za vaše nadanje“ (Milan Rešetar);
  • „spremni uvijek na obranu svakomu, koji od vas zatraži račun o nadi, koja j u vama“ (Franjo Zagoda);
  • „svagda gotovi da krepošću i blagošću odgovorite svakome koji vas zapita otkud vam vaše nadanje“ (Lujo Bakotić);
  • „Budite uvijek spremni na odgovor svakome, koji od vas zatraži račun o nadi, koja je u vama“ (Ivan Evađelist Šarić);
  • „uvijek spremni na odgovor svakomu tko vam zatraži razlog nade koja je u vama“ (Ljudevit Rupčić, 1968.);
  • „budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“ (Bonaventura Duda i Jerko Fućak);
  • „budite uvijek spremni odgovoriti svakomu tko vam zatraži razlog nade, koja je u vama“ (Gracijan Raspudić);
  • „Budite uvijek spremni na odgovor svakomu tko vam traži račun o nadi koja je u vama“ (Ljudevit Rupčić, 2003.).

[14] Prevoditeljska napomena: λόγος, lógos na grčkom znači: riječ (kao utjelovljenje misli), riječ koja je izraz misli, božansko izricanje (Krist je izričaj Otčeve misli po Duhu), izjava, govor, razum, račun, obračun, odgovor, objašnjenje, razlog, uzrok, osnova, značenje, smisao, zamisao, razumijevanje. U njemačkom prijedlošku stoji: „Logos muß Apo-logie, Wort muß Antwort werden“: Logos mora postati apo-logija, govor mora postati odgovor, tj. razlog koji se obrazlaže.

[15] Prevoditeljska napomena: Svetopisamski redak prema grčkom izvorniku. Djela apostolska 17, 18:

  • „ξένων δαιμονίων δοκεῖ καταγγελεὺς εἶναι – ksénōn daimoníōn dokei katangeleùs einai“ (grčki izvornik);
  • „Novorum daemoniorum videtur annuntiator esse“ (Vulgata);
  • „Od novieh hudoba mnimo da je naviestitelj“ (Bartol Kašić);
  • „novih đavalovah da je navistitelj vidi se“ (Petar Katančić);
  • „vidi se, da on išće uvedsti tudje bogove” (Ivan Matij Skarić);
  • „vidi se kao da hoće nove bogove, da propovieda“ (Bogoslav Šulek);
  • „vidi se kao da hoće nove bogove da propovijeda“ (Milan Rešetar);
  • „Čini se, da propovijeda nove bogove“ (Josip Stadler);
  • „Čini se, da propovijeda tuđe bogove“ (Franjo Zagoda);
  • „Izgleda da tuđe bogove propovijeda“ (Lujo Bakotić);
  • „Čini se, da propovijeda tuđe bogove“ (Ivan Evanđelist Šarić);
  • „Čini se da propovijeda tuđe bogove“ (Ljudevit Rupčić, 1968.);
  • „Navješćuje, čini se, neke tuđe bogove“ (Bonaventura Duda i Jerko Fućak);
  • „Čini se, da propovijeda tuđe bogove“ (Gracijan Raspudić);
  • „Čini se da je propovjednik tuđih bogova“ (Ljudevit Rupčić, 2003.).

[16] Prevoditeljska napomena: Svetopisamski redak prema grčkom izvorniku. Djela apostolska 17, 23:

  • „εὗρον καὶ βωμὸν ἐν ᾧ ἐπεγέγραπτο ΑΓΝΩΣΤΩ ΘΕΩ. Ὃ οὖν ἀγνοοῦντες εὐσεβεῖτε, τοῦτο ἐγὼ καταγγέλλω ὑμῖν – heuron kaì bōmòn en hō epegégrapto AGNŌSTŌ THEŌ. Ho ūn agnoūntes, eusebeite tūto egō katangellō hymin“ (grčki izvornik);
  • „inveni et aram in qua scriptum erat: Ignoto Deo. Quod ergo ignorantes colitis, hoc ego annuntio vobis“ (Vulgata);
  • „najdoh i otar na komu bješe upisano: NEZNANOMU BOGU. Što dakle ne znajući častite, evo ja naviestujem vama“ (Bartol Kašić);
  • „najdoh i oltar na kojemu pisano biše: NEZNANOM BOGU. Što indi neznav’ štujete, to vam ja navistjujem“ (Petar Katančić);
  • „najdoh i otar svrhu kojega bi upisano ‘nepoznanomu bogu’. Ovoga dakle, kojega vi nepoznajući štujete, evo vam ja pripovidam” (Ivan Matij Skarić);
  • „nadjoh i oltar na kojem bješe napisano: Bogu nepoznatomu. Kojega dakle neznajuć poštujete, onoga vam ja propoviedam“ (Bogoslav Šulek);
  • „nađoh i oltar na kome bješe napisano: Bogu nepoznatome. Kojega dakle ne znajući poštujete onoga vam ja propovijedam“ (Milan Rešetar);
  • „nagjoh i žrtvenik, na kojem bješe napisano: Bogu nepoznatomu. Što vi dakle ne znajući poštujete, to vam ja propovijedam“ (Josip Stalder);
  • „nađoh i žrtvenik, na kojem je bilo napisano: Bogu nepoznatomu. Što, dakle, ne znajući štujete, to vam ja propovijedam“ (Franjo Zagoda);
  • „nađoh i oltar na kome je napisano: ‘Bogu nepoznatome!’ Ono što vi ne poznajući poštujete, to je ono što ja vama javljam“ (Lujo Bakotić);
  • „nađoh i žrtvenik, na kojem je bilo napisano: ‘Bogu nepoznatomu’. Što dakle ne znajući štujete, to vam ja propovijedam“ (Ivan Evanđelist Šarić);
  • „nađoh i žrtvenik na kojem je napisano: ‘Nepoznatom Bogu’. Dakle, što vi ne znajući štujete, to vam ja navješćujem“ (Ljudevit Rupčić, 1968.);
  • „nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem“ (Bonaventura Duda i Jerko Fućak);
  • „nađoh i žrtvenik na kojem je napisano: »Nepoznatom Bogu«. Dakle što vi ne znajući štujete, to vam ja navješćujem“ (Gracijan Raspudić);
  • „namjerih se i na žrtvenik na kom je napisano: NEPOZNATOM BOGU. Dakle, što vi ne znajući štujete, to vam ja navješćujem“ (Ljudevit Rupčić, 2003.).

[17] Prevoditeljska napomena: Rimljanima 1, 21:

  • „διότι γνόντες τὸν θεὸν οὐχ ὡς θεὸν ἐδόξασαν ἢ ηὐχαρίστησαν, ἀλλ’ ἐματαιώθησαν ἐν τοῖς διαλογισμοῖς αὐτῶν καὶ ἐσκοτίσθη ἡ ἀσύνετος αὐτῶν καρδία – dióti gnóntes tòn Theòn ūkh hōs Theòn edóksasan ē ēukharístēsan, allà emataiōthēsan en tois dialogismois autōn, kaì eskotísthē hē asýnetos autōn kardía“ (grčki izvornik);
  • „Quia cum cognovissent Deum, non sicut Deum glorificaverunt, aut gratias egerunt: sed evanuerunt in cogitationibus suis, et obscuratum est insipiens cor eorum“ (Vulgata);
  • „Ere bivši poznali Boga, nijesu kakono Boga proslavili ili hvale uzdali, nego su izvitrili u mislih svojih; i bi zaslipljeno bezpametno sarce njih“ (Bartol Kašić);
  • „Jerbo kad bi poznali bili Boga, nisu ga kano Boga proslavili, i fale uzdavali, nego iztaštiše u mislim’ svojim’ i pomrča neumno srdce njiovo“ (Petar Katančić);
  • „Jer i pokle zapoznaše Boga oni ga neproslaviše kako Boga, niti mu zahvališe, dali iztašćaše u svojih namišljajih, i njihovo je nesvistno srdce upalo u tmine” (Ivan Matij Skarić);
  • „Jer kad poznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga niti mu zahvališe, nego zaludješe u svојih mislih, i potamnje nerazumno srce njihovo“ (Bogoslav Šulek);
  • „Jer kad poznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga niti mu zahvališe, nego zaludješe u svojijem mislima, i potamnje nerazumno srce njihovo“ (Milan Rešetar);
  • „I premda upoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego postaše prazni u svojim mislima i potamnje nerazumno srce njihovo“ (Franjo Zagoda);
  • „Jer poznavši Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu hvalu dadoše, nego zaludješe u svojim mislima, i utonu u tamu nerazumno srce njihovo.“ (Lujo Bakotić);
  • „Jer kad spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego zaludješe u svojim mislima, i potamnje nerazumno srce njihovo“ (Ivan Evanđelist Šarić);
  • „Jer iako su upoznali Boga, nisu mu iskazali mu ni slavu ni zahvalnost kao Bogu. Naprotiv, postali su isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce potamnjelo“ (Ljudevit Rupčić, 1968.);
  • „Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo“ (Bonaventura Duda i Jerko Fućak);
  • „jer iako su upoznali Boga, ne iskazaše mu ni slave ni zahvalnosti kao Bogu. Naprotiv, predali su se svojim ispraznim mislima, i njihovo je nerazumno srce potamnjelo“ (Gracijan Raspudić);
  • „Jer, iako su upoznali Boga, ne iskazaše mu ni slavu ni zahvalnosti kao Bogu. Naprotiv, postadoše isprazni u mislima svojim i njihovo nerazumno srce potamnje“ (Ljudevit Rupčić, 2003.).

[18] Prevoditeljska napomena: Pȕt (hebrejski bāśār, grčki σάρξ, sárks, latinski căro, carnis, engleski flesh, njemački Fleisch, francuski chair, talijanski carne) označava tijelo od krvi i mesa, čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti, ljudsko tijelo kao ukupnost vanjskih fizičkih svojstava i osjećajnosti. Pȕt je fizičko ulančavanje različitih molekula i električnih impulsa, nositelj duše i „stožer spasenja“ (Tertulijan). Vjera u uskrsnuće pȗti bitan je sadržaj kršćanske vjere uobličen u 11. članak Apostolskoga simbola.

[19] Prevoditeljska napomena: Ivan 1, 14a:

  • „Καὶ ὁ Λόγος σὰρξ ἐγένετο – Kaì ho Lógos sàrks egéneto“ (grčki izvornik);
  • „Et Verbum caro factum est“ (Vulgata);
  • „I Slovo plt bisi“ (Hrvojev misal, 1404.);
  • „I slovo put učinjena jest“ (Zadarski lekcionar, poč. XV. st.);
  • „I put bi rič učinjena“ (Lekcionar Bernardina Splićanina, 1495.);
  • „I pȗt bȋ riječ učinjena“ (Dubrovački molitvenik, 1512.);
  • „I riječ put učinjena bi“ (Ivan Drkoličić, 1570.);
  • „I put bi rič učinjena“ (Pistule i evanyelya, 1586.);
  • „I Rieč put učinila se jest“ (Bartol Kašić);
  • „I Riječ se put učinila jest“ (Vanghielia i pistule, 1641.);
  • „Riječ put učinjena bi“ (Josip Matović, 1775.);
  • „I Riječ se put učinila jest“ (Vandjeeja i kngighe apostolske, 1784.);
  • „I rič put učini se“ (Petar Katančić, 1831.);
  • „I Riječ učini se put“ (Evangeglja i kgnighe apostolske, 1841.);
  • „I reč je Telom postala“ (Čtejenja i evangelijumi, 1851.);
  • „I rěč postade tělo (pùt)“ (Poslanice ili Epistole, 1858.);
  • „I Slovo se je učinilo pȗt ” (Ivan Matij Skarić, 1861.);
  • „I rieč postade tielo“ (Bogoslav Šulek, 1877.);
  • „I riječ postade tijelo“ (Milan Rešetar, 1895.);
  • „I Riječ tijelom postade“ (Josip Stadler, 1902.);
  • „I Riječ postade put“ (Petar Vlašić, 1921.);
  • „I Riječ je tijelom postala“ (Franjo Zagoda, 1925.);
  • „I Slovo plt bist“ (Vajsov misal, 1927.);
  • „I Riječ postade put“ (Lujo Bakotić, 1933.);
  • „I Riječ je postala tijelo“ (Nikola Žuvić, 1940.);
  • „I Riječ je tijelom postala“ (Ivan Evanđelist Šarić, 1942.);
  • „I Riječ tijelom postala“ (Ljudevit Rupčić, 1968.);
  • „I Riječ tijelom postade“ (Bonaventura Duda i Jerko Fućak);
  • „I Riječ je tijelom postala“ (Gracijan Raspudić);
  • „I doista, Riječ čovjekom postade“ (Ljudevit Rupčić, 2003.).

Iz iste rubrike

Jačati usjev krjeposti

Jačati usjev krjeposti

Usnuće Majke Božje

Usnuće Majke Božje

Svrha, mjesto i vrijednost privatnih objava

Svrha, mjesto i vrijednost privatnih objava