Četvrtak, 2 prosinca

Tražiti neprolazno – razmišljanje uz 33. nedjelju kroz godinu (B)


Čitanja: Dn 12, 1-3; Ps 16, 5.8-11; Heb 10, 11-14.18; Mk 13, 24-32


Složit ćemo se da je malo neobičan način kojim se Isus služi u svojim opomena u današnjem Evanđelju. Svojim učenicima želi istaknuti neke važne istine o kojima ljudi ne misle često, a nezaobilazne su u životu. Isto tako se dogodi da oni koji se upuštaju u govor o tim istinama također previde ono važno, a usredotoče se na sporedno pa im opet izmakne bit njegove poruke. U današnjem odlomku njegov govor je slikovit i živopisan. Služi se izazovnim slikama kojima pokušava dočarati svojim slušateljima što će se zbiti u ‘one dane, nakon one nevolje’. Gotovo da zvuči zastrašujuće kada on govori o velikoj nevolji nakon koje će sunce pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, nakon koje će zvijezde padati, a nebeske se sile poljuljati.

No ovaj njegov govor budi dodatno ljudsku radoznalost. Nema toga tko ne bi htio znati detalj više o tim strašnim budućim događajima, te biti, koliko je moguće, spreman za njih. Kad je riječ o tako strašnim događajima, onda bi bilo važno znati kada će se zbiti to što je najavljeno, a nije bez važnosti pokušati naći i neko rješenje u tako bezizlaznoj situaciji. No na žalost, često ne uočimo da je Isus već dao rješenje i odgovor na sve i da se to isto rješenje i odgovor ne nalaze u budućnosti već u sadašnjosti. Lakše je fantazirati o budućim događajima, nego sada u svakodnevnici živjeti dosljednim i ispravnim životom prožetim vjernošću Gospodinu. Lakše je pozornost usmjeriti prema propitivanju izvanjskih znakova, nego prema živomu Bogu i s njime se susretati u dubini duše. Lakše je radoznalo istraživati značenje nevolja i pomrčina, potresa i poplava, znakova na nebu i pošasti na zemlji, nego živjeti u sjaju lica Božjega svaki trenutak svoga života. Lakše je propitivati značenje skrivenih budućih događaja, nego propitivati otajstvo sadašnje Božje prisutnosti među nama i s nama, napose u njegovoj riječi i svetim sakramentima. Lakše je također voditi socijalne rasprave i borbe protiv moćnika i interesnih skupina i sila, nego biti usredotočen na onu duhovnu borbu protiv zla i grijeha, u sebi i oko sebe, jer su zlo i grijeh izvor svih nevolja čovjeka i čovječanstva.

Mnogi stoga rado i sa žarom govore o tom završnom scenariju koji se ima zbiti o koncu svijeta, a s druge strane tako lako zaborave ispravno režirati svoj život sada. Jednako tako, rado slušaju priče i teze o Antikristovoj sili i vladavini, njegovu dolasku i utjecaju, ali se u isto vrijeme zaborave suprotstaviti grijehu i čvrsto prionuti uz Boga i njegov sveti život. Lako se oko ovih ‘velikih tema’ podijelimo i zavadimo, ali nismo tako zdušni kada treba pasti na koljena i moliti, klanjati se Bogu i razmatrati njegovu riječ, mudrost i dobrotu. Znamo se ratoborno jedni drugima suprotstavljati kad je riječ o zemaljskim interesima, ali teško jedni druge motiviramo da prionemo uz one nebeske interese. Lako potrošimo energije i snage života na ono sporedno, ali teško se opredjeljujemo za ono važno, što mora biti nosivo u životu.

A Isus nije izgovorio riječi današnjeg Evanđelja da bismo nepotrebno trošili snagu i život, već da bismo uložili svaki atom svoga bića i žića za ono što je važno i neprolazno. U protivnom, ako to ne budemo činili, život će nam proći u borbi protiv vjetrenjača, proći će pored nas, a da se nećemo istinski susreli s Kristom. I ma koliko može to djelovati važnije, pa čak možemo biti uvjereni da čovječanstvu činimo veliku uslugu boreći se za njegove ‘ideale’, istina je da je riječ u biti o velikom promašaju ako smo pri tome zanemarili spasenje svoje duše. Jer Zloga možemo pobijediti jedino na terenu svoje duše, a ne na nekom drugom bojnom polju na kojem je on mnogo vještiji i iskusniji borac od nas. Možemo ga odbiti i odbaciti iz svoje sredine, samo ako ga porazimo u duhovnom boju duše. Možemo ga savladati i nadvladati ne u društvenom sučeljavanju velikih ideja, već poniznim i pozornim razmatranjem Božje riječi i Božjeg otajstva. Jer njega ne možemo pobijediti mi, već Božja sila i prisutnost u našoj duši. A najveća tragedija je kada mislimo da smo uspješno pobijedili Sotonu u društvu, a u srcu nam ostao grijeh i zlo, duhovna pustoš i površnost, bezakonje i bezboštvo.

Zato je središnja rečenica Isusova današnjeg govora ona o važnosti i stabilnosti njegove riječi: “Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje neće uminuti.” Time nas Isus usmjerava da se držimo njegove riječi i da je razmatramo u svakodnevnom životu. Onaj tko usvaja njegovu riječ, usvaja neprolazni temelj i jamstvo vječne budućnosti svoga života. Onaj tko je razmatra i po njoj živi, pronašao je put na kojem neće posrnuti sve do vječnosti. Isus nam tako naznačuje svoju neprolaznu riječ i poziva nas da svoju pozornost radije usmjerimo prema njoj, nego prema radoznalom istraživanju budućnosti, jer je ona jamstvo ispravnog života u sadašnjosti, kao i vječne budućnosti. Poziva nas da radije usmjerimo pozornost prema kvaliteti duhovnoga života nego prema onoj društvenoj, da ne bismo boreći se oko ove posljednje, zaboravili ili zanemarili onu temeljnu. Poziva nas da budemo ratoborni u duhovnoj borbi protiv zla i grijeha radije nego u borbi protiv vidljivih ili nevidljivih protivnika u društvu, jer njih ne možemo savladati ispraznim nadmetanjem i prepucavanjem oko ideja, već prije svega kvalitetom svoga duhovnog života. Slušajmo zato riječi svojega Učitelja, usvajajmo ih i živimo po njima, ‘jer nebo će i zemlja uminuti, ali njegove riječi, neće uminuti’.