Treća nedjelja došašća – Nedjelja Caritasa
Nedjelja Caritasa odlukom se hrvatskih biskupa obilježava na Treću nedjelju došašća, a to je prigoda da postanemo svjesni i vlastitog zajedništva kao župne, biskupijske i nacionalne Crkve te da iskažemo konkretnu pomoć onima kojima je pomoć potrebna.
Katolicima je dobro poznata crkvena humanitarna organizacija pod nazivom Caritas. Sama riječ caritas dolazi iz latinskog jezika i može se prevesti kao ljubav, još više kao djelotvorna ljubav, odnosno ona koja se ne zaustavlja samo na riječima i emocijama, nego nužno želi učiniti neko konkretno dobro. U tom smislu, caritas prije svega označava ljubav prema Bogu, kao najvišem Dobru, a onda i kao takvom Dobru od kojeg proistječe želja da se i drugim ljudima čini dobro. Time caritas ujedinjuje Dvije zapovijedi ljubavi, po kojima smo pozvani ljubiti Boga iznad svega, tj. svim svojim srcem, svom dušom i svim umom, a drugoga kao same sebe.
Idući za takvim značenjem ljubavi, Crkva se oduvijek brinula za one koji su u potrebi, što već možemo vidjeti u izvještaju u Djelima apostolskim, gdje čitamo da je prvoj kršćanskoj zajednici sve bilo zajedničko i nitko nije ništa zvao svojim od onoga što je imao (usp. Dj 2,42-47). Tijekom povijesti nastajale su mnogobrojne i različite bratovštine, udruge, hospiciji, sirotišta, bolnice, ubožnice itd., a imali su za cilj povezati duhovni i molitveni život s konkretnim pomaganjima bližnjima. U tom smislu posebno valja istaknuti svetog Vinka Paulskog (1581.-1660.) i njegove redovnike lazariste i sestre milosrdnice, koji su prednjačili u pomaganju bolesnima i siromasima. Nisu bili jedini, nego su ih mnogi slijedili. To se odnosi i na neke druge redovničke zajednice, ali i na laike, pa je stoga sasvim razumljivo što je u jednom trenutku povijesti Crkve došlo do osnivanja Caritasa, kao prepoznatljive katoličke humanitarne organizacije.
Prvi počeci Caritasa u današnjem smislu riječi sežu do kraja 19. st., odnosno prvi Caritas osnovan je u Freiburgu u Njemačkoj 1897. godine. Slijedilo je osnivanje Caritasa u Austriji 1901., u Švicarskoj 1905., a potom i u mnogim drugim zemljama. U Hrvatskoj se to zbilo na poticaj mladog svećenika koji se vratio sa studija iz Rima – dr. Alojzija Stepinca, budućeg blaženika, vrlo osjetljivog za ljude u potrebi, a realizirano je odlukom zagrebačkog nadbiskupa dr. Antuna Bauera. Nadbiskup je svojim svećenicima u studenome 1931. god. uputio okružnicu u kojoj je istaknuo problematiku tadašnjeg društva koja se očitovala u nehaju za siromahe i pogođene različitim nevoljama. Između ostaloga, u njoj piše:
“Svećenstvo neka uznastoji, da se u svim župama, a napose gradskim, osnuju karitativne organizacije. (…) Svećenstvo neka češće u zgodnoj prilici preporuči vjernicima, da se darovima i molitvama sjete onih, koji su u velikim životnim nevoljama i bijedi.”
Iako je i tada bilo karitativnih udruženja koja su činila puno dobroga, svojim je pismom još više senzibilizirao svećenike i vjernike da još zauzetije provode dijakonijsko poslanje Crkve. Kao rezultat takvog nastojanja u kojem su prednjačili zagrebački župnici, u svibnju 1932. god. osnovan je Katolički karitativni sekretarijat, čime su ujedinjeni svih tadašnjih devet konferencija i društava svetog Vinka Paulskog u Zagrebu i stavljeni su pod jednu upravu. Time se karitativno djelovanje podiglo na višu i organiziraniju razinu, što je bitno pridonijelo da se uskoro osnuje i sam Caritas.
Službeno je Caritas Zagrebačke nadbiskupije osnovao nadbiskup Antun Bauer 20. listopada 1933. god., a time se dotadašnje organizirano karitativno djelovanje s gradske razine proširilo na cijelu Nadbiskupiju. Sjedište mu je bilo u Vlaškoj 36, prvi njegov predsjednik bio je dr. Mijo Međimorec, nadbiskupov vikar, a prvi ravnatelj dr. Antun Metzer. U siječnju 1934. izlazi i časopis Karitas, čijih je prvih pet brojeva uredio dr. Alojzije Stepinac, tadašnji predsjednik Caritasa za grad Zagreb, a nakon što je on imenovan zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, uredništvo preuzima dr. Vilim Nuk. Časopis će doživjeti svega 24 broja i prestat će izlaziti 1935. god., s tim da će još 1942. i 1943. biti objavljen po jedan broj.
Predratne i ratne godine posebno su bile izazovne jer je bilo jako puno siromašnih i nevoljnih pa se djelovanje Caritasa pokazalo vrlo važnim. Imajući u vidu koliko se dobra može učiniti, dana 15. listopada 1942. godine Središnji je odbor Caritasa Zagrebačke nadbiskupije uputio dopis svim biskupijama da i one osnuju svoje biskupijske Caritase. Time je Caritas započeo organizirano i obuhvatno dugogodišnje humanitarno djelovanje putem kojeg je mnogim ljudima u cijeloj Domovini iskazana kršćanska ljubav i konkretna pomoć.
Međutim, nakon dovršetka Drugog svjetskog rata 1945. god. komunisti su nastojali suzbiti svako katoličko djelovanje u društvu pa je tako Ministarstvo unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske 2. ožujka 1946. god. zabranilo rad Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, oduzelo cjelokupnu njegovu imovinu i predalo ga Crvenom križu. Naredne su godine komunističke vlasti osudile ravnatelja Caritasa Vilima Nuka na šest godina robije s prisilnim radom. Slično su prošli i Caritasi ostalih biskupija. Ipak, kršćanska ljubav prema bližnjima nije time nestala, nego se karitativna djelatnost nastavila i u novim okolnostima, na način koji je bio moguć, bez vidljive organizacije i koordinacije. Posebno je u tom smislu bilo prepoznatljivo pomaganje gladnima i siromašnima pri franjevačkim zajednicama, a poznato je pod nazivom “Kruh svetoga Ante”.
Novi snažan elan javit će se nakon 16. studenoga 1965. god., kada je u Glasu Koncila objavljen članak jednog čitatelja, a u kojem primjećuje veliko siromaštvo ljudi i pita može li uredništvo nešto učiniti da potakne na organiziranu pomoć. U tom je smislu na adresu tjednika poslao 3.000 dinara, a njegov su primjer slijedili i drugi čitatelji, dok je sam Glas Koncila uveo novu rubriku “Tko je moj bližnji” i time olakšao mogućnost provođenja konkretnih akcija pomoći. Nakon toga dolazi do obnove Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, a kako on zbog zakona komunističkih vlasti nije mogao samostalno djelovati, kardinal Franjo Šeper 1968. god. osniva Ured za vezu Biskupske konferencije Jugoslavije s Međunarodnim Caritasom, čije je sjedište bilo u Glasu Koncila. Poseban je doprinos dala gospođa Jelena Brajša, ravnateljica Caritasa, a pod čijom su koordinacijom mnogi na različite načine zbrinuti. To se naročito odnosi na brigu o napuštenoj i odbačenoj djeci, a koja je organizirano započela nakon što je u srpnju 1969. god. gospođa Brajša ispred ulaznih vrata pronašla ostavljeno dijete u kutiji od banana. Otada je Caritas zbrinuo tisuće i tisuće napuštene djece. Osim takvog djelovanja, Caritas je u svim biskupijama pomagao potrebnima na razne načine, najčešće koristeći prostore župnih dvorova.
Sa samostalnošću Republike Hrvatske situacija se bitno mijenja pa je 7. prosinca 1990. god. kardinal Franjo Kuharić ponovno osnovao Caritas Zagrebačke nadbiskupije, a primjer su slijedile i druge biskupije. Preciznije, prethodno su 1989. god. biskupi Jugoslavije osnovali Središnji odbor Caritasa Biskupske konferencije Jugoslavije kao tijelo koje bi bilo nadležno za sve biskupijske Caritase na području Jugoslavije, čijem se osnivanju nakon toga pristupilo. Za vrijeme Domovinskog rata uloga Caritasa, posebno s obzirom na njegovu povezanost s inozemnim Caritasima i pribavljanjem humanitarne pomoći, pokazala se nemjerljiva. Od 1. siječnja 1993. Središnji odbor Caritasa bivše Biskupske konferencije Jugoslavije preimenovan je u Hrvatski Caritas, a organiziran je na tri razine: nacionalna, biskupijska i župna. Dana 19. studenoga 1993. god. Caritas Zagrebačke nadbiskupije službeno je ponovno osnovan, čime je stekao javnu pravnu osobnost i na crkvenom i na građanskom području. To će još više doći do izražaja nakon što je nadbiskup zagrebački Josip Bozanić 2001. god. odredio da uz pastoralno i ekonomsko župno vijeće svaka župa mora imati i župni Caritas. Sve se to na približan način odvijalo i u drugim biskupijama, a djelatnost Caritasa proširila se na mnoga područja i akcije.
Da bi se još više istaknula važnost kršćanske ljubavi jednih za druge, hrvatski su biskupi odredili da se Treća nedjelja došašća obilježava kao Nedjelje Caritasa. To je prigoda da postanemo svjesni značenja Crkve kao zajednice vjernika, onih koji su pozvani nasljedovati Krista i u njegovoj brizi za siromahe, bolesne, napuštene, odbačene i sve one koji su u materijalnoj i drugoj potrebi. Milostinja toga dana namijenjena je njima, a uz nju se prikupljaju novčani i drugi prilozi, posebno oni koji su rezultat višednevnog odricanja i skupljanja novca u Caritasovim kutijicama ili kuvertama, koje se također običavaju darovati u nedjeljnu milostinju.
Na takav se način svojim prilogom uključuju mnogi vjernici u iskazivanje kršćanske ljubavi, a posebno je vrijedno istaknuti doprinos župnih karitativnih skupina koje redovito tjednima i mjesecima prije pripremaju božićne ukrase, kolače i druge prigodne darove, a koje na Nedjelju Caritasa nude na prodaju i prikupljeni novac upućuju na adresu Caritasa. Uz njih, vrijedno je i podsjetiti na sve one koji u samozataji čine konkretna dobra djela tijekom cijele godine, te nas time prisjećaju velikodušnosti udovice koja je u hramsku riznicu ubacila dva novčića, sve što je imala, i potiču nas da i mi idemo tim putom.
U tom svjetlu, prikladno je navesti misli pape Benedikta XVI. iz njegove enciklike Deus caritas est (2006.), a u kojoj nas sve opominje i potiče ovim riječima:
“Crkva se nikada ne može osloboditi služenja ljubavi kao organiziranog djelovanja vjernika, a, s druge strane, neće nikada doći do situacije u kojoj neće više biti potrebe za ljubavlju svakoga pojedinog kršćanina, jer čovjek, osim pravednosti, treba i uvijek će trebati ljubav” (br. 29).
Više o povijesti Caritasa usp. Zvonko Erceg, Povijesni dio, www.czn.hr/o-nama/povijesni-dio, odakle su crpljeni mnogi podaci u ovom prilogu.
