Utorak, 11 svibnja

“Tri glave” u vodama cezaro-papizma

Car Justinijan i članovi njegova dvora (mozaik, bazilika Svetog Vitalea u Ravenni)


Na Prvom Carigradskom koncilu 381. godine, protiv zablude macedonijanizma da je Duh Sveti Sinovo stvorenje, dopunjeno je Nicejsko vjerovanje da se Duh Sveti, Gospodin i Životvorac, s Ocem i Sinom „skupa časti i zajedno slavi“. Duh Sveti, Treća Božanska Osoba, ima puninu jednoga jedincatoga i nedjeljiva Božanstva.

Na Efeškom koncilu 431. godine, protiv zablude nestorijanizma da su u Kristu dvije osobe, definirana je istina da je „hipostatska unija“ ili osobno jedinstvo između božanske Riječi/Logosa i njezine ljudske naravi bitna i stoga Bogočovjek Isus Krist jest jedan subjekt, jedna Osoba, božanska, ne ljudska. Marija je Bogorodica, a ne samo Kristorodica. Ona je začela i rodila Drugu Božansku Osobu, kojoj je od Boga u vremenu dano ime Isus – Spasitelj, a služba mu je Mesije – Pomazanika.

Nisu se bile ni stišale raspre oko osobe i naravi Isusa Krista, a širila se teza odnosno hereza o Isusovoj jednoj naravi – monofizitizam. Car je Teodozije II. sazvao sabor u Efez 449. godine, koji papa Lav I. Veliki (440.-461.) nije ne samo priznao, nego ga je nazvao „razbojstvom“ – latrocinium.[1]

Stoga je car Marcijan (450.-457.) sazvao koncil u Kalcedon, danas dio Carigrada, 451. godine, da se iznese pravi nauk o Kristovim naravima. I iznesen je: „U Kristu su dvije različite naravi, božanska i ljudska: ‘nepomiješane, nepromjenjive, nepodvojene i nedjeljive’.”[2] A rasprave su se opet protegnule i raspirivale kroz stoljeća. Uključile su i neke Rimske prvosvećenike, a među njima jednoga, Vigilija, koji se nije uvijek najbolje snašao, pogotovo u okolnostima prisile, sužanjstva i carske politike, odnosno „političke korektnosti“, tj. usklađenja s politikom vremena i ljudi. Malo o njemu, o njegovim doktrinarnim nesigurnostima i  njegovu dobu. Poteškoća je i u tome što su izvori (rimski, sjeveroafrički, carigradski) ne samo različiti nego nekada i protuslovni. A i tumačenja. Ovisi i o ome dolazi li sve to od Vigilijevih prijatelja ili neprijatelja.

Papa Vigilije (537.-555.) upleo se u raspravu o monofizitizmu i podnio je velika pljuskanja i tragična poniženja s raznih strana. Evo što nam povijest prenosi iz svih onih ljudskih i neljudskih spletaka u političko-religioznim okršajima.

Izbor.[3] Vigilije je pripadao uglednoj rimskoj kršćanskoj obitelji. Njega je kao đakona 531. godine u Svetom Petru pred rimskim klerom izabrao za svoga nasljednika papa Bonifacije II. (530.-532.). Senat se rimski pobunio što nema udjela u tome. Bonifacije je pred klerom i senatom povukao vlastiti dekret o Vigilijevu budućem potvrđenju.[4]

Drugi nasljednik Bonifacijev, papa Agapit I. (535.-536.) imenuje đakona Vigilija svojim predstavnikom, apokrizarijem (odatle hrv. poklisar), na dvoru Justinijana, cara u Carigradu (527.-565.), koji je carigradskoga patrijarha podvrgnuo svojoj vlasti i koji je rimskoga Papu glavom svih Crkava načelno priznavao, iako se u praksi nije tako ponašao.[5]  Inače od 536. godine rimskoga Papu, kojega izabere rimsko svećenstvo i senat, potvrđuje bizantski car kroz daljnja dva stoljeća. Nema ustoličenja bez careva odobrenja. Kruna cezaro-papizma, spoja carskoga trona i crkvenog ambona. I sada, od te 536. godine, počinje vrzino kolo religiozno-političkih tragičnih igara i borbi za ugled i prevlast.

Carica Teodora (oko 508.-548), supruga cara Justinijana, nastoji pridobiti Vigilija, „nuncija“ u Carigradu, da patrijarha carigradskoga Antima I., kojega je rimski papa Agapit oborio zbog hereze monofizitizma, vrati na prijestolje. Tako carica obećaje poklisaru Vigiliju papinsku stolicu. U nekim se izvorima govori i o nekim svotama. I haj budi „politički nekorektan“!

Spletke. Nakon smrti pape Agapita, iz Carigrada 536. godine dolazi Vigilije u Rim s caričinim obećanjima. U međuvremenu Silverije, sin pape Hormizde (514.-523.), svetoga, bijaše imenovan Papom zahvaljujući kralju gotskomu. Tako po drugi put izmače Vigiliju papinska tijara. Ali kada carica dozna da joj ne vrijede preporuke, osloni se na militantnu ruku. Ubrzo carigradski vojskovođa Flavije Belizar dojezdi „ante portas“ i rasporedi svoje trupe da suzbije i gotski utjecaj i pripomogne postavljanju kandidata na Papino prijestolje.

Pod vojnim pritiskom vojskovođe Belizara zakoniti papa Silverije (536.-537.) bî oboren, a Vigilije postavljen za Papu, 537. godine. Silveriju ne preosta drugo doli prisilno odreknuće od papinstva, zatim progonstvo u kojem se hranio „kruhom tjeskobe i vodom nevolje“ (Iz 30,20), kako je biblijski zapisano, a u povijesti poslovično ostalo.[6] I konačno dopade u kućni pritvor, gdje od gladi ispusti dušu, zadobivši krunu mučeništva. Sveti Silverije! Jedan od osamdeset i jednoga Pape koji su proglašeni svetima.[7]

Tri godine nakon ustoličenja Vigilije uđe u raspravu o monofizitizmu, zabludi koja naučava da je u Kristu samo jedna narav, ona božanska, i jedna osoba, također božanska, a niječe se ljudska narav koju Isus ima kao čovjek. Poslao je dva pisma u Carigrad, jedno caru Justinijanu, a drugo novomu patrijarhu Meni (Menasu). U oba odobrava odluke svoga prethodnika pape Lava I., Velikoga, i obaranje patrijarha Antima I. Da je na tome ostalo, sve bi bilo u redu, jer bi ostao na ravnalu crkvenoga učiteljstva i upravljačkog prvenstva.

Car Justinijan, u međuvremenu, a stotinu godina naknadno, možda iz motiva jedinstva velikoga carstva, osobito protiv egipatskoga monofizitizma, napismeno osuđuje „Tri poglavlja“ kao monofizitska – Tria capitula, tj. teološke spise trojice već odavno pokojnih i u miru s Crkvom preminulih biskupa i teologa „antiohijske škole“. A ni njihovi spisi ni njihov nauk nisu bili nespojivi s pravom vjerom kalcedonskom i katoličkom. Rasprave se protegnuše više zbog nejasne terminologije negoli same teologije. O raspravama malo niže i opširnije.

Poziv u Carigrad. A godine 544. car poziva Papu u Carigrad. Već se osjeća imperatorski bariton. Papa se Vigilije najprije izmicao i zadržao na Siciliji godinu i više dana, a onda se ipak morao pojaviti potkraj 546. ili početkom 547. godine u gradu na Bosporu. Njegov je predstavnik Stjepan, đakon, u Carigradu bio jasno osudio carev dekret Tria capitula izdan protiv Kalcedonskoga koncila, održanog 451. godine. I Papa se toj Stjepanovoj gesti obradovao. Ali došavši u Carigrad, ušao je, više nespreman negoli verziran, u diskusiju s carem o monofizitizmu. I nije se najbolje ni nosio ni snašao u tim političko-mutnim vodama u kojima se car pokazao spretnijim plivačem. Papa je oko sebe u Carigradu imao širok krug rimskoga klera: biskupa, prezbitera, ponajviše đakona i pokojeg učena laika. Tri su različite skupine bile s njime odnosno oko njega[8]:

Jedni – oportunisti – bili su spremni odobriti carev dekret protiv Kalcedona. Nisu ni razumjeli o čemu se radi, više su pitali: Gdje je njihovo mjesto na dvoru oko Pape?

Drugi – oponenti – na čelu sa Stjepanom legatom, žestoko su bili protiv carskoga dekreta, za Kalcedonski koncil, za pravu vjeru. Oni su bili ne samo mudri nego i hrabri.

A treći su podržavali Vigilijevu liniju: ne ljutiti ni cara ni Koncil. Imposibilisti! Spasiti nemoguće. Car se pokazao uspješnijim u religioznim pitanjima prebacivši ih na političko područje, ne prežući ni od ucjena. Papa ostaje, više protuvoljno nego svojevoljno, u Carigradu više od osam godina. Najprije odlučan borac za pravovjerje, a potom sve popustljiviji pod pritiskom carevim s obzirom na spomenute Tri glave ili poglavlja. A to su:

  1. Osoba i spisi Teodora, biskupa Mopsuestijskoga (+428.), suučenika sv. Ivana Krizostoma i učitelja Nestorijeva.[9] Dokazano je da je bio i ostao pravovjeran.
  2. Neki spisi Teodoreta, biskupa Cirskoga (+460.) protiv Ćirila Aleksandrijskoga i Efeškoga koncila. Teodoret nije nikada posve prihvaćao Nestorija. I on je bio pravovjeran.[10]
  3. Jedno kristološko pismo Ibe, biskupa Edese (+457.).[11] I on je bio pravovjeran.

Dvojica posljednjih biskupa bila su svrgnuta sa svojih biskupskih stolica 449. godine na onom efeškom koncilijabulu, ali su ponovo primljena na Kalcedonskom koncilu i vraćena na svoje katedre. I umrli u miru s Crkvom Božjom.

Ali su sva trojica sa svojim spisima, ponegdje s tuđim interpolacijama ili umetcima, nepravedno osuđena na Drugom carigradskom 553. godine, tj. stotinu godina nakon Kalcedonskoga koncila. Kako je do toga došlo? Vratimo se Vigiliju prateći teološku nit i političku borbu.

Papa Vigilije na Veliku subotu 548. godine u Carigradu izdaje svoj Iudicatum – Presudu, kojom poput cara osuđuje „Tri poglavlja“, ali i istodobno prianja uz Kalcedon. U tome, u toj njegovoj „osudi“, i jest pravi problem, dvoznačje, odnosno protuslovlje. Jer, autentična „Tri poglavlja“ nisu nespojiva s Kalcedonom. To je Vigilijev prvi raskorak i neuspjeh.

Protiv Papina Iudicatum-a digli se brojni afrički i ilirski biskupi.[12] Papa opet ponavlja da je on uz Kalcedon, a tako tumači „Tri poglavlja“ da ih praktično opet osuđuje. To je druga ponovna Vigilijeva nedosljednost.

Na carev nagovor Papa na Božić 550. godine koncelebrira sa svrgnutim patrijarhom Menom, optuženim i oborenim zbog monofizitizma. To je treće Vigilijevo popuštanje pred carem. Političke spletkaške igre ne samo rastu nego i cvatu!

Neki Papini đakoni i klerici oštro demonstriraju protiv Pape i njegove koncelebracije s olako rehabilitiranim patrijarhom Menom. Na to ih Papa, osmoricu, izopći, usred Carigrada, 18. ožujka 551. To je četvrti Vigilijev promašaj, ali ne će na tome ostati.

Potom je u srpnju 551. godine došlo do „tajnoga“ dogovora između cara i Pape, koji je na Koncilu 553. godine različito protumačen: prema kazivanju carevu, Papa se zakleo „na čavle Isusove muke i na Evanđelje“ da se ne će protiviti osudi „Triju poglavlja“, ako do nje dođe; a prema Papinu kazivanju, car se ne će miješati u religiozna pitanja na Koncilu.[13] To je bilo peto Vigilijevo popuštanje pred politički moćnim carem, i to u vjerskim stvarima. I to će mu donijeti najveću muku.

Međutim, car je Justinijan, mimo Pape, sazvao sabor (Drugi carigradski, Peti ekumenski), nazvan upravo koncil „Triju poglavlja“, ali je otvoren tek za dvije godine, 553. U međuvremenu car se požurio i objavio Ispovijest vjere protiv Triju poglavlja (Confessio fidei adversus Tria Capitula) i uručio Papi na znanje i ravnanje.

Papa je najprije 14. srpnja 551. usmeno anatemizirao sastavljače te Ispovijesti, uključujući ali ne imenujući i cara, zatim je to učinio i napismeno, zajedno s 13 nazočnih biskupa, svojih pristaša, u crkvi sv. Petra u Carigradu („in beati Petri basilica ad Ormisdam“).[14] Tu mu je, uz biskupe, doteklo snage, nakon dotadašnjih nedosljednosti i poklecanja. Samo da hoće na tome ostati. Ali ne će. Jer spletkama se ne vidi kraja.

Nasilje nad Papom. Na to uvrijeđeni car pošalje vojne trupe u spomenutu crkvu sv. Petra da uhite Papu i njegove sljedbenike. Vojnici stanu fizički zlostavljati biskupe i đakone vukući ih za noge, čupajući ih za kose i izvlačeći ih nasilno iz kuće Božje. Papa se svom snagom domogao stupova oltara, poput starozavjetnoga Samsona. Dok su ga jedni branili od carske vojske, a drugi trzali da ga otmu, oltar se prevali i po braniteljima i po agresorima. U to narod provali u crkvu razgoneći carsku policiju. Papa na jedvite jade izmače linču i uhićenju. Najprije se skloni u svoju privremenu rezidenciju u Carigradu, a koji mjesec poslije, pred Božić 551. godine, pobjegavši kroz prozor, prebaci se – gle simbolike! – u Kalcedon, u sigurno utočište sv. Eufemije, gdje je stotinu godina prije toga, 451., održan Kalcedonski koncil.

Pokušaj pomirenja. Car ga stade nagovarati da se vrati u Carigrad. Ne samo da ne popusti, nego hrabro izdade encikliku kojom zatraži poštovanje papinskih odluka i Kalcedonskoga koncila, a izopći skupinu svojih protivnika. Za čudo Božje, car popusti, izopćenici zatražiše pomirenje i Papa se vrati u Carigrad u kolovozu 552. godine. U tom slučaju Papa ispade kao veliki borac pravovjerja i pobjednik, ali samo nakratko. Lukavi će car promijeniti „dlake stare ali ćudi nikadare“: promijenit će taktiku da u strategiji uspije.

Koncil. Novi patrijarh Eutihije položi pred Papom ispovijest vjere i zamoli ga da on sazove, otvori i predsjeda Koncilu. Papa poziv prihvati, ali zaželje da Koncil bude, ne u Carigradu, nego na Siciliji: što je sigurno, sigurno! Bizantinci inzistirahu da to bude u carevu gradu. Kako se Papa za dugo ne mogaše odlučiti, patrijarh na svoju ruku u siječnju 553. najavi Koncil u Carigradu, koji bijaše otvoren u svibnju 553. godine uglavnom s biskupima protivnicima „Triju poglavlja“. Papa, međutim, još ne bî siguran hoće li sudjelovati na tome Koncilu koji započe s radom bez Pape i njegovih sljedbenika. Koncilski oci ponovo zamole Papu da dođe predsjedati saboru biskupa. On vidje premalo svojih pristaša i predloži im kompromis: „da se nađemo četiri naprema četiri i da napismeno objavimo presudu o ‘Trima poglavljima’.“[15] I taj prijedlog bî odbijen. Vigilije po šesti put ostade prikraćenih rukava.

Papa se odluči na pismo, 14. svibnja 553., nazvano Constitutum – Utvrđeno, u obranu „Triju poglavlja“, suprotno od prijašnjega svoga Iudicatum-a. Smatra se da mu je Constitutum sastavio đakon Pelagije, vjeran suradnik, koji će ga na rimskoj stolici naslijediti. S Papom je supotpisalo 17 biskupa i tri đakona. Pismo bî poslano caru Justinijanu koji ga ne htjede ni pročitati, nego predloži da se Papu svrgne, što Koncil, na sedmom zasjedanju, 26. svibnja 553., i prihvati.[16] To bijaše Vigilijev sedmi i do tada neviđen debakl.

Ali carsko-papinska afera s time ne bi gotova: carska policija pohvata i zatvori neke Papine pristaše a druge rasprši. Papa ostade sam. Nakon šest mjeseci carigradske samoće Rimski prvosvećenik opet promijeni odluku, najprije 8. prosinca 553. napisa patrijarhu Eutihiju svoju autokritiku koja ga pripusti u božićnu koncelebraciju s Bizantincima, a onda 23. veljače 554. ponovo potpisa osudu „Triju poglavlja“ sukladno svomu prvotnom Iudicatum-u i istim rječnikom kao što je to učinio i Koncil „Trium capitulorum“. Osim toga morao je osuditi i svoga đakona Pelagija koji mu je preko cara poslao svoj „refutatorium“[17] – Opovrgnuće. Bijaše to osmi Papin slom. Ali samo mu se tako mogla izdati propusnica prema Rimu, gdje se kroz više od osam godina uvelike osjećao njegov izostanak, a rađao crkveni raskol na Zapadu.

Povratak u Rim. Početkom 555. godine Vigilije se iz Carigrada dade na put. Umrije u Sirakuzi na Siciliji, 7. lipnja 555. Tijelo mu bi preneseno u Rim, ali ne u baziliku sv. Petra, nego u baziliku sv. Marcela. Tako započe tiha „damnatio memoriae“, osuda spomena, oštra kritika sjećanja na Vigilija zbog njegove popustljivosti i promjenljivosti.[18] Nakon njega nije više nijedan papa uzeo sebi ime Vigilije. A kritiku je na njega prvi započeo njegov izravni nasljednik, nekada vjerni suradnik, papa Pelagije I. (556.-561.), koji je u Carigradu i sam bio prinuđen potpisati osudu „Triju poglavlja“ da bi ga car Justinijan mogao poslati u Rim kao svoga kandidata za Papu (556.-561.).

Zapadni raskol. Posljedice takva Vigilijeva držanja u Carigradu bile su višestruke na Zapadu: jedna je sjeveroafrička sinoda izopćila Papu; isto tako crkvene su pokrajine Milano i Akvileja odbile zajedništvo s Rimom: Milano se vratio u zajedništvo do 50 godina, a Akvileja do 150 godina. „Ipak, problem koji ovaj Koncil predstavlja za papinstvo nije se u biti svojoj točno proučio do dana današnjega“,[19] veli pater Schatz, isusovac, povjesničar. Malo čudno kako to da je prošlo tisuću i pol godina a da se problem nije „u biti svojoj točno proučio“? A tako važan i bitan i za papinstvo i za dogmu i za koncil i za Crkvu!?

Ova se Vigilijeva afera potezala i na Prvom vatikanskom koncilu (1869.-70.) kada su se raspravljale i definirale dvije Papine dogme: o prvenstvu vlasti i o nezabludivosti nauka. Je li se mogao barem tada cio slučaj u biti svojoj proučiti i predočiti?

Moderni Pape i monofiziti. Ekumenskim nastojanjem sv. Pavla VI. (1963.-1978.) i sv. Ivana Pavla II. (1978.-2005.) od 1973. do 1997. došlo je do zajedničkih izjava o Kristovim dvjema naravima, božanskoj i ljudskoj, sjedinjenima u jednoj božanskoj Osobi, između Katoličke Crkve i više Istočno pravoslavnih (monofizitskih) Crkava: Koptskom, Sirijskom, Armenskom, Etiopskom i Indijskom, bilo na razini potpisnika Papa i najviših predstavnika spomenutih Crkava, bilo na razini teologa u mješovitim ekumenskim komisijama.

Zaključak. Vigilije je od 18 godina papinstva više od polovice vremena proveo izvan Rima, najviše u Carigradu. Ako se na papinsko prijestolje uspeo s pomoću carskih obećanja i sile, vjerojatno se osjećao „dužnim“ prema dvoru. Tko se ne drži Isusova načela: „Caru carevo, a Bogu Božje“, kako zapisaše sva trojica sinoptičkih evanđelista (Mt 22,21; Mk 12,17; Lk 20,25), može se lako naći na političkoj poledici! A nevješt klizač. Ne suobličujte se ovomu svijetu, poručuje sv. Pavao, jer ne ćete moći razabrati što je volja Božja (Rim 12,2). A apostol Ivan definira svijet i carstva ovoga svijeta: požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka (1 Iv 2,16-17).


[1] E. Cavalcanti, “Leone I., santo”, Enciclopedia dei papi, Roma, 2000., str. 430.

[2] DH, 302: „Unum eundemque Christum Filium Dei unigenitum, in duabus naturis inconfuse, immutabiliter, indivise, inseparabiliter agnoscendum“; hrvatski prijevod Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002.

[3] O načinu izbora Pape u povijesti vidi: I. Jakulj, Izbor Pape od svetoga Petra do Benedikta XVI., Split, 2007.

[4] C. Sotinel, „Vigilio“, u: Enciclopedia dei Papi, I., str. 512-529, vidi str. 512.

[5] K. Schatz, Il Primato del Papa. Brescia, 1996., str. 95-96. Schatz u svojoj knjizi dokazuje da Papa nije nikada imao jurisdikciju na Istoku na isti način kao na Zapadu.

[6] C. Sotinel, „Vigilio“, u: Enciclopedia dei Papi, I., str. 514.

[7] Svetim je proglašen i papa Hormizda, otac, i papa Silverije, sin. Valjda jedinstven slučaj u povijesti papinstva. Bila su još dvojica papa, Sergije III. (904.-911.) – otac, i Ivan XI. (931.-936.) – sin, ali oni nisu proglašeni svecima. Bila su i dva brata na papinskom prijestolju, jedan za drugim: Stjepan II./III. (752.-757.) i Pavao I. (757.-767.).

[8] C. Sotinel, nav. dj., str. 522.

[9] Teodor Mopsuestijski, Katehetske homilije, predgovor, uvod i prijevod T. Z. Tenšek, Zagreb, 2004.

[10] Teodoret Cirski, Izabrani spisi, preveo i napisao uvod i bilješke M. Mandac, Split, 2003.

[11] B. Altaner, Patrologia, 5. izdanje, Torino, 1964., br. 492a.

[12] Solinski/salonitanski biskup Frontin bio je izopćen i prognan: F. P. Rizzo, „La Chiesa di Salona nel conflitto dei ‘Tria Capitula’“, u: Salonitansko-splitska Crkva u prvom tisućljeću kršćanske povijesti, J. Dukić – S. Kovačić – E. Višić-Ljubić (prir.), Split, 2008., str. 275-287.

[13] C. Sotinel, nav. dj. str. 523.

[14] Isto, str. 524.

[15] Isto, str. 525.

[16] Isto, str. 526-527.

[17] Isto, str. 527.

[18] M. Milić, Pape, od sv. Petra do Ivana Pavla II., Split, 1998., stavlja ga među „svece“, str. 52. Kako je promaknulo stručnoj recenziji prof. dr. msgr. Eduarda Peričića i dr. fra Vicka Kapitanovića?

[19] K. Schatz, nav. dj., str. 97.