Tu sam i ja među njima

Matej evanđelist u odlomku koji čitamo 23. nedjelje kroz godinu A (18,15-20) prenosi  Isusove poučke, od kojih neki i stručnim tumačima predstavljaju „križ“ [crux intèrpretum]. Pogledajmo evanđeoske riječi i njihovo tumačenje.

Pomirenje braće

»Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik« (Mt 18,15-17).

Na prvi pogled nije posrijedi toliko bratska opomena, korekcija, koliko pomirenje među braćom istoga vjerovanja i djelovanja. Liturgijski ili službeni tekst kaže: „Pogriješi li tvoj brat.“ A većina prvotnih i patrističkih rukopisa kao i Stara i Nova Vulgata (Nova: 1979.) donosi: Pogriješi li tvoj brat protiv tebe [in te], a ne onako općenito s obzirom na zajednicu. Obično onaj koji je pogriješio i uvrijedio drugoga ide tražiti oproštenje i sređivati račune s uvrijeđenim. Ovdje Isus poziva uvrijeđenoga da on prvi pođe uvrjeditelju da s njime razgovara i da se pomire. I to, ako treba, u više faza bratskoga susretanja:

Prvo, razgovarati osobno, usmeno. Ako se pošalje pisana poruka, ne zna se kako će biti protumačena, možda će ispasti još gori neredi. U usmenu razgovoru mogu se lakše izložiti razlozi i vidjeti kako ih subesjednik usvaja ili pobija, i odmah na njih primjereno odgovoriti.

Drugo, ako te „brat“ ne posluša na temelju tvoga osobna razgovora, nego ostaje tvrdokorno pri svome, onda uzmi jednu razboritu osobu ili dvije, koje će ti se priključiti s pravim savjetom, pa razgovaraj s bratom koji se ogriješio o tebe kao člana zajednice. Neka svaka tvrdnja počiva na svjedočanstvu dvojice ili trojice nazočnika, kao što starozavjetni Ponovljeni zakon propisuje (19,15). Ne čini se da su ove dvije osobe oni koje ćeš, možda, pozvati na mogući sud, nego razboriti ljudi koji znaju omekšati ljudska srca i sve srediti u privatnom razgovoru.

Treće, ako te „brat“ ne posluša ni nakon takva ljudskog ophođenja, onda reci „Crkvi“. Kojoj Crkvi? – Crkva još nije ustanovljena, tek je u Matejevu 16. poglavlju naviještena, prvi put spomenuta. Organizirat će se za 20-30 godina u svojoj strukturi: apostola/njihovih nasljednika biskupa, prezbitera/svećenika i đakona, pogotovo potkraj I. stoljeća. Ovdje kao da Isus govori za buduću Crkvu i njezin kanonski pravorijek. Ili je netko iz kasnijih desetljeća unio ovaj savjet u Matejevo Evanđelje? pitaju se neki. Isus već u sljedećoj rečenici govori o tom sudu apostola, njihovoj moći vezanja i razrješivanja. Moderni talijanski prijevod Biblije 2020. kaže „zajednica“, a ne „Crkva“ (ekklesìa), kako stoji u grčkom izvorniku i u latinskom prijevodu.

Konačno, četvrto, ako ne posluša ni Crkve ili zajednice, „neka ti bude kao poganin i carinik“, tj. ponašaj se prema njemu kao prema poganinu i cariniku, koji su, prema tadašnjem židovskom mentalitetu, „nečisti“, nepopravljivi, izopćenici. A upravo ta dva pojma – poganin i carinik – ovdje proizašla iz Isusova govora predstavljaju „crux interpretum“, problem za egzegete. Zašto? – Čudno je da ovu evanđeosku perikopu u ovakvu obliku donosi upravo Matej, bivši carinik, i to samo on. Sjetimo se Isusova držanja i prema poganima i prema carinicima, i to gotovo bez iznimke.

U odnosu na pogane. Isus nekom zgodom pohvali vjeru rimskoga satnika u Kafarnaumu, poganina, iznad vjere bilo kojega Židova, i ozdravi mu slugu (Mt 8,10). Satnikove riječi izgovaramo prije primanja sv. Pričesti: „Gospodine, nisam dostojan…“. Domalo oslobodi onu dvojicu opsjednutih pogana u dekapolskoj Gerazi od mnoštva đavola (Mt 8,32). Nedugo zatim zadivi se vjeri one gospođe Sirofeničanke, poganke, iznad vjere bilo koje Židovke, i iscijeli joj kćer (Mt 15,28). Prema tomu Isus ima prema poganima riječi nade u spasenje. On će ovlastiti apostole da idu među „sve narode“, pogane, noseći sredstva spasenja, a Pavao sam sebe naziva „apostolom pogana“ (Rim 11,13).  

U odnosu na carinike. Kada Isus pozva toga istoga Mateja, carinika, u svoju družbu, novi učenik pokaza da je ne samo obrativ, nego otprve pođe za Isusom! Štoviše, Matej Učitelju iz zahvalnosti priredi svečan objed, te „mnogi carinici i grješnici dođoše za stol s njim i njegovim učenicima“ (Mt 9,10). Isus ovdje carinike ne odbacuje, nego s njima blaguje u vidu njihova spasenja. Grijeh osuđuje, a grješnike potiče na obraćenje. Pokazuje im božanski plan spasenja. Gospodin se njima javlja, svraća se u njihovu kuću kao u nadcarinika Zakeja u Jerihonu, probuđuje njegovu velikodušnost (Lk 19,1-10). Zatim, Isus je zbog svojih postupaka nazvan „prijateljem carinika i grješnika“ (Mt 11,19), kako sam navodi farizejsku rečenicu protiv sebe. Prema tomu carinici i grješnici ne bi bili „izgubljeni slučajevi“, otpad društva, jer s njima Isus druguje i božansko im milosrđe pokazuje kako već koji zaslužuje. Sjetimo se one „grješnice u gradu“ kakve je sve čine pokore pokazala u kući farizeja Šimuna. I Isus joj oprašta grijehe (Lk 7,48). Ili iz one Gospodinove prispodobe o farizeju i cariniku, Isus nam kazuje da ponizni i raskajani „carinik“ ode iz Hrama svojoj kući pjevajući, „opravdan“, a samohvalisavi farizej ode „neopravdan“ (Lk 18,10-14). Znači, carinici nisu neobrativi izopćenici. A osobito ona Isusova rečenica da „carinici i bludnice“ pretekoše farizeje u Kraljevstvo Božje (Mt 21,31-32) poručuje da Gospodin zna i vječnu im sudbinu. Kako su onda „pogani i carinici“ – pogani kao „nečisti“ u odnosu na „čiste“ Židove i carinici kao „javni grješnici“ u odnosu na farizeje neproglašene svece – ovako loše prošli u ovoj Isusovoj rečenici koju komentiramo? Isus simpatizira upravo te u našim očima beznadne slučajeve, s njima „blaguje“, „prijateljuje“, javno ih štiti, prima ih i prašta im grijehe za koje se kaju. Je li on došao radi uvjerenih grješnika ili radi umišljenih „pravednika“?

Sud i milosrđe. Moderna egzegeza prilazi ovoj rečenici oslobađajući je od židovskoga legalizma i stavlja u kontekst izrazito evanđeoskoga pristupa: kada su se sve legalne, zakonske, kanonske metode iscrple za pomirenje brata s bratom ili brata sa zajednicom koju je sablaznio, neka se prema njemu postupa evanđeoski, tj. kako je milosrdni Isus činio i učio da treba postupati prema „poganinu i cariniku“. Nakon svih tih stupnjeva „suda“ neka se primijeni metoda milosrđa. Tko je prema drugomu pokazao iole milosrđa, i Bog će njemu pokazati svoje milosrđe. U tom slučaju: milosrđe je iznad suda, „likuje nad sudom“, veli sv. Jakov (2,13). Jer, između inkvizitorske revnosti ili sijevanja anatemâ da se takva izgrednika osudi i odstrani i indiferentne neosjetljivosti oslonjene na neko poštovanje „drugačijih mišljenja“ i religijskih uvjerenja, postoji moralna obveza ljubavi ili milosrđa da se zabludjela brata na pravi put vrati i da se one „najmanje“ u zajednici od sablazni zaštiti.[1] „Braćo moja, odluta li tko od vas od istine, pa ga tkogod vrati, znajte: tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha“ (Jak 5,19-20). Uvijek se možemo moliti Bogu za takva tvrdokorna brata. Bog je onaj koji obraća i spasava duše. A uzvišena je naša zadaća da sudjelujemo u tom Spasiteljevu djelu, i ujedno nam se oprašta mnoštvo grijeha!

Ovlaštenje apostola

»Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu« (Mt 18,18).

Isus svoja ovlaštenja, dana apostolima uključujući prvaka Petra, božanski kontrolira i definira, a ne prepušta ljudskoj samovolji i apsolutističkim pretenzijama da rade što hoće. Katolička Crkva smatra da su takva ovlaštenja u prvome redu u vidu svetih sakramenata, na primjer krštenja ili sv. ispovijedi: komu oprostite bit će im oprošteno, tj. komu Crkva preko svojih biskupa i svećenika oprosti u ime Božje, tomu i Bog na nebu oprašta, kao što molimo i u Gospodnjoj molitvi Oče naš: Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim. Apostolsko nasljedstvo – Biskupski zbor s Papom na čelu zna da je njegova vlast uokvirena i usmjerena božanskom objavom, a tijekom vremena crkvenom Predajom, pravovjernim naukom Otaca i sveopćih Koncilâ i autentičnim naukom redovita Učiteljstva. U posljednjih 170 godina crkvenoga života samo su dvije dogme papinskim auktoritetom, u konzultaciji s Episkopatom Katoličke Crkve, proglašene: Bezgrješno Začeće Marijino 1854. i Marijino Uznesenje dušom i tijelom na nebo 1950., i dvije dogme o Rimskom prvosvećeniku, proglašene koncilskim auktoritetom s Papom na čelu: primat vlasti i nezabludivost u stvarima vjere i ćudoređa 1870.

Molitva vjernika

»Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 18,19-20).

Isus navodi primjer: ako se dvojica jednodušno mole, Bog će im uslišiti bilo koju molbu. Dvojica Isusovih vjernika, razumije se, ne će moliti što nije po Božjoj volji, nego onako kako Bog voli: Budi volja Tvoja! A ako budu molili po Božju, onda će im Otac dati kudikamo više nego što su oni i željeli i molili. Toliko puta nije stvar u tome da se oslobodimo teške bolesti ili napasti, ili da postignemo neki značajan cilj u životu, nego da životne poteškoće s Božjom pomoću mudro i hrabro svladamo. Isus u Maslinskom vrtu moli Oca: Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež, ali se odmah prepušta volji i odluci Očevoj, spreman ući u životnu borbu i s napasnikom kojega duhovno pobjeđuje i u Getsemaniju, i u židovskom Sinedriju, i na Pilatovu Litostrotosu, i na Golgoti kada mu sotonski glas sugerira da siđe s križa pa će mu ljudi vjerovati. Nitko mu od tih ne bi povjerovao, samo bi rekao da ga nisu bili dobro prikovali. Veći je uspjeh samu napast junački pobijediti, nego se s tom napašću uopće ne sučeliti. Ako, dakle, vjerujemo da je Isus među nama na otajstven a stvaran način, ako molimo da se Božja volja u našem životu primijeni, a ne promijeni, onda ne možemo u njegovo „ime“ moliti bilo što, nego ono što je Bogu drago i na sve veću slavu Njegovu, Crkvi na dobro, a nama na vječno spasenje. Tako nam Krist Gospodin primjerom pokazuje i pouku daje.  

[1] S. Garofalo, Parole di vita, Anno A, Città del Vaticano, 1980., str. 325-326.