Tvrdo uz Crkvu! Protiv sekta!
Dr. Čedomil Čekada (1896.-1981.) bio je vrstan teolog, publicist i propovjednik. Neke od njegovih propovijedi sabrane su i objavljene u tri sveska pod naslovom Gospodin govori (I. – 1969; II. – 1972.; III. – 1974., Đakovo). Ovdje donosimo jednu njegovu propovijed, održanu u nedjelju 2. srpnja 1961. u sarajevskoj stolnoj crkvi, a objavljenu u III. svesku, str. 129-133.
Dragi vjernici! Nikome se nije lakše ispravno orijentirati, opredijeliti, u životu, u kojoj bilo situaciji, nego nama vjernicima-kršćanima. Treba samo da uvijek ostanemo s Kristom i da se svagdje njega držimo. Njegovih načela; njegove životne mudrosti; njegove Crkve. Krist će, na koncu, u svemu imati pravo: njegova će stvar definitivno i sigurno pobijediti; on ne može izgubiti partije. Gdje je on, tu je i istina, i dobro, i spasenje, i blagoslov; odakle su njega istjerali, istjerali su život i sreću. Opustjet će svaki dom, gdje njega nema; izjalovit će se i izrodit će se svaka civilizacija i kultura, koja se je protiv njega okrenula; iskorijenit će se svaki nasad, materijalni ili duhovni, koji nije na njemu posijan i od njega rasađen: na komu nema njegova biljega. Uvijek je tragično Krista ostaviti. S njim je Bog povezao sve svoje velike, plodne i životvorne osnove s ljudima. Bogu se protivi, Božje planove križa, — na svoju ih nesreću križa, — svatko, tko Krista ignorira; tko o njemu šuti. To je vrhovni, neopozivi, zakon života i povijesti. Sveti ga je Petar svečano i auktoritativno formulirao, još odmah na početku kršćanstva, pred velikim židovskim vijećem. »Nema ni u jednome drugome spasenja«, rekao je on tada o Isusu, »jer nema drugoga imena pod nebom, da je dano ljudima, po kojemu bismo se mogli spasiti!« (Dj. Ap. 4, 12).
Za svako područje ljudske djelatnosti to vrijedi: svako ono mora, direktno ili indirektno, nositi njegov, Kristov, pečat; — inače, ona nikada ne će biti vitalna, sposobna za život, konstruktivna i pozitivna u svojim rezultatima. Ali na vjersko-moralnom području, za vjersko-moralnu djelatnost, vrijedi to prije svega. Krist je jedini nositelj, konačne i pune, božanske objave. Njemu je dana »sva vlast na nebu i na zemlji« (Mat. 28, 18.). On je jedini nepogrješivi učitelj. Nebo i zemlja proći će, ali riječi njegove ne će proći (Mat. 24, 35.). On je jedini Spasitelj svijeta i duša. Samo on je univerzalni, opći, posrednik između Boga i ljudi: »unus est mediator Dei et hominum, homo Christus Jesus« (1. Tim. 2, 5.). On je »Put, i Istina, i Život« (Iv. 14, 6.). Nitko ne dolazi k Ocu osim po njemu (Iv. 14, 6.). »Neque Patrem quis novit – Nitko ne poznaje Oca doli Sin, i komu Sin htjedne objaviti!« (Mat. 11, 27.). Samo tko u njega vjeruje i njega u svemu slijedi, nalazi život vječni. On sam to kaže: »Qui credit in Fillium, — Tko vjeruje u Sina, ima život vječni!« (Iv. 3, 36.). Ne će biti osuđen, — »non iudicatur«. A tko u njega ne vjeruje, bit će osuđen; već je unaprijed osuđen: »iam iudicatus est« (Iv. 3, 18.). Tko s njim drži, živjet će, makar i umro; i kad umre: »etiam si mortuus fuerit« (Iv. 11, 25.). Samo tko njemu uzvjeruje i pokrsti se, — prihvati njegov zakon: sve njegove uredbe i sakramente, — spasit će se: »salvus erit« (Mark. 16, 16.). Ne može se omiljeti Ocu, a da se njemu ne omili: »Haec est autem vita aeterna, — A ovo je vječni život, da spoznaju tebe, jedinoga istinitoga Boga, i onoga, koga si ti poslao, Isusa Krista!« (Iv. 17, 3.). Mimo Krista i protiv Krista nema Božjega zakona. Nitko nije nad Kristom. On je božanski suveren i svijeta i Kraljevstva Božjega; njemu je od Oca predan sav sud: »omne iudicium dedit Filio« (Iv. 5, 22. 27.). Njegov je zakon konačni i vječni zakon. Njegov je zavjet konačni i vječni zavjet: »novi et aeterni testamenti« (Mat. 26, 28.; Hebr. 13, 20.).
Braćo i sestre! Ništa nije fatalnije za naš odnos prema Bogu i prema vječnosti, nego okrenuti leđa Kristu, ako smo ga jedamput upoznali (Hebr. 10, 26. — 31.). To je otpad od Boga. To je apostazija. Samo tko se je posvadio sa svojom dušom, može to učiniti. On ostavlja istinu, koja jedino spasava (Iv. 8, 32.). On ostavlja savršenu Božju objavu i mudrost, pa polazi za ljudskim izmišljotinama i tlapnjama. Napušta, po riječi prorokovoj, izvor žive vode i kopa sebi zdence suhe i raspucane (Jer. 2, 13.).
A, eto, i to smo dočekali u našim kršćanskim i katoličkim redovima. Ima ih, i u Sarajevu, bivših katolika i katolikinja, pa su postali Kristu neprijatelji, iako još izvana nose njegovo ime. Njima Krist više nije vrhovni i apsolutni auktoritet. Ne priznaju oni njegova Novog Zavjeta. Ne priznaju ni njegove nedjelje, ni njegove mise, ni njegove pričesti, ni njegovih sakramenata, ni njegove Crkve, ni pape, ni biskupa, ni svećeničkog reda i vlasti. Prekrižili su sve to, čega je puno Isusovo Evanđelje, a pošli za novim prorocima. Vraćaju se iz Kristove slobode u Stari Zavjet straha. Idu više za Mojsijem nego za Isusom, i ako je sav Stari Zavjet bio, kako ono kaže Apostol, samo »provodič do Krista«: »lex paedagogus noster fuit in Cristo« (Gal. 3, 24.); i ako su i Mojsije i svi proroci navješćivali i obećavali novo spasenje i upirali prstom u Onoga, što ima doći (Post. 49, 10.; 5. Mojs. 18, 15. 18. 19.; Mat. 11, 3.) i što će ispuniti sva obećanja i usavršiti nesavršenu starozavjetnu objavu: donijeti na zemlju punu Mudrost s neba i puno Otkupljenje; pokazati se kao sam Bog na zemlji. »Deus ipse veniet et salvabit vos!« (Iz. 35, 4.). »I pokazao se je na zemlji i razgovarao je s ljudima, — et cum hominibus conversatus est!« (Bar. 3, 38.).
Braćo i sestre! Ne osporavamo mi nikomu, — ni adventistima, subotarima, ni nazarencima, ni baptistima, — da žive i vjeruju, kako hoće. Ni da uče, što hoće. Imaju razum. Imaju savjest. Imaju slobodu. Odgovarat će Bogu. Mi samo kažemo, — našemu katoličkome svijetu, — da to nije mudrost za nas. Za nas, koji smo, već odavna, u očinskoj kući Božjoj i grijemo se, još od dana naših djedova i pradjedova, na punom suncu Isusove, evanđeoske, istine i ljubavi. Ne damo Isusa. Nijesmo spremni da ga zamijenimo ni za Mojsija, ni za nove proroke od jučer, koji nas pitaju bajkama i ikoji su nam već toliko puta navijestili sudnji dan, što još nijedamput nije došao.
Braćo! Uz adventizam se i uz sekte može stajati samo, ako je laž sve ono, što piše u Evanđelju. Samo, ako Krist nije bio Bog, nego ili luđak ili zavodnik, koji je sebi arogirao vlast i poslanje, koje mu nije bilo dano. Samo, ako su imali pravo farizeji i saduceji, koji su ga propeli, a on ako je imao krivo i ako je hulio na Boga, kad je govorio: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!« (Mat. 28, 18.). Tko polazi za adventizmom i za subotarstvom, taj i prihvaća i opetuje ono, što su židovski svećenici siktali od bijesa za Isusom: »Mi znamo, da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo, odakle je!« (Iv. 9, 29.).
Radi se samo o tom, tko je imao pravo. Oni, koji su tako govorili, ili Isus, koji je govorio: »Rečeno je starima, a ja vam kažem — « (Mat. 5, 21. 27. 31. 33. 38. 43.). I: »Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje ne će proći!« (Mat. 24, 35.). I koji nas je unaprijed upozoravao: »Čuvajte se krivih proroka!« (Mat. 7, 15.) i: »Ustat će lažni kristi i lažni proroci«, »nemojte (im) vjerovati!« (Mat. 24, 23. 24.). Radi se samo o tom, tko je imao pravo. Krist, koji za sudnji dan kaže: »A za dan onaj i čas nitko ne zna, ni anđeli nebeski« (Mat. 24, 36.), ili oni nezvani proroci, koji su Krista htjeli dementirati, pa su mu, sudnjem danu, znali dan i čas, — vodili na nj svijet u procesijama, gonili ga, da rasprodaje kuće i zemlje, — ali su na koncu demontirali i osramotili i sebe i svoje novo »evanđelje«: sudnji dan nije došao; bilo je na Kristovu, a ne na njihovu.
Braćo i sestre! Ne moramo mi i ne ćemo, danas, izlaziti sa apologetikom i dogmatikom u ruci protiv ovih novih sektara: ni prvih ni zadnjih u povijesti Crkve. Nije potrebno da citiramo Sveto Pismo, ni da upiremo u Kristovu božansku veličinu, mudrost i čudesa. Učinili su to veći od nas. Svi ste vi o tom slušali. Mi ćemo protiv njih danas izaći samo s apelom na običnu ljudsku pamet: na ono elementarno, primitivno, u psihologiji religije. S toga gledišta, koje svatko razumije, — i učen i neuk, — napravit ćemo mi uporedbu između katoličkog kršćanstva i onoga, što nam, tako nametljivo i bučno, nude novatori i sekte.
Od religije svatko traži nešto veliko. Nutarnje približavanje Bogu. Široko poimanje života. Velike, vječne, koncepcije i ideje. A tih velikih ideja puna je naša kšćanska vjera. Velike ideje ljubavi, velike ideje boli i križa, velike ideje božanstva i vječnosti, velike ideje moralnog dozrijevanja i sličnosti Bogu po svih osam blaženstava s gore. Krist se je, u svojoj duhovnoj veličini, beskrajno izvio, izdigao, nad sve nebitno i relativno u Starom Zavjetu: i nad subotu, i nad post, i nad sve sitne židovske tradicije. On je »gospodar i suboti« (Mat. 12, 8; Mark. 2, 28.; Luk. 6, 5.); on veli, da ne onečišćuje čovjeka ono, što ulazi u usta, nego ono, što izlazi iz usta, iz srca (Mat. 15, 11. — 20.; Mark. 7, 14. — 23.); on se ne da zarobiti ni od kakvih propisa, kada valja da se približi ljudima i griješnicima, koje hoće da spasi (Mat. 12, 1.—8. 10.—14.; 15, 1. — 9.; 23, 23. — 26.; Mark. 2, 18. — 28.; 3, 1. — 6.; 7, 1.— 13.; Luk. 5, 33. — 39.; 6, 1. — 11.; 7, 39. — 50.; 11, 38. — 42.; 13, 10.— 17.; 14, 1. — 6.; 15, 1. — 7.). On ulazi u svaku kuću, svakoga se dotiče, sve jede (Mat. 9, 10. — 17.; Mark. 2, 15. — 22.; Luk. 5, 28. — 39.; 19, 5. — 10.); njemu je preče milosrđe nego žrtva (Mat. 9, 13.; 12, 7.); on traži službu Bogu »u duhu i istini« (Iv. 4, 23.). A naši nam sektari hoće opet da vrate u središte religije problem svinjskoga mesa, subotnji formalizam i naivnu teatralnost svojih bolesnih vizija sudnjega dana. Hoće da uzvišeno bogonoštvo religije svedu na priče, na post i na tjesnogrudne pokorničke ekhibicije. Hoće da, praktično, Krista između nas uklone. Krista i njegovu evanđeosku blagovijest i veličinu.
Hvala im! Ne treba nam takve zamjene! Nama je draže Evanđelje i njegova sloboda i širina. Nama je draži blagi evanđeoski Krist, pun svoga ispovjednoga oproštenja i svoje euharistijske intimnosti, koji razgovara s nama ljudima i razumije sve naše ljudske boli i radosti. »Sin čovječji«, a ne smrknuti samodržac i gromovnik, koji se prijeti munjama. Svetost je kršćanstva i Evanđelja čovjekoljubiva i svijetla, a nije mračna ni fanatična. Naši su sveci nama najprije braća i prijatelji, ljubitelji Boga i ljudi, a onda istom isposnici i pokornici. Njihova je pokora sva obasjana dobrotom i okupana nadom: sva zagledana u Boga i u raj.
Braćo i sestre! Moralo bi biti jako malo i tijesno naše kršćansko srce, pa da ostavi misu, i pričest, i ispovjedaonicu, i Gospu, i svih dvadeset stoljeća kršćanske veličine, pravde i ljubavi, i sve naše drage svece, i da pođe u duhovnu pustoš sektarstva i njegovih novih, jučerašnjih, mesija.
Ne, ne! Mi samo kažemo, danas i uvijek: Dobro nam je Gospodine, kod tebe (Mat. 17, 4.; Mark. 9, 4.; Luk. 9, 33.)! Ne treba nam novih šatora! Veliko je, božanstveno je veliko, tvoje Evanđelje. Topao je i jak tvoj sveti Križ. Materinski je široka tvoja Crkva. Hvala ti na daru tvoje svete vjere! Nikada je ne ćemo ostaviti. Pokopat će ona, preživjet će ona, — vječna, stara, velika, tvoja opća Crkva, — sve sekte i sektice. Iskorijenit će se, prije ili kasnije, sav taj nasad, kojega nije nasadio Otac tvoj nebeski. A ona će ostati: sveta i vječna. U njoj ćemo i živjeti i umrijeti! Amen.
Čedomil Čekada
