U dobru se ne ponesi…
Pučka poslovica izrasla iz narodne mudrosti u cjelovitu izdanju glasi: „U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne poništi“. Na Internetu mogu se naći malo drukčije inačice iste poslovice,[1] uglavnom u okviru životnih okolnosti i ne uvijek istoga značenja. Mi je prenosimo kao uobičajenu narodnu mudricu kako je u naslovu, i o njoj bismo malo razmišljali zahvaćajući i u biblijski sadržaj, odakle po svoj prilici i vuče svoje početno podrijetlo u ovakvu kontrastu.
Jobov poučak. Ovu bismo poučnicu mogli mirne duše osloniti u prvome redu na glasovitu rečenicu koju starozavjetni vjernik u Boga i patnik u zemlji Usu Job upućuje svojoj neodgovornoj ženi koja ga savjetuje da prokune Stvoritelja i da će ga stoga Gospodin kazniti i uništiti te tako ne će više podnositi „jobovskih“ muka. Job joj odgovara: „Brbljaš kao luđakinja. Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo“ (Job 2,10), tj. kada od Boga primamo tolika vidljiva dobra, materijalne plodove – sa sretnim učincima sa zahvalnošću, zašto ne bismo bili spremni primiti i određene neuspjehe – s nesretnim nedostatcima sa strpljivošću?
U našoj su poslovici oprječni pojmovi imenice „dobro – zlo“ te glagoli „ne ponesi – ne poništi“. Temeljno je značenje poslovice u životu:
Ako te dobro pohodi, nemoj se uzoholiti;
ako te zlo pogodi, ne daj se slomiti!
Dobro. Može biti višestruko dobro: najprije neko fizičko ili neko duhovno ili moralno dobro u životu pojedinca, obitelji ili naroda.
– Fizičko dobro može biti mladenačko zdravlje, neko uspješno gimnastičko natjecanje, pojedinačna pobjeda u plivanju, u utrci ili ekipna u nogometu, u košarci i slično.
– Duhovno dobro može biti neki intelektualni rekord, uspješna matura na kraju srednje škole da si oslobođen usmenoga jer si kroz školovanje dao potrebne uvjete; da pobijediš na nekom razrednom natjecanju i izazoveš radost i ponos u svojoj školi, gradu, županiji. I k tomu: odlično vladanje!
– A moralno dobro može se sastojati u nekom krjeposnu pothvatu da kao student učiniš neko vrijedno karitativno djelo, pomogneš nekoj sirotici dovršiti kuću gdje radiš tri ljetna mjeseca iz kršćanskoga idealizma. O tebi novine pišu, radio te poziva za intervju i tomu slično.
Poslovica savjetuje: Ako te dobro pohodi, nemoj dignuti glavu iznad drugih ljudi, iznad svoga vrata kao da glava nije privezana uz vrat, da se ti sam ne možeš zaustaviti od njezina propinjanja.
Zlo. I zlo može biti višestruko i razorno:
– fizičko – neka vrsta bolesti, gubitak materijalnoga dobra;
– duhovno – neki školski ili društveni promašaj gdje se tražila tvoja pamet, duh pa sve upropašteno;
– moralno zlo – izbila neka sramota, javni grijeh, škandal. Život je pun takvih nepredviđenih „zala“.
I tu vrijedi pravilo: Ako te u životu zlo pogodi, nemoj zanijekati svaku pozitivnu stvar koja je bila i koja još uvijek postoji; nemoj se sam isključivati iz života, upropaštavati, nestajati do samoubojstva. Nemoj zbog 2% crne čađe odbaciti i ono 98% suha mesa!
Tko se nalazi u nekom dobru, ne smije popustiti ideji da se nekontrolirano uznese, uzoholi, uzvisi, umisli; da bližnje prezire, druge omalovažava, ljude ismijava kako bi njegova zvijezda što većim zasjala sjajem.
Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.[2]
Život je čudna igra kojoj slabo poznajemo i poštujemo pravila. I ne zaboravimo onu drugu isto tako Gundulićevu:
Na hipu se vrijeme vrti, jedan hip je sve do smrti![3]
Sotonski šapat. Nemojmo smetnuti s uma još jednu, životno važnu. U svemu tomu, i u dobru da se ne ponesemo i u zlu da se ne poništimo, svoje lukave pipke i papke ima i vanjski napasnik, sebeljubni oholnik i zavidnik naše zemaljske sreće, koji nas zavodi protiv nas samih, upravo da se uzoholimo kako bismo se na kraju mogli životno i vječno upropastiti, kao što je on izgubio vječnu sreću i navodi druge da se sami unište. Bog je pripustio sotoni da napastuje prve ljude i dopušta mu da to čini svakomu čovjeku na ovome svijetu, kao šapat, mamac, lukavstvo, „nadmudrivanje“. Pavao apostol upozorava Korinćane: Poznata nam je sotonska taktika i strategija. Budimo životno mudri „da nas ne nadmudri Sotona. Ta znamo njegove namjere“ (2 Kor 2,11). Njegove su nakane da nas učini nesretnima i na ovom i na drugom svijetu. A to će najlakše postići kuckajući po tipkama našega ponosa koji se postupno pretvara u oholost, koja neprimjetno a izravno vodi u propast. Budimo oprezni, osobito kada se sotona prerušuje u „anđela svjetla“ (2 Kor 11,14), jer se takav prerušitelj lako pretvara u rušitelja naše prave radosti i sreće.
Isus pred kušnjom. Zašto je Bog dopustio da budemo pod utjecajem đavla, napasnika, sotone? Radije se upitajmo zašto je Isus kao čovjek – ističemo: čovjek – podnio prvi ispit u Judejskoj pustinji (Mt 4,1-11) pred tim „đavlom“ (Mt 4,1.5.8.11) ili „napasnikom“ (Mt 4,3) ili „sotonom“ (Mt 4,10), sve tri riječi u kratkom biblijskom tekstu. To đavolsko oblijetanje i napastovanje nije samo puka kušnja, nego pravo zavođenje na ljudsku oholost, na odustajanje od volje Božje, na odbijanje božanske misije.
Dar slobode. Ta kušnja koja se može pretvoriti u pravu napast i zavođenje jesu pojmovi vezani uz našu ljudsku slobodu koja je „izniman znak božanske slike u čovjeku“,[4] tako Koncil. Naša je iznimna, vrhunska, najviša ljudska vrijednost da se u slobodi opredijelimo za dobro, za istinu, za ljepotu, za ljubav. Za Boga. A naša je najniža ljudska cijena i opačina ako se u slobodi opredjeljujemo za zlo, za laž, za mržnju, za đavla. Sada smo u tome spasotvornom sustavu polaganja životnoga ispita i putovanja tijesnim putom na uska vrata u vječnost. Taj je ispit Isus kao čovjek polagao i pokazao nam kako se polaže i đavla pobjeđuje. I taj ispit svatko od nas treba polagati i napasnika poraziti. Imamo primjer i polaganja i uspjeha u Isusovu odbijanju razgovara s đavolskim napasnikom koji se zove i sotona. Isus je upozorio svoje učenike da će ih sotona „izrešetati kao pšenicu“ (Lk 22,31). Ali Isus moli Oca za svoje učenike, posebno za Petra. Ne riskira li Bog previše ako pušta, kako nam se čini, da se većinski svijet radije opredjeljuje za zlo negoli za dobro, za oholost negoli za poniznost? Ali mi kažemo, znamo i vjerujemo da je Isus pobijedio đavla i njegovo zavođenje. Dao nam je primjer i naputak kako i mi trebamo činiti: Križnim putom preko Kalvarije na vrata uskrsnuća. I daje nam svoju pomoć ako ga za nju zamolimo. On nas je poučio da svakodnevno molimo Oca nebeskoga: Ne uvedi nas u napast, tj. ne dopusti da padnemo u napast odakle nam nema spasa. I u tome imamo Božju pomoć na raspolaganju. Imamo dakle kudikamo više svestrane Božje pomoći negoli napasničke zavodljivosti.
Ne ponesi se. Ponos s pravom mjerom jest po sebi nešto pozitivno, zdravo, primarna čovjekova vrijednost. Svatko od nas treba imati zdrava ponosa u sebi zbog života, životnoga dostojanstva, naravnih darova, obitelji, posla, zvanja, uspjeha, vjere. Ovdje se misli na nezdrav ili bolestan ponos, gdje se ističe vlastiti ja, a ponižava druga osoba. Napuhuje se vlastito dobro, uspjeh, nagrada, slava, a zapostavlja se i ponižava tuđe dobro, koje može biti čak jače od ovoga našega naglašenoga. Nemoj se ti sam isticati, promovirati, o sebi pričati. Pusti radije da drugi uoče tvoje kvalitete, vještinu, auktoritet i da te pozovu u tv-studio, u redakciju nekoga časopisa ili za sudca na stadionu. Isus je to jednostavno rekao i savjetovao u formi ljudskoga bontona: Ako te netko pozove na gozbu, nemoj ti trčati i lomiti noge da zauzmeš ugledno mjesto, nego se radije drži posljednjega mjesta s kojega će te možda domaćin pozvati na višu, časniju stolicu. Inače moglo bi ti se dogoditi da te on vrati na posljednje mjesto: Prijatelju, pomakni se naniže, najniže! Isus završava pouku poslovicom i životnom istinom: „svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen” (Lk 14,7-11). Ovdje je već sve ostvareno i presuđeno: svaki koji se oholo, neumjereno, sebično, nedopustivo uzveličao i uzvisio, našao se ubrzo ponižen.
Ne uništi se. Znači nemoj gubiti hrabrosti za život. Ojunači se, hrabro nek bude srce tvoje. Odupri se osjećaju nevažnosti, klonulosti, poraza. Taj osjećaj jest protuteža, uteg na vagi s obzirom na pobjedu koju smo izvojevali kada smo se počeli nadimati i pucati od pretjerane umišljenosti. Umjesto da se skromno i Bogu zahvalno uzdižemo u sfere duha, vjere, ljubavi, svetosti, milosti, mira i pravednosti, dogodio nam se neizlječiv kompleks inferiornosti. Isus u onoj prispodobi o farizeju i cariniku, moliteljima u hramu, vidi primjere za pokudnu uznositost i za pohvalnu poniznost. Farizej grca i davi se u svojoj samohvali, i s obzirom na svoju molitvu koja je puko sebeljublje, i na postove, i na davanje daća u hram, osobito što nije kao drugi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici, a posebno što nije kao ovaj carinik – gledam ga kako se okrenuo i upro prstom u carinika! To sve čini zato da ga vide svijeta puci ostali, a ne da bi si Bogu svidio. Zato svaki koji se bahato uzvisuje, sebeljubno napuhuje, sebično nadima, otići će kući „neopravdan“. A carinik, skrušen i ponizan u dnu hrama, ne usuđuje se podignuti pogleda s poda, ni s kim se ne uspoređuje, a ponajmanje s farizejem, samo se gorko kaje i moli Boga za oproštenje: Bože, milostiv budi meni grješniku! Ponizio se, skrušio, pokajao, zato odlazi kući „opravdan“ (Lk 19,9-14).
Eto tako: koga ljudi ocjenjuju da nešto vrijedi u njihovim očima, s farizejskim riječima i djelima, on je pred Bogom propala jedinica. A koga ljudi ocjenjuju da ništa ne vrijedi, s cariničkom skrušenošću, on je pred Bogom nagradna petica!
Oh, kako su nam i kantari i aršini i dragulji
različiti od Božjih vagâ, mjerâ i biserâ!
– Razboriti roditelji opominju svoju djecu riječima: Ako vam je posrećilo da vas život malo „mazi“, budite sigurni da će doći vrijeme da vas taj isti život „gazi“, i još više, i još brže, i još žešće!
– Razumni učitelji upozoravaju svoje učenike: U dobru se ne ponesite, a u zlu se ne izgubite!
– Produhovljeni propovjednici ističu vjernicima poruku: U dobru je lako dobar biti, na muci se gledaju junaci!
[1] Značenje pojedinih riječ uvijek se ne razlikuje, na primjer poniženje i poniznost:
– „U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne ponizi”.
– „U zlu se ne ponizi, u dobru ne uzvisi.“
– „U dobru se ne povisi, a u zlu ne ponizi“.
– „U dobru se ne uzvisi, a u zlu se ne ponizi.“
– „U dobru se ne uzvisi, a u zlu se ne unizi“.
– „U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne pokudi“.
[2] Ivan Gundulić, Osman, 1. pjevanje. Gundulić je rođen 1589., umro 1638. u Dubrovniku. U svojim posljednjim godinama spjevao je Osmana.
[3] I. Gundulić, Suze sina razmetnoga, Venecija, 1622. Religiozna poema spjevana na temelju Isusove prispodobe o izgubljenim sinovima i milosrdnom Ocu (Lk 15,11-32).
[4] Gaudium et spes, 17: „Vera autem libertas eximium est divinae imaginis in homine signum“.
