U Ivanu Pavlu II. vidljiva je veličina koja se pojavila u Lavu I. i Grguru I.

U prigodi stote obljetnice rođenja sv. Ivana Pavla II. njegov bliski suradnik i nasljednik Benedikt XVI. objavio je sljedeće pismo.

U Vatikanu 4. svibnja 2020.

Uz stoljetnicu rođenja
svetoga Ivana Pavla II., pape
(18. svibnja 2020.)

Osamnaestoga svibnja bit će stotinu godina da je u malopoljskom gradu Wadowice rođen papa Ivan Pavao II.[1]

Poljska, koja je više od stotinu godina bila raskomadana između tri velike susjedne sile Pruske, Rusije i Austrije, ponovo je stekla neovisnost nakon Prvoga svjetskoga rata. Bio je to početak pun očekivanja, ali i pun poteškoća, jer je novoustrojena država nastavila osjećati pritisak dviju sila – Njemačke i Rusije. U tom stanju tjeskobe, ali prije svega nade, odrastao je mladi Karol Wojtyła. Na žalost, vrlo je rano ostao bez majke, pa brata, a naposljetku i otca od kojega se naučio dubokoj i žarkoj pobožnosti. Mladoga Karola posebno su privlačile književnost i kazalište te ih je nakon ispita zrelosti počeo studirati.

Kako bi se zaštitio od deportacije u Njemačku na prisilni rad, u jesen 1940. počeo je raditi kao fizički radnik u kamenolomu koji je pripadao kemijskoj tvornici Solvay.[2] U jesen 1942. donio je konačnu odluku da uđe u krakovsku bogosloviju, koju je krakovski nadbiskup Sapieha potajno osnovao u svojoj rezidenciji. Već kao tvornički radnik počeo je proučavati bogoslovlje iz starih udžbenika, tako da je 1. studenoga 1946. mogao biti zaređen za svećenika.[3] No, teologiju nije učio samo iz knjiga, nego i iz iskustva osobito teška stanja u kojem su se našli on i njegova zemlja. To mu je nekako svojstveno za cijeli život i djelovanje. Proučava knjige, ali proživljava i sâm trpi pitanja koja stoje iza tiskanoga. Tako je za njega kao mlada biskupa – od 1958. pomoćni biskup, a od 1964. krakovski nadbiskup – Drugi vatikanski sabor postao škola za čitav njegov život i rad. Važna pitanja koja su se pojavila, ponajprije ona vezana uz takozvani Nacrt XIII. – kasniju Konstituciju Gaudium et spes – bila su njegova osobna pitanja. Odgovori razrađeni na Saboru pokazivali su mu put djelovanja kao biskupu, a poslije i Papi.

Kada je 16. listopada 1978. kardinal Wojtyła izabran za nasljednika svetoga Petra, Crkva je bila u dramatičnu položaju. Saborska su vijećanja u javnosti prikazivana kao prijepor o samoj vjeri, koja se činila lišenom značajke nezabludive i nepovrjedive sigurnosti. Jedan je bavarski župnik, primjerice, opisao stanje ovim riječima: „Na kraju smo se zatekli u krivoj vjeri.“ Taj osjećaj da više ništa nije sigurno, da se sve može propitivati, dodatno je poticao način na koji je provedena reforma liturgije. U konačnici činilo se kako je i u bogoslužju sve izvedivo. Pavao VI. priveo je sabor kraju snažno i s odlučnošću, ali se nakon njegova završetka suočavao sa sve težim problemima koji su na kraju doveli u pitanje postojanje same Crkve. Sociolozi su tadašnje stanje Crkve usporedili s onim u Sovjetskom Savezu za vrijeme Gorbačova, gdje se u pokušaju da se provedu potrebne reforme urušio cjelokupan moćni ustroj sovjetske države.

Tako je novoga Papu čekao zadatak koji se po ljudsku teško mogao svladati. Ali Ivan Pavao II. od prvoga je trenutka probudio novo oduševljenje za Krista i Njegovu Crkvu. Prije svega, ostaje propovijed na početku njegova papinstva s pozivom: „Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“ Taj je notni ključ u konačnici odredio cijelo njegovo papinstvo i učinio ga obnoviteljem i osloboditeljem Crkve. Uvjet za to bio je da novi Papa dolazi iz zemlje u kojoj je sabor bio pozitivno primljen: presudna nije bila sumnja u sve, nego radosna obnova svega.

Papa je proputovao svijetom u 104 velika pastirska putovanja i posvuda je naviještao evanđelje kao radost i tako učinio razumljivom svoju obvezu da se zauzima za vrjednote, za Krista.

U četrnaest okružnica sveobuhvatno i na nov način prikazao je vjeru Crkve i njezine naputke ljudima. Bilo je neizbježno da će time izazvati protivljenje u Crkvama Zapada, ispunjenima sumnjama.

Danas mi se čini važnim osvrnuti se na pravo središte, gledajući iz kojega se može iščitati poruka različitih tekstova. To središte svima nam je jasno stavljeno do znanja u času njegove smrti. Papa Ivan Pavao II. preminuo je u prvim satima svetkovine Božanskoga milosrđa koju je on ustanovio. Dopustite mi da dodam malo osobno opažanje koje otkriva nešto važno o Papinoj naravi i djelovanju. Ivan Pavao II. bio je od samoga početka duboko dirnut porukom krakovske časne sestre Faustine Kowalske, koja je istaknula božansko milosrđe kao bitno središte kršćanske vjere uopće i zaželjela blagdan za njega. Nakon svih vijećanja Papa je za to odredio Bijelu nedjelju. No, prije konačne odluke zamolio je Zbor za učenje vjere da prosudi prikladnost toga nadnevka. Dali smo niječan odgovor, jer smo smatrali da tako veliki, stari i sadržajem ispunjen dan kao što je Bijela nedjelja ne treba preopteretiti novim zamislima. Svetomu Otcu sigurno nije bilo lako prihvatiti naše „ne“. Ali on je to učinio sa svom poniznošću i prihvatio naše „ne“ po drugi put. Naposljetku je uobličio prijedlog koji ostavlja Bijelu nedjelju u njezinu povijesnom obliku, ali uključuje božansko milosrđe u njezin izvorni izričaj. Često je bilo slučajeva u kojima bi me se iznova dojmila poniznost velikoga Pape koji je odustajao od svojih omiljenih ideja kad ne bi naišle na odobravanje službenih tijela koje je prema klasičnom poretku stvari trebalo pitati.

Kad je Ivan Pavao II. izdahnuo, upravo je bila završila molitva Prve večernje svetkovine Božanskoga milosrđa. To je osvijetlilo čas njegova preminuća: svjetlo Božjega milosrđa stoji kao utješna poruka nad njegovim umiranjem. U svojoj posljednjoj knjizi „Sjećanje i identitet“, koja je objavljena uoči njegove smrti, Papa je još jednom sažeo poruku božanske sućutnosti. Ističe kako je sestra Faustina umrla prije strahota Drugoga svjetskoga rata, ali da je već dala Gospodinov odgovor na sve njegove nepodnošljivosti. Kao da je Krist preko Faustine htio reći: „Zlo ne odnosi konačnu pobjedu! Uskrsno otajstvo potvrđuje da je dobro u konačnici slavodobitno, da život pobjeđuje smrt i da ljubav nadvladava mržnju“.[4]

Cijeli je Papin život bio usredotočen da objektivno središte kršćanske vjere – učenje o spasenju – subjektivno prihvati kao svoje i omogući drugima da ga prihvate. Po uskrslom Kristu Božje je smilovanje namijenjeno svakomu pojedincu. Iako nam je to središte kršćanskoga postojanja darovano samo u vjeri, ono je i filozofski važno, jer ako Božje smilovanje nije činjenica, onda se moramo pomiriti sa svijetom u kojem se ne može prepoznati krajnja moć dobra protiv zla. Napokon, osim ovoga objektivnoga povijesnoga značenja, nužno je i da svaki pojedinac zna kako je na kraju Božje smilovanje jače od naše slabosti. Tu se, usput, može pronaći i unutarnje jedinstvo poruke Ivana Pavla II. i temeljnih nakana pape Franje: Ivan Pavao II. nije ćudoredna strogost kakvim ga se ponekad prikazuje. Pokazujući središnjost božanskoga milosrđa, daje nam priliku prihvaćati ćudoredne zahtjeve koji se postavljaju pred ljude, čak i ako ih nikad ne možemo u potpunosti ispuniti. A naše ćudoredno nastojanje događa se u svjetlu božanskoga milosrđa, koje se pokazalo iscjeliteljskom snagom za našu slabost.

Kad je papa Ivan Pavao II. umro, Trg svetoga Petra bio je pun ljudi, posebno mladih, koji su se htjeli posljednji put susresti sa svojim Papom. Nikada ne ću zaboraviti trenutak kada je nadbiskup Sandri objavio vijest o Papinu prijelasku u dom Otčev. Nezaboravan ostaje prije svega trenutak u kojem je veliko zvono Svetoga Petra preuzelo tu poruku. Na dan ukopa mogle su se vidjeti mnoge ploče na kojima je pisalo „Santo subito!“ [Svetac odmah]. To je bio povik koji se dizao sa svih strana iz susretâ s Ivanom Pavlom II. Misao da se Ivanu Pavlu II. pridoda pridjevak „Veliki“ nije se raspravljala s trga, nego u raznim intelektualnim krugovima.

Riječ „svet“ ukazuje na Božju sferu, riječ „velik“ na ljudsku dimenziju. Svetost se prema crkvenim mjerilima prepoznaje prema dvama mjerilima: junačkim krjepostima i čudom. Oba su mjerila usko povezana. Naime, riječ „junačka krjepost“ ne znači neku vrstu olimpijskoga postignuća, nego znači da u čovjeku i kroz njega postaje vidljivim ono što ne dolazi od njega samoga, nego ono što Božje djelo u njemu i po njemu čini vidljivim. Nije riječ o ćudorednom natjecanju, nego o odricanju od vlastite veličine. Stvar je u tome da čovjek prepušta Bogu da djeluje na njemu i da Božje djelovanje i snaga postaju vidljivi kroz njega.

Isto vrijedi i za mjerilo čuda: ni ovdje nije riječ o tome da se dogodi nešto senzacionalno, nego da Božja iscjeljujuća dobrota postane vidljiva na način koji nadilazi puke ljudske mogućnosti. Svetac je čovjek koji je otvoren Bogu, prožet Bogom. Svet je onaj koji odvodi od sebe i daje nam vidjeti i upoznati Boga. To je, koliko je moguće pravno provjeriti, svrha oba postupka za proglašenje blaženim i svetim. Oba su za Ivana Pavla II. provedena strogo prema vrijedećim pravilima. On sada stoji pred nama kao otac, koji nam čini vidljivim Božje milosrđe i dobrotu.

Teže je ispravno odrediti pojam „veliki“. U gotovo dvotisućljetnoj povijesti papinstva pridjevak „Veliki“ prevladao je samo kod dvojice papa, Lava I. (440.–461.) i Grgura I. (590.–604.).[5] Riječ „veliki“ ima političku konotaciju za obojicu, ali na takav način da politički uspjeh otkriva nešto od otajstva samoga Boga. Lav Veliki uspio je u razgovoru uvjeriti Atilu, hunskoga vladara, da poštedi Rim – grad apostolskih prvaka Petra i Pavla. Bez oružja, bez vojne ili političke sile, mogao je snagom osvjedočenja u vlastitu vjeru razuvjeriti strašnoga tiranina da poštedi Rim. U hrvanju duha i moći, duh se pokazao jačim.

Iako Grgur I. nije imao sličan spektakularan uspjeh, ipak je uvijek iznova uspijevao zaštititi Rim od Langobarda – i ovdje suprotstavivši duh sili izvojevao je pobjedu duha.

Usporedi li se obje pripovijesti s onom Ivana Pavla II., sličnost je nedvojbena. Ni Ivan Pavao II. nije imao vojnu ni političku moć. Tijekom rasprave o budućem obliku Europe i Njemačke u veljači 1945. rečeno je da treba uzeti u obzir i što Papa misli. Staljin je tada upitao: „Koliko divizija ima papa?“ A on nije imao ni jednu na raspolaganju. Međutim, pokazalo se da je snaga vjere bila sila koja je 1989. godine konačno uzdrmala sovjetski sustav moći i omogućila novi početak. Nedvojbeno, Papina vjera bila je bitan element u slomu vlasti. I tako je svakako i ovdje vidljiva veličina koja se pojavila u Lavu I. i Grguru I.

Ostavimo otvorenim hoće li ili ne prevladati pridjevak „Veliki“. Točno je kako su Božja snaga i dobrota svima nama postale vidljive u Ivanu Pavlu II. U vrijeme kada Crkva iznova trpi pod udarom zla, on nam je znak nade i pouzdanja.

Dragi sveti Ivane Pavle II., moli za nas!

Benedikt XVI.

njemački tekst
engleski prijevod
francuski prijevod
hebrejski prijevod
kastilski prijevod
poljski prijevod
ruski prijevod
talijanski prijevod

S njemačkoga preveo Petar Marija Radelj

Benedikt XVI., Božansko milosrđe, Ivan Pavao II., Karol Wojtyła, martirologij, sv. Faustina Kowalska

[1] Prevoditeljska napomena: Wadowice su grad u južnoj Poljskoj, u Malopoljskom vojvodstvu, sjedište su Wadowičkoga okruga i općine Wadowice. Nalaze se 50 kilometara jugozapadno od Krakova, na rijeci Skawi. Početkom 2023. imale su 17.455 stanovnika.

[2] Usp. Ivan Pavao II., Dar i otajstvo : prigodom 50. obljetnice mojega svećeništva, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1996., str. 26.

[3] Isto, str. 19–20.

[4] Ivan Pavao II., Sjećanje i idenitet : Razgovori na prijelazu tisućljeća, Split: Verbum, 2005., str. 60.

[5] Prevoditeljska napomena: Papinski godišnjak (primjerice za 2023., na str. 9*, 10* i 11*) daje pridjevak Veliki („il Grande/Magno“): sv. Lavu I., sv. Grguru I. i sv. Nikoli I. (samo il Grande), koji je bio Papa od 24. travnja 858. do 13. studenoga 867.

Rimski martirologij za 12. ožujka glasi: „[Na današnji dan za Nebo je rođen] u Rimu sveti Grgur Prvi, papa, priznavaoc i izvrstan naučitelj Crkve, zvan Veliki zbog svojih izvrsnih djela i obraćenja Engleza na Kristovu vjeru, prozvan i apostolom Engleza.“

Rimski martirologij za 10. studenoga glasi: „[Na današnji dan] u Rimu [za Nebo] rođendan svetoga Lava Prvoga, pape, priznavaoca i crkvenoga naučitelja; koji je, ističući se zaslugama krjepostî, nazvan Velikim. U njegovo se vrijeme slavio sveti Kalcedonski sabor, u kojem je preko izaslanika osudio Eutihena; čije je odredbe kasnije potvrdio svojom vlašću. Napokon, nakon što je mnogo i izvrsno odredio, dobri Pastir za svetu Crkvu Božju i sveopće Gospodinovo stado iznimno zaslužan, počinuo je u miru.

Rimski martirologij za 13. studenoga glasi: „[Na današnji dan za Nebo je rođen] u Rimu sveti Nikola Prvi, papa, koji se odlikovao apostolskom čilošću.“ Dakle, Martiologij ga ne naziva Velikim.

Od svetaca taj pridjevak nose i crkveni naučitelji: sv. Atanazije Aleksandrijski (298.–373.), Bazilije Veliki (330.–379.), sv. Albert Veliki (1200.–1280.) i sv. Terezija Avilska (1515.–1582.).