Nedjelja, 19 rujna

U obranu privatne i izvanliturgijske molitve


Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime liturgije obaraju na privatnu i izvanliturgijsku pobožnost u kršćanstvu i pokušavaju da je nasilno uguše, — ili, barem, priguše, — nijesu, sigurno, pogodili ono pravo. Nijesu poslužili slavi Božjoj kroz ljudska usta, koja vjeruju i Boga hvale. Više ruše, na području istinske molitvene kulture, nego što grade. Falzificiraju Gospodinovu ideju o “pravim klanjaocima… Ocu, u duhu i istini” (Iv 4, 23. 24.). Zapravo su nešto kao malodobnici, da ne kažemo barbari, u religiji. A svakako su, u najmanju ruku, analfabeti u psihologiji čovjeka. I vrlo su loši interpretatori liturgijskih ideja, pa i koncilske liturgijske reforme.

Liturgijska reforma sva je u nastojanju, da, što je moguće više, intenzivira osobno doživljavanje liturgije. Da liturgiju na neki način poosobi, personalizira. Liturgijski je ideal, da svaki vjernik, svaki član kršćanske općine, živi sa svakom rečenicom, sa svakim napjevom, sa svakom simboličkom kretnjom i gestom liturgijsko-kultičkog čina. U bitnosti je to liturgije. Njezin, danas toliko isticani, kolektivni karakter ne može se pravo ni razumjeti, osim u pretpostavci, da svaki pojedinac iz općine unosi u liturgijsku molitvu i svoj osobni prinos. Da ujedinjuje svoju molitvu s molitvom braće, s molitvom Crkve. Bez toga ne bi liturgija bila ni molitva, ni kolektivni čin. I jedno bi i drugo samo fingirala. Neka svi u Crkvi kod obrednog, žrtvenog, čina i najkorektnije pjevaju, recitiraju, ustaju, sjedaju, kleče: ako srce njihovo nije kod Boga i kod onoga, što se događa na oltaru, malo je, ili nimalo, od njega slave Bogu. Ljudske, vjerničke, slave. Drugo je objektivna žrtvena vrijednost mise, u koliko je Kristov žrtveni čin: čin neizmjerne cijene i vrijednosti.

A čim smo to jedanput koncedirali, — čim smo postali svjesni toga subjektivnoga i osobnoga elementa u molitvi, — dobila je odmah i izvanliturgijska, i privatna, molitva svoj raison. Rehabilitirana je i legitimirana. Nosi u sebi ono bitno, fundamentalno, od svake molitve: poklonstvo je Bogu, hvala je Božja, duhovno je pristupanje pred Boga, duhovni susret s njim, čin ljubavi k Bogu, sjedinjenja s njim, pretakanja u nj. Dar je Bogu. Punovrijedan dar. Spontan. Slobodan. Dragovoljan. Osoban. Po toj dragovoljnosti, slobodi, spontanosti, privatna je molitva na neki način u prednosti pred liturgijskom molitvom, u koliko ova nije uporedo i osobna, i privatna, molitva. Liturgijska je molitva viša po cijeni kao molitva Kristova i molitva Crkve, ali je po spontanosti dosta puta manja od one privatne. Uvijek, kad se obavlja bez srca, samo po dužnosti, zbog toga, što nas na nju Crkva veže pod grijeh.

Bilo bi upravo, teološki, asketski, psihološki, naivno to ne vidjeti ili to zanijekati. Kao molitva, — ne kao žrtva, — privatna je molitva, očito, primarni i na svoj način klasični tip molitve. Od nje praktično počinje molitveni život. U njoj se širi, razgranava, plodi i množi. Nutarnja je potreba svakoj duši, koja Boga voli. Naravni, neposredni, nužni, i postulat i izljev iskrene religioznosti. Jedna od najelementarnijih i manifestacija i primjena žeđe za Bogom i ljubavi k Bogu. Tko je ne prakticira, na ovaj ili na onaj način nije uopće pobožan. Njemu Bog nije drag. Nije mu ni duhovno prezentan i blizu: ne misli na njega. S onim, koga volimo, razgovaramo. Osjećamo potrebu da mu se javimo. Od onoga, koga cijenimo, tražimo često savjeta i utjehe.

A sve je to potvrdilo i Evanđelje. Sve to najbolje ilustrira primjer Gospodinov. Krist se, toliko puta u Evanđelju, privatno moli Ocu. Puno češće nego u sinagogi i u hramu (Mat 11, 25. 26.; 14, 19. 23.; 15, 36.; 23, 26. 27. 30. 39. 44.; Mark 1, 35.; 6, 41.; 8, 6.; 14, 22. 23. 26. 32. 35. 36. 39.; 15, 34.; Luk 3, 21.: 5, 16.; 6, 12.; 9, 16.;10, 21; 11, 1.; 22, 19. 41-43.; 23, 34. 46.; 24, 50.; Iv 6, 11., 17, 1. 11. 15). Čitav mu je život bio molitva. Baš ta neoficiozna, osobna, intimna molitva. U dužnost je daje i svojim apostolima i učenicima (Mat 5, 44.; 6, 7.; 7, 7.; 17, 20.; 21, 22.: 24, 20.; 26, 41.; Mark 9, 28.; 11, 24. 25.; 14, 38.; Luk 6, 28.; 11, 9—13.; 22, 45.). Ne samo kao službenu, zajedničku i prigodnu molitvu (Mat 6, 9.; Luk 11, 2.), nego i kao molitvu svih časova: “Omni tempore orantes“ (Luk 21, 36.), “Treba se uvijek moliti i nikada ne prestajati!” (Luk 18, 1.). I zamišlja je izrijekom kao pojedinačnu molitvu. A opet kao vrijednu, zaslužnu, dragu Bogu, savršenu: “A ti, kad se moliš, uđi u sobu svoju i zatvori vrata, pa se pomoli Ocu svojemu u tajnosti; i Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, platit će ti!“ (Mat 6, 6. 7.). I njegovi se apostoli i učenici, svi, često mole. I sami, i daleko od hrama, i kad ne “lome hljeb” (Dj Ap 1, 14. 24.; 2, 42. 46. 47.; 4, 24. 31.; 9, 11.; 20, 36.; 21, 5.: Rim 1, 10.; 1 Kor 4, 13.; 10, 16.; 2 Kor 13, 7.; Ef 1, 16.; Filip 1, 9 ; Kol 1, 3.; 4, 12.; 1 Sol 1, 2.; 3, 10.). Preporučuju i naređuju i vjernicima, da se mole (Rim 12, 12.; 15, 30.; 1 Kor 7, 5.; 14, 15.; 2 Kor 1, 11.; Ef 6, 18.; Filip 4, 6.; Kol 4, 2.; 1 Tim 2, 1.; 5, 5.; Jak 5, 13.; 1 Petr 3, 7.; 4. 7.; Jud 20 ). “In omni loco” (1 Tim 2, 8.). “Omni tempore” (Ef 8, 18.). “U duhu” (Ef 6, 18.).

Univerzalna je to praksa svih pobožnih ljudi od iskona. I u mnogobožačkom poganstvu. I u Starom Zavjetu. I u Novom. I u svim kršćanskim stoljećima. I danas. I praksa svetaca. Nema sveca, koji se nije i privatno molio. Što je bio veći svetac, to je češće, više, dulje molio. Treba samo zaviriti u Martirologij, u bivši II. Nokturn, u hagiografsku literaturu. Treba samo pogledati po crkvama: i kad nije vrijeme mise i liturgijskih funkcija. Treba samo ući u prave kršćanske kuće. Koga ne vidiš, da se moli, ni nije, pravi, kršćanin. A što se više moli, redovito je bolji kršćanin. A vjernik je svakako. Najboljim su kršćanima najviše molitvenik i krunica u ruci. Oni se najčešće križaju, najviše zavjetuju, najdulje adoriraju, s najviše ljubavi obilaze oltare i postaje Križnoga puta i obavljaju prve petke, najviše kleče i poste, najviše idu na hodočašća i proštenja.

Živom Crkvom postaje katolička Crkva baš molitvenom revnošću svojih svećenika, redovnika, redovnica, vjernika. Po molitvi slazi u nju i nad nju Bog. Po molitvi legitimira se ona i u očima onih, koji je sa strane gledaju, kao tražiteljica Boga i nadzemaljskih, vječnih, dobara.

A masovno i kolektivno to dolazi do izražaja, najviše i najpotpunije, na zajedničkim, izvanliturgijskim, pobožnostima po crkvama. U blagoslovima sa Presvetim: s litanijama, molitvama i pjevanjem. U javnim adoracijama svake ruke. U pobožnostima Križnoga puta. U svibanjskim i listopadskim pobožnostima. U zajedničkom moljenju krunice. U raznim formama pobožnosti k Presvetom Srcu Isusovu. U trodnevnicama, sedmodnevnicama, devetnicama.

Bez toga ne bismo uopće bili ono, što jesmo. Postali bismo po mentalitetu racionalisti, a po šturosti i ukočenosti molitvenoga života protestanti.

Uostalom sam nam naš katolički instinkt to najbolje kaže. Ne možemo sami sebe ni zamisliti, svaki bez svojih osobnih molitava i pobožnosti. Često onih najjednostavnijih i najnaivnijih, iz djetinjih dana. Da nam ih otmu, dušu bi nam oteli. I sreću vjere. Ogradili bi nas od našega nebeskoga Oca, od našega Spasitelja, od naše Gospe, od naših dragih nebeskih prijatelja, svetaca. Ostali bismo kao ptice u krletki; kao invalidi, kojima su odsjekli i ruke i noge. Dosta je pogledati naše pobožne mamice i ženice, s koliko, kojiput upravo ekstatične, vjere, — kao Samuelova majka u šatoru od zavjeta (i Kralj 1, 9—18.), — šapuću svoje molitve po crkvama, krste se, pokliču, ljube oltare, pale svijeće, klanjaju se Bogu i njegovim svecima, pjevaju Isusu i Gospi, da čovjek instinktivno osjeti, što je privatna i izvanliturgijska molitva Crkvi i kršćanskim dušama. Pluća i duh. Ima u toj poniznoj “molitvi vjere” (Jak 5, 15.) više duhovne snage, istinske pobožnosti, duha kršćanstva, nego u čitavim svescima “nove teologije” i “progresističkih” reformi.

Eto, radi toga mi samo sa protestom slušamo sve one neozbiljne glasove, — i svećeničke nažalost, — koji se podsmijevaju privatnim molitvama i pobožnostima i smatraju “službom Bogu” (Iv 16, 2.), da, kolikogod mogu, “pojednostavljuju”, unificiraju, potiskuju u pozadinu, izvanliturgijske pobožnosti po našim crkvama. Nama to izgleda pravim religioznim i molitvenim herostratstvom, vandalizmom. Tragičnim siromašenjem crkvenoga života. Podjarmljivanjem kršćanske slobode i osobnosti u prilaženju k Bogu: slobode inače danas toliko reklamirane i isticane, i gdje treba i gdje ne treba. “Gašenjem Duha” (1 Sol 5, 19,). Tko je taj, da može dušama dobre volje oduzeti pravo, da se mole onako, kako ih nagoni njihovo srce! I jednostavno, i uzdasima, i gestama, i formulama, koje se opetuju. Prirodni će ljudi uvijek tako raditi. Mase će uvijek tako raditi. I u atomskim stoljećima. Kad mogu na političkim zborovima i manifestacijama skandirati ljudima, mogu i u crkvi; mogu i Bogu.

Mjesto da služe Crkvi, takvi joj ljudi hoće da tutoruju. U stvari samo falzificiraju njezine intencije. I koncilsku konstituciju o liturgiji. U njoj je Crkva izrijekom i načelno, u najslužbenijoj i najsvečanijoj formi, istakla, i da se molitveni i duhovni život kršćanskih vjernika ne smije ograničiti samo na liturgijsku molitvu (“non unius sacrae Liturgiae participatione continetur”; “Sacrosanctum Concilium”; c. I., n. 12.), nego da traži i onu osobnu, privatnu, i da su pučke pobožnosti, ako samo odgovaraju zakonima i normama Crkve, vrijedne svake preporuke (“valde commendantur”; ib. c. I., n. 13 ). Samo to je autentična baza i formula u ovoj stvari. Božja je Crkva uvijek duhom široka: puno šira od pokojega svoga zelotnog liturgijskog revnitelja.

Nije prinova katoličkoj pobožnosti, — više je to pustošenje i pohara po njoj, — kad se udara na usmene i privatne molitve i na izvanliturgijske pobožnosti, kad se uklanjaju sa svetih mjesta propela i slike svetaca, a ženama otimaju krunice iz ruku, kad se obustavlja produkcija devocionalija, kad se bojkotiraju i blokiraju zavjetišta i proštenja, kad se ismijavaju bratovštine i pobožna društva, kao primitivna i polupraznovjerna forma kršćanske pobožnosti. Sve su to, sigurno, stvari sa periferije crkveno-vjerskog života, — ne smijemo od njih praviti dogme i idole; ne smijemo ih apsolutizirati, — ali praznovjerje to nije. Sve su to, u prošlosti, i uvodile i propagirale kršćanske duše, pune Duha milosti. I kanonizirani sveci mnogo puta. Odbaciti ih u principu značilo bi ni više ni manje nego navijestiti generalnu rasprodaju i likvidaciju tisućljetnih tečevina i dragocjenosti iz bogate riznice katoličke duhovne baštine. Katolicizam bi, da pođe tim putem, sam sebe osiromašio i ogolio, ohladio se, izgubio svu nadnaravnu poeziju i raznoličnost, odrekao se svoga karakterističnog lika, zatajio svoju tradiciju i povijest.

Samo, mi svećenici, molimo i učimo i druge, da se mole! Na sve tradicionalne načine, kojima su nas naučili naši oci u vjeri! Snaga je naših samostana u njihovim molitvama. I “dugim molitvama”. Božje su duše svi oni, koji radije kruničaju i mole Očenaš iza Očenaša, Zdravo Mariju iza Zdravo Marije, nego da zure u televiziju i čitaju romane.

Samo mi ulazimo u svoje sobe i u svoje crkve i molimo se Ocu svojemu! Gospodin nam sam to kaže, a on je svakako najviši liturgijski auktoritet. On je jedini suvereni Učitelj molitve.

“Domine, doce nos orare!” (Luk 11, 1.). “,A ovako ćete se moliti…! Sic ergo vos orabitis…!” (Mat 6, 9.).


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 3/1968., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 206-210. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.