U oholosti leži mnoga propast i nemir (Tob 4,13)
Tu mudru i praktično-istinitu misao, u naslovu ovoga razmišljanja, kazuje, među ostalim savjetima, starozavjetni otac Tobit svomu sinu Tobiji. Poučava ga da u svome životu ne dočeka „mnogu propast i nemir“. A ne će tu katastrofu iskusiti ako bude nesebično ljubio braću svoju i ne uzoholio se pred braćom svojom i, razumije se, ako se bude klonio ljudske napasničke bahatosti i držao se Božjega tijesna puta i uskih vrata do sigurna cilja i spasenja.
Oholost je duševno stanje u kojem čovjek nešto što nema ili ne zna ili ne može imati, sebi ponosito i zabludnički umišlja da u preobilju ima, da savršeno zna i da može trajno posjedovati. Pa kada pokuša, nad jamu se nadviri, samo što u jamu ne propadne. To je ta prijeteća propast. Ako vozač čita na cesti tablu s oznakom 60 km, a on mirno pustio nemirnih 90 km, tih prekomjernih 30 km jest vozačeva samoubilačka ili ubojita oholost koju samo kakvo stablo smrti, zid plača ili jama jazovka mogu zaustaviti. Ako se na vrijeme opameti i od oholosti odvrati, mogao bi i preživjeti makar i s ožiljcima i u duši i u tijelu. Ako li oholo i suludo nastavi, čeka ga mnoga muka i nevolja, pa i propast odnosno rastavljanje duše od tijela. Prava tragedija za koju je sam čovjek uzročnik i krivac. Nije to naša riječ, nego biblijska. Tobitova. Naša je tragedija! Oholnik je uvjeren da može auto voziti u petoj brzini po gustoj tmini. Nijedno prometno pravilo to ne dopušta, nego strogo zabranjuje. Ali ohol vozač to sebi dopušta jer precjenjuje svoj očinji vid, krivo procjenjuje klizavost ceste i potcjenjuje gustoću magle. Pa umjesto da doživi, kako je očekivao, svoju umišljenu moć i sposobnost, on bolno iskusi ne samo strah i nemir, nego i pravu propast! Iz skrhana auta prenesen je u životna kolica.
Nemir jest odsutnost mira, radina i radosna mira. Postoji nemir savjesti i mir savjesti, nemir požude, nemir zbog neuspjeha. Ali ima načina da se nemir pretvori u mir, da se sve posloži i dođe na svoje mjesto, kao što se uzburkano i nemirno more tako tiho i čudesno smiri i pretvori u pravu utihu ili bonacu. Zašto je uopće došlo do nemira u našem životu, u duši? Da nije zbog gesta oholosti, vlastita napuhivanja, zbog izdizanja sebe iznad drugih, ponižavanja drugih, u čemu nerazumno sudjelujemo, ili zbog ugrožavanja krjeposti poniznosti: bezumnom invazijom, suludom agresijom na drugoga. Nepoštena i nepravedna i jedna i druga. Sebi smo pribavili samo gorak nemir. Udaramo na savjest, a ni ne znamo kakav je to božanski kompas u nama. I ne prihvaćamo da nam savjest funkcionira na principu koji Tobit obrazlaže, nego želimo osobno iskusiti i nemir i propast. I sami padamo u jamu u koju smo kadri sami upasti, ali iz koje se sami ne možemo izvaditi.
Propast jest gubitak, poraz, uništenje. Može biti slom jednoga dijela, a može biti cijeloga tijela i svega ljudskoga djela. Što je upropašteno, teško se popravlja. Ovdje Tobit govori o mnogoj propasti. Propao jučer, propao lani. Propao u ekonomiji, u obitelji, u školi, na teorijskom, na vozačkom, na državnom. Stalno ga prati neki propalitet. Zašto? Da nije razlog u oholosti? U samoobmani: da je moćan, a nije. Da zamisli, a ne ostvari. Da pokuša pa promaši, propadne.
Onaj upropasti svoj život na A-cesti, onaj u moru, onaj u zraku. Jesu li i oni svojim držanjem tomu pridonijeli? Riječima, gestama, nerazumnošću? Oholost ne rađa mirom i usponom, nego nemirom i sunovratom. I još k tomu malo opojna pića koje oholosti pomaže da bude još oholija.
Manaše, judejski kralj. U Drugoj knjizi Kraljeva o njemu čitamo ovaj odlomak:
»Manašeu je bilo dvanaest godina kad se zakraljio. Pedeset i pet godina kraljevao je u Jeruzalemu. Njegova se majka zvala Hefsi-Bah« (2 Kr 21,1). A otac mu bijaše Ezekija, vrijedan kralj, koji je ukinuo svu javnu zloću i idololatriju u Judeji. Manaše je vladao od 697. do 642. prije Krista.
Započeo je Manaše kraljevati kada je ušao u tjelesni pubertet. A glavna oznaka puberteta jest: da se dječak ponaša kao da svijet počinje tek od njega i da je on centar svega. Nema grijeha koji nije spreman počiniti. Sveti ga pisac prikazuje da je bio gori od poganskih kraljeva i naroda. Nije griješio samo slučajno, nego sustavno, svjesno, hotimično i birano Boga vrijeđao. Pitao je svoje podle savjetnike što je Bogu najkrivlje, najmrže, gdje je on najosjetljiviji na ljudsku uvrjedu, da bi mu to kralj priredio. I kažu oni njemu, tomu Manašeu, da bi Bogu bilo krivo preko svakoga neba da se obnove idolske uzvišice, da se podignu žrtvenici Baalu i Ašeri, osobito u Hramu. Manaše je sve to pratio, pamtio, učio i učinio. I klanjao se Baalu i Ašeri. Bog zabranio da se zlo čini, a zapovjedio da se dobro čini. A kralj Manaše zabranio Božje zapovijedi! A zapovjedio da se čini zlo! Vrhunac opačine i zločina. Ali Bog zna navesti čovjeka, pa i kralja, na mučan put, na najmučniji – da ne može mučniji.
Kazna. Evo odlomka o kazni:
»Stoga je Gospod Bog doveo na njih vojskovođe asirskoga kralja. Uhvativši Manašea kukama, svezali su ga u dvoje mjedene verige i doveli u Babilon« (2 Ljet 33,11).
Eto tako, njega koji je nastojao izbaciti Boga iz srca ljudi, koji je istjerao Boga iz Hrama, koji je gledao ukloniti Boga iz zemlje judejske, sada je taj Bog dopustio da Asarhadon, babilonski vojskovođa, u okviru velikoga Asirskoga carstva, u jednome napadu uhvati živa Manašea, provuče mu žičane prstenove kroz nosnice, bez ikakve anestezije, a krv mu se iz nosa s balama iz usta pomiješala: o, Baale, sada pomozi! I tako ga dovukao kroza zemlju, kao goveče na pazar, u progonstvo na rijeke babilonske, svezana u dvojim mjedenim verigama da mu na um ne padne da utekne. Nategnuo asirski vojskovođa mjerilo nad judejskim kraljem, zazujale uši svoj Judeji, i doveo Manašea u glavni grad Babilona onako krvava i izmučena. Kako mu je sve skočilo na nos, na nozdrve, u kratku luku života. Manaše moj, u oholosti leži mnoga propast, pa i kraljevstvo! Manaše, u oholosti leži mnogi nemir, pa i onaj životni! Bog ti ništa nije kriv. A ti se pitaš u svojoj oholosti, bahatosti, umišljenosti, uznositosti kako bi ti Boga onako iz čista mira vrijeđao, ponižavao, ogorčavao mu božanski život.
Obraćenje. Pa ipak. Došlo je do obrata. Ovdje se Manaše pokajao, Bog mu se smilovao i Sveto Pismo mirnim tonom, bez čuđenja i iznenađenja, to prikazuje:
»Kad se našao u nevolji, počeo se moliti za milost Gospodu, svomu Bogu, ponizivši se veoma pred Bogom otaca« (2 Ljet 33,12).
I natjeralo kralja na koljena, sklopio ruke, uzdigao ih k nebu i moli. Želi prijeći iz poniženja u poniznost. Blagoslovljene li nevolje! Misliš da Bog nema svojih načina i mjera da te navede na razmišljanje, na pravi tijesan put, na pravi vjernički stav? Hvali se sveti Pavao:
»Mi se dičimo i u nevoljama, jer znamo: nevolja rađa postojanošću« (Rim 5,3).
Nevolja čovjeka Manašea navela na molitvu i poniženje pred Bogom, i to ponizivši se veoma, veli Biblija. Zaboravio u kakvu je jadu i kalu bio kada je vidio da može iskati milost u Gospodina Boga. Koliko je bio čudovišan proces griješenja Manašeova i značajne prijetnje Božje, toliko je još čudesniji bio proces kraljeva obraćenja pod slobodnim padom milosti Božje na kraljevu dušu.
Samo je u Bogu mir, dušo moja! (Ps 62,2). Nije Bogu do smrti grješnikove nego da se obrati i živi. A Bog zna i put čovjekova obraćenja i cilj njegova življenja. Čovjek ne zna ni gdje je mir njegov, ni gdje mu je životna sreća. Bog drži sreću na svome dlanu da je dadne čovjeku koji se trudi da je stekne u skladu s Pločama na kojima su ispisane Božje zapovijedi i u skladu s Govorom na Gori. Sreća je postizanje mira, izbjegavanje propasti. Kao što u oholosti leži mnoga propast, tako na Pločama Božjega zakona leži ljudska sreća.
*Bog, koji nas je obdario svjetlom razuma, koji nam je udijelio dar slobode da se odgovorno opredjeljujemo prema dobru, a još više očekuje i od nas traži makovo zrno povjerenja u svoje providnosno vodstvo, moćan nas je izbaviti od zloće oholosti koja obiluje nemirom i propašću, i udijeliti nam mir spasenja koje nam je pripremio od vječnosti. Manaše nam je primjer obraćenja.
