Učitelj katoličke vjere i ćudoređa, svete uspomene

Učitelj katoličke vjere i ćudoređa, svete uspomene


U svjetlu Krista, uskrsla od mrtvih, trideset i prvoga dana mjeseca prosinca ljeta Gospodinova 2022. u devet sati i 34 minute ujutro, dok se godina primicala izmaku i vjernici su se spremali pjevati Tebe Boga hvalimo za mnoga dobročinstva koja nam je Gospodin udijelio, ljubljeni pastir Crkve Benedikt XVI., prešao je s ovoga svijeta k Otcu.[1]

Presveti gospodin naš Benedikt, providnošću Božjom XVI. papa toga imena, rođen je na Veliku subotu 16. travnja 1927. u Marktl am Innu u Slobodnoj Državi Bavarskoj Njemačke Republike kao Joseph Aloisius Ratzinger, a umro je također u subotu, na Staru godinu 2022. u samostanu Majke Crkve u Vatikanu kao prvi papa emeritus. Plućima je disao 34.958 sunčevih izlazaka ili 95 godina, osam mjeseci i petnaest dana. Njegov spomen traje u srcu Crkve i cijeloga čovječanstva.

Za Papu je izabran 2005., 19. travnja, na spomendan pape Nijemca sv. Lava IX., a umro je na spomendan pape Rimljanina sv. Silvestra I.

Odlazak Benedikta XVI. svetomu Petru označava kraj jednoga dugoga života u službi Crkve, ali isto tako i kraj jedne epohe. Nazočio je Drugomu vatikanskomu saboru kao teološki stručnjak, bio je blizak svojemu prethodniku Ivanu Pavlu II., u vrhu Katoličke Crkve djelovao je 31 godinu (1982.–2013.) kao njezina glavna intelektualna snaga, bio je dijete Europe i proživio je Drugi svjetski rat. Tri puta je bio u Hrvatskoj, u Zagrebu: 1982., 2001. i 2011. i svaki put se molio klečeći na grobu bl. Alojzija Stepinca, o kojem je održao dva govora: u Rimu 15. veljače 1998. i u Zagrebu 5. lipnja 2011., a spomenuo ga je i u pobudnici Verbum Domini, br. 48, kao predstavnika mučenika nacizma i komunizma s još 15 drugih nebesnika: „Tumačenje Svetoga Pisma ostalo bi nepotpuno kad ne bi uključilo slušanje onih koji su istinski živjeli Božju riječ: naime svetaca. Doista, ‘živa lekcija jest život dobrih ljudi’. Najdublje tumačenje Svetoga Pisma dolazi upravo od onih koji se daju oblikovati Božjom riječju kroz slušanje, čitanje i ustrajnu meditaciju.“

Zauzimao se za povratak temeljnim kršćanskim vrjednotama nasuprot rastućoj sekularizaciji i sekularizmu mnogih zapadnih zemalja. Relativističko poricanje objektivnosti, a osobito nijekanje moralnih istina, vidio je kao središnji problem XXI. stoljeća. Naučavao je o važnosti Katoličke Crkve i razumijevanja Božje otkupiteljske ljubavi. Oživio je brojne tradicije, vratio pravo javnosti drevnom rimskom obredu. Ojačao je odnos između Katoličke Crkve i umjetnosti, promicao uporabu latinskoga jezika i ponovno uveo tradicionalno papinsko ruho.

Zadnjih deset godina pružao je zadivljujuće svjedočanstvo trpljenja u šutnji i molitvi.

Bio je jedan od najvećih umnika čovječanstva u XX. i XXI. stoljeću.

Njegova smrt mnoge je katolike ostavila siročadi.


Osjetljiv teolog


Ratzinger je od medija i promatrača izvan i unutar Crkve bio najkritiziraniji papa modernoga doba.

Erudit, slabo podložan provokacijama, znao je smiriti napetosti nastale zbog ispada koji je Drugi vatikanski sabor pokrenuo s rimskim obredom, ali i promicati dijalog s drugim kršćanskim Crkvama i zajednicama.

Osim materinjega njemačkoga jezika, govorio je francuski, talijanski, latinski, engleski i kastilski, a mogao se izražavati na portugalskom, hrvatskom, biblijskom hebrejskom i biblijskom grčkom. Bio je član nekoliko akademija društvenih znanosti, poput francuske Académie des sciences morales et politiques i Papinske akademije znanosti. Dobio je deset počasnih doktorata, dvadesetak odličja i proglašen je počasnim građaninom 13 gradova. Svirao je glasovir i volio je klasičnu glazbu Mozarta i Bacha.

Čvrst u načelima o kojima se ne može pregovarati, imao je isto tako dirljivu osjetljivost za one koji bi mu se približili.

Njegova raščlamba krize u Crkvi dovela ga je do uvježbavanja samokritičnosti ustanove koja se danas čini aktualnijom nego ikad: u zrakoplovu prema Fatimi 11. svibnja 2010. izjavio je kako „najveći progon Crkve ne dolazi od njezinih vanjskih neprijatelja, nego se rađa iz grijeha u Crkvi“.[2] Ratzinger je kao predstojnik Zbora za učenje vjere i papa odlučno djelovao protiv spolnoga zlostavljanja. Na njegovu je inicijativu 2001. godine pri Zboru za učenje vjere osnovan poseban sud za suđenje zlostavljačima. Od njega potječe i pooštravanje provedbenih propisa za odgovarajuće crkvene norme. Godine 2001. objavio je smjernice Delictis gravioribus radi sprječavanja spolnoga zlostavljanja u Crkvi, a godine 2019. studiju Crkva i sablazan spolnih zlostavljanja. Odlučno se borio protiv zločinâ koje su crkvene osobe činile nad maloljetnicima ili ugroženima, neprestano pozivajući Crkvu na obraćenje, molitvu, pokoru i pročišćenje.

U veljači 2013. sve je iznenadio najavom i napuštanjem aktivne petrovske službe.


Sin Europe


Osim vjerskomu vidu osobnosti, smrt Benedikta XVI. odgovara i kraju jednoga svijeta. Bavarski papa poznavao je XX. stoljeće i njegove drame koje kao da su dio jednoga već daleka svijeta. Osjetljiv za bogoslužje i rado otvoren Predaji, pokojni Mostotvorac (pontifeks) radio je za mir ondje gdje je prije nekoliko mjeseci Crkva ponovo zapala u sukob.

Opadanje, zalaz, suton ili kraj Zapada, neprestano privlačenje pozornosti drugih (hipermedijatizacija) i razvoj društvenih mreža poremetili su odnos s institucijama i ni Crkva tu nije iznimka. Iako nazadak nije nepopravljiv i sadašnja faza hiperdigitalizacije društvenih odnosa može jednoga dana doći kraju, ipak ostaje nagnuće prema dubokoj promjeni načina života ljudi. U tome papinstvo i svršetak života Benedikta XVI. označavaju kraj jedne epohe, ali sa skladnošću, otmjenošću i dostojanstvom.


Molitelj, učitelj, isposnik i svetac


Njegova poniznost, toplina, blizina s Bogom, razboritost, jakost duše, ustrajnost, odmjerenost, staloženost, pronicavost, oštroumnost, budnost, revnost, izbjegavanje zla, bogoljublje, čovjekoljublje, obiteljoljublje, istinoljubljivost, obzirnost, dobrostivost, ljubaznost, miroljubivost, pomirljivost, velikodušnost, nježnost, blagost, skromnost, krotkost, postojanost, strpljivost, marljivost i čestitost razlog su zašto su već na njegovu sprovodu isticani natpisi „Santo subito!“ – odmah ga proglasiti svetcem.

Njegovo je učiteljsko djelo vrhunac katoličke teološke misli i propovjedništva, zbog koje je očekivati da ovaj učitelj katoličke vjere i ćudoređa, nakon kanonizacije, kako se katolički svijet nada, bude proglašen crkvenim naučiteljem.


Mladost


Joseph je bio treće i najmlađe dijete svojih roditelja. Njegov otac Joseph Ratzinger Stariji (6. ožujka 1877. – 25. kolovoza 1959.) bio je redarstvenik, a potjecao je iz tradicionalne zemljoradničke obitelji u Donjoj Bavarskoj. Majka mu je bila Maria rođena Peintner (8. siječnja 1884. – 16. prosinca 1963.), kći obrtnika iz Rimstinga na obali jezera Chiem, a prije udaje radila je kao kuharica u više hotela. Joseph je kršten istoga dana kad je rođen, u župnoj crkvi Sv. Osvalda u Marktlu. Imao je stariju sestru Mariju Ratzinger (7. prosinca 1921. – 2. studenoga 1991.) i starijega brata crkvenoga glazbenika, svećenika i prelata Georga Ratzingera (15. siječnja 1924. – 1. srpnja 2020.). Njegov prastric Georg Ratzinger (1844.–1899.) bio je svećenik, zastupnik u zemaljskom i carevinskom parlamentu i pisac.


Papini roditelji i sestra pokopani su na groblju u Pentingu.
Papa Benedikt XVI. i njegov brat Georg Ratzinger mole na njihovu grobu 13. rujna 2006.


Zbog otčeva premještaja obitelj se u srpnju 1929. preselila u Tittmoning an der Salzach, a u prosincu 1932. u Aschau am Inn, gdje je Joseph proveo svoje osnovnoškolske dane. Nakon što im je otac otišao u mirovinu, od travnja 1937. živjeli su u Hufschlagu kod Traunsteina, gradiću uz austrijsku granicu, 30 km od Salzburga. U tom okruženju, koje je sam Benedikt XVI. opisao kao „mozartovsko“, primio je kršćanski, ljudski i kulturni odgoj koji ga je pripravio da nakon Grgura V. (996.) i Damaza II. (1048.) bude treći papa iz Bavarske.

Još kao dijete Joseph Ratzinger postao je ministrant. Unatoč novčanu opterećenju, roditelji su i Josepha Ratzingera, nakon brata Georga, poslali u Nadbiskupsko sjemenište svetoga Mihovila u Traunsteinu, u koje je ušao 16. travnja 1939. godine. Ondje je pohađao državnu Chiemgau-Gymnasium, gdje je privukao pozornost svojim posebnim uspjesima u humanističkim predmetima.

Josephovi dani mladosti nisu nimalo bili laki. Njegova vjera i obiteljski odgoj pripremili su ga za teško iskustvo problema povezanih s nacističkim režimom; sjećao se kako je prije slavlja svete Mise vidio kako su njegova župnika tukli nacisti i bio je dobro svjestan žestokoga neprijateljskoga ozračja prema Katoličkoj Crkvi koje je u to vrijeme vladalo u Njemačkoj. Potkraj Drugoga svjetskoga rata upisan je u pomoćnu protuzračnu obranu. U toj složenoj situaciji otkrio je ljepotu i istinu vjere u Krista.

U dobi od 16 godina poslan je 2. kolovoza 1943. u München zajedno s ostalim sjemeništarcima iz Traunsteina u protuzračnu bitnicu u Unterföhringu, zatim da zaštiti tvornicu BMW Allach u Ludwigsfeldu sjeverno od Münchena. Njegova bitnica kasnije je premještena u Gilching, gdje je trebao obavljati dužnost u telefonskoj centrali. Preživio je izravan napad na bitnicu 1944. godine. Tijekom toga vremena pohađao je Maximiliansgymnasium u Münchenu. Na pitanje nadređenoga koji je cilj njegove karijere, rekao je: Biti svećenik. Dva je mjeseca proveo na prisilnom radu u Gradišću u Austriji, a zatim je 13. prosinca 1944. unovačen i poslan na obuku u pješačku vojarnu u Traunsteinu. Početkom svibnja 1945. napustio je vojarnu i vratio se u Hufschlag. Amerikanci su ga nakratko zarobili u logoru PWTE 314 u Neu-Ulmu iz kojega je pušten 19. lipnja 1945. godine. Nakon toga ponovno odlazi u gimnaziju u Traunstein i polaže maturu.


Svećenik, profesor, perit


Od 1946. do 1951. studirao je na Višoj školi filozofije i teologije u Freisingu i na Sveučilištu u Münchenu. Sam je kasnije rekao: „U tom razdoblju teološka formacija na fakultetu u Münchenu bila je bitno određena svetopisamskim, liturgijskim i ekumenskim pokretom vremena između dvaju svjetskih ratova.“[3] Niže redove (ostijarijat, lektorat, egzorcistat i akolitat) podijelio mu je 8. i 9. svibnja 1948. u crkvi Preobraženja Kristova u Fürstenriedu kardinal Michael von Faulhaber. Pomoćni biskup Johannes Neuhäusler zaredio ga je 28. i 29. listopada 1950. u freisinškoj katedrali za podđakona i đakona. Zajedno s bratom Georgom za prezbitera ga je zaredio kardinal Faulhaber 29. lipnja 1951. u katedrali u Freisingu. Brat i on slavili su mladu Misu 8. srpnja 1951. u župnoj crkvi Sv. Osvalda u Traunsteinu, a zatim 30. srpnja 1951. i u Rimstingu, rodnom gradu njihove majke. Od kolovoza 1951. don Joseph djeluje kao kapelan u župi Sv. Martina u četvrti Moosach u Münchenu, zatim godinu dana u župi Presvete Krvi u Bogenhausenu. U školskoj godini 1951./1952. predaje katolički vjeronauk u tamošnjoj školi Gebele. Dana 1. listopada 1952. imenovan je predavačem na sjemeništu u Freisingeru.

U srpnju 1953. stekao je doktorat iz svetoga bogoslovlja obranivši tezu pod naslovom: „Narod i kuća Božja u nauci svetoga Augustina o Crkvi“. Pišući disertaciju otkrio je kako je sin svete Monike „vidio kršćansku vjeru ne u kontinuitetu s ranijim religijama, nego u neprekidnosti s filozofijom, kao pobjedu razuma nad praznovjerjem“.[4]

Četiri godine kasnije stekao je zvanje sveučilišnoga nastavnika na Sveučilištu Ludviga Maksimilijana u Münchenu habilitacijom o sv. Bonaventuri. Dana 21. veljače 1957. održao je habilitacijsko predavanje o jedinstvu temeljnih teoloških i dogmatskih pristupa Crkvi. Potom je predavao dogmatiku i temeljno bogoslovlje na Višoj školi filozofije i teologije u Freisingu (od 1958.).

Godine 1959. imenovan je nositeljem katedre fundamentalne teologije na Sveučilištu u Bonnu. Nastupno predavanje održao je 24. lipnja 1959. o temi Bog vjere i Bog filozofa. Nakon kratkoga boravka na Bogoslovnom fakultetu Collegium Albertinum, za vrijeme boravka u Bonnu živio je u Bad Godesbergu; njegova sestra Maria držala mu je kućanstvo. Držao je katedru u Bonnu do 1963., kada je prihvatio poziv za seminar za dogmatiku i povijest dogme na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na Sveučilišta u Münsteru tijekom sljedeće tri godine. Nastupno predavanje o Otkrivenju i Predaji održao je 27. lipnja 1963. Dvorana je bila prepuna jer je postavljao pitanja koja su se činila nečuvena, poput: „Što je to zapravo, ‘Bog’?“


Razgovor na vrtnim vratima ispred kuće u Pentlingu. Maria Ratzinger vodila je 34 godine brigu o kućanstvu svoga brata Josepha. Sam je iznio smeće. Snimio Horst Hanske.

Godine 1966. dobio je katedru za katoličku dogmatiku na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Tübingenu. Njegova knjiga Uvod u kršćanstvo, objavljena 1968., temelji se na predavanjima iz toga razdoblja za slušatelje svih fakulteta. Sam se prisjeća: „Godine 1968. došlo je do vrlo nasilne eksplozije marksističke teologije, pa kad mi je ponuđeno mjesto na novom Sveučilištu u Regensburgu, prihvatio sam ne samo zato što sam mislio da bi bilo zanimljivo pomoći u razvoju novoga sveučilišta, nego i zato što je moj brat ondje bio zborovođa katedralnoga zbora. Nadao sam se također da će to biti mirno vrijeme za razvoj moga teološkoga rada. Tijekom svoga boravka tamo napisao sam knjigu o eshatologiji i knjigu o načelima teologije, kao što je problem teološke metode, problem odnosa između razuma i Objave te između Predaje i Objave. I Sveto Pismo mi je uvijek bilo uporišna točka zanimanja.“[5] U Regensburgu je od 1969. bio profesor dogmatskoga bogoslovlja i povijesti dogme te postao dekan tamošnjega katoličkoga bogoslovnoga fakulteta, a godine 1976. prorektor sveučilišta i papin počasni prelat. Od imenovanja nadbiskupom počasni je profesor Sveučilišta u Regensburgu.

U javnosti je sve više doživljavan kao teolog koji je, uz veliku osobnu skromnost, ustrajno slijedio cilj: zaštititi kršćansku poruku od samovolje i ugrožavanja vjere. To i njegov izvanredan teološki talent navedeni su kao razlozi za njegovo kasnije postavljenje nasljednikom kardinala Šepera.

Od 1962. do 1965. bio je nazočan na sva četiri zasjedanja Drugoga vatikanskoga sabora kao glavni teološki savjetnik („perit“) kölnskoga nadbiskupa kardinala Josefa Fringsa.

Godine 1969. prorokovao je kako će izgledati Crkva u XXI. stoljeću.


„Teološki“ poziv


Važno i korisno don Josephovo iskustvo kao svećenika i stručnjaka na Drugom vatikanskom saboru bilo je neprocjenjivo vrijedno i temeljno za njegov život. To je iskustvo proživio kao potvrdu vlastitoga poziva koji je definirao kao „teološki“.

Brzi slijed njegovih brojnih, detaljnih publikacija također se nastavio kako su godine prolazile, služeći kao referentna točka za katolike, a posebno za one uključene u napredne teološke studije.

Teološki rad Josepha Ratzingera dobio je svjetsku pozornost. On pokriva ne samo teme iz dogmatskoga i temeljnoga bogoslovlja, nego i pitanja biblijske egzegeze, moralne teologije, etike i liturgije. Pitanje odnosa vjere i razuma bilo mu je od središnje važnosti tijekom cijeloga života, kao i privrženost kršćanskomu zahtjevu za istinom u vremenima epohalne krize vjere i smisla koju je dijagnosticirao. Ratzinger se u svojim predavanjima i tekstovima služio čitavom paletom retorike, uključujući i polemike, što mu je, kao i nekim njegovim stajališta i odlukama, donijelo ne samo veliko priznanje i divljenje nego i protivljenje. Oblikovao ga je osobni način razmišljanja koji je Boga i čovjeka shvaćao kao bića odnosa. „Uvod u kršćanstvo“ objavljen 1968. smatra se jednom od njegovih najutjecajnijih knjiga i pokušajem da teologiju unaprijedi u dijalogu s drugim znanostima s obzirom na suvremena pitanja vremena. Kao papa napisao je trosveščanu kristologiju „Isus iz Nazareta“, osobno svjedočanstvo vjere i teološku čitanku. Njome je pokušao ozbiljiti shvaćanje vjere u konačnu Božju objavu u Isusu Kristu u njezinoj osobnosti, povijesnosti i zahtjevu za istinom. Kao i u okružnici „Deus caritas est“, ističe prvenstvo Božje ljubavi, globalnu odgovornost vjere i nadu u opće spasenje svijeta.

U svojim knjigama o Isusu iz Nazareta često ukazuje na razlike s kojima bi autori evanđelja očuvali Isusov lik u svojoj tradiciji. On u Ivanovoj teologiji utjelovljenja („Božje postajanje čovjekom“ – postojanje Boga u čovjeku kao otkupitelju) i Pavlovoj teologiji križa (Božje djelovanje na križu i uskrsnuće kao otkupljenje čovjeka) vidi polaritete iste istine. Svojom tezom da je Isus identičan sa svojom porukom i svojim djelom (isprepletenost Isusova bića i djelovanja), on otkriva trenutke jedinstva obaju povijesnih putova kristologije.

Od papinskih istupa na hrvatski su sustavno prevedeni samo njegovi govori uz Gospino pozdravljenje i na općim audijencijama.

Kao teolog renomiranoga autoriteta ostavio je bogatu baštinu proučavanja i istraživanja temeljnih istina katoličke vjere. Do sada je na hrvatskom objavljeno više od 80 njegovih knjiga.[6]


„Suradnik Istine“


Dana 24. ožujka 1977. papa Pavao VI. imenovao ga je münchenskim i freisinškim nadbiskupom.

Za biskupa je zaređen 28. svibnja te iste godine i bio je prvi dijecezanski svećenik nakon 80 godina koji je preuzeo pastoralno upravljanje tom velikom bavarskom biskupijom. Za svoje biskupsko geslo izabrao je: „Cooperatores veritatis“ (suradnici Istine) (Treća Ivanova 1, 8).

Kardinalom ga je kreirao i proglasio papa Pavao VI. na konzistoriju 27. lipnja 1977. Kao stožernik nosio je naslove kardinala-prezbitera Svete Marije Tješiteljice u Tiburtinu, kardinala-biskupa prigradske Crkve Velletri-Segni (od 5. travnja 1993.). Dana 6. studenoga 1998. imenovan je prodekanom Kardinalskoga zbora, a 30. studenoga 2002. Ivan Pavao II. potvrdio je odluku kardinalâ biskupâ koji su ga bili izabrali za dekana Kardinalskoga zbora. Od tada do izbora za Prvosvećenika nosio je naslov prigradske Crkve Ostije.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 25. studenoga 1981. predstojnikom Svetoga zbora za učenje vjere. Tada je po službi postao i predsjednikom Biblijskoga povjerenstva i Papinskoga međunarodnoga teološkoga povjerenstva.

Dana 15. veljače 1982. dao je odrjeku na pastoralnu službu münchenoga i freisinškoga nadbiskupa i preuzeo Zbor za učenje vjere 1. ožujka 1982. koji je tada imao 40 djelatnika. Ratzinger se zauzimao za svećenički celibat, protivio se nekim vidovima teologije oslobođenja, vidio ih nespojive s katoličkim učenjem kada su poricali temeljne istine vjere, dopuštali da budu politički iskorišteni, zastupali marksističke zahtjeve ili propagirali nasilnu provedbu onoga što ih je zaokupljalo. Nakon što u novom Zakoniku kanonskoga prava nisu spomenuti masoni, u studenom 1983. dao je službeno tumačenje, koje je potvrdio i papa Ivan Pavao II., da je članstvo u masonskim udrugama nespojivo s katoličkom vjerom.[7]

Godine 1986. biskupima Katoličke Crkve uputio je Pismo o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe, a godine 2003. Promišljanja o prijedlozima za zakonsko priznavanje životnih zajednica među homoseksualnim osobama. Protivio se zakonskomu priznanju istospolnih veza i njihovu izjednačavanju s brakom te zagovarao aktualnost katoličkoga učenja o spolnosti definiranom u okružnici Humanae vitae godine 1968. Sa stajališta svojih kritičara bio je protiv pluralističkih pristupa u Crkvi i poziva na decentralizaciju Crkve. U siječnju 1998. godine naložio je da se otvore prethodno strogo povjerljivi arhivi Inkvizicije, Zbora svetoga Uficija i Svetoga zbora indeksa. Godine 1999. hvaljen je kao „pokretač ekumenizma“ zbog svoga ključnoga prinosa Zajedničkoj izjavi o doktrini opravdanja. Objavom Izjave Dominus Iesus o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve godine 2000. potvrdio je spremnost na ekumenski dijalog, ali ne takav u kojem bi Katolička Crkva ignorirala, promijenila ili odustala od vlastitih vjerskih profila, uvjerenja i razumijevanja same sebe.

Od šezdesetak dokumenata koje je Zbor za učenje vjere objavio dok mu je on bio na čelu, na hrvatskom ih je objavljeno manje od trećine.[8]


„Katekizam Katoličke Crkve“


Njegova uloga predsjednika Povjerenstva za izradu Katekizma Katoličke Crkve i šest godina intenzivnoga rada (1986.-1992.) na njegovoj izradi jedno su od njegovih brojnih izvanrednih postignuća. U toj se knjizi, između ostaloga, preciziraju spolni moral, vjerske istine i doktrinarna pravila katoličke vjere i pokazuje kako Crkva tumači Sveto Pismo na obvezujući način. Dana 28. lipnja 2005., kao papa, javnosti je predstavio Kompendij Katekizma Katoličke Crkve kao sažetak katoličkoga učenja na čijem je dovršetku kao predstojnik Zbora za učenje vjere prethodno radio.

Imao je odlučujuću ulogu u oblikovanju učiteljstva Ivana Pavla II. o pitanjima pobačaja i eutanazije. Zauzimao se za izlazak Crkve u Njemačkoj iz državnoga sustava savjetovališta o trudnoći, jer je sudjelovanje vidio kao oblik sudjelovanja u pobačaju, protiv većinskoga mišljenja njemačkih biskupa, koji su bili uvjereni da savjetovanje o trudnoći daje važan prinos zaštiti nerođenoga života. Tijekom američke predsjedničke kampanje 2004. pisao je američkim biskupima preporučujući da političarima koji su vodili kampanju i dosljedno glasovali za vrlo popustljive zakone o pobačaju i eutanaziji treba uskratiti pričest.


Prijatelj hrvatskoga naroda


Odgovarajući na novinarska pitanja u zrakoplovu dok je prelijetao Jadran 4. lipnja 2011. otkrio je kako njegova ljubav, poštovanje i naklonost prema hrvatskom narodu potječu iz prijateljstva s Osječaninom Franjom Šeperom (1905.–1981.) i Karlovčaninom Velimirom Čapekom (1927.–2009.). Još prije Drugoga vatikanskog sabora, istražujući poimanje Crkve u djelu sv. Augustina, upoznao se s ekleziologijom Dubrovčanina kardinala fr. Ivana Stojkovića (1385.–1443.),[9] a najkasnije kao münchenski nadbiskup (1977.–1982.) shvatio je da mu je hrvatska pobožnost Gospi domaća i bliska poput njegove rodne bavarske.

U Oporuci od 29. kolovoza 2006. sa zahvalnošću se sjeća što je sa svojim sunarodnjacima „uvijek iznova mogao doživjeti ljepotu vjere“, zahvaljuje Bogu „za lijepu domovinu“ i što ga je „vodio kroz mnoge zbunjenosti“ te svoj svojoj duhovnoj djeci diljem katoličanstva u zavjet ostavlja dvije poruke: „Stojte čvrsto u vjeri! Ne dajte se zbuniti!“.[10]

Povodom njegova preminuća hrvatski državni vrh evocirao je kako je zagovarao ulazak Hrvatske u zajednicu europskih naroda, ali na njegov sprovod nisu otišli ni Predsjednik Republike, ni Vlade, ni Sabora, niti je Vlada proglasila dan žalosti (a prigodom smrti Ivana Pavla II. bila je dvodnevna nacionalna žalost).


Unutar Rimske kurije


Do izbora na Petrovu stolicu kardinal Ratzinger bio je član Vijeća Drugoga odjela Državnoga tajništva; zborovâ: za Istočne Crkve, za bogoštovlje i stegu sakramenata, za biskupe, za evangelizaciju naroda, za katolički odgoj, kao i Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana, Papinskoga povjerenstva za Latinsku Amerika i Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei.

Kao dekan Kardinalskoga zbora predsjedao je raspravama Kardinalskoga zbora dok je Petrova stolica bila prazna nakon smrti pape Ivana Pavla II. 2. travnja 2005.

U petak 8. travnja 2005. kao dekan Kardinalskoga zbora na Trgu svetoga Petra u Vatikanu predvodio je sprovodnu svetu Misu za ukop pape Ivana Pavla II.


„Imamo Papu“


U utorak 19. travnja 2005. kardinal Joseph Ratzinger izabran je za 265. papu Katoličke Crkve i tada je uzeo ime Benedikt XVI. Odmah je najavio kako će njegovo djelovanje biti usmjereno k tome da u Crkvi i društvu zažive to jest počnu se provoditi dokumenti koje je objavio njegov prethodnik Ivan Pavao II.: „Brojni spisi koje nam je on ostavio predstavljaju prebogatu baštinu koja još uvijek nije dobro usvojena u Crkvi. Smatram da je upravo moja bitna i osobna misija ne objavljivati tolike nove dokumente, nego da ti spisi budu prihvaćeni jer su prebogato blago.“[11]

U središte svojega papinstva stavio je temu Boga i vjere u neprekidnoj potrazi za licem Gospodina Isusa Krista i pomaganju da Ga svi upoznaju, posebice izdavanjem trosveščanoga djela Isus iz Nazareta. Obdaren golemim i dubokim biblijskim i teološkim znanjem, imao je izvanrednu sposobnost formuliranja prosvjetljujućih sinteza o glavnim doktrinarnim i duhovnim temama, kao i o ključnim pitanjima života Crkve i suvremene kulture. Bio je vjerojatno najveći propovjednik na papinskoj katedri nakon sv. Grgura Velikoga (590.–604.) i vjeroučitelj nakon sv. Pija X. (1903.–1914.).

Dopirao je do ljudskih umova i duša; progovarao im, ali nije govori o sebi, nego o Isusu Kristu, o Bogu, i to jasno, razumljivo i uvjerljivo. Darivao je duhovnu hranu.

I prije izbora za papu govorio je o pravu na rođenje smještajući ga u širi sklop drame morala razvijene Europe i Sjeverne Amerike:

     „U zapadnome svijetu, gdje su novac i bogatstvo mjerilo svega, a model slobodnoga tržišta nameće neumoljive zakone svim vidovima života, katolička etika mnogima se čini kao daleko strano tijelo; kao vrsta meteorita koji je u suprotnosti ne samo s konkretnim načinom života, nego i s temeljnim načinom razmišljanja. Gospodarski liberalizam[12] na ćudorednoj razini prenosi se na svoga brata blizanca – permisivizam.[13]

     U korijenu krize tradicionalnoga morala više je kobnih lomova. U kulturi „razvijenog“ svijeta slomljena je prije svega veza između spolnosti i braka. Odvojena od braka, spolnost je ostala bez smještaja, našla se lišena uporišta: postala je vrsta lutajuće mine, problem ali i sveprisutna moć. Razdvajanjem spolnosti i braka, spolnost je rastavljena i od prokreacije. Taj je proces završio u suprotnom smjeru: na području medicinskoga inženjerstva događa se prokreacija bez spolnosti. Biološkim manipuliranjem čovjeka se odvaja od naravi. Želi ga se promijeniti baratajući njime kao i sa svakom drugom „stvari“: to je ništa drugo nego projekt za uživanje.

     Zadovoljstvo tj. libido pojedinca postaje jedino uporište spolnoga odnosa; bez objektivnoga razloga koji ga opravdava, traži subjektivan razlog zadovoljavanja potrebe u „najpovoljnijem“ mogućem odgovoru za pojedinca i njegove nagone kojima se više ne može suprotstaviti razumska kočnica. Svatko je slobodan svojoj požudi pridavati ono značenje koje smatra potrebnim. Stoga je razložno da se svi oblici zadovoljavanja spolnosti pretvore u „prava“ pojedinca, toliko da homoseksualnost postaje neotuđivo pravo; štoviše, njezino potpuno priznanje pretvara se u vid čovjekova oslobođenja.

     Odvojena od braka zasnovana na cjeloživotnoj vjernosti, plodnost se od blagoslova (kako su je shvaćale sve kulture), pretvorila u svoju suprotnost: postaje prijetnja slobodnom ostvarivanju „pojedinčeva prava na sreću“. Na taj način se i pobačaj, besplatan i društveno zajamčen, pretvara u jedno drugo „pravo“, u drugi oblik „oslobođenja“.

     Odvojena od plodnosti, spolnost se više ne čini odlučujućom značajkom koja je svojstvena osobi. Muško? Žensko? Za neke su to „zastarjela“ pitanja, lišena smisla, ako ne i rasistička. Odgovor suvremenoga konformizma je predvidiv: „nije važno muško ili žensko, svi smo jednostavno ljudske osobe“. Ta postavka, premda zvuči velikodušno i lijepo, u stvari je teška i opasna: znači da se spolnost više ne promatra ukorijenjena u antropologiji, nego kao jednostavna međurazmjena uloga kako komu odgovara. Slijedi da je čitavo biće i djelovanje ljudske osobe svedeno na čistu funkcionalnost, na puku ulogu, primjerice „potrošača“ ili „radnika“, ovisno o društvenom uređenju, na nešto zajedničko što se izravno ne odnosi na različit spol. Među bitkama za „oslobođenje“ bila je i ona koja je htjela pobjeći od „robovanja naravi“, tražeći pravo da se postane muško ili žensko po izboru, kirurškim zahvatom, zahtijevajući da država tu promjenu prizna u matičnim uredima. Zakoni su se spremno prilagodili tim zahtjevima i onda kad „promjena spola“ ne mijenja ništa u genetičkoj konstituciji dotične osobe; riječ je o izvještačenoj vanjštini kojom se problemi ne rješavaju, nego se stvara privid stvarnosti. Ako je sve samo „uloga“, uvjetovana kulturom i poviješću, a ne naravnom osobitošću upisanom u dubinu bića, tada je i majčinstvo samo slučajna funkcija. Određeni feministički zahtjevi smatraju „nepravednim“ da samo žena treba rađati i dojiti. I znanost im, a ne samo zakon, pomaže: mijenjajući muško u žensko i obratno, ili odvajajući plodnost od spolnosti te težeći potomstvu prema vlastitoj volji pomoću tehničke manipulacije. Nismo li svi jednaki? Ako je nužno, treba se boriti i protiv naravne „nejednakosti“. No, ne može se boriti protiv naravi a da se ne proizvedu razarajuće posljedice. Sveta ravnopravnost između muškarca i žene ne isključuje nego zahtijeva različitost.

     Jezik naravi (dva nadopunjujuća ali i različita spola), istodobno je i jezik morala (muškarac i žena pozvani na jednako plemenite ciljeve, oboje vječni, ali istodobno i različiti). U ime naravi Crkva diže glas protiv pokušaja da se manipulira ljudskim osobama i njihovim planovima prema čisto čovjekovim planovima kako bi im se ukinula individualnost, a time i njihovo dostojanstvo. Poštovati biologiju znači poštovati samoga Boga, znači zaštititi njegova stvorenja.

     Žena je ona koja teško plaća posljedice zbunjenosti i površnosti kulture koja je plod muškoga duha, muških ideologija koje varaju ženu te je potresaju u njezinoj bîti, a sve pod izlikom da je žele osloboditi. Žena, stvarateljica u pravom smislu riječi, jer daje život, ništa ne „proizvodi“ u tehničkom smislu, a jedino je on vrednovan u pretežno muškom društvu koje nadasve cijeni učinkovitost. Ženu se uvjerava da ju se želi „osloboditi“, „emancipirati“, sileći je da postane poput muškarca. Na taj način postaje istovrsna s kulturom proizvodnje te potpada pod kontrolu muškoga društva tehničara, prodavača, političara koji traže zaradu i moć, sve organizirajući, sve prodajući, sve instrumentalizirajući za svoje ciljeve. Tvrdeći da je spolna posebnost nešto drugotno, negirajući samo tijelo kao utjelovljenje duha u spolnom biću, žena je pokradena ne samo za majčinstvo nego i za slobodan izbor djevičanstva“.[14]

Njegov je govor uvijek bio jasan, a vodio je sintezi onoga što Crkva vjeruje, uči i što kršćanin živi. Primjerice, govorio je: „Etička opredjeljenja svjedoče privrženost ispovijedanoj i slavljenoj vjeri“ (28. lipnja 2005.); „Dijete se ima pravo roditi i odgajati u obitelji zasnovanoj na braku“ (3. prosinca 2005.); „Život je dar kojim čovjek ne može potpuno raspolagati“ (8. prosinca 2006.); „Budućnost čovječanstva ovisi o tome hoće li se svima zajamčiti pravo na život“ (24. veljače 2007.); „Korijen pobačaja jesu sebičnost i sumnje u vrijednost života i budućnost“ (9. svibnja 2007.); „Vjerodostojnost govora o pobačaju ovisi o tome što Crkva čini (7. rujna 2007.); „Nije moguće anestezirati savjest“ (29. listopada 2007.); Ohrabrujem sve koji pomažu osobama čiji je život ugrožen (3. veljače 2008.); „Bioetička pitanja određuju smjer ljudskoj povijesti“ (20. lipnja 2008.); „Ljudski zametak nije terapijska građa“ (7. studenoga 2008.).

Pamtit će se i kao vrsni analitičar stanja demokracije XXI. stoljeća, koji je u svojim govorima davao temeljne moralne smjernice za budućnost. Tu se ističu govori na sveučilištima u Regensburgu (12. rujna 2006.) i neodržan na La Sapienzi (17. siječnja 2008.), ali objavljen; spontano izrečene propovijedi poput one 15. travnja 2010.: Nužno je priznati što je pogrješno u našem životu, jasnoća učitelja vjerskih istina i morala: Prekid trudnoće ubija dijete, uništava ženu i zasljepljuje savjest (govor 26. veljače 2011.) ili govori o sv. Tomi Akvinskom (28. siječnja 2007., 2. lipnja 2010., 16. lipnja 2010. i 23. lipnja 2010.).

Kao Papa riječima i djelima ustrajno je ukazao na ljepotu liturgije. Još kao kardinal kritizirao je različite pojave u provedbi liturgijske reforme nakon Drugoga vatikanskoga sabora. Bio je uvjeren da se kriza Crkve koju danas proživljavamo velikim dijelom temelji na slomu svete liturgije.

U nekoliko manjih odluka, kao što je uporaba palija staroga stila (širega, neskrojena, s crvenim križevima) ili izbor riječi kada je preuzeo Lateransku baziliku, može se vidjeti usmjerenje na tradiciju nepodijeljene Crkve prije 1054., kao i skromniji i manje centralizirani način obnašanja službe, što se pokazalo, primjerice, u povratku slavlja beatifikacije u mjesne Crkve.

Preobrazbu Crkve kroz novu evangelizaciju nazvao je „evanđeoskim katolištvom“. Njegovo papinstvo bilo je dinamični kontinuitet nakon Ivana Pavla II. s kojim se izvanredno nadopunjavao, a njih dvojica su svoje talente zajednički uložiti u dobro Crkve.

Proglasio je godinu sv. Pavla (28. lipnja 2008. – 29. lipnja 2009.), svećeničku godinu (19. lipnja 2009. – 11. lipnja 2020.) i godinu vjere (11. listopada 2012. – 24. studenoga 2013.). Otvoreno je kritizirao ograničenja slobode vjere i savjesti, osobito u Kini.

Na posljednjoj općoj audijenciji 27. veljače 2013. zajamčio je: „Nastavit ću pratiti hod Crkve molitvom i razmatranjem, onom pobožnošću prema Gospodinu i njegovoj Zaručnici koju sam do sada nastojao svakodnevno prakticirati i koju bih želio uvijek prakticirati”.

Doktrinarno učiteljstvo Benedikta XVI. sažeto je u tri okružnice: Deus caritas est o kršćanskoj ljubavi (25. prosinca 2005.), Spe salvi o kršćanskoj nadi (30. studenoga 2007.) i Caritas in veritate o cjelovitom ljudskom razvoju u ljubavi i istini (29. lipnja 2009.). Crkvi je ponudio četiri apostolske pobudnice: Sacramentum caritatis o Euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanju Crkve (22. veljače 2007.), Verbum Domini o Riječi Božjoj u životu i u poslanju Crkve (30. rujna 2010.), Africae munus o Crkvi u Africi u službi pomirenja, pravde i mira (19. studenog 2011.) i Ecclesia in Medio Oriente o Crkvi na Bliskom istoku: Zajedništvo i svjedočenje (14. rujna 2012.), brojne apostolske konstitucije i apostolska pisma, kao i homilije, kateheze na općim audijencijama i nagovore, uključujući one izrečene tijekom dvadeset i četiri apostolska putovanja po svijetu.

Kao zakonotvorac izdao je više važnih apostolskih pisama na vlastitu pobudu (motu proprio): Summorum pontificum o Rimskoj liturgiji prije reforme 1970. (7. srpnja 2007.), La Sede Apostolica o sprječavanju i suzbijanju nezakonitih radnji u području monetarnoga i financijskoga poslovanja (30. prosinca 2010.) i Latina lingua kojim se osniva Papinska akademija za latinski jezik (10. studenoga 2012.). Objavio je pismo o ukidanju izopćenja četvorici biskupa Bratstva Pija X. (10. ožujka 2009.). Suočen sa sve raširenijim relativizmom i praktičnim ateizmom, godine 2010. motu propriom Ubicumque et semper uspostavio je Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, na koje je u siječnju 2013. prenio nadležnost u pitanjima kateheze.


Veleum i Božji dar


Osobito savjesno obavljao je učiteljsku službu u Crkvi. Ponajprije je nastupao kao navjestitelj vječnoga zakona. Nije prestajao podsjećati da, nasuprot prevrtljivu i izopačenu pravu kojem nas se podlaže, nasuprot normativnomu stampedu današnjih zakonodavaca, postoji nepromjenjiv vječni zakon i da ga ljudi otkrivaju:

  1. u naravnomu zakonu, kao svjetlo razuma kojim spoznajemo što moramo činiti, a čega se kloniti. Na osnovi opće čovječnosti koju dijele sva ljudska bića, naravni je zakon urezan/usječen u ljudsku narav, određuje što je pravilno ili pogrješno kad je riječ o sprječavanju začeća i trudnoće, pobačaju, ubojstvu, samoubojstvu, eutanaziji, kloniranju čovjeka, siromaštvu, smrtnoj kazni, promiskuitetu, pedofiliji, homoseksualnosti, transseksualnosti, biseksualnosti i istospolnim „brakovima“. U nastupnoj propovijedi kao Papa 24. travnja 2005. upozorio je: „Vanjske se pustinje u svijetu množe jer su unutarnje pustinje [u čovjeku] postale tako prostrane.“
  2. u prirodnim zakonima,[15] kao ukupnost materijalnoga svijeta. Svemir i sile imaju prvoga nepokrenutoga Pokretača, Onoga koji je sve smislio, pokrenuo i uzdržava. Kad znanstvenici prestanu biti čuvari osjetljivosti za istinu i za prirodno, onda svijetom haraju bolesti namjerno proizvedene u laboratorijima, a medikamentozni arsenal služi obavljanju pokusa na ljudima i zgrtanju novca vojne i farmaceutske industrije, a ne zdravlju ljudi. Ne može se ići protiv prirode, a da se ne proizvedu razarajuće posljedice. Čovjek ćudoredno nije dorastao svojemu razumu pa i njegova moć postaje opasna.
  3. u božanskomu zakonu, sadržanu u Svetome Pismu koji obvezuje na pravu i jasnu vjeru, a u skladu s razumom usmjerava na tjelesne i osjetne stvari; prema osjetilnom i zemaljskom dobru (Stari Savez), ali i umskom i nebeskom dobru (Novi Savez); obuzdava ruku (Stari) i dušu (Novi); privodi ljude opsluživanju zapovijedi strahom od kazne (Stari) i ljubavlju (Novi).

Benedikt XVI. bio je istaknuti branitelj slobode savjesti i vjeroispovijesti, temeljnoga prava čovjeka kao religioznoga bića da se poštuje činjenica kako, time što je osobna, vjera nije privatna stvar, zabranjena u javnosti. Hoće li kao posljednje mjerilo prevladati vlastito ja i njegovi prohtjevi (a to je definicija diktature relativizma), hoće li se ukinuti pravo javnosti ćudorednim načelima, prognati ih iz društvenoga života? Upravo to se, štoviše uporno, u zapadnome svijetu nameće u ime snošljivosti i nediskriminacije. Zato su bogobojazni židovi i muslimani bili Papini saveznici i braća po praotcu Abrahamu, a tek potom oni koji drukčije vjeruju u Boga. Riječi kojima je opisao bl. Alojzija Stepinca (1898.–1960.), mogu se primijeniti i na njega samoga: „Postao je nadasve odvjetnikom Božjim na ovoj Zemlji jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj Zemlji.“[16]

Bio je uvjeren kako je među onima koji priznaju Isusa Krista Gospodinom i Spasiteljem puno više onoga što ih spaja nego predaja i postavki koje ih razdvajaju. Zato je nastupao kao glasnogovornik cijeloga kršćanstva i češće se obraćao svim kršćanima nego samo katolicima. Dakako, nikad pod cijenu da relativiziranja ili odbacivanja onoga što je specifično katoličko i spada u poklad vjere.

Bio je svjestan kako je godine 2005. umjesto umirovljenja Božja volja za njega bila da „učvršćuje braću u vjeri“ (Luka 22, 32) kao i da nad našim naraštajem visi Isusovo pitanje: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?“ (Luka 18, 8). Zato nije propuštao rastvarati vrata poznavanju crkvenih otaca i naučitelja, bogatstva Predaje i liturgije; njihov sadržaj vodi odrasloj i zreloj vjeri. Zbog istoga razloga nije se pokušavao toliko svidjeti i pridobivati one izvan Crkve, kao njegov prethodnik i nasljednik, nego popravljati brod koji se zove Crkva i koji putuje Zemljom i brinuti se „dok imamo vremena, [da] činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri“ (Galaćanima 6, 10). Prije nego mu je ponuđeno kormilo Crkve postavio je dijagnozu i rekao: „Gospodine, tvoja Crkva često sliči brodici koja tone, brodu koji na sve strane pušta vodu. Na tvojemu žitnom polju vidimo više kukolja nego pšenice. Užasava nas tako prljava odjeća i lice tvoje Crkve.“[17] Ne čudi stoga da mu je Crkva, za koju je bio zaručen službom, Ribarovim prstenom na desnici, a zadnjih deset godina kontemplacijom i pokorom, bila polazna tema i najčešće na usnama.

Semper in Christo vivas, Pater Sancte!

Uvijek u Kristu živio, Otče Sveti!


[1] Pri izradi ovoga pregleda korišteni su, između ostalih, sljedeći izvori:

https://de.wikipedia.org/wiki/Benedikt_XVI.

https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/en/biography.index.html

https://press.vatican.va/content/salastampa/it/bollettino/pubblico/2023/01/05/0007/00018.html#lat

https://fr.wikipedia.org/wiki/Beno%C3%AEt_XVI

https://www.uni-regensburg.de/assets/theologie/fakultaet/WS_22-23/ratzingernachruf.pdf

https://libertepolitique.com/Actualite/Editorial/Benoit-XVI-et-la-fin-d-un-monde

https://fr.wikipedia.org/wiki/Renonciation_du_pape

https://en.wikipedia.org/wiki/Papal_renunciation

[2] https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/it/speeches/2010/may/documents/hf_ben-xvi_spe_20100511_portogallo-interview.html

[3] https://www.vjeraidjela.com/ratzinger-o-sebi-godine-2002/

[4] https://www.vjeraidjela.com/ratzinger-o-sebi-godine-2002/

[5] https://www.vjeraidjela.com/ratzinger-o-sebi-godine-2002/

[6] Apostoli i prvi Kristovi učenici (preveo Branko Jozić, Split: Verbum, 2011.)

Bilješke o Euharistiji (prema J. Ratzingeru u prvom dijelu / Rudolf Brajčić, Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 1971.)

Bog i svijet : vjera i život u našem vremenu, razgovor s Peterom Seewaldom (s njemačkoga prevela Branka Grubić, Zagreb: Mozaik knjiga, 2003.)

Bog Isusa Krista : razmatranja o Trojedinom Bogu (preveo Ivan Ivanda, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2005., 2010.2)

Bog je s nama: Euharistija: središte života (s njemačkoga preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2004., 2005.2)

Božićni blagoslov : meditacije (prevela Marija Benedikta Matošević, Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 2005.)

Božja ljubav bila vazda s nama : misli za svaki dan (preveo Božidar Brezinščak Bagola, Đakovo: Karitativni fond UPT, 2008.)

Božja revolucija (preveo Branko Jozić, Split: Verbum, 2005.)

Božji sjaj u našem vremenu : razmatranja o crkvenoj godini (preveli Mato Balić i Adalbert Rebić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2007.)

Caritas in Veritate = Ljubav u istini : enciklika o cjelovitome ljudskom razvoju u ljubavi i istini upućena biskupima, prezbiterima, đakonima, posvećenim osobama, vjernicima laicima i svim ljudima dobre volje (preveo Mislav Kovačić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2009., 2010.2)

Crkva i sablazan spolnih zlostavljanja (s njemačkoga preveo Petar Marija Radelj, Varaždinske Toplice : Tonimir, 2019.)

Crkva, Izrael i svjetske religije (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2007.)

Crkveni oci od Klementa Rimskoga do Augustina (preveo Ivan Nekić, Split: Verbum, 2011.)

Demokracija u Crkvi: mogućnosti i granice (s njemačkog prevela Ingeborg Gočev, Đakovo: Karitativni fond U pravi trenutak, 2002.)

Deus caritas est = Bog je ljubav : enciklika biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o kršćanskoj ljubavi (s talijanskoga preveo Slavko Antunović, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2006.1, 2006.2, 2006.3, 2016.4)

Djetinjsko Isusovo (s njemačkoga preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2012., 2016.2)

Dođi, Duše Presveti : duhovske propovijedi (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2012.)

Dogma i navještaj (preveo Ivan Ivanda, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2011.)

Duh liturgije: temeljna promišljanja (s njemačkoga preveo Tomislav Pervan, Mostar: ZIRAL, 2001.)

Duhovne misli : sabrano iz prve godine pontifikata : (travanj 2005. – ožujak 2006.)(preveo Slavko Antunović, Split: Verbum, 2009)

Eshatologija : smrt i vječni život (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2016., 2017.2)

Europa : njezini sadašnji i budući temelji (preveo Josip Krpeljević, Split: Verbum, 2005., 2013.)

Gledati Probodenoga : pokušaji duhovne kristologije (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2008.)

Granice crkvene vrhovne vlasti : novi dokument pape Ivana Pavla II. o pitanju zaređivanja žena (s njemačkoga preveo Mato Balić, Svesci Kršćanske sadašnjosti, br. 85–86, 1995., str. 61–65)

Hod prema Uskrsu (preveo Mladen Parlov, Split: Verbum, 2006.)

Intervju s umirovljenim papom Benediktom XVI. (preveo Ivan Ivanda, Communio Zagreb, god. 42 (2016.), br. 125, str. 5–10)

Intima Ecclesiae natura = Duboka narav Crkve : apostolsko pismo u obliku motuproprija o službi djelatne ljubavi (preveli Slavko Antunović, Suzana Borko, Boris Peterlin, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2014.)

Isus iz Nazareta : I. dio : Od krštenja na Jordanu do preobraženja (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2007., 2008.2, 2013.3, 2018.4)

Isus iz Nazareta : II. dio : Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2011.)

Ivan Pavao II. : moj ljubljeni prethodnik (preveo Slavko Antunović, Split: Verbum, 2008.)

Iz dubine naših srca (u suauktorstvu s kard. Robertom Sarahom, prevela Lidija Paris, Split: Verbum, 2020.)

Kći sionska : marijanska pobožnost u Crkvi (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2008.)

Koncil na putu : osvrt na drugo zasjedanje (preveo Robert Vukoja, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008.)

Križni put na Koloseju na Veliki petak 2005. (preveo Ante Mateljan, Split: Verbum, 2006., 2014.2)

Kršćansko bratstvo (preveo Robert Vukoja, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008.)

Kršćanstvo i kriza kultura (preveo Ivan Nekić, Split: Verbum, 2008.)

Ljubav koja spašava (s njemačkoga i talijanskoga preveo Ante Mateljan, Split: Verbum, 2020.)

Ljubljena Crkvo u Hrvata : poruke apostolskoga pohoda Hrvatskoj 4. i 5. lipnja 2011. (Varaždinske Toplice: Tonimir, 2011.)

Milost i poziv bez opoziva : osvrti na traktat De Iudaeis (preveo Ivica Raguž, Communio Zagreb, god. 44 (2018.), br. 132, str. 6–20)

Misli Josepha Ratzingera o novoj i staroj Liturgiji (s francuskoga, njemačkoga i španjolskoga preveo Krešimir Veselić, Marulić, god. 40 (2007.), br. 1, str. 42–47)

Misli o obitelji (preveo Branko Jozić, Split: Verbum, 2011.)

Misli o svećeništvu (preveo Danijel Labaš, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2009.)

Moj život : autobiografija (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2005., 2006.2)

Molitve (preveo Ante Mateljan, Split: Verbum, 2010.)

Motu proprio Summorum pontificum i Pismo pape Benedikta XVI. prigodom njegova objavljivanja (preveli Tin Šipoš i Mislav Kovačić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2009., Dokumenti, 152).

Mudrost svetih : poticaji iz života 80 svetaca (preveo Ante Mateljan, Split: Verbum, 2012.)

Na putu k Isusu Kristu (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2005.)

Najneobičniji razgovor na svijetu (razgovor Pape Benedikta XVI. s astronautima na Međunarodnoj svemirskoj postaji, 21. svibnja 2011., preveo Marijan Jelenić, Istarska Danica 2012., Pazin, 2011., str. 161–165)

Nauči vjerovati : Duhovna poruka nade i ohrabrenja (preveo Branko Jozić, Split: Verbum, 2013.2)

Nazvao sam vas prijateljima : zajedništvo na putu vjere (Split: Verbum, 2008.)

Nebo i zagrobni život : razmišljanja o nadsvijetu (Zagreb: HKD sv. Jeronima, 2009.)

Novi izljevi Duha : pokreti u Crkvi (preveo Mladen Parlov, Split: Verbum, 2008.)

O kardinalu Franji Šeperu, svom prethodniku na čelu Zbora za učenje vjere, u: Veritatem facientes in caritate: zbornik radova Međunarodnoga simpozija o kardinalu Franji Šeperu povodom 20. obljetnice smrti, Zagreb: Glas Koncila: Kršćanska sadašnjost, 2003.

O relativizmu i vrjednotama (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2009.)

O krštenju : propovijedi pape Benedikta XVI. (Zadar: Zadarska nadbiskupija, 2013.)

O savjesti (prevela Aleksandra Marija Chwalowsky, Split: Verbum, 2009.; 2014.2)

O smislu kršćanskog života : tri adventske propovijedi (prevela Marija Benedikta Matošević, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2006.)

Osloboditi slobodu : kršćani pred izazovima suvremenoga društva i politike (preveo Darko Grden, Split: Verbum, 2019.)

O vjeri, nadi i ljubavi (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2007., 2014.)

Papa Hrvatima : svi Papini govori : Zagreb, 4.-5. lipnja 2011. (Split: Verbum, 2011.)

Porta fidei = Vrata vjere : apostolsko pismo u obliku motuproprija pape Benedikta XVI. kojim se proglašava Godina vjere (preveo Slavko Antunović, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2012., 2012.2, 2012.3)

Posljednje koncilsko zasjedanje (preveo Robert Vukoja, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008.)

Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2016.1, 2016.2)

Prvo zasjedanje Drugoga vatikanskog koncila : osvrt (preveo Robert Vukoja, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008.)

Razgovor o vjeri, razgovarao Vittorio Messori (preveo Ante Burić, Split: Verbum, 1998., 2001.2, 2005.3, 2013.)

Rezultati i problemi trećega koncilskog zasjedanja (preveo Robert Vukoja, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008.)

S Isusom u život : papa prvopričesnicima (Split: Verbum, 2007.1, 2009.2, 2012.3)

Sacramentum caritatis = Sakrament ljubavi : postsinodalna apostolska pobudnica Svetoga Oca Benedikta XVI. o euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanja Crkve, upućena biskupima, kleru, osobama posvećenog života i vjernicima laicima (s talijanskoga preveo Mislav Kovačić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2007., 2008.2)

Slavlje vjere : ogledi o teologiji liturgije (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2018.)

Slike nade: od blagdana do blagdana (s njemačkoga preveo Adalbert Rebić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1998.)

Sol zemlje: kršćanstvo i Katolička Crkva na prijelazu tisućljeća: razgovor s Peterom Seewaldom (s njemačkoga prevela Branka Grubić, Zagreb: Mozaik knjiga, 1997., 2005.2, 2010.; Zagreb: Vesela izdanja, 2011.)

Spe salvi = U nadi spašeni : enciklika vrhovnog svećenika biskupima, prezbiterima i đakonima, zavjetovanim osobama i svim vjernicima laicima o kršćanskoj nadi (s talijanskoga preveo Slavko Antunović, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008., 2008.2, Dokumenti, 149)

Sveta Hildegarda iz Bingena (s talijanskoga preveo Ivan Nekić, Split: Verbum, 2014.)

Sveti Pavao (preveo Branko Jozić, Split: Verbum, 2009.)

Svjetlo svijeta : Papa, Crkva i znakovi vremena : razgovor s Peterom Seewaldom (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2010., 2010.2)

Teološki nauk o principima : elementi fundamentalne teologije (s njemačkoga preveo Ivan Ivanda, Rijeka: Ex libris, 2009., 2010.)

U početku stvori Bog : promišljanja o stvaranju i grijehu (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2008.)

U službi istine: članci, predavanja, intervjui (s njemačkoga i engleskoga preveo Tomislav Pervan, Mostar : ZIRAL, 2002.)

Učitelji : oci i pisci prvoga tisućljeća (preveo Branko Jozić, Split: Verbum, 2011.)

Uvod u kršćanstvo: predavanja o Apostolskom vjerovanju (s njemačkoga preveo Ivo Stipičić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1970., 1972.2, 1988.3, 1993.4, 2002.5, 2007.6, 2017.7)

Verbum Domini = Riječ Gospodnja : postsinodalna apostolska pobudnica Svetoga Oca Benedikta XVI. biskupima, svećenicima, posvećenim osobama i vjernicima laicima o Riječi Božjoj u životu i u poslanju Crkve (s talijanskoga preveo Anto Popović, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2011.)

Vjera – istina – tolerancija: kršćanstvo i svjetske religije (s njemačkoga preveo Stjepan Kušar, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2004.)

Vjera i budućnost (preveo Robert Vukoja, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008.)

Zadaća religije u odnosu na sadašnju krizu mira i pravednosti (s njemačkoga prevela Tanja Antić, Svesci Kršćanske sadašnjosti, god. 26 (1992.), br. 1(74), str. 12–17)

Zajedništvo u Crkvi (preveo Ivan Ivanda, Split: Verbum, 2006.)

Zajedno u Kristu : pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj (Zagreb: Glas Koncila : Hrvatska biskupska konferencija, 2012.)

Zvijezda nade : papa hodočasnik u marijanska svetišta (prevela Benedikta Matošević, Zagreb: Naklada Benedikta, 2011.)

Židovski narod i njegova sveta Pisma u kršćanskoj Bibliji / Papinska biblijska komisija (preveo Anto Popović, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2003., Dokumenti, 133).

[7] https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_19831126_declaration-masonic_lt.html

[8] Sacerdotium ministeriale (6. VIII. 1983.): Poslanica biskupima Katoličke Crkve o nekim pitanjima koja se tiču služitelja Euharistije, AKSA, br. 695 od 9. 9. 1983., Prilog, str. 1–5; Nova et vetera (Sarajevo), XXXVI (1986.) 1–2, str. 186–190; Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 4720–4723, str. 946–947.

Libertatis nuntius (6. VIII. 1984.): Uputa o nekim aspektima „teologije oslobođenja“, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1985., 2003.3 (Dokumenti, 71); Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 4730–4731, str. 947–950.

Epistola de exorcismis (29. IX. 1985.): Pismo upućeno mjesnim ordinarijima: dozivaju se u pamet vrijedeći propisi o egzorcizmima, Nova et vetera (Sarajevo), XXXVI (1986.) 1–2, str. 191.

Libertatis conscientia (22. III. 1986.): Naputak o kršćanskoj slobodi i oslobođenju, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1986. (Dokumenti, 81); Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 4750–4776, str. 950–956.

Homosexualitatis problema (1. X. 1986): Pismo o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe

Donum vitae: Naputak o poštovanju ljudskoga života u njegovu početku i o dostojanstvu rađanja (22. II. 1987.): Dar života: naputak o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja: odgovori na neka aktualna pitanja, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1987., 1997. (Dokumenti, 88); Valentin Pozaić, Život prije rođenja, Zagreb 1990., str. 193–234; Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 4790–4807, str. 957-965; Glas Koncila (Zagreb), XLIV (2005.) 1.602 / 6. III., str. 4; Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, Zagreb: FTI, 2009., str. 211–229 (http://www.tonimir.hr/Pravo_na_rodjenje.pdf, str. 212–230).

De quibusdam rationibus christianae meditationis (15. X. 1989.): Istočnjački oblici meditacije i kršćanska molitva : pismo Kongregacije za nauk vjere biskupima o nekim aspektima kršćanske meditacije, Svesci Kršćanske sadašnjosti, br. 68–69, 1990., str. 3–11.

Odgovori na pitanja o uklanjanju maternice (31. srpnja 1993.): Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, Zagreb: FTI, 2009., str. 238–239 (http://www.tonimir.hr/Pravo_na_rodjenje.pdf, str. 239–240).

Odgovor o dvojbi glede nauka apostolskoga pisma Ordinatio sacerdotalis (28. X. 1995.): IKA, br. 47/95 od 23. XI. 1995., str. 20.

Donum veritatis (24. V. 1990.): Crkva u svijetu, (1997.) 1, str. 11-13; Donum veritatis : smjernica o crkvenom pozivu teologa, preveo Nikola Eterović], Split : Crkva u svijetu, 1997.

Pismo Annus internationalis familiae o primanju svete Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi (14. IX. 1994.): Pismo o pristupanju rastavljenih i ponovno vjenčanih vjernika euharistijskoj pričesti (14. IX. 1994.), IKA, br. 41/94 od 19. X. 1994., str. 19–20.

Agendi ratio in doctrinarum examine (29. VI. 1997.): Poslovnik za provjeravanje nauka, IKA, br. 36/97 od 4. IX. 1997., str. II-IV.

Razmišljanja: Primat Petrova nasljednika u otajstvu Crkve (31. X. 1998.): IKA, br. 45/98 od 12. XI. 1998., str. I-III.

Dominus Iesus (6. VIII. 2000.): Dominus Iesus : deklaracija o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, preveo Slavko Antunović, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2000. (Dokumenti, 125).

Ardens felicitatis (14. IX. 2000.): Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje, preveo Slavko Antunović, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2001. (Dokumenti, 126).

O nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu (24. XI. 2002.): Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu, Zagreb: Ika, 2003., (Ika-dokumenti 8); Zagreb: Obiteljski centar, 2003., 2007.

Promišljanja o prijedlozima za zakonsko priznavanje životnih zajednica među homoseksualnim osobama (31. VII. 2003.): Promišljanja u svezi sa zakonskim prijedlozima o priznavanju zajednica osoba istoga spola, preveo Branko Jozić, Split: Verbum, 2003.

[9] Josef Ratzinger, Duda, Bonaventura, Joannis Stojković O. P. (†1443) doctrina de cognoscibilitate Ecclesiae, Münchener theologische Zeitschrift (München), XI (1960.) 3, str. 215–216.

[10] https://www.vjeraidjela.com/duhovna-oporuka-pape-benedikta-xvi/

[11] Benedikt XVI., Razgovor za Poljsku televiziju 16. listopada 2005.: www.va – Benedikt XVI. – govori – 2007. – listopad; Glas Koncila (Zagreb), XLIV (2005.) 1.635 / 23. X., str. 5.

[12] Od lat. liberalis, slobodan; sustav gospodarskih i političkih nazora u kojem su pojedinčeva prava najviša vrijednost; slobodoumnost; slobodno misliteljstvo; ideologija koja teži postizanju pojedinčeve slobode na račun društvene jednakosti i društvene stabilnosti; zalaganje za što manje državne intervencije u gospodarstvo i nezadiranje države u pojedinčev život; otvorenost prema novim idejama i društvenom eksperimentiranju (nasuprot konzervativizmu koji se zalaže za držanje na tradicionalnim načelima).

[13] Od lat. permissio dopuštenje; pretjerana popustljivost, sveopća dopustivost (nasuprot restriktivnosti i represivnosti): ništa nije zabranjeno.

[14] Joseph Ratzinger – Vittorio Messori, Razgovor o vjeri, Split, 1998., str. 75-78, 87-89, 85, 90.

[15] Priroda ima fizikalno obilježje, smisao pojavnoga, vidljivog, tvarnog, osjetilno spoznatljivoga i okolišnoga; odnosi se na izvanljudski, objektivni prirodni svijet, sve postojeće po sebi bez čovjekova rada; skup klimatskih uvjeta s biljnim pokrovom i plodnošću, dok narav ima antropološko i ontološko obilježje i obuhvaća odlike osobnosti, ćud, običaj, osnovno svojstvo, nagnuće, temperament te je prvi izvor prava.

[16] Joseph Ratzinger, Propovijed u hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu 15. veljače 1998.

[17] Joseph Ratzinger, Molitva na Devetoj postaji Križnoga puta u Koloseju 25. ožujka 2005.