Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske nekima jako smetaju

Sveta Stolica i Republika Hrvatska su sklopile četiri ugovora:

• Ugovor o pravnim pitanjima,
• Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture,
• Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske,
• i Ugovor o gospodarskim pitanjima.

Prva tri su potpisana u Zagrebu 19. prosinca 1996., a četvrti 9. listopada 1998. Prvi je u Hrvatskom saboru ratificiran 9. veljače 1997., drugi i treći 24. siječnja 1997., a četvrti 4. prosinca 1998. Ratifikacijski instrumenti za prva tri su razmijenjeni u Vatikanu 9. travnja 1997., a za četvrti 14. prosinca 1998.

Već izvjesno vrijeme neki političari, zatim pojedini novinari i naročito nadobudni „aktivisti“ nekih nevladinih anticrkvenih organizacija su se okomili posebice na Ugovor o gospodarskim pitanjima, kojim se uređuje stvar restitucije dobara Crkvi, koja su joj oduzeta eksproprijacijom i nacionalizacijom nakon Drugog svjetskog rata, a također kojim država Hrvatska preuzima obvezu davanja Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj svake godine pozamašna novčana sredstva iz državnog budžeta. Predlažu da se taj Ugovor mijenja.

Što se može na to reći?

Općenito prihvaćeno pravno načelo glasi: Ugovorâ se treba pridržavati – Pacta sunt servanda, ali ugovori nisu nepromjenjivi i nisu neraskidivi. Vrijedi to i za Ugovore između Svete Stolice i Republike Hrvatske. U Ugovora o pravnim pitanjima, na kraju, kaže se: „U slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će odgovarajuće promjene“ (čl. 19, 2). Slično se određuje i u Ugovoru o suradnji na području odgoja i kulture, kao i u onome o dušobrižništvu (čl. 15, 2 i čl. 12, 2). I u Ugovoru o gospodarskim pitanjima na kraju stoji: „Ako bilo koja od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima“ (čl. 15, 2). U tim Ugovorima se ne govori o njihovu raskidu, ali je sasvim jasno da svaka od ugovornih strana može u danom trenutku izjaviti da od njih odustaje.

Nije, dakle, ništa sporno da se Ugovori sa Svetom Stolicom mogu mijenjati obostranim sporazum, a također posve raskinuti, pa i jednostrano.

Naprijed sam napomenuo da se na udaru određenih krugova u Hrvatskoj našao posebno Ugovor o gospodarskim pitanjima, pa ću se na taj Ugovor, koji ima 15 članaka, ovdje posebno osvrnuti i navesti što se njime uređuje, a zatim ukazati i na aktivnosti Crkve koje se dijelom pokrivaju sredstvima dobivenim od države.

Ugovorne strane, tj. Sveta Stolica i Republika Hrvatska člankom 1. su se dogovorile da odredbe poreznog sustava Republike Hrvatske neće biti primjenjivane na milostinju i darove vjernika, kao i druge uobičajene oblike doprinosa vjernika za uzdržavanje crkvenih ustanova.

Člancima 2.-5. utvrđuje se obveza koju država Hrvatska preuzima u pogledu povratka, zamjene ili naknade za crkvenu imovinu koja je Katoličkoj crkvi oduzeta u vrijeme bivšeg jugoslavenskog režima.

U člancima 6.-9. uređuje se pitanje redovite novčane pomoći koju će Republika Hrvatska davati za općedruštveno vrijedan rad Katoličke crkve na kulturnom, odgojnom, socijalnom i etičkom polju.

U člancima 10.-13. nalaze se odredbe o nekim posebnim gospodarskim pitanjima, tako npr.: da se pravne osobe Katoličke crkve u odnosu na porezni sustav neće smatrati profitnim ustanovama; o financijskoj pomoći za posebne programe i projekte Katoličke crkve, koji su korisni za opće dobro; o osiguranju lokacija za izgradnju novih crkava i crkvenih zgrada potrebnih za bogoslužje i pastoralni rad; te o doprinosu mjerodavnih tijela izgradnji i obnovi crkvenih zgrada.

Člankom 14. se određuje da će Sveta Stolica i Republika Hrvatska dogovorom rješavati moguće dvojbe ili poteškoće nastale u svezi s tumačenjem ili provođenjem Ugovora, a u članku 15. se govori o ratifikaciji Ugovora i njegovu stupanju na snagu, kao i o mogućnosti njegova mijenjanja.

Najviše se odredaba u Ugovoru odnosi na povrat Crkvi oduzete imovine i na novčani doprinos Republike Hrvatske Katoličkoj crkvi.

Što se tiče oduzete crkvene imovine, država se obvezala povratiti ono što je prema zakonskim odredbama moguće vratiti, ili da će u dogovoru s mjerodavnim crkvenim vlastima izvršiti prikladnu zamjenu za dobra koja nije u stanju vratiti, te da će pravnim osobama Katoličke crkve isplaćivati primjerenu novčanu naknadu za dobra koja nije moguće vratiti.

Ovo o obvezi restitucije crkvenih dobara manje je sporno, iako i o tome ima onih koji misle drukčije. Međutim, kada je riječ o državnom novčanom doprinosu Katoličkoj crkvi za njezin „opće društveno vrijedan rad… na kulturnom, odgojnom, socijalnom i etičkom polju“, neki političari i pripadnici nekih političkih stranaka, kao i neke nevladine organizacije se protive davanju tih doprinosa Crkvi. Oni imaju svoje razloge i imaju pravo na svoje mišljenje. Ne ulazeći s njima u raspravu o tome, želim samo naznačiti čime se obrazlaže i koji su kriteriji, a ima ih četiri, za izdvajanje novčanih sredstava iz državnog proračuna i davanje Katoličkoj crkvi.

Crkvi se, naime:

a) „priznaje opće društveno vrijedan rad… na kulturnom, odgojnom, socijalnom i etičkom polju“ (čl. 6, 1);
b) zahvaljujući pomoći koja joj se daje, može „nastaviti svoje djelovanje na promicanju općeg dobra“ (6, 2);
c) „mjerodavne vlasti Katoličke crkve i Republike Hrvatske pri određivanju spomenutog iznosa (koji bi se redovito svake godine davao Crkvi – m. op.) imale su na umu postotak građana Republike Hrvatske koji se izjašnjavaju katolicima“ (čl. 6, 6);
d) uzeta je u obzir uloga koju je Katolička crkva imala „u odgoju hrvatskog naroda i njezina povijesna i sadašnja uloga na društvenom, kulturnom i obrazovnom području“ (Uvod Ugovora o pravnim pitanjima).

Osim na restituciju oduzetih dobara, Republika Hrvatska se obvezala da će redovito dodjeljivati određeni novčani iznos koji će se koristiti za djelovanje crkvenih institucija, za uzdržavanje klera, za odgojnu, obrazovnu i kulturno djelatnost, kao i za socijalno i karitativno djelovanje.

Neki očito misle da ta novčana sredstva ne treba Crkvi davati, ili barem ne u onom iznosu koji je predviđen, i da u tom smislu Ugovor o gospodarskim pitanjima treba mijenjati.

Hrvatskoj javnosti, a posebno onima koji se protive bilo kakvom davanju Crkvi novca iz državnog proračuna trebalo bi biti poznato, ako to ne znaju, da je Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj oduzeto imovine čija se vrijednost procjenjuje u milijardama kuna, i da velik dio tih dobara neće biti uopće moguće vratiti. Samo u Zagrebu ima oko 35 tisuća nekretnina koje su oduzete od Crkve i njezinih institucija, a navodim samo neke od njih: Bolnica Sestara milosrdnica u Vinogradskoj, Muzej grada Zagreba, Klovića dvori, Građevinski fakultet na Svetom Duhu, Učiteljska akademija u Savskoj, veći broj vrtića i škola, oko 1.000 stanova, većina zemljišta na kojem je izgrađen Novi Zagreb, i dr.

Također bi trebali znati da Crkva u Hrvatskoj drži obrazovne institucije, od srednjih škola do fakulteta i Hrvatskog katoličkog sveučilišta, na kojima se obrazuju i osposobljavaju mnogi koji će biti u službi općeg dobra hrvatske države i naroda.

Isto tako bi trebali znati da Crkva drži brojne vrtiće za djecu i domove za stare i nemoćne osobe, te na taj način itekako pomaže roditeljima i socijalnim službama Hrvatske.

Morali bi znati i to da Crkva posjeduje sakralna i kulturna dobra, kao što su katedrale u Zagrebu i Đakovu, crkva sv. Vlaha u Dubrovniku, sv. Duje u Splitu, sv. Jakova u Šibeniku, sv. Stošije u Zadru, Eufrazijevu baziliku u Poreču, ili muzeje i zbirke kao što su: Spomen-zbirka iz ostavštine bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu, Riznica splitske katedrale u Splitu, Spomen-muzej biskupa Josipa Strossmayera u Đakovu, Zbirka Eufrazijana u Poreču, Stalna izložba crkvene umjetnosti u samostanu benediktinki sv. Marije u Zadru, Muzejska zbrka franjevačkog samostana na Visovcu, Zbirka samostana benediktinki sv. Ivana Krstitelja i sv. Antuna Opata na Hvaru, Zbirka franjevačkog samostana i Ljekarnu Male braće u Dubrovniku, Muzej dominikanskog samostana sv. Dominika u Dubrovniku, franjevački Malakološki muzej u Makarskoj, te da oni privlače brojne turiste, od čega korist imaju turističke agencije i država.

Ako je sve to tako, a jest, i ako funkcioniranje, održavanje i čuvanje svega navedenoga država pomaže svojim dotacijama, zar se tome treba čuditi i protiviti, i je li to nezaslužen novac, ili bačen „u vreću bez dna“!?

Ako se nastavi haranga protiv Crkve i protiv izdvajanja državnog ‘novca nas građana’ Crkvi, Biskupska konferencija Hrvatske bi dobro učinila da razmisli o tome da se odrekne ‘državne pomoći’, ali da država doista vrati sva oduzeta crkvena dobra, da obešteti sva ona koja se ne mogu vratiti ili koja su uništena, i da isplati amortizaciju za korištenje svega kroz više od 60 godina!

A ‘ako se zbude’ i ‘kad se to zbude’, ovo što traže protucrkveni i protuvjerski ‘elementi’ u pogledu Ugovora o gospodarskim pitanjima, može se očekivati da će oni tražiti promjenu ili poništenje također ostalih Ugovora Svete Stolice i Republike Hrvatske. Ako bi se i to dogodilo, Katolička crkva u Hrvatskoj neće propasti, kao što nije propala ni u vrijeme komunističke vladavine u FNRJ i u SFRJ, odnosno u NR Hrvatskoj i u SR Hrvatskoj.