Uhićenje i ispitivanje pred Velikim svećenikom (Iv 18, 1-27)
Tumačenje Evanđelja po Ivanu 18, 1-27
Ivan je ovdje, više nego drugdje, bliži sinoptičkom (preciznije Markovom) izvještaju. Iako postoje pojedinačne značajne razlike, u oba se izvještaja može uočiti ista struktura u četiri »čina«: uhićenje, ispitivanje od strane velikog svećenika, sud pred Pilatom, razapinjanje/ukop. Međutim, postoje i značajne razlike u opisu koje su uzrokovane različitim povijesnim izvorima i teološkim preokupacijama pojedinog evanđelista. Stoga izvještaje u Iv 18-19 ne možemo smatrati strogim povijesnim izvješćem, iako svako od evanđelja, pa tako i Ivan, donose mnoge pojedinosti o događajima.
Tijekom cijelog izvještaja, od uhićenja u Maslinskom vrtu, preko pojedinih scena ispitivanja pred Kaifom i Pilatom, raspeća i smrti – Ivan prikazuje kako Isus ima punu kontrolu nad događajima. Štoviše, evanđelist će svoju jasnu namjeru Isusa učiniti gospodarem situacije potkrijepiti pojedinim elementima ironije kako bi prikazao da oni koji ga procesuiraju i stoje naoko slobodni zapravo ne vladaju situacijom, dok je on uspravne glave i pune svijesti o tome da je sve bliži času proslave.
On ide dotle da ispušta mnoge detalje koji su nam poznati iz drugih evanđelja (Judin poljubac, Pilatovo pranje ruku, Šimuna Cirenca, dvojicu razbojnika raspetih s Isusom, Judinu smrt, hramski veo, stotnika) ne zbog toga što se oni nisu dogodili. On se toliko fiksira, netremice gleda Isusa i pronalazi neke svoje detalje koje dovodi u vezu s njim da ove druge ne primjećuje. Vidi samo ona događanja kojima je Isus subjekt i koja su najuže vezana za njega. Time daje zoran primjer kako će trebati gledati probodenog (Zah 12,10).
18,1-11: Koga tražite?
Mjesto o kojem sinoptici govore a na koje je Isus otišao sa svojim učenicima nakon Posljednje večere jest Getsemani (Mk 14,32; Mt 26,36) ili Maslinsko brdo (Lk 22,39). S obzirom da Ivan navodi kako su se događaji uhićenja odigravali u vrtu, crkvena je tradicija prihvatila da se radi o maslinskom vrtu. Četvrti evanđelist precizira da se radi o vrtu s druge strane Cedrona. Upravo taj naziv i uspinjanje na Maslinsko brdo pojavljuju se u grčkom tekstu u izvještaju o Davidovu bijegu ispred pobunjenog Abšaloma (2 Sam 15,23.30).
Isusova molitva Ocu da ga izbavi od toga časa, do koje dolazi neposredno prije uhićenja u Mk 14,35, kod Ivana već je prikazana ranije (12,27-28), tako da se sada cijeli prikaz usredotočuje na događaj uhićenja.
Vidimo Ivanu vlastite crte. Nije Juda onaj koji u tami prepoznaje Isusa – kod Ivana on ne može prepoznati Isusa! Umjesto da snage sigurnosti traže okrivljenoga, Isus njima postavlja pitanje: koga tražite? Znajući da Juda dolazi, Isus mu polazi u susret; i kada se očituje riječima Ja sam, oni koji su ga došli uhititi, a to su židovska svjetina i kohorta rimskih vojnika (formacija od barem 600), padaju na zemlju pred njim. Ivanova teološka preokupacija jest prikazati da Isus ima kontrolu nad svojom mukom: Nitko mi ne oduzima život, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga (10,18). U takav teološki obzor ne bi pristajao opis Isusove getsemanske smrtne borbe. Ivan stoga dramatičnu sinoptičku scenu uhićenja pretvara u epifanijski događaj u kojem se Isus očituje svojom objaviteljskom riječju Ja jesam (ego eimi, usp. Izl 3,14). Snaga njegovog božanskog očitovanja za posljedicu ima da, u sudaru zemaljske i nebeske moći, oni padaju na tlo, kao uvijek kad čovjek u SZ-u dođe u blizinu Božju. Isus, prije nego dopusti da bude uhvaćen, želi da njegovi budu pušteni i da se ne izgubi nijedan od onih koje mu je Otac dao (17,12). Interesantan je ovo citat jer nije doslovan nego se poziva na nekoliko mjesta (6,39; 10,27-28; 17,12) na kojima se govori o tome kako Sin čuva svoje za život vječni, dok ih evanđelist ovdje primjenjuje na izbavljenje od konkretne opasnosti.
Petar želi dokazati svoju vjernost Isusu i laća se mača. No, time se – a da toga nije ni svjestan – suprotstavlja Božjem naumu spasenja. S druge strane, uskoro će biti u prilici dokazati svoje prijateljstvo i vjernost, ali umjesto da je doživi kao priliku, ona će mu predstavljati nepriliku. Neće biti vjeran Isusu.
18,12-14: Odvedoše ga… Ani jer on bijaše tast Kajfe, velikog svećenika…
Sva evanđelja govore da su optužena Isusa uhitili i odveli na sud pred Velikog svećenika da ga on ispita. Za ispitivanja Isus je bio udaran i izrugivan, a u taj prizor utkan je izvještaj o Petrovu trostrukom zatajenju. Jedino u Ivana nema Vijeća koje zasjeda i odlučuje kako Isusa treba ubiti (to se dogodilo ranije u 11,45-53). Četvrti se evanđelist mogao odreći procesa pred Velikim vijećem zato što je cijelo Isusovo javno djelovanje stavio u perspektivu procesualnog sučeljavanja sa Židovima (usp. 1,19s; 5,10s; 9,13s; 11,53).
Isus je prvo odveden Ani, Kajfinom tastu. Ana je Velikim svećenikom bio od 6. do 15.g., kada ga je smijenio rimski general Valerius. Ana od tada ostaje lobist unutar velikosvećeničke obitelji – pet je njegovih sinova kasnije postalo Velikim svećenikom (Josip Flavije, Antiquitates, 18,26.34; 20,198). Djelujući preko svojih sinova, zeta i unuka, on je još dugo zadržao svoj utjecaj. U 1.st. koruptivnost velikih svećenika bila javna tajna. To je dizalo gnjev u narodu u tolikoj mjeri da su sami Židovi ubili Ananiju, Velikog svećenika koji će narediti da udare po ustima apostola Pavla (23,2).
18,15-18: On odvrati: Nisam!
Evanđelist je želio Isusovo ispitivanje pred Velikim svećenikom Anom organski povezati sa Petrovim zatajenjem kako bi povećao dramatički naboj ovih događaja. Time, jedno pored drugoga, bivaju stavljeni Isusova vjernost i ljubav koja ide do kraja, pastir koji polaže svoj život za svoje ovce, i na drugoj strani kolebljivost Petra, predstavnika ostalih učenika, koji nije uznapredovao u ljubavi, daleko je od toga da postaje jedno s Učiteljem i stoga ne uspijeva biti vjeran.
18,19-24: Veliki svećenik zapita Isusa o njegovim učenicima i… nauku.
Ironično, Ana Isusa pita za njegove učenike upravo u trenutku dok ga je Petar odlučio da ga zataji! Veliki svećenik je zabrinut za pogubnost Isusovog djelovanja i za posljedice koje će ono ostaviti u ljudima, napose njegovim učenicima. Međutim, upravo se u tim trenucima apostolski prvak odriče Isusa! Kakav paradoks! Sam početak postojanja Crkve obilježen je naizgled nemogućim spojem Božje vjernosti i čovjekove nevjernosti.
Isus nije htio odgovarati na pitanja o učenicima nego se ograničio na temu svoga naučanja. I ovdje imamo elemente ivanovske ironije. Susret s Anom sveo se na obično noćno ispitivanje u uskom krugu, što predstavlja snažan kontrast Isusovom javnom naučavanju na svjetlu dana. Isus je svoju osobnu tj. „privatnu“ aktivnost vršio na svjetlu dana, da ga svi mogu čuti i vidjeti, a Ana, veliki lobist i mešetar, svoju vrši noću, bez odgovarajućih pravnih pretpostavki. Ako već ispituje Isusa, minimum korektnosti zahtijevao bi da sasluša i svjedoke Isusovog djelovanja. Činjenica da ih nije pozvao, govori da Velikog svećenika ne zanima istina.
U Mk 14,65 članovi Velikog vijeća pljuju Isusa a stražari ga ćuškaju. U Lk 22,63 čuvari su ga udarali poigravajući se s njime. Ivan izvješćuje da ga je jedan od slugu pljusnuo i ukorio zbog načina komuniciranja sa Velikim svećenikom. No, Isus se poziva na istinu kojom dokazuje da nije uvrijedio Velikog svećenika (Izl 22,27) nego da je govorio o činjenicama. Slično će i sv. Pavao biti pljusnut u Dj 23,1-5 dok se protiv njega bude vodio proces pred Velikim vijećem.
Na koncu, Ana Isusa šalje Kajfi. Drugi evanđelisti ovaj dio procesa detaljno opisuju, no Ivan ga ispušta jer smatra da je proces Isusu trajao za cijelog njegovog javnog djelovanja a zapečaćen već koncem 11. poglavlja. Već tada je Veliki svećenik Kajfa donio presudu Isusu: bolje je da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne (11,47-52).
18,25-27: On zanijeka: nisam!
Nakon pljuske Isusu, imamo drugo i treće Petrovo zatajenje. Oni su za Isusa bili još gora pljuska. Prvak apostola ga se odriče i svrstava se među one koji ga ne poznaju, koji nisu njegovi učenici. Čak i rođaku onoga kojemu je odsjekao uho želi zatajiti svoj identitet. Time je njegovo zatajenje dostiže puninu: ne samo da je zatajio Isusa, nego se odriče i svog vlastitog pokušaja da ga brani mačem! Odrekao se i njega i sebe!
No, kada gledamo malo dublje, vidimo da je Petar tek sada spoznao istinu: njegov Učitelj nije onakav kakvim ga je sve do sada zamišljao. On je stalno pred očima imao svoju sliku Učitelja, ono što je on želio da Učitelj bude. Međutim, Učitelj nije bio onakav kakvim ga je Petar htio, Učitelj je bio svoj. I Petar shvaća da je do sada stalno na Isusa projicirao svoju sliku onoga što je smatrao da Učitelj treba biti. Nije Petar bio strašljivac – on je i pred 600 vojnika izišao s mačem! No, sada više nema motiva. Već onda, kada je bio sagnut ispred njega i prao mu noge, već je tada Petar bio zbunjen i uzdrman u svom vjerovanju, ali sada je sve jasno. Nema ništa od revolucije, Isus neće moćno zbaciti korumpirano Veliko vijeće i rimske okupatore. Takav mu ne treba.
Nisam li te ja vidio s njim? Da, Petar je bio s njim, ali samo pokraj njega. Nije bio s njim – uz njega, za njega, za ono što je Isus živio i naučavao. Sada se vidi da je na neki način čak i protiv njega jer nije za njega. Tu se uključio među one koji prosuđuju tj. sude Isusa i time osuđuju sebe. Tko neispravno sudi svjetlo i život koji su u Isusu, sam sebe odvaja od njih. Tko ga ne prihvaća, ostaje u tami.
Petar je, izvukavši mač mislio junački braniti Isusa, dati svoju krv za njega. No, time bi spriječio Isusov čas križa, njegovu proslavu! On ne razumije čemu se sastoji Isusovo uzvišenje, razumjet će tek nakon što dva puta shvati da nije shvatio – vjera je dug i ozbiljan proces! Sada je tek prvi puta shvatio – nije Isus ono što sam ja očekivao! Petar ovdje predstavlja cijelu Crkvu, svakog vjernika koji je naizgled s Isusom, ali ne i uz njega, za njega, za ono što je Isus živio i naučavao. Veliki je uspjeh za svakog vjernika kad dođe do prvog Petrovog shvaćanja – kad shvati da ne razumije Isusa. Kad sebe prepozna među onima koji ne pristaju uz Isusa, kad vidi da mu je lakše bit na strani Isusovih neprijatelja negoli biti s njim.
Kad pijetao bude zapjevao, kad jednog dana Petar ugleda Uskrsloga, onda će doći do drugoga shvaćanja, onda će dovršiti školu – hod svoje vjere. Shvatit će: Isus za mene umire, a ja sam se svrstao među njegove neprijatelje! No, ova je škola nužno potrebna. Da nije nje, Petar bi zauvijek mislio da ga Isus voli zato što je on to zaslužio. To bi bila nekakva ljubav na temelju zasluge, nekakva ljubav pod uvjetom, ograničena ljubav. To je zapravo trgovina: ja tebi ispunim želje, a ti me voliš! Ovako, Petar je doživio da je nakon prvog shvaćanja – spoznavši da Isus nije onakakv kakvog on želi – odstupio od njega, odrekao ga se. Ali, Isus se nije odrekao Petra. Još ga voli – zapravo, stalno ga isto voli, maksimalno – umire za njega!
Sada Petar dobiva i drugo shvaćanje! Sada je završio školu vjere! Poput Pavla, od Zakona, od djela konačno je dospio do Evanđelja, Radosne vijesti: Bog te ljubi, stalno te ljubi kakav jesi, čak i ako si ga se kao Petar odrekao! Upravo ovdje je razlika između kršćanstva i svih drugih religija: ovdje se ne daje čovjek Bogu, nego se Bog potpuno daje čovjeku. Čovjek kada poput Petra shvati, počinje slobodno odgovarati na nezasluženu Božju ljubav.
Petar je pred sobom imao istu dilemu kao i Juda: spoznavši da nije uz Isusa nego među onima koji su protiv njega, treba odlučiti: gledati u vlastiti poraz i sramotu – ne moći oprostiti sam sebi, ili se otvoriti Isusovoj ljubavi i oproštenju? Ako se poput Jude zatvori sam u sebe, nastaje pakao – ako se otvori Isusovoj ljubavi, počinje spasenje. Biti kršćanin, za Petra i za sve vjernike, jest biti kršten, uroniti u more ljubavi Božje i izići iz gorčine i beznađa vlastitog neuspjeha, vlastite neljudskosti. Ako je Petar do sada slijedio sam sebe tj. svoju sliku Krista, sada je shvatio i svoju grešku, i svoje zatajenje, ali i prihvatio Isusovu ljubav! To će do punine doći u razgovoru s Uskrslim nakon doručka pokraj Tiberijadskog jezera (21,15-23). Na ovu školu vjere – doći od sebe, od vlastitih iluzija k Isusu – pozvan je svaki vjernik, svaki čovjek. Tu počinje biti dijete Božje.
