Uho
Primijetili ste, vjerojatno, da djeca predškolske dobi pa sve tamo do trećeg ili četvrtog razreda, vrlo glasno razgovaraju, zapravo viču. Rekao bih da je to zbog toga što se žele izboriti za sebe, što žele da ih se čuje. Prije puno godina pripovijedala mi je jedna mlada žena, kako je jednom zgodom bila veoma zaposlena u kuhinji, a njezin je trogodišnji sin neprestano išao za njom i htio joj nešto važno reći. Kako je žena bila zauzeta svojim poslom, više puta mu je rekla da je pusti na miru i da se sâm igra. Nakon nekog vremena dječak je otišao u dnevnu sobu, oderao komad tapete sa zida, donio mami i rekao: „Evo ti sad!“ E, onda je mama imala vremena za ljutnju i pedagoški razgovor.“
Upravo to. Žudimo za tim da nam netko posveti vrijeme, da nas iskreno, sa zanimanjem i empatijom sasluša. A toga je sve manje. Silno smo zauzeti i nemamo vremena, pogotovo nemamo vremena za gluposti kojima nas netko obasiplje. Svećenicima je to osobito poznato. E, oni redovito imaju vremena i za stare i za mlade i za različite nevolje i tjeskobe s kojima im ljudi dolaze. Prije puno godina, u Njemačkoj mi je došla na razgovor bakica s nekim svojim poteškoćama. Kako baš nisam savršeno vladao njemačkim, silno sam s trudio razumjeti o čemu gospođa priča. Slušao sam je da bih na koncu – opet zbog poteškoća s jezikom – rekao nekoliko kraćih savjeta. Na koncu mi je rekla: „Herr Pfarrer, puno ste mi pomogli. A što sam ja bio učinio? Uglavnom sam slušao.
Zbog toga je silno važno imati uho za svoje bližnje. U prvom redu, naravno, za one s kojima živim, za članove vlastite (uže i šire) obitelji. Silno je važno ostaviti na trenutak po strani posao kojim sam zauzet ili omiljenu televizijsku emisiju, silno je važno na trenutak sići s društvenih mreža, ostaviti mobitel po strani i posvetiti pozornost svome sugovorniku, odnosno, kako Biblija veli, prikloniti mu uho. I saslušati. Mirno, sa zanimanjem, sa srcem. Time sugovorniku govorim: Važan si mi, tu sam za tebe. Nakon toga nije nužno dati neke velike mudre savjete. Jednostavno biti tu za drugoga. To nam društvene mreže nikada ne mogu dati. One su privid.
Prisjetimo se koliko nam je značilo u nekim životnim tjeskobama kada nas je netko prihvatio, saslušao bez osuđivanja i bez gledanja s visoka. Od toga i danas živimo. Upravo zbog toga silno je važno imati srca, vremena i ljubavi za drugoga. Prikloniti uho nekomu prvi je i temeljni stupanj ljubavi. A za njom svi čeznemo.
