Umorno kršćanstvo
Umorno je vrijeme u kojem živimo iako ga grije Riječ Božja. U nekim kršćanima svjetiljka vjere drhti na olujnom vjetru unatoč stoljetnom djelovanju Duha Svetoga. Dobiva se dojam da je kršćanstvo bljesak koji rasvjetljava a nikako da do kraja “zapali”, jedino gore i svijetle sveci – svjetionici.
Stvarno, jesi li se umorio kao kršćanin?
Čudno pitanje? Neki su umorni od rada, drugi od dosade, treći od starosti, neimaštine i života. Želio bih vas isprovocirati, izazvati. Sebe sam nebrojeno puta. Taj način sam “pokupio” od Isusa. Iako je znao da ga voli, Petra je stavio na kušnju: “Voliš li me više nego ovi”?
I mi smo kršteni, a jesmo li dosljedni u zauzimanju i širenju Riječi? Odgovor mora dati i papa i biskup, svećenik i laik. Pitam: Jesi li se umorio živeći kršćanski, čineći dobro?
Kako? Jesi li se umorio od molitve, dobrih djela, susreta na nedjeljnoj misi, od ljubavi prema Bogu i bližnjemu? Božji smo glasnici u vremenu zar ne? Pitaj se: Jesi li se umorio čineći dobro, opraštajući po ne znam koji puta neposlušnoj i tvrdoglavoj, sebičnoj djeci, razdražljivu mužu, čangrizavoj ženi, župniku, osobama koje su te dovode do ludila?
Ako se nisi umorio, nisi ni radio, nisi se suočio sa stvarnošću. Umor je sjena rada. To je pozitivan umor kojem pred hodi dosljedan i plodan kršćanski život.
Ovaj suvremeni život pun je natjecanja da se vidi i dokaže tko će više, bolje, lakše, ljepše. Postoje maratoni i izbori ljepote, uspješnosti. Kad bi, ne daj Bože, postojao maraton za kršćane koji vole i mole, štuju Boga i ljude, prave kršćane, ne one koji su kršteni i prigodice dolaze u crkvu, gdje bi bilo tvoje mjesto? Start nam je isti, a to je krštenje, svećenicima još i ređenje. Okrepa i oprema ista: sakramenti, misa, molitva pričest, ispovijed.
Pametni kažu da nije važno koliko si daleko do cilja, važnije je koliko si odmakao od starta. Ima ih, nažalost, koji se nisu ni pomaknuli ili su tek započeli trku. Njih je kršćanski život, odricanje, misa, molitva i ostale zapovijedi “umorilo” pa to više ne prakticiraju. Apostol Pavao će potaknut olimpijadom reći: „Trku sam završio, vjeru sačuvao. Čeka me vijenac slave…“ Kako bi bilo dobro da i mi na koncu svoga života tu rečenicu ponovimo? Do tad se umarajmo čineći dobro.
Vjerujem da je kršćanstvo na čelu s papom Franjom svjesno svojih izvora, svoje snage koja je kadra preporoditi nas i svijet.
Promisli! Što činim da kršćani budu “sol i svjetlo” u sredini u kojoj živim? Jesam li se pozitivno umorio propovijedajući životom, a to činimo tek onda kad vjera u nama postane izvor.
Sjetio sam se meni dragog pjesnika Tina Ujevića:
“O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!”
Ako nismo “krik i glasnici velikog Kralja”, što smo onda?
