Utorak, 5 srpnja

Unutar moralne teologije događa se nešto čudno, neljudski i nekršćanski


Drugi dio naslova ovog priloga izveden je iz riječi dr. Stjepana Balobana, svećenika, moralnog teologa i pročelnika Katedre socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a objavljene su na portalu Večernjega lista iz pera novinarke Dijane Jurasić. Puni naziv njezina članka je ovaj: “Teolog: ‘U hrvatskom društvu događa se nešto čudno, neljudski i nekršćanski'”, a da bi se odmah znalo što je to čudno, neljudski i nekršćanski, dodatno pojašnjava nadnaslov priloga, koji glasi: “Relativiziranje smrti u epidemiji”.

Novinarka u tom prilogu dijelom iznosi neke svoje teze i zaključke, dijelom prenosi riječi dr. Stjepana Balobana i dijelom prenosi riječi dr. Ive Ivića, predstojnika Klinike za infektologiju KBC-a Split. Načelno se sadržaj i poruka cijelog priloga, a u tom je smislu naročito apostrofirano mišljenje dr. Balobana, naslanja na primjer pape Franje, odnosno iz njega se jasno iščitava poruka da je cijepljenje protiv bolesti COVID-19 čin ljubavi, dok bi se odbijanje cijepljenja ili bilo kakav oblik propitivanja je li tu stvarno riječ o ljubavi ili o nečemu potpuno suprotnom moglo označiti kao znak neljudskosti i nekršćanskog ponašanja vjernika. Teške su to riječi i teške su to optužbe na račun jednog solidnog dijela vjernika i drugih ljudi koji iz osobnih razloga i uvjerenja odbijaju cijepljenje, a lakoća kojom su izrečene i, gledano iz perspektive onih koje se optužuje, tvrdokornost kojom se odbija sagledati razloge druge strane vodi do sumnje u ispravnost moralne prosudbe onih koji su takve riječi uputili.

S obzirom da se ovdje radi o moralnom teologu i profesoru socijalnog nauka Crkve, odnosno onome tko je iz oba navedena područja, prije svih drugih grana teologije, pozvan procjenjivati moralnu i društvenu pozadinu cjelokupne situacije oko cijepljenja i općenito COVID-mjera, njegove riječi imaju iznimno veliku težinu, a također i povlače za sobom i ozbiljne konzekvencije. To se posebno odnosi na činjenicu kako dr. Baloban u teološkim krugovima slovi kao razborit, odmjeren i precizan pa se čini čudnim da je ovdje zauzeo tvrd stav, po kojem nikakva dodatna pitanja o problematici nemaju opravdanje pronaći svoje mjesto u javnom diskursu, ni društvenom ni teološkom, nego se imperativno nudi cijepljenje kao jedina opcija i kao jedini znak ljubavi prema Bogu, bližnjemu i sebi. S obzirom da je on u srpnju napunio 67 godina starosti, a time i ispunio uvjete za mirovinu, nameće nam se pitanje je li mu takav istup sada uopće trebao, budući da je njime jedan dio svojih studenata i kolega duboko razočarao, a sebe u njihovim očima kompromitirao?

Ipak, čini nam se važnim istaknuti kako dr. Baloban ima izvrsno polazište, duboko ljudsko i kršćansko, a ono se odnosi na iznimno važnu potrebu da se u cjelokupnoj situaciji misli na bližnje i ne zatvaraju se oči pred smrtima od bolesti COVID-19. Dobro je time upozorio da se doista zbiva nešto čudno, neljudski nekršćanski, jer mnogi nedovoljno vode računa o tom dijelu ljudske patnje, ali ne propituje zašto je do takve tvrdokornosti i neosjetljivosti uopće došlo. Važno je zato prihvatiti opomenu koju je izrekao dr. Baloban i u tom smislu ne dozvoliti da nam se srca usale, nego naprotiv u svakoj razumnoj situaciji paziti da ničim i ni na koji način ne pridonesemo zarazi ni umiranju od bolesti COVID-19, ali je isto tako važno ne stati samo na toj jednoj strani medalje, nego obvezatno pogledati i drugu, a koja nam pokazuje da u toj problematici ima i mnoštvo drugih koji jednako, nerijetko i više pate, pa ni oni ne bi trebali biti isključeni iz zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. 

Nažalost, primjećujemo kako je njih dr. Baloban u potpunosti ignorirao, a jednako je učinio i sa svim razumnim pitanjima koja se sve više postavljaju i u Crkvi i u društvu (kao jedan od rijetkih, ali hvalevrijednih primjera unutar katoličkih medija, spominjemo emisiju Laudato TV: Izdvojeno – Pandemija pod povećalom!). Drugim riječima, odlučio se za isključivi pristup, s osobnim, ali ne i općim uvjerenjem, kako je, slijedeći papu Franju, zauzeo evanđeosku stranu. Tako dr. Baloban, a što kao moralni teolog i učitelj socijalnog nauka Crkve po naravi stvari ne bi trebao činiti, zanemaruje cjelovitost i težinu moralno-društvenih okolnosti koje prate aktualnu situaciju vezanu uz bolest COVID-19 i time se posljedično bitno udaljuje od onoga što mu je polazište – ljubav prema bližnjima.

Na ovom smo portalu u cijelom nizu priloga upozoravali na takvu jednostranost i posljedice koje iz toga proizlaze pa ovdje samo ističemo neka od važnih pitanja koja je dr. Baloban trebao, ali nije artikulirao.

Ponajprije se pitamo zašto se poziva na primjer pape Franje, kad je nama katolicima mjerodavno ono što je donijela Kongregacija za nauk vjere u svojoj Bilješci o moralnosti upotrebe nekih cjepiva protiv bolesti COVID-19 (21. prosinca 2020.)? On taj dokument – koji je u nekim vidovima suprotan onome što Papa čini (unatoč činjenici da ga je sam odobrio) – čak ni ne spominje. Nadamo se da neće zvučati pretenciozno ako kažemo da u tome vidimo poziv na puzajući crkveni udar.

U toj nas sumnji učvršćuje i činjenica da dr. Baloban ne spominje ni dokument hrvatskih biskupa, točnije Stalnoga vijeća HBK, pod nazivom Je li cjepivo protiv Covida-19 moralno prihvatljivo?! (12. studenoga 2021.), koji se oslanja na Kongregaciju za nauk vjere i koji po naravi stvari ima jedini legitimitet za Crkvu u Hrvata. Nakon tog dokumenta neki su biskupi i teolozi, a među njima sada i dr. Baloban, imali potrebu iznijeti oprečno stajalište, odnosno jednostrano su se opredijelili za nešto što se njima čini ispravnim, a ne za ono što Crkva službeno naučava.

Nadalje se pitamo nije li se dr. Baloban kao moralni teolog trebao još davno (ili barem sada) uključiti u javnu raspravu i argumentirano objasniti zašto su i jesu li uopće cjepiva protiv bolesti COVID-19 koja se nama nude u Republici Hrvatskoj – sva okaljana pobačajima – doista moralno dopuštena, s obzirom da nisu ispoštovani uvjeti koje je postavila Kongregacija za nauk vjere, a on umjesto toga primjerom i riječju bez ikakve zadrške potiče na cijepljenje, ignorirajući moralnu, zdravstvenu, ekonomsku, socijalnu i svaku drugu problematiku koja je svakim danom sve veća i složenija.

Također, nije li trebao iz iste pozicije moralnoga teologa još davno, na prve znakove obezvrjeđivanja savjesti svih onih koji imaju opravdane prigovore za primanje okaljanih cjepiva, javno reagirati i zauzeti se za nepovredivost tog Božjeg glasa u nama, a ne im ovim istupom poslati poruku da se ponašaju neljudski i nekršćanski? Gaziti nečiju savjest, makar i neizravno, znači gaziti po onoj najintimnijoj niti koja vezuje čovjeka s Bogom, a kad to čini moralni teolog onda to izgleda kao u nebo vapijući grijeh. Po onoj uzrečici da je put do pakla popločan dobrim namjerama, možemo zaključiti da i dr. Baloban i papa Franjo imaju izvrsno polazište i ispravnu nakanu, ali da ono što čine ide u opasnom smjeru.

Pitamo se dalje nije li dr. Baloban kao moralist, a još više kao profesor socijalnog nauka Crkve trebao još davno reagirati na (teoretske) ucjene i (praktične) prisile na cijepljenje, odnosno na činjenicu kako je jedan veliki broj onih koji su se cijepili to učinio protiv svojih uvjerenja i protiv svoje savjesti, doživjevši taj čin doslovno kao silovanje, a umjesto toga on im svojim riječima još sipa sol na ranu. Duboke duhovne i duševne rane koje takve osobe nose u sebi nisu nešto što se smije zanemariti, a pogotovo ne tako olako obezvrijediti. Posebice ako uz njih ide i opravdani strah od posljedica cijepljenja, jer nam svakodnevno iskustvo pokazuje da su one ozbiljne i ponekad trajne, a ta činjenica stavlja u pitanje opravdanost cijepljenja i svih drugih mjera koje se poduzimaju, jer se čini da su veće štete nego koristi. 

Jednako tako, nije li trebao još davno reagirati na mnoštvo nepravdi koje proizlaze iz podjele stanovništva na cijepljene i necijepljene, a posebno na neopravdano svaljivanje društvene i moralne odgovornosti na ove druge, iako su barem u jednakoj, a moguće i u većoj mjeri prenositelji bolesti cijepljeni? Umjesto obrane dostojanstva necijepljenih i zdravih osoba, dr. Baloban na njih svaljuje krivnju, a njihovo ponašanje naziva čudnim, neljudskim i nekršćanskim. O rigoroznim mjerama koje za neke više nisu samo prijetnja, nego i realnost, kao što su otkaz, gubitak prava na studiranje, nemogućnost odrađivanja prakse i time nastavka školovanja, nemogućnost izvršavanja redovitih svakodnevnih aktivnosti poput plaćanja računa i slično, dr. Baloban nije pronašao shodno izreći ni jednu riječ. Od onih koji u svemu vide ljubav prema bližnjemu doista ne bi trebalo previše očekivati da pokažu zrno sućuti i prema takvim patnicima današnjice.

Ako ćemo dr. Balobanu odgovoriti istim tonom kakvim se on, u ime ljubavi prema bližnjima, obratio jednom dijelu vjernika, onda smijemo otvoreno reći, u ime ljubavi prema Istini, da su stajališta poput njegova najobičnija rasadišta smrti i najveći krivac za širenje bolesti. Mogućnost koju država daje cijepljenim osobama da se kreću gdje hoće i kako hoće iako prenose zarazu, a istovremeno necijepljene strogo drži pod kontrolom stalnim testiranjima i drugim mjerama, jasan je znak da je cijepljenje najveći izvor širenja bolesti i smrti, što znači da se u praksi čin cijepljenja ipak nikako ne može povezati s ljubavlju za drugoga, nego s njegovom negacijom.

Uz sve ovo valja navesti i kako država odbija, a to oni koji se drže mišljenja kakvo iznosi dr. Baloban prešutno odobravaju, odmah liječiti one koji se razbole od bolesti COVID-19, odnosno ono uglavnom počinje tek nakon ozbiljnijeg vremenskog odmaka od prvih simptoma, tj. nakon pristizanja rezultata relevantnog testa, što znači da je bolest tada već mogla uznapredovati i ući u ozbiljnu fazu, pa zaključujemo da se namjerno provociraju teška klinička stanja, a koja zasigurno nemaju ništa zajedničko s ljubavlju prema bližnjemu. K tomu, ne bismo voljeli insinuirati, ali valja istaknuti i da je dr. Baloban član Etičkog povjerenstva Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, tj. klinike u kojoj je ravnateljica dr. Alemka Markotić, članica Nacionalnog stožera civilne zaštite, pa se iskreno nadamo da ovaj njegov javni istup ne spada u domenu sukoba interesa. 

Iako smo uvjereni, ponavljamo još jednom, da dr. Baloban u svojem shvaćanju odnosa prema cijepljenju i bolesti COVID-19 iskreno polazi od ljubavi prema bližnjemu, ipak je takav stav po svom istovremenom ignoriranju gore navedenih i sličnih pitanja, po nama, više usporediv sa zločinom protiv čovječnosti, nego s pravom kršćanskom ljubavlju. U tom svjetlu zaključujemo da bi moralni teolozi i profesori socijalnog nauka Crkve, jer se od njih očekuje da najbolje razumiju kompleksnost moralne i društvene problematike, trebali biti najhrabriji i najglasniji zagovaratelji istine i pravde, odnosno najsnažniji branitelji prigovora savjesti, ali proizlazi da su neki među njima najveći kočničari. Stoga možemo samo primijetiti da se unutar moralne teologije događa nešto čudno, neljudski i nekršćanski, jer uočavamo kako više moralnih teologa potpuno izokreće Božje zapovijedi, tvrdeći da je zlo dobro, a dobro zlo. S obzirom na štetne posljedice, slaba je utjeha što to čine iz dobre nakane.

No, Bogu hvala, valja istaknuti kako ima još i više onih moralnih teologa koji doista nastoje problematici pristupati cjelovito, držeći se Svetoga pisma i nauka Crkve, a u tom svjetlu i u ovim našim konkretnim životnim okolnostima javno pokazuju i dokazuju zašto je dobro dobro, a zlo zlo. S obzirom na problematiku oko cijepljenja i mjera protiv bolesti COVID-19 posebno se u Hrvatskoj ističe dr. Josip Mužić, svećenik s dva doktorata – moralne teologije i filozofije, a koji radi kao profesor filozofije i sociologije na KBF-u u Splitu i pročelnik je Katedre filozofije na tom fakultetu. Njegova je moralna prosudba cijepljenja protiv bolesti COVID-19 bitno drukčija od onoga što je iznio dr. Baloban, a koliko mu je stalo do istine potvrđuje i perom i glasom i životom: perom, tako što je objavio niz stručnih članaka, od kojih je više objavljenih na ovom portalu, a nedavno je izdao i knjigu pod nazivom Cjepivo: da ili ne?; glasom, tako što uređuje emisiju Sjaj Istine na Radio Mariji i u kojoj češće obrađuje moralnu problematiku cjepiva i cijepljenja; također i putem video priloga, od kojih se posebno ističe poruka pod nazivom Braća svećenici braći vjernicima, a koju je uputio s još nekim teolozima; i konačno životom, tako što je spreman poradi vjernosti savjesti prihvatiti gubitak posla i vršenja svećeničke službe.

S obzirom na navedeno, možemo reći da se, istina, s jedne strane unutar moralne teologije događa nešto čudno, neljudski i nekršćanski, ali se s druge strane, po sasvim drugim ljudima, događa i nešto čudesno, istinski ljudski i istinski kršćanski. Poslovično je da su Istina i Pravda spore, ali i da uvijek na koncu nađu svoj Put. A i Istina i Pravda su Božji instrumenti djelovanja, koji nalaze svoj Put onda kada to Gospodar svega želi, što znači da smo samo pozvani s punim pouzdanjem vjerovati Božjoj providnosti da je sve ovo što se zbiva njemu na slavu, a nama ljudima na korist i osnaženje u vjeri.