Uskrisenje Jairove kćeri
Bila sam voljeno dijete,
kap na dlanu, sunčev sjaj
u oku majke i oca moga.
U jutru života smrt mi došla u pohode,
dane odbrojila, zatamnila moja staze,
zaustavila korake, igre djetinje.
Postadoh uvenuli list na vjetru,
mrtva površina vode i
sunce na zalazu.
Ležala sam na postelji bijeloj,
svijeće su drhtale od suza majčinih.
Otac ga pozva, a on se odazva.
Reče:
“Smrt je samo san,
smrti zapravo i nema.”
Svi ostadoše u čudu. Od njegova dodira
zaiskri život u meni.
Svoje sam lice vidjela u njegovim
očima.