Uskrs


Dj 10,34a.37-43


Nakon što je Petar susreo Uskrslog Isusa i na dan Pedesetnice dobio Njegova Duha, za Gospodina je javno svjedočio u Jeruzalemu. Ipak, još uvijek je kao apostol i glava Crkve nepotpun. U devetom poglavlju Djela apostolskih Bog preko njegovih ruku daje ozdravljenje paralitičaru Eneji te uskrisuje Tabitu. Naredba ustani! kojom im se obraća izraz je sile Uskrsloga koji diže novi život i produbljuje njegovu kvalitetu. No, i sâm Petar treba doživjeti ustajanje na veliku novinu. U poglavlju iz kojega čitamo prvo čitanje postaje protagonist dugog izvještaja o obraćenju pogana Kornelija. Ovaj je događaj od presudne važnosti za razvoj rane Crkve. Petra, prethodno pripremljena poukom o dokidanju razlike čistih i nečistih životinja, Bog dovodi pred Kornelija kako bi svjedočio izlijevanju Duha na nj i njegov dom. Riječi koje čitamo u prvom čitanju Petrova su propovijed koju će prekinuti silazak Duha na neobrezanog Kornelija i njegove, baš kao na apostole na Pedesetnicu. Dobivši iskustvo obraćenja pogana i uviđajući da Bog želi ulazak pogana u Crkvu bez obrezanja i prihvaćanja Mojsijevog Zakona, Petar se eksponira unutar judeokršćanske zajednice te će kasnije na jeruzalemskom koncilu doprinijeti zauzimanju novog pravca u životu mlade Crkve. Iskustvom susreta s Uskrslim u njemu je započeo proces ustajanja na novo shvaćanje, na nova i do tada neslućena obzorja.


Kol 3,1-4


Po krštenju kršćanin je sjedinjen s Kristom, urastao u Njegovu smrt te postaje dionikom i Njegova uskrsnuća. Stoga je počeo pripadati nebu. Na zemlji treba provoditi život nebesnika. Zemljom pronositi nebo. Dvostruka pripadnost, i zemlji i nebu, izvorom je stalne napetosti u njegovu biću. Pavlove riječi koje čitamo u drugom čitanju poziv su i ohrabrenje Kološanima neka odvažno ulaze u nebeske predjele svoga identiteta, neka se ostvare u punini svojih mogućnosti koje im Bog otvara Kristovom mukom i uskrsnućem. Poput Petra koji je zoran primjer Isusovog učenika koji, slijedeći Duha, nadrasta naslijeđene zemaljske okvire i dosiže nebeske visine; usklađen je s Božjom voljom u toj mjeri da će mu se neki ozbiljno čuditi. Pavlove riječi potiču zajednicu u Kolosima neka bude svjesna skrovitosti svojeg odnosa s Bogom, neka je čuva i njeguje. Upravo je različitost njihova življenja od svjetskoga pokazatelj kome pripadaju. Može li biti kršćanina koji ne proživljava pitanja i tegobe ovog dvojnog pripadanja? Pavao želi da je Kološani ne proživljavaju pasivno – neka, svjesni tko su, aktivno promiču svoj identitet i tako dopuste da preko njih Gospodin pohađa i blagoslivlja zemlju.


Iv 20,1-9


Marija je pošla na grob u tami i tišini nedjeljnog jutra… Kad je ugledala da je prazan, brzo uzbunjuje učenike! Židovi su imali snažno razvijen smisao pijeteta prema pokojnima i njihovim počivalištima. Josip Arimatejac i Nikodem su se sa najvećim poštovanjem dali u trošak te pomazali i sahranili Isusovo tijelo. Učenici gledaju prazan grob, povoje gdje leže i ubrus koji je bio smotan i stavljen u stranu. Iako prazan grob može značiti mnogo toga, detalji ne govore u prilog krađi: da je netko krao Isusovo tijelo, žurio bi i ne bi imao vremena skidati povoje sa Isusovog tijela i uredno smotati ubrus (sv. Ivan Zlatousti).

Učenici gledaju i ne razumiju. Dane i događaje u njima promatraju iz svoje osobne perspektive. Ne slute da ovi dani nisu bili samo njihovi. Da je upravo tih dana svoju Pashu slavio i Gospodin. Nakon Velikog Petka ušao je u veliko-subotnji veliko-počinak od svoga djela. Ne slute da nakon Velike Subote Sin Božji ulazi u novi, Božji tjedan! Za razliku od svih drugih koji jednom položeni u grob tamo ostaju zauvijek, Gospodin nije više u grobu. Preklapanje Gospodinovog vremena, koje je započelo Njegovim Utjelovljenjem, sada se završava: Njegovo vrijeme se odvaja od našeg ljudskog! Ljudi se ni oko čega ne mogu složiti – ni oko toga kako se dolazi na svijet, niti oko toga kako treba živjeti – jedino je svima jasno da se mora umrijeti. To je, smatralo se oduvijek, jedina sigurnost! Međutim, sad ni ona više nije „sigurna“ – evo praznog groba! Evo svjedočanstva da postoji još jedna putanja, još jedno vrijeme u kojem se može postojati! Evo raskršća! Čovjek može nastaviti voziti kao i do sada, ići po dobro znanim tračnicama, slijediti uobičajeni tijek ljudskog usuda koji završava – normalno, u grobu. A može učiniti korak prema živom Bogu. Može Njegov korak učiniti svojim; Njegovo vrijeme učiniti svojim.

Prije nego li je Uskrsnuo, Isus je sašao nad pakao, u tamne dubine povijesti i materije da bi ih obdario svjetlom, da bi ih upravio prema ljubavi i slobodi. Gospodin je svojom smrću i uskrsnućem osvijetlio sve pore ovog svijeta. Evanđelje želi ohrabriti čitatelja neka Mu dopusti da to učini i u njegovom osobnom svijetu. Neka se dogodi ono što sv. Pavao naziva: ne živim više ja nego u meni živi Krist! Ubrzo će to najbolje osjetiti Isusovi zaplašeni i blokirani učenici. Duh Sveti, koji u njima čini prisutnim Uskrsloga, u slijedeća tri mjeseca promijenit će ih više nego li su to uspjele tri godine u kojima su samo izvanjski slušali Isusovu riječ i gledali nebrojena čudesa. Njihov se život iz korijena izmijenio. Ponijela ih je do tada neslućena snaga. Od tada su doista počeli trčati novom snagom kroz život. Evanđelje čitatelja stavlja pred ulazak u dar Isusovog i svojeg uskrsnuća. Stoga sretan Vam i blagoslovljen Uskrs – ulazak u Njegovo vrijeme, korak u Njegovu i Vašu slavu!