Usponom Benedikta XVI. u Nebo zemlja ostaje više u mraku

Usponom Benedikta XVI. u Nebo zemlja ostaje više u mraku

Stefano Fontana (Verona, 1952.), talijanski novinar i pisac, koji se bavi kršćanskim društvenim učenjem, političkom filozofijom i odnosom države i religije, ovako je reagirao na vijest o smrti Svetoga Otca Benedikta XVI.



Uzlazak Josepha Ratzingera / Benedikta XVI. u Nebo ostavlja zemlju tamnijom. Vjera je i svjetlo i znanje koje, u supružništvu s razumom, širi jasnoću, razgoni tamu, nadvladava mučne sumnje, daje radost umu, izbavlja nas od diktature trenutka i donosi slobodu ispunjenu istinom. Ivan Pavao II. rekao je kako je najviše volio evanđeoski izraz: „Istina će vas osloboditi“. Ne znam je li Benedikt XVI. ikada odgovorio na takvo pitanje, ali mislim da bi se složio. Istina, koja se njeguje zajedno s ljubavlju (Veritas in caritate[1] i Caritas in veritate[2]) može se promatrati kao središte njegova života, teološkoga istraživanja i vođenja sveopće Crkve najprije u Zboru za učenje vjere, a potom i u papinstvu. Kardinal Sodano s pravom je to nazvao „blistavim učiteljstvom“.

Svjetlost vjere, zaručene s razumom, blistala je i blista u njegovim teološkim spisima, u jasnoći njegovih učiteljskih istupa, u njegovim govorima, od kojih su neki sada ušli u povijest… ali i u smirenosti njegovih gesta, u obzirnom poštovanju osoba, u finoći stajališta, u njegovoj razboritoj i prisnoj sabranosti, tako umirujućoj u izražavanju čvrstoće i povjerenja u Krista. Nikakvo ozloglašavanje, nikakvo raspirivanje sumnje koja nagriza i obeshrabruje, nikakva dvosmislenost; način govora uvijek je savršeno primjeren stvari.

Približavajući mu se čovjek je bivao siguran: ne će biti zbunjen, nego utvrđen u istinama vjere i razuma. Uvijek mu se moglo pristupiti sa sinovskim povjerenjem, znajući da otac nikad ne bi dao zmiju za jelo. Benedikt je branio „zdravu nauku“ od uvijek novih vjetrova teoloških mišljenja. Čuvao je i ponovo predlagao potrebu za svetim čak i u sekulariziranom svijetu. Držao je da se prema „novomu“ ne treba pasivno „posadašnjiti“, nego, ako ništa drugo, suočiti se s proročkim poniranjem u tradiciju. Nije prezirao dijalog, čak ni s bezbožnicima, ali se nije odrekao zahtjeva vjere da i razum postaje nesputan u istini. On, koji se oblikovao na svetom Bonaventuri i Augustinu, kad je raspravljao s Habermasom ili Odifreddijem nije se služio samo razumom, nego „razumom u vjeri“, poput svetoga Tome.

Nije prestajao braniti ulogu metafizike u teologiji te je pomogao Ivanu Pavlu II. napisati Fides et ratio, čega Crkva kao da se sada više ne sjeća. Zastupao je shvaćanje kako „primanje prethodi djelovanju“ i da su prava i slobode bili ozakonjeni u svojoj istini nečim što im prethodi i što se naziva naravnim poretkom na razini razuma i objavljenim pologom na razini vjere. S umnom i teološkom istančanošću iznova je potvrđivao potrebu razumijevanja Boga kao konačnoga cilja i, stoga, nedostatnost svjetovnoga poretka s obzirom na vlastite ciljeve i njegovu potrebu za spasenjem koje se ne može izvesti iz svjetovne oholosti. U odnosu između Grada čovjekova i Grada Božjega nikada nije preokretao vrijednost i prioritet dviju stvarnosti. Nije činio ustupke naturalizmu.[3] Smatrao je kako objavljena vjera oslobađa naravni razum od gnoze.

U Benediktovu učiteljstvu sve su se istine slijevale i nalazile prikladno mjesto. Zabluda nije shvaćana kao dijalektički poticaj prema višoj sintezi. Ne samo intelektualac, nego i običan vjernik uživao je biti u svemiru dosljedno povezana značenja obdarena postojanošću, kojim se suočavao s proturječjima i nijekanjima postojanja, nastavljajući ih smatrati proturječjima i nijekanjima, a ne novim pravilima ili novim zakonima. S Benediktom se znalo da okolnosti nisu iznimke.

Za njega vrijeme nije bilo polazište tumačenja apostolske vjere. Dakako da u Isusovoj Palestini nisu postojali snimači, nego se prijenos apostolske vjere odvijao u apsolutnoj sigurnosti zajamčenoj Duhom. Povijesno-kritička metoda nije odbačena, ali vjera Predaje prevladava nad njom. Teologija oslobođenja u krivu je misleći da se Evanđelje čita polazeći od situacije, jer je situacija ta koja se čita u svjetlu apostolske vjere. Suvremene teologije naznačile su „teološko mjesto“ u mnogim egzistencijalnim i povijesnim situacijama, ali za Benedikta jedino teološko mjesto bila je apostolska vjera. S njim se svaki katolički vjernik osjećao sigurnim da ga Crkva vodi da prianja uz iste istine vjere samih apostola.

Benedikt je pojasnio Crkvi gdje je istina izvorno nijekana u radikalnom obliku modernosti. To se dogodilo na Zapadu jezivim odricanjem od vjere i ateizmom koji je izabran kao nova religija. Stoga je smatrao da na Zapadu i nigdje drugdje treba doći do otpora i oporavka. Tu, gdje je plamičak riskirao da se utrne zbog nedostatka sirovine, moralo je doći do ponovna iznošenja cijele istine. Tu, gdje su nove ideologije ništavila sada prožele svaku ustanovu, bilo političku ili odgojno-obrazovnu, i gdje se razum povukao u sebe, poništavajući sam sebe i potičući „konsenzualne“, ali ništa manje destruktivne totalitarizme od onih već doživljenih, Crkva se nije trebala „prilagođavati“, nego biti svoja do srži.

Benedikt XVI. ne predstavlja prošlost nego budućnost.


Talijanski izvornik

Engleski prijevod

Kastilski prijevod


S talijanskoga preveo Petar Marija Radelj


[1] Prevoditeljska napomena: usp. Efežanima 4, 15: „Veritatem autem facientes in caritate, crescamus in illo per omnia, qui est caput Christus“ (Vulgata);
„A istinu čineći u ljubavi, rastemo u njemu po svih, koji jest glava Isukarst“ (Bartol Kašić);
„Istinu pak čineći u ljubavi u njemu po svima, koji je glava, Krst“ (Petar Katančić);
„Nego istinu slijedeći u ljubavi, da rastemo u njemu po svieh, koji je glava Isukrst“ (dubrovački evanđelistar 1841.)
„Da li da dilujemo istinito u ljubavi, i da napridujemo u svakoj stvari po onom, koj je glava, to jest po Krstu: Istinito, da mi to jest virujemo što nas uči, i da dilujemo što nam zapovida zakon, ne pustivši se zaniti ni od lažnih krivih učiteljah, ni od nenavidnosti, ni od oholosti, i tako buduć sveđer sdruženi s glavom Krstom, koji je i ista istina, i ista ljubav, da napridujemo u svakom dobrom dilu“ (Ivan Matij Skarić);
„Nego vladajući se po istini u ljubavi da u svemu uzrastemo u onome koji je glava, Krst“ (Milan Rešetar);
„Nego vladajući se po istini u ljubavi, da u svemu izrastemo u onome čiji je glavar Krist“ (Lujo Bakotić);
„Nego držeći se istine, da u svakom pogledu uzrastemo u ljubavi u jedinstvu s njime, koji je glava: Kristu“ (Franjo Zagoda);
„Nego držeći se istine u ljubavi da u svemu uzrastemo u onome, koji je glava, Krist“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„Štoviše, vođeni ljubavlju držimo se istine i u svakom pogledu uzrastimo, dok Ga ne dosegnemo. On, Krist, jest Glava“ (Ljudevit Rupčić);
„Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist“ (Bonaventura Duda i Jerko Fućak);
„Naprotiv, držimo se istine i u svakom pogledu uzrastimo u ljubavi prema Onome koji je glava, prema Kristu“ (Gracijan Raspudić).

[2] Prevoditeljska napomena: naslov okružnice Benedikta XVI. od 29. lipnja 2009.; usp. Druga Solunjanima 2, 10: „pereunt: eo quod caritatem veritatis non receperunt ut salvi fierent“ (Vulgata);
“ginu: erbo niesu ljubavi istine primili da bi se učinili spaseni” (Bartol Kašić);
„ginu zato što ljubav istine primili nisu da bi spaseni postali“ (Petar Katančić);
„gredu izgubjeni zato jer ne primiše ljubav istine za spasiti se“ (Ivan Matij Skarić);
„ginu: jer ljubavi istine ne primiše, da bi se spasli.“ (Milan Rešetar)
„propadaju, jer ljubavi istine ne primiše da bi se spasli“ (Lujo Bakotić);
„propadaju jer nisu primili ljubavi za istinu, da bi se spasili“ (Franjo Zagoda);
„propadaju, jer ljubavi istine ne primiše, da bi se spasili“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili“ (Bonaventura Duda i Jerko Fućak);
„propadaju, budući da nisu prihvatili ljubav istine, koja bi ih spasila“ (Gracijan Raspudić).

[3] Prevoditeljska napomena: u filozofiji: poimanje prema kojem je priroda osnova i bit svega, jedina prava zbilja i ništa izvan nje ne postoji; u teologiji: skupni naziv za stajališta i tumačenja života koja se poklapaju s neposrednim svakodnevnim iskustvom, odnosno „naravnošću“; „gdje je iz građanskoga društva uklonjena religija i odbačena nauka i autoritet božanske objave, tamo se dopušta da se zamrači i sam ispravan pojam pravednosti i ljudskoga prava, a umjesto istinite pravednosti i zakonitoga prava dolazi sila materijalnoga prava“ (bl. Pio IX., Quanta cura, 1864.).