Petak, 27 studenoga

Ususret drugome


U životu svakog čovjeka važno je da ostvari dobre i zdrave životne odnose. Vjernik je pozvan najprije razvijati intimni odnos s Bogom, a jednako tako pronalaziti Božje lice u svakom čovjeku. Na to nas potiču Isusove Dvije zapovijedi ljubavi:

A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci« (Mt 22,34-40).

U ostvarenju ljudskih odnosa posebno mjesto zauzimaju prijateljstvo i ljubav. I jedno i drugo poznaju različite razine, od površnih do vrlo dubokih. Pravo i duboko prijateljstvo nije lako ostvariti. Češće ono prolazi kroz niže stupnjeve, a u svojoj izgradnji zahtijeva strpljivost i požrtvovnost. Iako je prijateljstvo načelno stvar osobnoga izbora i ne može biti nametnuto, ipak vrlo često na izbor prijatelja utječu i neke izvanjske okolnosti, kao što su npr. sredina u kojoj živimo i djelujemo, životne okolnosti, životni stavovi, utjecaj roditelja i drugih ljudi, (ne)religioznost itd.

Mnogostruke su vrijednosti i mnogostruki su plodovi pravog prijateljstva: sigurnost, postojanost, povjerenje, prihvaćanje, duhovnost, želja za stvaranjem, istinoljubivost, solidarnost, razumijevanje itd. O tome posebno možemo pronaći svjedočanstvo u Knjizi Sirahovoj.

LocalImage.png

Ljubav je još snažnije iskustvo blizine s Bogom i s drugim ljudima od prijateljstva. Duhovna ljubav i snažna zahvalnost Bogu na daru otkupljenja potiče nas da drugoga ljubimo kao sebe. Sama ljubav može biti različita: ovisno na kojoj je razini i prema kome je usmjerena.

LocalImage.png

Kada se govori o ljubavi, obično se najviše misli na ljubav između muške i ženske osobe, a u to se smislu razlikuju tri vrste ljubavi: tjelesna, osjećajna i duhovna. One su sve važne i imaju svoju nadopunu jedna u drugoj.

Tako je tjelesna ljubav važna za stvaranje potomstva, a jednako tako i za izgradnju blizine i nježnosti među supružnicima. Međutim, ona se može i zloupotrebljavati ukoliko ostane samo na razini požude i isključi svaki vid osjećajne i duhovne ljubavi.

Osjećajna ljubav je vrijedna, ali ona je na razini sviđanja i zato još nema čvrstoću i trajnost. Kao takva, ona je put za izgradnju duhovne ljubavi, a ako se ne razvije, nestat će.

Duhovna je pak ljubav trajna, obostrana, puna razumijevanja i poštovanja, a svoju dubinu posebno dobiva preko sakramenta ženidbe. Po toj se ljubavi čovjek prepoznaje kao slika Božja, jer je Bog u sebi čista Ljubav, zajedništvo triju božanskih Osoba. Poput Boga, i supružnici se međusobno jedno drugom predaju.

Dubina ljubavi vidljiva je i u tome što se ona ne iscrpljuje u bračnom zajedništvu, nego je višestruka. Tako se istovremeno mogu voljeti Bog, Crkva, supružnik, djeca, roditelji, braća i sestre, rodbina, domovina, umjetnost, kultura, priroda, životinje itd. Pri tome su svi vidovi skladno povezani i ne umanjuju jedni druge.

Posebno nam je svjedočanstvo o važnosti ljubavi vidljivo u Svetom pismu, u Hvalospjevu ljubavi (1 Kor 13,1-13):

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.

Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki, a tada – licem u lice!

Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.


Uz temu “Ususret drugome”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 2. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga: