Uvod u Misli Petra Lombarda

Iluminacija Petra Lombarda uz početak njegovih Míslī: Cupientes aliquid de penuria ac tenuitate nostra cum paupercula in gazophylacium Domini mittere = Želeći nešto od svoga uboštva i malenkosti sa sirotom ubaciti u Gospodinovu riznicu

U članku se donosi prijevod Proslova u četiri knjige Míslī, objašnjava njegov kontekst, prikazuje njegov pisac, zatim skolastička teološka metoda, njezina važnost i usustavljivanje teološkoga znanja.

Teolog i biskup

Petar Lombard (Petrus Lombardus) ili Petar Longobard (Petrus Longobardus), kako se sam potpisivao, rođen je između 1095. i 1100. u siromašnoj obitelji u Lumellogni, jugozapadno od Novare, danas u pokrajini Pijemont, a tada u Lombardiji, na području koje je neko vrijeme pripadalo Longobardima; od tuda ktetik Lombardski i etnici Lombard i Longobard (izvorno je to značilo Dugobradi). Školovao se u katedralnim školama u Reimsu i Parizu, gdje je postao klerik, prebendar, podđakon, đakon, prezbiter i arhiđakon; bio je dugogodišnji magistar (profesor teologije) na Katedralnoj školi u Parizu, a godinu prije smrti i pariški biskup. Umro je sredinom 1160. Grobnica mu je bila u zbornoj crkvi sv. Marcela u Parizu; uništena je u francuskom veleprevratu 1793., a i ta je crkva srušena 1806.

Nakon svetoga Tome Akvinskoga, Petar Lombard zasigurno je najpoznatiji i najveći teolog srednjega vijeka. On je bio utemeljitelj skolastičke teologije i nitko nije imao tako znatan utjecaj na škole u usponu. Tragovi koje je ostavio bili su duboki i trajni. Proučavanju svete nauke utisnuo je izvanredan pokret koji se nastavio dugo nakon njega. Može ga se ubrojiti u vrlo mali broj onih bez kojih, da se nisu pojavili na svijetu, povijest teologije ne bi bila ista. No, već dulje vremena on je više spominjan nego čitan, i više slavan nego poznat.

O njemu je Benedikt XVI. rekao:

„Kao i svi učitelji bogoslovlja svoga vremena, i Petar je pisao govore i tumačenja o Svetom Pismu. Njegovo remek-djelo, ipak, čine četiri knjige Míslī (Sententiarum libri quatuor). Riječ je o tekstu nastalom i usmjerenom na poučavanje. Sukladno teološkoj metodi kojom su se služili u ona vremena, trebalo je prije svega upoznati, proučiti i tumačiti misao crkvenih Otaca i drugih pisaca koji su smatrani mjerodavnima. Petar je stoga prikupio vrlo opširnu dokumentaciju, koja se poglavito sastoji od učenja velikih latinskih Otaca, prije svega svetoga Augustina, i otvorena je za prinos teologā, njegovih suvremenika. Između ostaloga poslužio se i enciklopedijskim djelom grčke teologije, tek odnedavno poznatim na Zapadu: Točno razlaganje pravovjerne vjere, koje je sastavio sv. Ivan Damaščanin. Velika je zasluga Petra Lombarda što je sve gradivo, koje je pomno prikupio i izdvojio, posložio u sustavan i skladan okvir. Zapravo, jedno od obilježja teologije jest podijeliti blago vjere jedinstveno i sređeno. Stoga je mȋsli („sentencije“), to jest otačke izvore o raznim temama, razdijelio u četiri knjige. U prvoj knjizi govori se o Bogu i trojstvenom otajstvu; u drugoj o djelu stvaranja, grijehu i milosti; u trećoj o otajstvu utjelovljenja i djelu otkupljenja s opsežnim razlaganjem o krjepostima. Četvrta knjiga posvećena je sakramentima i posljednjim zbiljnostima, onima vječnoga života ili posljednjim stvarima (de novissimis). Cjelovit pregled koji je iz toga proistekao obuhvaća gotovo sve istine katoličke vjere. Taj sveobuhvatan pogled i jasno, sređeno, sustavno i uvijek dosljedno izlaganje objašnjavaju izvanredan uspjeh Míslī Petra Lombarda. Studentima su one omogućavale pouzdano učenje i nudile su dosta prostora za produbljivanje magistrima, nastavnicima koji su se njima služili. Franjevački teolog Aleksandar Haleški, koji je živio u naraštaju nakon Petra, uveo je podpodjelu u Mȋsli, što je olakšalo upućivanje i proučavanje. I najveći teolozi trinaestoga stoljeća: Albert Veliki, Bonaventura iz Bagnoregia i Toma Akvinski počeli su akademsko djelovanje komentiranjem četiriju knjiga Míslī Petra Lombarda, obogativši ih svojim promišljanjima. Lombardov tekst bio je udžbenik u uporabi u svim teološkim školama do XVI. stoljeća“.[1]

Pluća teologije

Pluća su glavni organ dišnoga sustava ljudi, ostalih sisavaca, većine kralježnjaka i drugih životinja. Kroz njih struji zrak u dva smjera: udisaj i izdisaj. Lombardove su Mȋsli poput pluća srednjega vijeka. Naime, to je djelo nekoliko stoljeća bilo teološki priručnik koji su svi budući teolozi morali komentirati kako bi stekli stupanj magistra na srednjovjekovnim sveučilištima. Zahvaljujući tomu, teologija je bila sposobna udisati zrak crkvenih Otaca da bi izdisala zrak svojih magistara (nastavnika) i naučitelja (izvor).

Mȋsli Petra Lombarda napisane su sredinom XII. stoljeća, oko 1146., a prema preporuci Četvrtoga lateranskoga (XII. sveopćega) sabora godine 1215. postale su temeljni udžbenik teologije europskih sveučilišta. To su bile od XIII. do XVI. stoljeća, a u Španjolskoj sve do XVII. stoljeća, kad su zamijenjene Sumom teologije sv. Tome Akvinskoga. Najbriljantniji umovi toga razdoblja proučavali su taj tekst i komentirali ga dvije akademske godine kako bi stekli naslov magistra, tj. zavrijedili katedru teologije.

Djelo je strukturirano u četiri knjige, podijeljeno na 182 distinkcije, a svaka od njih na poglavlja kojih ima ukupno 933. Proslov ima pet članaka. Prva knjiga sadržava 48 distinkcija, od kojih svaka ima između 1 i 12 poglavlja, ukupno 210 poglavlja. Druga knjiga sadržava 44 distinkcije, od kojih svaka ima između 1 i 15 poglavlja, ukupno 269 poglavlja. Treća knjiga sadržava 40 distinkcija, od kojih svaka ima između 1 i 12 poglavlja, ukupno 164 poglavlja. Četvrta knjiga sadržava 50 distinkcija, od kojih svaka ima između 1 i 19 poglavlja, ukupno 290 poglavlja. U svakom poglavlju ima više članaka.

Prva knjiga prikazuje nauku o Božjem jedinstvu i trojstvu (božanska narav, osobe, sveznanje, providnost, svemoć).
Druga knjiga govori o stvaranju, milosti i grijehu.
Treća knjiga opisuje kristologiju i kršćanski život (krjeposti, zapovijedi i darove).
Četvrta knjiga razlaže teologiju sakramenata i posljednje stvari (uskrsnuće, buduće blaženstvo).

Po tom je djelu Petar nazvan učiteljem míslī (Magister Sententiarum). Učitelj míslī nije bio uključen u političke događaje svoga stoljeća, nije sudjelovao u pohodima kršćanstva na Bliski istok, ni u sporovima između biskupa i kraljeva, te između vrhovnih svećenika i careva. Njegov život bio je isključivo studijski, a njegova djelatnost posve usredotočena na teologiju.

Petrovo djelo intelektualno je vrlo pošteno. On sustavno prenosi mahom druge i uredno navodi izvore. Čitave distinkcije detaljno su složene od tuđih izvora, tako da je samo po desetak redaka izvorno Petrovo. On to ne skriva; njegov je plan bio sastaviti cjelovitu zbirku (corpus) koji bi uštedio muke traženja mnogo različitih svezaka. No, ako su citati kompilacija, samo djelo nije. Stoga količina tuđih misli ne može zaslijepiti pred zaslugama njegova rada; suprotstavio se ispadima raspravljača i pronašao srednji put da smiri strahove onih koji su zagovarali potpuno odvajanje razuma od dogme. Posložio je tradicionalna učenja i teorije u sustav i sažeo prijepore vremena i mišljenja o različitim pitanjima. Osim toga, njegovi pokušaji rješavanja brojnih pitanja pobudili su znatiželju studenata i naveli profesore da ga komentiraju. U cjelini i usprkos njegovoj povezanosti s Abelardom, on je pravovjeran. Lombardovo se učenje temelji na augustinovskoj teologiji oko koje su okupljeni Otci (sv. Ambrozije, sv. Jeronim, sv. Hilarije iz Poitiersa i drugi) i učitelji (Hugo od Svetoga Viktora, Petar Abelard, Gilbert de la Porrée i drugi); istočna teologija u bitnom je predstavljena po sv. Ivanu Damaščaninu. Najnavođeniji je izvor, dakako, Sveto Pismo. Petar je obuhvatio više od 50 autora i više od 200 različitih djela. To pokazuje širinu teološke i patrističke kulture toga djela. Osim toga, ono je svojstveno za povijest misli jer su njegov način propitivanja, pisanje i sadržaj zapravo velikim dijelom, i to tijekom tri stoljeća osigurali osnove i metode intelektualne rasprave u Europi.

Popisano je više od 1400 komentara Lombardovih Míslī. Među njima se ističu oni koje su napisali sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura, bl. Ivan Duns Škot, Martin Zadranin,[2] Klement Ranjina[3] i mnogi drugi. S pisanjem tumačenja, nakon Petra Lombarda, a osobito zahvaljujući prijevodima grčkih, židovskih i arapskih filozofa, primjerice s teološkom uporabom Aristotelove filozofije koju je proveo sv. Toma Akvinski, vraćamo se unatrag, sve do IV. stoljeća prije Krista. Time se opet znatno proširuje važnost ove zbirke za povijest misli, ne samo teologije nego i zapadne uljudbe.

Nijedan medievist nije mogao zaobići Mȋsli i njezina tumačenja. O kojem god teologu bila riječ i ako ima ikakvu važnost, morao je izlagati Mȋsli da bi dobio zvanje magistra. Svako će akademsko proučavanje stoga morati uzeti u obzir tumačenje toga djela, barem kao prvotan rad; morat će pokazati razvitak misli od toga prvoga djela, ili njihov otklon, bez obzira na djelo koje proučava. Stoga se poznavanje Lombarda odnosi na cjelokupno područje istraživanja srednjovjekovlja.

Uzmimo primjer meštra, graditelja katedrale. Kad se pogleda njegove planove, vidi se kako nema pogleda odozgor, kao što ga imaju današnji arhitekti. Meštar srednjovjekovne zgrade izrađuje svoje planove unutrašnjosti građevine te ih na isti način razvija. On se smješta kao i onaj koji će kasnije doći sudjelovati u bogoslužju koje se slavi u katedrali. Upravo iz toga središta treba „razumijevati“ katedralu. Isto tako, mjere kojima se služi povezane su s ljudskim tijelom: prst (digitus: 1,85 cm), palac (pollex: 2,47 cm), dlan (palmus, 7,41 cm), stopa (pes: 29,64 cm), lakat (cubitus: 44,46 cm), korak (gradus: 74 cm), dvokorak (passus: 148 cm). Stoga (buduća) katedrala mora biti izgrađena od ljudskoga tijela prisutna u njoj. Isto vrijedi i za Mȋsli i njihove komentare. Baš kao što onaj koji obavlja bogoslužje u katedrali preuzima mjesto meštra graditelja, čitatelj mora moći zauzeti mjesto pisca dok čita Mȋsli ili njegova tumačenja.

Posebnost je srednjovjekovnih teologa sažimanje istina vjere. Ljudi su uznastojali svoje spoznaje povezati u cjelinu i tako ih uzdići do stanja znanosti. Da bi se to učinilo, proučava se odnos između istina; to proučavanje čini da se otkrije povezanost i podređenost u cjelini; da se opazi kako su neke istine posljedica i objašnjenje drugih, zatim ih se slaže prema nekom razložnom planu i tako nastaje znanost. Taj rad na razumnim, ali i na objavljenim istinama obavili su teolozi srednjega vijeka. Oni su prvi skupili učenja vjere u logičan poredak. Neki su drevni bogoslovci pokušali sastaviti uređenu sintezu svih vjerskih istina, ali nisu uspjeli. Među ogledima te vrste ističu se Origenova Počela,[4] Laktancijeve Božanske ustanove[5] i Podrijetla riječi sv. Izidora Seviljskoga (560.–636.).[6] Zamisao o usustavljenju kršćanskih istina nalazi se u tih pisaca, no nitko od njih nije uspio podići cjelovito zdanje teologije. Ni stanje u kojem se proučavanje (Forschungsstand) nalazilo u njihovo vrijeme nije im dopuštalo dati razvoju te zamisli opseg i dubinu koju je ona uspjela imati u rukama teologa dvanaestoga i trinaestoga stoljeća. Svrstati sve podatke kršćanske vjere u znanstveni red bio je pothvat. Jedan od prvih koji se prihvatio te zadaće bio je Petar Lombard. Skupio je raspršene materijale teologije u jednu zbirku, napravivši remek-djelo od kompilacije o kojem su svi poslije njega govorili i koje je postalo udžbenik teologije.

Da bi se razumjelo tu vrstu djela općenito, a osobito Petra Lombarda, potrebno je razumjeti što je bila dijalektička metoda u dvanaestom stoljeću. Njegov postupak u trnovitim pitanjima sastojao se u iznošenju različitih mišljenja, koje je zatim podvrgao analitičkomu ispitivanju pod dvostrukim nadzorom rasuđivanja i autoriteta. Ta je metoda zahtijevala detaljno poznavanje navođenih autora i odlomaka njihovih spisa koji bi se mogli pozvati u prilog takva ili onakva rješenja. Ta rješenja potkrijepljena u tezama nazivaju se sententia: vodeća misao, osobno mišljenje ili sud uobličen u djelatnom odnosu, plod izravnoga znanja, iz prve ruke (grčki γνώμη, gnṓmē); mnijenje, tvrdnja, odluka, izrijek; čvrsta umovanjem usvojena načela; prijedlog, glas, presuda; smisao, značenje, sadržaj, misao, duh riječi; način razmišljanja, prosudba; pogled, sud; glavne mȋsli, izrjeka; rečenica, riječima izrečena misao; znamenita riječ, ono što se mȉslī ili zna. Umijeće je raspravljanja suprotstaviti autoritet autoritetu i omesti propoziciju nepredviđenom protutvrdnjom. Svaki duh koji je želio zasjati u toj vrsti mačevanja morao je prirediti potpuni arsenal tekstova iz Svetoga Pisma i Otaca. Zbirke navoda bile su stoga nužne teolozima i omogućile su im da svojim suprotstavljanjima, iznošenju razloga za i protiv neke dvojbe, daju isto toliko iznenadnosti koliko i važnosti svojim odgovorima.

Teološka metoda

U osvit europskih sveučilišta na bogoslovnim učilištima postojale su dvije metode. Prva, iz antike ili „monaška teologija“ sastojala se u objašnjavanju po redu doktrine sadržane u Svetom Pismu, prema samome Svetom Pismu i prema Predaji. Jednostavna, ali sigurna, miroljubiva, svijetla metoda, koja je u svojoj čistoći održavala poklad objave, poučavala i određivala ljudskomu duhu granicu gdje se mora zaustaviti u potrazi za spasenjem. Druga, koja je nastala u dvanaestom stoljeću, tretirala je vjerska pitanja kao filozofska, na način prepiranja i putem rasuđivanja. Nemirna, više da zadovolji znatiželju nego da gaji pobožnost, srušila je zaprjeku koja dijeli razum od vjere, otvorila vrata beskonačnim pitanjima i manje se bavila glavnim nego sporednim. Zasjenila je prvu metodu naporima koje su njezine pristaše činili da osvijetle drugu. Sve je bilo problem u toj novoj teologiji koja se od tada naziva skolastičkom, jer se o svemu raspravljalo proturječno, od postojanja Boga do najuzvišenijih otajstava. Petar je, uvidjevši nesretne posljedice koje bi mogle proisteći iz čudne nesuvislosti propitivanja baš svega i rasuđivanja o najneobjašnjivijim stvarima, predložio borbu protiv zastranjivanja i zloporaba, prihvaćajući metafiziku i dijalektiku. U njegovo je doba postalo nemoguće u teološkim se predavanjima ograničiti na jednostavno izlaganje Svetoga Pisma i na svjedočanstva Otaca. Sveto Pismo jasno uči o postojanju Boga, ali što je postojanje? Što je bitak? Što je život? Sveto Pismo o tome šuti. Bog postoji u tri osobe, ali što su osoba, narav, bȋt? Isus Krist jest istodobno Bog i čovjek, ali u čemu se sastoji ljudska narav, božanska osobnost? Kad se jednom nađe na tom putu, ljudski je um izložen tomu da se više ne zaustavlja ni pred jednom zaprjekom, svako rješenje postaje izvorom niza novih pitanja. Knjige Míslī sastavljene su da ublaže i zadrže u pravednim granicama znatiželju Petrovih suvremenika.[7] U tom su uspjele pa je konačan sud o skolastičkoj teologiji, kako ju je usmjerio Petar Lombard, iznimno pozitivan:

„Skolastička teologija težila je prikazati jedinstvo i sklad kršćanske objave metodom koja je nazvana ‘skolastičkom’, metodom škole koja vjeruje ljudskomu razumu: gramatika i filologija u službi su teološkoga znanja, ali to vrijedi još više za logiku, to jest disciplinu koja proučava ‘funkcioniranje’ ljudske mȋsli tako da istinitost tvrdnje postane očita, da izbije na vidjelo njezina točnost. Čitajući skolastičke sȕme i danas čovjek ostaje začuđen redom, jasnoćom, međusobnom logičkom povezanošću dokaza i dubinom nekih uvida. Tehničkim rječnikom rečeno, svakoj se riječi pripisuje točno određeno značenje, a između vjerovanja i razumijevanja uspostavlja se uzajamno kretanje razjašnjavanja“.[8]

Proslov novoj cjelini teologije

U Proslovu Lombard s divljenja vrijednom jednostavnošću proglašava predmet svoje knjige, njezin cilj i metodu: braniti katoličku vjeru od napada zabluda, pokazati istinu utemeljenu na nepokolebljivim temeljima, proniknuti, koliko je to moguće, u njezine skrivene dubine. Golema je to i mukotrpna zadaća koju preuzima, pritisnut nagovorima svojih mnogih slušatelja i željom da im pomogne u njihovu plemenitom učenju. Ljubav prema istini i odbojnost prema krivovjerničkome iskrivljavanju potiču učitelja da se prihvati toga posla. Postoje ljudi koji se trude uništiti vjerske istine Crkve, jer one proturječe oholosti njihovih umova i potiskuju strasti njihovih srdaca. Učitelj míslī predlaže preokrenuti njihova odurna učenja i podići uzvišenu zublju istine na neku vrstu svjetlila. Zato je u znoju lica svoga napisao to djelo koje skromno uspoređuje s obolom koji je uboga udovica položila u škrabicu hramske blagajne (Marko 12, 41–44; Luka 21, 1–4), a u kojem će se, u prilog njegovim dokazima, naći svjedočanstva Svetoga Pisma i nauka crkvenih Otaca.

Počinje Proslov[9] Petra Lombarda u četiri knjige Míslī

Želeći sa sirotom[10] nešto od svoga uboštva[11] i malenkosti ubaciti u Gospodinovu riznicu,[12] preuzeli smo penjati se po strminama, učiniti pothvat koji nadilazi naše snage, uzdajući se da će posao dovršiti i nagradu priskrbiti Samarijac[13] koji je, izvadivši dva denara za liječenje poluživoga[14] obećao isplatiti sve što ustreba više od toga.[15]

Raduje nas istina Onoga koji obećava, ali straši neizmjernost truda. Sokoli nas želja za napredovanjem, a obeshrabruje slabost iscrpljenosti, koju pobjeđuje revnost za dom Božji.[16]

Njome ražareni „protiv zabluda putenih[17] i samoživih[18] ljudi“[19] nastojali smo opremiti našu vjeru štitovima Davidove kule[20] ili, bolje rečeno, pokazati da je njima utvrđena; otvoriti skrovišta bogoslovnih istraživanja i prenijeti poznavanje crkvenih sakramenata prema našem neznatnom poimanju, „nemajući pravo oduprijeti se molbama braće željne učenja, koja nas u Kristu preklinju da se jezikom i pisaljkom stavimo u službu njihova hvalevrijedna znanstvena nastojanja. Taj dvopreg u nama vuče Kristova ljubav“.[21]

Premda ne dvojimo kako je „svaki govor ljudske rječitosti oduvijek bio podložan izvrtanju i proturječju suparnika, jer iz razilaženja vȏljā proistječe i neslaganje duhova tako da, iako je sve rečeno savršeno u skladu s istinom, kad se drugima nešto drugo čini ili sviđa, ipak se ili neshvaćenoj istini ili onomu koji napada odupire zabluda uvrjedljiva nedostatka poštovanja“,[22] i javlja se zavist volje.

Kako „bog ovoga svijeta“[23] „djeluje u onima neposlušnima“[24] koji ne podređuju volju razumu, niti se posvećuju proučavanju nauke nego se trude prilagoditi riječi mudrosti onomu što su sanjali, ne slijedeći razlog istinitosti nego ono što im se sviđa.

Opaka ih volja ne potiče shvatiti istinu, nego zastupati što im se prohtije. Ne čeznu da ih istina pouči nego „odvraćaju sluh od nje k izmišljotinama“.[25] Više ih zaokuplja tražiti ono što im se sviđa nego ono što bi trebalo poučavati. I ne žude za onim što bi trebalo poučavati, nego bi nauku prilagođavali onomu što žele (desideratis doctrinam coaptare).[26]

Imaju „prizvuk mudrosti u samouvjerenosti“[27] jer „otpad od vjere slijedi iz prijetvorne laži,[28] tako da je u riječima pobožnost koju je savjest izgubila. I tu hinjenu bogobojaznost pretvaraju u bezbožnost svakom lažnošću riječî. Ustanovama krive nauke nastoje razoriti svetost vjere. I pod novom dogmom svoje želje drugima izazivaju svrbež ušiju“.[29]

Oni koji se posvećuju prepiranju, protiv istine ratuju sami (bez saveznika). „Doista, između istinite tvrdnje i obrane mnijenja uporan je boj, i dok istina drži samu sebe i volja zablude štiti samu sebe“.[30]

Htijući, dakle, preobratiti njihovu crkvu, koja je i Bogu mrska,[31] i začepiti im usta,[32] kako drugima ne bi mogli izlijevati otrov opačine[33] te podići svjetiljku istine na svijećnjak,[34] s Božjom smo pomoću u veliku trudu i znoju od svjedočanstava istine sazdanih zasvagda[35] sastavili spis podijeljen u četiri knjige.

„U njem ćeš naći primjere i nauku prethodnika“.[36] U njem smo iskrenim ispovijedanjem Gospodinove vjere razotkrili prijevaru ljutičina učenja obuhvativši dolaženje do istine koju treba dokazati i ne uvukavši pogibao opaka ispovijedanja, služeći se umjerenim ravnanjem između jednoga i drugoga. Ako je gdje pak malo zazvučao naš glas, nije odstupio od otačkih međaša.[37]

„Ovaj se rad stoga ne smije učiniti suvišnim bilo kojemu lijenu ili vrlo učenu čovjeku, jer je nužan mnogim neumornima i mnogim neukima, među kojima i meni“.[38] U sažeti svezak skupljene su mísli Otaca i pristavljena njihova svjedočanstva pa onomu tko istražuje ne treba otvarati mnoštvo knjiga, jer mu ova združeno na kup bez napora nudi što traži.

U ovoj pak raspravi ne želim samo pobožna čitatelja, nego i slobodna ispravljača, najviše ondje gdje se obrađuje duboko pitanje istine. Kamo sreće da bude toliko pronalazitelja, koliko ima proturječitelja![39]

A da bi se na ono što se traži lakše namjerilo, naprijed smo stavili naslove po kojima se razlikuju poglavlja svake knjige.

Završava Proslov.

Zaključak

Petar Lombard utro je put znanstvenu bavljenju svetom naukom, tj. razumnu obrazlaganju otajstava kršćanske vjere i to tako da je prihvatio tadašnje znanstvene metode, osiguravši da nastavnici i studenti teologije uzimaju u obzir Sveto Pismo i Predaju. Tako se pobrinuo da razrađena teologija ne uklanja vjeru koju su predali apostoli i da razvija crkvenost (sensus Ecclesiae). Njegov je rad omogućio procvat teologije u XIII. stoljeću i usađivao svijest kako „ono što doista treba biti na srcu kad se javi teološki prijepor jest očuvati vjeru Crkve i učiniti da pobijedi istina u ljubavi“.[40] Zato u Božanstvenoj komediji Dante o njemu piše kao jednom od najblistavijih svjetala Raja: „Onaj što do njega resi zbor naš, bio je onaj Petar (Lombard, veliki teolog) koji sa siromašicom (evanđeoskom udovicom) prinese svetoj Crkvi svoje blago (knjige Míslī)“.[41]

Koga zanima više:

Portal magistersententiarum.com

Benedikt XVI., Teologia monastica e teologia scolastica, opća audijencija srijedom, 28. listopada 2009.

Benedikt XVI., Pietro Lombardo, opća audijencija srijedom, 30. prosinca 2009.

Francesco Siri, Pietro Lombardo, Dizionario Biografico degli Italiani, svezak 83 (2015.)

Magistri Petri Lombardi Parisiensis episcopi Sententiae in IV libris distinctae, editio tertia, I–II, Grottaferrata: Editiones Collegii S. Bonaventurae ad Claras Aquas, 1971.–1981.

Peter Lombard, The Sentences, na engleski preveo Gilano Silano, I–IV, Toronto, 2007., 2008., 2008. i 2010.

Pierre Lombard, Les quatre livres des Sentences, na francuski preveo Marc Ozilu, I–IV, Paris: Cerf, 2012., 2013., 2014. i 2015.

Petri Lombardi Novariensis cognomine Magistri Sententiarum, episcopi Parisiensis, Sententiarum libri quatuor, prir. Jacques Paul Migne, Patrologia latina, svezak 192, Lutetiae Parisiorum, 1855., stupci 519–962.

Velika povijest Crkve, ur. Hubert Jedin, svezak III/2, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993., str. 53–62 i 106–115.

Patrick Demouy, Katedrale, Zagreb: Jesenski i Turk, 2010.

[1] Benedikt XVI. (1927.–2022.), Petar Lombard, kateheza na općoj audijenciji u srijedu 30. prosinca 2009.: talijanski, njemački, hrvatski, engleski, francuski, kastilski, portugalski, poljski.

[2] Martin Zadranin, Abstractiones de libro sententiarum (13./14. st.), priredio Marijan Biškup, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2006.

[3] Klement Ranjina (1482.–1559.) svoj „scriptum super 4 libros Sententiarum“ dovršio je u Dubrovniku 31. siječnja 1549. (Stephanus Krasić, Congregatio Ragusina Ord. Praed. (1487-1550), Romae ad S. Sabinae 1972., str. 189). Rukopis obuhvaća 320 listova (Marijan Biškup, Klement Ranjina O. P. (1482-1559), Croatica christiana periodica, VI/1982., br. 9, str. 146). Djelo još uvijek nije tiskano.

[4] Objavljeno na hrvatskom: Origen, Počela, preveo Marijan Mandac, Split: Samostan sv. Klare, 1985. (Symposion, knjiga 28.).

[5] Odlomci iz Laktancijevih Božanskih ustanova dostupni na hrvatskom u: Koloman Rac i Franjo Lasman, Izbor iz stare književnosti kršćanske, U Zagrebu 1917., str. 109–115.

[6] Od njega je na hrvatskom dostupan odlomak u: Časoslov rimskog obreda, II, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1984., str. 1246–1247 (Služba čitanja 4. travnja).

[7] Félix Protois, Pierre Lombard évêque de Paris dit Le maître des sentences, Paris, 1880., str. 103–105.

[8] Benedikt XVI., Monaška i skolastička teologija, kateheza na općoj audijenciji u srijedu 28. listopada 2009.: talijanski, njemački, hrvatski, engleski, francuski, kastilski, portugalski, poljski.

[9] Latinski izvornik i francuski prijevod. Engleski prijevod.

[10] U izvorniku paupercula (siromašica, sirotica, sirotanka, sirota). Izraz je iz Luke 21, 2 za udovicu koju evanđelja u prijevodima na hrvatski još zovu: siromašica (Bartol Kašić i Josip Stadler) i siromaška (Petar Katančić) te joj pridijevaju da je žena: uboga (Bartol Kašić i Bonaventura Duda), sirota (Petar Katančić i Bonaventura Duda), siromašna (Petar Katančić, Ivan Matij Skarić, Bogoslav Šulek, Josip Stadler, Franjo Zagoda, Ivan Evanđelist Šarić, Ljudevit Rupčić, Silvije Grubišić), odnosno potribna (Ivan Matij Skarić).

[11] U izvorniku de penuria (od sirotinje, siromaštva, neimaštine, oskudice, uboštva). Izraz preuzet iz Marka 12, 44.

[12] U izvorniku gazophylacium (riznica, škrabica, škrinjica za priloge, hramska/žrtvena blagajna, blagajna za prinose, blagohranica). Izraz je iz Marka 12, 41.43 i Luke 21, 1. U podrubnoj bilješki Josip Stadler objašnjava: „Škrinjica za priloge stajala je u trijemu za žene (jeruzalemskoga Hrama). U tom je trijemu bilo trinaest škrinjica, u koje su se metali prilozi. Budući da im je otvor, kuda su se metali prilozi, bio kao trublja, to su se i same škrinjice nazivale trublje. Trijem za žene zvao se tako ne zato što bi bio mjesto samo za žene, nego zato što žene nisu smjele ići dalje prema svetinji nego do toga mjesta. Tako se i vanjski trijem zvao trijem za neznabošce, jer neznabošci nisu smjeli ići dalje.“ (Sveto Evangjelje G. N. Isusa-Krista i Djela Apostolska, Sarajevo, 1912., str. 202).

[13] Aluzija na milosrdnoga Samarijca iz Luke 10, 29–36. U prijevodima Sv. Pisma riječ dolazi u Luke 10, 33, a u lekcionarima u XII. nedjelju po Duhovima.

Stanovnik Samarije latinski je Samaritanus, otuda:

Samaritanin (Bernardin Splićanin 1495., Ivan Drkoličić Ričić 1570., Pistule i evanyelya 1586., Bartol Kašić 1625., Vanghielia i pistule 1641., Vandjelja i kgnighe 1784., Emerik Pavić 1808., Pisctole i evangelja 1838., Evangeglja i kgnighe 1841.),
Samaritan (Petar Katančić 1831.),
Samaritanec (Čtejenja i evangeliumi 1851.),
Samaritanac (Poslanice ili epistole 1858., Petar Vlašić 1921., Nikola Žuvić 1940. i Gracijan Raspudić 1987.).

U hrvatskom je jeziku pravilo da se etnik tvori od toponima, dakle ovdje dometanjem na osnovu od Samarije, a ne prilagođavanjem tuđega pridjeva. Evo kako se to do sada činilo:

Samaranin (Hrvojev misal 1404., Naručnik plebanušev 1507., Misal hrvacki 1531. i Vajsov misal 1927.),
Šamarianin (Ivan Matij Skarić 1860.)
Samarjanin (Bogoslav Šulek 1877., Milan Rešetar 1895., Josip Stadler 1912., Lujo Bakotić 1933. i Franjo Zagoda 1938.),
Samarac (Vatroslav Rožić 1905.),
Samarijanin (Ivan Evanđelist Šarić 1942. i Ljudevit Rupčić 1967.),
Samarijanac (Ljudevit Rupčić 1961. i 2000., Biblija Stvarnosti 1968. i Bonaventura Duda 1983.).

Dometak -anac dolazi na osnove stranih toponima koje zbog glasovnih razloga ne skraćuju -ij-: Austrijanac, Čileanac, Perzijanac, Sicilijanac, Srbijanac i Venecijanac. Tako je tvoren i Samarijanac. No, preporuka za tvorbu etnika jest da se dometku -ac dâ prednost ispred –anac zbog učestalosti i jezičnoga sažimanja. Zato bi stanovnika Samarije trebalo zvati Samarijac. Naime, pravilo je hrvatskoga jezika: osnove s poluotvorenim završnim suglasnikom (završnim zvonačnikom, a to su: j, l, lj, m, n, nj, r i v) tvore etnik dometkom -ac. Tako od etnonima na -ija: Albanac, Armenac, Australac, Azijac, Baskijac, Belgijac, Bolivijac, Bretonac, Britanac, Dalmatinac, Estonac, Frigijac, Furlanac, Galicijac, Gruzijac, Indijac, Kalabrijac, Kalifornijac, Kampanjac, Katalonac, Kenijac, Kolumbijac, Libijac, Lidijac, Ligurac, Lombardijac, Makedonac, Malezijac, Malijac, Mezijac, Mongolac, Nigerijac, Pamfilijac, Pizidijac, Sardinac, Sirijac, Slavonac, Slovenac, Somalac i Umbrijac. Posvojni pridjev od muškoga etnika bio bi kao i od drugih zemalja na -ija: Austrijančev, Azijčev, Baskijčev, Belgijčev, Bolivijčev, Galicijčev, Gruzijčev, Indijčev, Kalifornijčev, Kenijčev, Kolumbijčev, Libijčev, Malezijčev, Malijčev, Nigerijčev, Samarijčev, Sirijčev, za razliku od pridjeva kod kojih je –ij- ispalo još pri tvorbi etnika, pa posvojni pridjev glasi: Albančev, Armenčev, Bretončev, Britančev, Dalmatinčev, Estončev, Galčev, Katalončev, Makedončev, Mongolčev, Slavončev, Slovenčev, Somalčev.

[14] U izvorniku semivivi (poluživ, napola živ, polumrtav). Izraz je iz Luke 10, 30.

[15] Preričaj Luke 10, 35: „Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao’.“

[16] U izvorniku zelus domus Dei. To je izričaj koji preriče zelus domus tuae (revnost za dom Tvoj) iz Psalma 69 (68), 10 i Ivana 2, 17.

[17] U izvorniku carnālis, što znači: puteni, mesni, tjelesni (za razliku od duhovnoga), fizički, koji uključuje spolni odnos, svjetovni, materijalni, krvni. Može se odnositi na osobu, zadovoljstvo, želju ili srodstvo.

[18] U izvorniku ănĭmālis, što znači: koji se sastoji od zraka, zračan, uzdušan; živ, oživljen, zadahnut; produševljen, prodahnut (u oprjeci prema neproduševljen, neživ); zemaljski (u oprjeci prema duhovan); osjetilan; životinjski, brutalan, bestijalan. U Prvoj Korinćanima 2, 14 sv. Pavao piše: ψυχικὸς δὲ ἄνθρωπος, psykhikòs dè ánthrōpos, animalis homo: „živinski človiek“ (Bartol Kašić), „živni čovik“ (Petar Katančić), „čovik u svojoj naravi“ (Ivan Matij Skarić), „tjelesni čovjek“ (Bogoslav Šulek, Milan Rešetar, Ivan Evanđelist Šarić i Gracijan Raspudić), „naravan čovjek“ (Franjo Zagoda i Jerko Fućak), „zemaljski čovjek“ (Ljudevit Rupčić). Tim izrazom Pavao označava čovjeka s dušom i tijelom koji nema Duha, koji je prepušten snagama svoje smrtne zemaljske naravi, ostavljen sam svojoj naravi, koji ima samo svjetlo razuma oslabljena grijehom, pa zato pripada zemaljskomu svijetu i kraljevstvu grijeha. Tko ima Duha pripada nadnaravi i zove se „duhovni“ (πνευματικός, pneumatikós, spiritualis – Prva Korinćanima 2, 13). Stoga tu duša nije u oprjeci s tijelom nego s Duhom Svetim, kao narav i nadnarav.

[19] Sv. Augustin (354.–430.), De Trinitate, knjiga III., Proemium, 1 (Patrologia latina, svezak 42, prir. Jacques Paul Migne, Lutetiae Parisiorum, 1863., stupac 868; Bibliothèque augustinienne, svezak 15, Turnhout: Brepols, 1997., str. 270; Corpus Christianorum Series Latina, svezak 50, Turnhout: Brepols, 2001., str. 127); Sveti Augustin, Trojstvo, preveo Marijan Mandac, Split: Služba Božja, 2009., str. 319: „Njima se nužno podvrgavam zbog osobnoga djelovanja u Kristovoj službi i zbog nastojanja kojim plamtim da obranim našu vjeru protiv zabluda putenih i živinskih ljudi. … Braći koja uporno traže, zbog prava kojim sam im postao sluga, ne mogu odbiti poslužiti svojim jezikom i pisaljkom – taj dvopreg u meni pokreće ljubav – u njihovim pohvalnim željama u Kristu. Priznajem da sam i ja sâm, pišući, naučio što nisam znao.“

[20] Izričaj nadahnut zaručnikovim divljenjem zaručnici: „Vrat ti je kao kula Davidova, za obranu sagrađena: tisuću štitova visi na njoj, sve oklopi junački.” (Pjesma nad pjesmama 4, 4).

[21] Usp. sv. Augustin, De Trinitate, knjiga III., Proemium, 1 (Patrologia latina, svezak 42, Lutetiae Parisiorum, 1863., stupac 868; Bibliothèque augustinienne, svezak 15, 1997., str. 270; Corpus Christianorum Series Latina, svezak 50, Turnhout: Brepols, 2001., str. 127); Sveti Augustin, Trojstvo, preveo Marijan Mandac, Split: Služba Božja, 2009., str. 319.

[22] Sv. Hilarije (310.–367.), De Trinitate, X., 1 (Patrologia latina, svezak 10, Parisiis, 1845., stupac 344 C; Sources Chrétiennes, svezak 462, Paris, 2001., str. 172).

[23] Deus huius saeculi u izvorniku. Izraz je iz poslanice sv. Pavla: „u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja“ (Druga Korinćanima 4, 4).

[24] U izvorniku operatur in illis diffidentiae. Izraz preriče Apostola narodâ: „kojima ste nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima [operatur in filios diffidentiae]“ (Efežanima 2, 2). Inačice hrvatskih prijevoda: „u sinove neuzdanja“ (Bartol Kašić), „na sinove nepouzdanja“ (Petar Katančić), „u sinovih nevirnosti“ (Ivan Matij Skarić), „u sinovih protivljenja“ (Bogoslav Šulek), „u sinovima protivljenja“ (Milan Rešetar), „u sinovima nepokornosti“ (Franjo Zagoda i Ivan Evanđelist Šarić), „među djecom neposluha“ (Gracijan Raspudić); „u neposlušnicima“ (Ljudevit Rupčić).

[25] Usp. sv. Pavla: „Jer doći će vrijeme kad ljudi ne će podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati“ (Druga Timoteju 4, 3–4). U pohrvaćivanju Svetoga Pisma μύθους, mýthūs / ad fabulas iz toga retka preveden je kao:

k basnem (Hrvojev misal 1404. i Vajsov misal 1927.) / k basnama (Misal hrvacki 1531.) / k baznam (Ivan Matij Skarić 1861.) / k basnama (Petar Vlašić, 1921.),
na tašćine (Bernardin Splićanin 1495. i Pistule i evanyelya 1586.),
na tlapljenja (Ivan Drkoličić 1570. i Bartol Kašić 1625.),
na pripoviesti (Vanghielia i pistule 1641.) / na pripovjesti (Vandjelja i kgnighe 1784.) / na pripovijestih (Emerik Pavić, 1808.) / na pripovisti (Petar Katančić 1831.) / na pripovesti (Čtejenja i evangeliumi 1851.),
na izmišljanja (Pisctole i evangelja 1838.),
na pričice (Evangeglja i kgnighe 1841.) / praznim pričama (Lujo Bakotić 1933.),
ka gatalicam (Bogoslav Šulek 1877.) / ka gatalicama (Milan Rešetar 1895.),
k bajkama (Franjo Zagoda 1938. i Nikola Žuvić 1940.) / bajkama (Ivan Evanđelist Šarić 1942., Ljudevit Rupčić 1961.–2000., Jerko Fućak 1983. i Gracijan Raspudić 1987.).

[26] Usp. sv. Hilarije, De Trinitate, X, 2 (Patrologia latina, svezak 10, Parisiis, 1845., stupac 345 C; Sources Chrétiennes, svezak 462, Paris, 2001., str. 176): „Želi li onaj koji se uputio u učenje više misliti na ono što mu je po volji ili što treba naučiti? Ili koje je nauke zdušnost: ne žudjeti ono što treba učiti, nego zgrtati nauku onima koji je željkuju (desideratis coacervare doctrinam)?“

[27] U izvorniku rationem sapientiae in superstitione, što je preuzeto iz Poslanice Kološanima 2, 23. U grčkom: λόγον σοφίας ἐν ἐθελοθρησκίᾳ, lógon sophías en ethelothrēskíaj. Hrvatski prijevodi:

razlog od mudrosti u vrhzališnosti (Bartol Kašić),
razlog mudrosti u krivoštovju (Petar Katančić),
zgled mudrosti po krivom štovju (Ivan Matij Skarić),
premudrost samovoljno izabrane službe (Bogoslav Šulek i Milan Rešetar),
prilika mudrosti po umišljenoj pobožnosti (Franjo Zagoda i Ivan Evanđelist Šarić),
izgled mudrosti svojevoljno izabrane čistoće (Lujo Bakotić),
prividnost mudrosti po samovoljnoj pobožnosti (Gracijan Raspudić 1961. i 1987.),
prividna mudrost u samovoljnom bogoštovlju (Ljudevit Rupčić 1968.),
mudrost po samozvanu bogoštovlju (Jerko Fućak 1983.) i
glas mudrosti u samoizabranu bogoštovlju (Ljudevit Rupčić 2000.).

Sv. Pavao se tako izrazio o pogrješno usmjerenoj revnosti i praksi isposnika. Ethelothrēskía znači: samovoljna religija, određena željama ljudske volje, oblik štovanja/obožavanja koji se ostvaruje vlastitim htijenjem, štovanje po volji koje uzdiže štovatelja na račun Boga; samovoljno, proizvoljno štovanje; bogoštovlje koje netko sam sebi smišlja i propisuje, protivno sadržaju i naravi vjere koja treba biti usmjerena Kristu.

Sv. Jeronim na latinski je to preveo riječju sŭperstĭtĭo što znači: stajanje nad čim nenadanim; ostajanje u čudu pred nadnaravnim; bojažljivost zbog krive, tobožnje vjere; praznovjerstvo, praznovjerica, praznovjerje, kriva vjera; vjerovanje ili štovanje koje proistječe iz neznanja, straha od nepoznata, povjerenja u čaranje, slučajnost ili pogrješna poimanja uzročnosti

[28] U izvorniku hypocrisis mendax (obmanjivo licemjerje, varavo hinjenje, izmišljena himba, lažljiva prijetvornost). Izraz podsjeća na in hypocrisi loquentium mendacium iz Prve Timoteju 4, 2: „Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima. A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti“ (Prva Timoteju 4, 1–2).

[29] Usp. sv. Hilarije, De Trinitate, X, 2 (Patrologia latina, svezak 10, Parisiis, 1845., stupac 345 C; Sources Chrétiennes, svezak 462, Paris, 2001., str. 176): „Sequitur enim fidei defectionem hypocrisis mendax, ut sit vel in verbis pietas, quam amiserit conscientia. Et ipsam quidem simulatam pietatem omni verborum mendacio impiam reddunt, falsae doctrinae institutis corrumpentes sanctitatem fidei… Auribus enim prurigine incitatis, dum per audiendi impatientem oblectationem sub novella desiderii sui praedicatione scalpuntur.“

[30] Usp. sv. Hilarije, De Trinitate, X, 1 (Patrologia latina, svezak 10, Parisiis, 1845., stupci 343 D i 344 A; Sources Chrétiennes, svezak 462, Paris, 2001., str. 174): „gdje volja nije podložna razumu, a proučavanje se nauke sprječava… i razum više ne će ostati za istinu nego za užitak… i između tvrdnje istine i obrane mnijenja postoji uporna borba: i dok istina drži samu sebe i volja štiti samu sebe.“

[31] U izvorniku: „Horum igitur et Deo odibilem ecclesiam evertere atque ora oppilare, ne virus nequitiae in alios effundere queant, et lucernam veritatis in candelabro exaltare volentes…“ Izričaj Deo odibilem ecclesiam nadahnut je prvim retkom Psalma 26, 5. Stariji hrvatski prijevodi imaju „crkva“ prema Septuaginti (ἐμίσησα ἐκκλησίαν πονηρευομένων, emísēsa ekklēsían ponēreuoménōn) i Vulgati (Odivi ecclesiam malignantium – Zamrzio sam crkvu zloćudnika):

Nenavidieh carkvu podhibnieh (Dubrovački psaltir iz XV. stoljeća),
Nenavidil sam crikvu od zlobljivih (Luka Polovinić 1598.),
Crikvu al skup kada vidih / onih na zlo ki nastoje / od srca ih nenavidih / da ne padnem u zlo koje (Andrija Vitaljić 1703.).

Kasniji prijevodi imaju skup, skupština, zbor, društvo ili zborovanje prema hebrejskom kahal:

Nenavidieh skup od zlobnijeh (Dubrovački psaltir, alternativni rukopis),
Nenavidio sam skupštinu od zlobećih (Bartol Kašić 1625.),
Ja opake mrzim zbore i zloćudne razgovore (Ignacije Đurđević 1729.),
Mrzih na skupštinu zloćudnih (Petar Katančić 1831.),
Ja sam mrzio na skupštinu zlotvorac (Ivan Matij Skarić 1859.),
Va vjek mrzim družbu zlikovaca (Ognjeslav Utješinović Ostrožinski 1868.),
Nenavidim družtvo bezakoničko (Bogoslav Šulek 1877.),
Nenavidim društvo bezakoničko (Milan Rešetar 1895.),
Skupština opakih mrska mi je (Ivan Evanđelist Šarić 1942.),
Mrsko mi je društvo zlotvorâ (Filibert Gass 1968.),
Mrsko mi je bilo zborovanje zlotvorâ (Silvije Grubišić 1975.),
Mrsko mi je društvo zlotvorâ (Ljudevit Rupčić, 2000.),
Mrzio sam zbor zločinaca (Biblija kralja Jakova, 2011.).

Ostali mogući prijevodi su: Zgadila mi se zajednica (rulja / gomila / skupina / okupljanje) onih koji čine zlo (zlih).

[32] Misli se „oduzeti argumente“, „dokazima navesti da prestanu govoriti“. Usp. Poslanicu Titu 1, 10 – 11: „Jer mnogi su nepokorni, praznorječni i zavodnici, ponajpače oni iz obrezanja. Njima treba začepiti usta jer cijele domove prevraćaju naučavajući što ne bi smjeli, i to poradi prljava dobitka.“

[33] U izvorniku: virus (otrovnu sluz, otrovnu tekućinu, smrad, otriv) nequitiae (zloga svojstva, nevaljalstva, raspuštenosti, zloće, bezvrijednosti, podlosti, lakoumnosti, bezobzirnosti, razuzdanosti, opačine) queant effundere (mogli izasipati, prosipati, puštati, širiti, proširivati, štrcati, podavati, izlijevati).

[34] Nadahnuto Isusovom: „Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući“ (Matej 5, 15).

[35] Riječi nadahnute Psalmom 119, 152: „Initio cognovi de testimoniis tuis, quia in aeternum fundasti ea“ = „Odavno znam za tvoja svjedočanstva, da si ih sazdao zasvagda.“

[36] Sv. Julijan Toledski (642.–690.), Prognosticon futuri saeculi, Praefatio: „U njem ćeš pak naći ne moje nego primjere i nauku starih; a ako je gdje ipak moj glas nešto malo zazvučao, to nije ništa drugo nego ono čega sam se sjetio da sam pročitao u njihovim knjigama pa sam zapisao vlastitom pisaljkom“ (Patrologia latina, svezak 96, Lutetiae Parisiorum, 1862., stupac 456 C: „In quo tamen non mea, sed maiorum exempla et doctrinamque reperies; et tamen sicubi parum aliquid vox mea insonuit, non aliud quam quod in eorum libris legisse me memini, proprio stylo conscripsi“).

[37] Usp. Mudre izrjeke 22, 28: „Ne transgrediaris terminos antiquos quos posuerunt patres tui.“ – „Ne prođi priko međa starieh koje su postavili otci tvoji“ (Bartol Kašić); „Ne prikorači međe stare, koje staviše otci tvoi“ (Petar Katančić); „Nemoj pomicati stare međaše, koje su tvoji stariji postavili“ (Ivan Matij Skarić); „Ne pomiči stare međaše, koje su postavili djedovi tvoji“ (Silvije Grubišić); „Ne pomiči prastare međe koju su postavili otci tvoji“ (Tomislav Ladan).

[38] Usp. sv. Augustin, De Trinitate, knjiga III., Proemium, 1 (Patrologia latina, svezak 42, Lutetiae Parisiorum, 1863., stupac 868; Bibliothèque augustinienne, svezak 15, 1997., str. 270; Corpus Christianorum Series Latina, svezak 50, Turnhout: Brepols, 2001., str. 127); Sveti Augustin, Trojstvo, preveo Marijan Mandac, Split: Služba Božja, 2009., str. 319.

[39] Usp. sv. Augustin, De Trinitate, knjiga III., Proemium, 2 (Patrologia latina, svezak 42, Lutetiae Parisiorum, 1863., stupac 869; Bibliothèque augustinienne, svezak 15, 1997., str. 272; Corpus Christianorum Series Latina, svezak 50, Turnhout: Brepols, 2001., str. 128); Sveti Augustin, Trojstvo, preveo Marijan Mandac, Split: Služba Božja, 2009., str. 320: „Mada sam, dakako, kod svih svojih spisa želio ne samo pobožna čitatelja nego i slobodna ispravljača, to kudikamo najviše želim kod ovoga. Kamo sreće da sama veličina pitanja ovdje uzmogne imati tako mnogo iznalazitelja, koliko mnogo osporavatelja. Kao što, uistinu, ne želim da mi je moj čitatelj naklon, tako ne želim da je popravljač po sebi. Neka me onaj ne voli više nego katoličku vjeru, a ovaj neka ne voli sebe više od katoličke istine. Onomu velim: ne podlaži se mojim spisima kao kanonskim spisima. U njima i ono što nisi vjerovao, kada pronađeš, vjeruj bez oklijevanja. U ovima pak što ne držiš izvjesnim, ne drži čvrsto ako nisi zasigurno razumio. Kako onome, tako ovomu kažem: nemoj moja djela popravljati po svome mišljenju ili osporavanju, nego po božanskome tekstu ili čvrstome razumu. Ako u njima nađeš nazočno istinito, ono nije moje. Ako li pak dokažeš da je nešto krivo, bilo je iz moje pogrješke, ali po pažnji neka više ne bude ni tvoje ni moje.“

[40] Benedikt XVI., Dva teološka modela u usporedbi, kateheza na općoj audijenciji u srijedu 4. studenoga 2009.: talijanski, njemački, hrvatski, engleski, francuski, kastilski, portugalski, poljski.

[41] Dante Alighieri (1265.–1321.), Raj, X. pjevanje, stihovi 106–108: „L’altro ch’appresso addorna il nostro coro, / quel Pietro fu che con la poverella / offerse a Santa Chiesa suo tesoro.“