18. nedjelja kroz godinu (C)
Lk 12, 13-21
Isusa su upitali: Učitelju reci mom bratu da podijeli sa mnom baštinu! Umjesto da kaže na koji način bi braća trebala dijeliti baštinu, Isus izgovara ovu prispodobu. Zašto to čini ako se mogao pozvati na propise SZ-a (npr. Pnz 21,15-17; Br 27,1-11) o raspodjeli nasljedstva?
Sjetimo se evanđelja koje smo čuli prošle nedjelje. Iz molitve Gospodnje proizlazi jasna slika svijeta: sve je Božje – i ime koje će on posvetiti, i Kraljevstvo koje ima doći, i volja koja se ima vršiti, i kruh naš svagdašnji, pa čak i naši grijesi su njegova briga-on će ih otpustiti. Jedina čovjekova briga jest da otpusti svojim dužnicima, i onima koji mu nisu dužni a on misli da jesu tj. da ne tražimo za sebe ono na što nemamo pravo. Otac će dati, a naše je da ne grabimo gramzivo, da ne vidimo u svemu samo sebe i svoje nego da gledamo cjelinu.
Današnje evanđelje se u tom smislu nastavlja na ono prethodne nedjelje.
Isus ne savjetuje podjelu dobara po nekom od pravilnika SZ-a. I najpravednije načelo u praksi ne mora biti garancija pravedne podjele (npr. jedan sin je zanatlija a dobiva isti dio kao i onaj koji radi najobičnije i najjeftinije poslove, ili jedan je na neki način hendikepiran, ili imaju različit broj djece). Tako se događa da ili položaj onih koji trebaju dijeliti nije jednak pa je podjela nepravedna, ili se ne može do kraja podijeliti (pa smo u stanju radi jedne kokoši ili svinje ostati doživotno u zavadi). Problem nisu samo ostavinske rasprave; koliki se osjećaju oštećeni jer su nezadovoljni naravnim ili nadnaravnim darovima koje jesu ili nisu primili pa onda zavide drugima…
Isus postavlja stvar načelno: sve, pa i kruh naš svagdašnji, dobivamo od Boga kao njegov dar. Umjesto gledanja u pravednu raspodjelu kao u jedino rješenje, Isusov učenik treba gledati u bit stvari i onda tako i postupati. Nemamo pravo ni na što nego sve primamo kao dar. Jedini Gospodar dobara jest Bog. Učenik mora znati da kad ih prestane promatrati kao dar i kad postanu njegova svojina, onda ta dobra lako postaju idoli za koje se sve žrtvuje: i zdravlje, i ljudsko dostojanstvo, i prijateljstvo, i obiteljske veze… Zato se često događa da nasljedstvo, umjesto da bude podijeljeno među braćom, ono zapravo podijeli braću…novac je u stanju odvesti čovjeka kamo god želi, programirati umjesto njega njegov život, odvojiti ga od prijatelja, podijeliti obitelj i zamračiti mu sliku Boga. I, umjesto da imetak postane njegova svojina, čovjek postaje svojina svoga imetka.
Isus je to jako lijepo oslikao današnjom prispodobom. Ovaj „vrijedni“ čovjek je nazvan luđakom ne zato što (ni)je bio marljiv nego što je sam postao svojina svoga imetka a da toga nije ni svjestan. Od pedesetak riječi koje je izgovorio četvrtina su mu JA-MOJE; u njegovoj glavi postoje samo on i njegova svojina.
A kad se bolje pogleda, vidi se da je sve činio samo za svoja dobra; najprije se muči i radi, kad mu je urodilo pobrinuo se da ih spremi, a kad ih je spremio, više ništa ne čini; on sam kao da ne postoji! Dobra je odnjegovao i zbrinuo a za sebe uopće ne mari. Postao je rob svog imetka! Kad čovjek postane rob čovjeku kažemo da je to tragedija, a ovaj je sam sebe dobrovoljno učinio robom svog imetka i uopće to ne primjećuje nego je još i zadovoljan. Eto luđaka!
JA i MOJE! I to ne samo ambari! Ja sa ovim ili onim renomeom, autoritetom, ja iznad ovih ili onih u ovome ili onome! Moje znanje, moje kreposti, društvena pozicija, moja svetost, crkvena služba za koju sve dajem! Na kakve se sve udice čovjek može upecati! Ova prispodoba se tiče i duhovnih (a mrtvih kapitala).
Današnje evanđelje je ozbiljan poziv na razmišljanje o tome JA i MOJE: što ja posjedujem kao samo MOJE, što sam to gradio i još uvijek gradim? Što to imam što me, umjesto da bude dijeljeno s drugima, zapravo dijeli od njih, od zajednice, izdiže iznad drugih i daje nekakve posebne sigurnosti i prednosti? Što ja to imam i što to posjeduje mene umjesto da ja posjedujem njega?
Bez naglašene nostalgije za davnim vremenima, ipak ću spomenuti jednu stvar. One drevne asketske vježbe samoodricanja, samozaboravljanja sve do samoponižavanja imale su vrijednost upravo u tome da čovjeku samom postanu jasni motivi zbog kojih nešto čini. Da sam sebi pogleda u oči i prizna radi li se o bogaćenju u Bogu ili o bezumnom naporu zgrtanja propadljivih pa i duhovnih blaga? I dobro je kad takve vježbe ne ostanu samo vježbe za pojedine staleže, nego manje-više svakodnevno upotrebljavani duhovni termometar.
Nek nam današanja Božja riječ bude poticaj učiniti korak bliže istini o vlastitom blagu raznih vrsta kojim se bogatimo da vidimo koliko smo zaista bogati a koliko siromašni, koliko slobodni a koliko robovi. Da bismo bili braća koja znaju dijeliti Božje darove…
