Uz obljetnicu rođenja Čedomila Čekade…
Ima nekih doista velikih teologa – velikih i po učenju i po životu – koji nikada nisu, a vjerojatno ni neće, isplivati na površinu i biti postavljani drugima za uzor. Premda su to vjerojatno više zaslužili od onih o kojima se naveliko drže predavanja na teološkim studijima i održavaju simpoziji, a njihova se djela predstavljaju kao temelj suvremene teološke misli.
Imamo, u tom smislu, solidan broj teologa, posebno onih koji su svojevremeno bili okupljeni oko pojedinih časopisa ili izdavačkih kuća, koji su se svojom samopromocijom, ali i relativno prikrivenom agresivnošću, nametnuli iznad drugih, a sve ih odreda karakteriziraju i međusobno povezuju riječi “progresivnost” i “kritika”. Onaj tko imalo poznaje situaciju, mogao bi naizust navesti barem desetak takvih imena koja su obilježila protekla desetljeća, odnosno onih hrvatskih teologa koje se percipira “velikima”, a da to u stvarnosti možda i nisu baš zaslužili.
Iako je većina od njih već poodavno pokojna, moglo bi se učiniti neprikladnim ovdje ih imenovati, ali svakako želimo istaknuti njihovu “protutežu”, odnosno s punim poštovanjem i udivljenjem navesti kako isto vrijeme broji i nekolicinu vrsnih teologa, onih koji su to doista bili, iako im je spomen nikakav ili tek neznatan. Među njima bismo posebno istaknuli dr. Čedomila Čekadu, a koji po našem mišljenju zaslužuje mjesto najljepšeg dragulja u kruni izvrsnosti.
Možemo samo sa sjetom zamišljati koliko bi naša Crkva u Hrvata bila zdrava, duboka i bogata, odnosno koliki bi se sada jasno vidljivi problemi spriječili, da je ozbiljno shvaćeno i prihvaćeno ono što je ovaj naš veliki teolog pisao još prije 40 ili 50 godina. Ponešto smo od toga njegova bogatstva objavili ovdje, a vjerojatno ne ćemo pretjerati ako kažemo da se ti tekstovi mogu ubrojiti među najljepše i najdublje teološke misli ikada napisane na hrvatskome jeziku.
Ono što posebno daje pečat Čekadinu pisanju, vidljivo je u jasnoći izražavanja, u čvrstoći pravovjerja, u prepoznavanju onih zabluda i površnih nastojanja svjetskih i hrvatskih “modernista” i “karizmatika” koji su tada bili u počecima, a sada su se razgranali u poveliku krošnju i zastiru čist pogled na Evanđelje, na Kristovu otkupiteljsku žrtvu, na ljepotu, uzvišenost i dostojanstvo liturgije, na iskrenu i poniznu pobožnost, na ljubav prema svojoj Katoličkoj Crkvi itd.
Drugim riječima, iako je prošlo više od 35 godina od smrti ovoga velikoga svećenika, velikoga teologa, velikoga čovjeka i velikoga pisca, čini nam se da su njegovi tekstovi – gotovo svi – toliko aktualni kao da su napisani danas. Svaki od njih tjera na duboko promišljanje vjerničkog života i vrlo kritički i precizno upozorava na zastranjenja onih koji su medijskim nametanjem gotovo preuzeli kormilo Crkve te nam diktiraju što je pravovjerno, a što krivovjerno, što je duhovno i poželjno, a što anakrono i spremno da se jedino baci u povijesnu ropotarnicu.
No, s druge strane, Čekada nije samo briljantan kritičar i analitičar, nego je ujedno onaj koji svojim pisanjem redovito nudi ono najvrjednije u teologiji, duhovnosti i liturgiji, te nezaobilazno dotiče srca i um svojih čitatelja i tjera kako na promišljanje, tako i na prianjanje uz zdrav crkveni nauk. U tom smislu, njegovi su tekstovi doista nadahnuti božanskom milošću i mudrošću, a kao takvi mogu biti, i sigurno jesu, poseban Božji blagoslov svakome tko ih čita.
Takav jedan teolog svjetskog kalibra i duboke ljudske i vjerničke poniznosti, veliki poznavatelj povijesti i liturgije, a uz to i vjerojatno najizbrušenije i najprofinjenije naše pero, ostao je uglavnom zasjenjen i nepoznat ne samo širim vjerničkim masama, nego i teolozima, dok se javni prostor sve do danas neopravdano pridavao tobožnjim “velikim teolozima”, iza kojih u biti nije ostalo ništa posebno vrijednoga spomena.
Zbog takve jedne – moglo bi se slobodno reći – povijesne nepravde, kao i iz razloga činjenice da je Čedomil Čekada pravi stup pravovjernosti i putokaz zdravog poimanja Crkve i istinske ljubavi prema Bogu i čovjeku, smatramo da je iznimno važno poticati na čitanje njegovih tekstova, jer nam oni skreću pozornost na potrebu distanciranja od svega nezdravoga što danas pojedinci nameću kao okvir poželjnoga crkvenoga djelovanja, a da bismo idući Čekadinim stopama bistrili i svoj um i svoje srce. U tom su nam smislu posebno na pameti teolozi, kao oni koji svojom zauzetošću i dosljednošću istinskim evanđeoskim vrjednotama mogu puno toga dobra učiniti, bez obzira na konkretan poziv i konkretno poslanje koje imaju po mudroj Božjoj rasporedbi.
Poseban nam je motiv pri tome podatak da se danas – 6. studenoga 2017. god. – napunja 121 godina od Čekadinog rođenja, pa s obzirom na to možemo ovaj prilog završiti molitvom Gospodinu da nam podari takvih mudrih, ustrajnih i nepokolebljivih teologa kakav je bio Čedomil Čekada, jer oni doista mogu biti jedna velika snaga u obnovi Crkve, takva koja nikada neće sebe stavljati u prvi plan, kako to čine neki, nego Božju Volju, Božju Milost i Božju Providnost.