Uz provedbu saborskog dekreta o svjetovnjačkom apostolatu
(U spomen Dr.-u IVANU MERZU
— r. 16. XII. 1896.; u. 10. V. 1928.)
Iza II. vatikanskog koncila i njegova dekreta: »De apostolatu laicorum« nije više svjetovnjački apostolat u Crkvi teoretski problem. Ne može on više u principu biti povučen u sumnju.
A zapravo nije on nikada ni bio teoretski problem. Odviše su očevidne bile premise, iz kojih ga se je moralo logično izvesti. I neovisno od svih pozitivnih, skripturističkih ili tradicionalnih, dokumenata.
Tkogod je upoznao istinu, mora je dalje širiti: ona ga sama, kao božansko dobro, na to sili. Tkogod je bio od Boga počašćen pozivom u Kraljevstvo Božje, mora mu se zahvaliti na tolikoj ljubavi i na tolikoj sreći: navješćujući svakome oko sebe dolazak i veličinu toga Kraljevstva i šireći mu granice.
A ako u Evanđelju nije ta dužnost univerzalnog apostolata formulirana izričitom tezom, to je opet samo još jedan znak više, kako je ona sama, po sebi razumljiva. Ona leži Evanđelju u podtekstu. Ona je definirana čitavim držanjem Gospodinovim i čitavom njegovom praksom. Krist, doduše, formalno apostrofira samo apostole i učenike, kad ih šalje u svijet, na apostolsku propovijed i na apostolska osvajanja, ali riječi, kojima se pritom služi, zvone očito kao, — u isto vrijeme sugestivan i urgentan, — poziv na opću mobilizaciju sviju, koji su se identificirali s njim i s njegovim spasiteljskim idejama, programom i namjerama. I onda, kad on gleda na daleke njive, što su već zrele za žetvu (Iv 4, 35.) i zove na njih poslenike (Mat 9, 37.38.; Luk 10. 2.); i onda, kad uzdiše za svojim drugim ovcama, što mu ih valja dovesti u njegov ovčinjak (Iv 10, 16.); i onda, kad izdaje svoju konačnu i službenu apostolsko-osvajačku proklamaciju sa gore Uzašašća (Mat 28, 19. 20.: Mark 16. 15. 16.; Luk 24. 46. 47.; Dj Ap 1, 8.). A ako je samo jednome od onih, kojima nije dao da ga slijede kao njegovi službeni pratioci i glasnici, izrijekom rekao: »Idi kući svojoj, k svojima, i kazuj im, što ti je Gospodin učinio!« (Mark 5. 19. 20.; Luk 8. 38. 39.), nije ipak taj čovjek bio jedini, koji je »počeo propovijedati u Deset gradova« (Mark 5, 20.: Luk 8, 39.): bilo ih je na stotine oko Isusa, koji su za njega svjedočili i pomagali mu u njegovu djelu i na njegovim misionarskim putovanjima, kako su znali najbolje. Smatrali su to svojom dužnošću i bez njegove posebne molbe i naloga. A davao im je on, toliko puta, i formalne naloge i pohvale za to (Mat 21. 3.; 26, 10—13., 18.: Mark 11. 3—6.; 14, 6—9., 14. 15.; Luk 19. 5., 31—35-; 22, 11. 12.; Iv. 12, 7—8.). Svi oni njegovi prijatelji iz Evanđelja, svi oni protagonisti u velikoj drami, koja se je oko njega splitala, sve do konačne katarze na Kalvariji, sav onaj dobri ženski svijet sa pozornice Evanđelja, — i Gospa među njima, — sve su to bili njegovi svjetovnjački apostoli. I Nikodem, i Josip iz Arimateje, i Zakej, i gospodar magareta, na kojemu je Gospodin jašio na Cvjetnicu, ulazeći u Jeruzalem, i domaćin Posljednje večere, i vlasnik Getsemanskog vrta; i »prijatelj Lazar« (Iv 11, 11.), i Marija, i Marta, i Saloma, i Ivana, i Suzana, i druga Marija pod Križem; i svi oni očišćeni gubavci i izliječeni bogalji, koji su raznijeli njegovo ime sve do Tira i Sidona, i Sirije, i preko Jordana (Mat 4, 24. 25,; Luk 6, 17.).
I nikada se više, kroz povijest Kraljevstva Božjega na zemlji, nije prekinuo taj proces: to neprekidno, uvijek iznova ponavljano, novačenje lajika u Isusovu apostolsku vojsku. Taj je apostolat, u prvom redu, i osvojio poganski grčko-rimski svijet za Krista. Ne treba puno pameti ni imaginacije, pa da čovjek shvati, kako dvanaest apostola i stotinjak »učenika« nije moglo, — ni po najelementarnijem, fizičkom, zakonu broja i razdaljina, — samo, ni dohvatiti ni predobiti milijune; a ne treba ni puno erudicije, da se to, na temelju historijske slike prvoga kršćanstva i stare Crkve, konkretno objasni i rekonstruira.
I u kasnijim periodama uvijek je taj apostolat u Crkvi živio. I Crkva je od njega živjela. Od njega i od snage Božjih obećanja. Ne stoji uopće, što kojiput govore, da je on, tokom srednjega vijeka, bio u Crkvi praktično suspendiran i izvan porabe. Može to vrijediti, — i vrijedi, ali i to samo djelomice, — za oblik lajičkoga apostolata, gdje se taj apostolat uzimlje u najužem smislu, pa se pod njim razumijeva najneposrednija svjetovnjačka pomoć svećeničkoj službi dušama; no mnoge njegovo bitne forme, — obiteljski, karitativni, financijski, staleško-profesionalni apostolat, — nijesu se prekidale ni jedan jedini dan; bile su jednako aktualne u svim periodama i svim stoljećima. Lajici su odgajali buduće kršćane; lajici su gradili crkve; lajici su uzdržavali svećenike; lajici su na svojim leđima nosili i glavnu karitativnu akciju Crkve: onu spontanu i neorganizovanu, ali najširu, najefektniju, najintimniju. A ako su socijalne i političke prilike u nekim epohama rasterećivale Crkvu od dužnosti apologetske i društvene samoobrane, i to je bilo, na koncu, opet samo posljedica situacije, što su je održavali katolički svjetovnjaci svojim stavom i snagom tradicija, koje su bili sami stvorili i kojima su ostajali vjerni.
A čim se je Crkva opet osjetila ugroženom u javnom životu, odmah se je opet, u vjerničkim masama, stao buditi i duh kršćanske bojovnosti: katolički su se lajici, — i bez poziva klera, — stali javljati na pozornici. Klasičan je primjer Francuska 19. vijeka. Akcija raskršćanjivanja javnog života izazvala je smjesta reakciju i na katoličkoj strani: počinju se redati, sve jedno iza drugoga, velika imena katoličkih lajičkih prvoboraca i idealista. Apostolski osjećaj instinktivno provaljuje iz srca vjerničke elite: one intelektualne i vodstvene prije svega. U Francuskoj, ali onda, s napretkom i sve većim širenjem otpada od kršćanstva, i u mnogim drugim katoličkim nacijama. Taj je, u biti spontani, proces samo dozreo u formalnoj, službeno-crkvenoj, renesansi lajičkog apostolata, kroz zadnjih osamdesetak godina, da, eto, u ove naše dane, i konačno kulminira, u autentičnoj kodifikaciji principa lajičkog apostolata: u dekretu II. vatikanskog sabora.
Danas svjetovnjački apostolat nije više u Crkvi teoretski problem. Nije ni kod nas. On je danas sav u fazi praktične aplikacije. I za nas svećenike. Za nas svećenike prije svega. Mi smo apostoli »per eminentiam«, po zvanju. O našim se, apostolskim, saveznicima i pomoćnicima radi. Naša se akcija širi i reorganizuje. Nas sve to neposredno tangira. Moramo se snalaziti u novoj situaciji i njoj prilagođivati svoje metode. S puno dobre volje, s puno širine, s puno prosvijetljene mudrosti.
A dva su momenta, čini mi se, najdelikatnija u toj novoj situaciji.
Valja lajike pustiti u apostolat. Valja im otvoriti vrata u nj. Oni na njih kucaju. Oni traže svoja prava. Bez sumnje, dobronamjerno. Iz idealnih i specifično religioznih pobuda. Materijalnih im beneficija ne će taj apostolat ni onako donijeti. Nikakvih. Nije to više prepušteno dobroj volji i slobodnoj ocjeni nas svećenika. Dekret je tu sasvim apodiktičan. Lajici su pozvani na apostolat od sama Gospodina, — »ad apostolatum ab ipso Domino deputantur«; — on im je sam nametnuo tu dužnost i taj teret, — »omnibus — christifidelibus onus praeclarum imponitur« (I. 3.). Izrijekom im on označuje kao dužnost, da svojom suradnjom učine uspješnijom i duhovnu pastvu i upravu crkvenim dobrima, — »oblata sua peritia curam animarum et etiam administrationem bonorum Ecclesiae efficaciorem reddant« (III. 10.). Upućuje ih na rad u župskim i dijecezanskim pothvatima, — »Suas quoque vires inceptis dioecesanis adicere« (II. 10.). A socijalni je apostolat, po riječima Dekreta, toliko njihova specifična zadaća i obveza (»munus onusque«), da je drugi, bez njih, uopće ne mogu ni ispuniti, kako treba (III. 13.). »Biskupi, župnici i drugi svećenici« moraju uvijek držati na umu, da je pravo i dužnost vršenja apostolata (»ius et officium exercendi apostolatum«) zajedničko svim vjernicima, bilo klericima, bilo lajicima, i da u izgradnji Crkve i lajici imaju svoju vlastitu ulogu (»in aedificatione Ecclesiae etiam laicos proprias partes habere«). Moraju stoga s lajicima bratski surađivati u Crkvi i za Crkvu i posebno se za njih brinuti u njihovu apostolskom djelovanju (V. 25.). Pomno treba birati i dobro spremati (»apte formati«) svećenike, koji će pomagati specijalne forme lajičkog apostolata i uvijek s lajicima održavati izmjenu misli („continuo cum laicis instituto colloquio«). I redovnici to moraju raditi (V. 25.). Valja za lajički apostolat, ako je ikako moguće, osnivati i posebna dijecezanska vijeća, ali i župska, međužupska, interdijecezanska, nacionalna i internacionalna. A dolikuje, da u njima klerici i redovnici rade skupa s lajicima. — »cooperantibus convenienter clericis et religiosis cum laicis« (V. 26.).
Treba ove jasne i auktoritativne koncilske smjernice provesti u djelo. Treba ih barem početi provoditi. Valja se ozbiljno pozabaviti njihovom praktičnom i konkretnom realizacijom. U župi, u dijecezi, u nacionalnim centralama u režiji biskupskih konferencija. Osobito na poljima, koja Dekret posebno indicira: na onim specifično ili primamo lajičkim. U štampi, u financijskim i pravnim poslovima, u radu sa omladinom, u socijalnim inicijativama, u koliko su nam dostupne. Ne može više nigdje biti klerikalnog ekskluzivizma ni samodruštva. Ni pod kakvim izlikama. Lajike valja konzultirati. Valja s njima uspostavljati kontakte. Iskrene, intimne, pune povjerenja.
Drugi momenat tangira, direktno i prvotno, samo katoličke lajike. Nas svećenike indirektno: u koliko nam Crkva stavlja u dužnost odgoj vjernika za apostolat (V. 25.; VI. 30.). Lajički apostolat, baš jer je apostolat, ne smije se emancipirati od vlasti zakonitog crkvenog, hijerarhijskog, auktoriteta. Na Crkvu se ne mogu nikada, dok vjerujemo u njezino nadzemaljsko poslanje, primijeniti principi svjetske demokracije i neograničene slobode. Katolički se lajički apostolat ne smije nikada pretvoriti samo u akciju, bez posvećenja i bez nadnaravnih ciljeva; on ne može i ne smije imati ambicija, da po svom ukusu »reformira« i „modernizira”, — u stvari posvjetovnjači. — Crkvu i vjerski život. Njegova aktivnost mora biti upravljena na osvajanje svijeta za Krista, a ne na osvajanje učiteljskih i vodstvenih pozicija u Crkvi.
Kod nas, na sreću, nema takvih tendencija u katoličkom lajikatu. Ali na zapadu ih ima. Tamo se mogu, i po katoličkim revijama, čitati članci, u kojima se ističe, kako koncil nije ni riješio ni mogao pravo riješiti pitanja lajičkog apostolata i demokratizacije Crkve, jer još uvijek stoji uz hijerarhijsko ustrojstvo Crkve. Otuda kojiput dođu i k nama »katolički aktivisti«, koji „ne vjeruju u vitalnost našega katolicizma”, kad čuju, da u njemu nema tenzija, napetosti, između lajikata i hijerarhije, nižega i višega klera.
Takve su ideje lom sa ispravno koncipiranom idejom lajičkog apostolata. One su u direktnu protuslovlju sa saborskim Dekretom, koji emfatično i ,,in extenso“ traži od katoličkih lajičkih apostola, prije svega, ozbiljan i dubok religiozni život (I. 2. 4.; II. 6.; III. 13.; IV. 16.) i sinovsku subordinaciju i posluh zakonitoj crkvenoj hijerarhiji (II. 5.; IV. 19. 20. 21.; V. 24. 25.).
Veliki lajički apostoli historije i u jednoj i u drugoj od ove dvije točke pogađali su ton i nalazili pravi put. I naš blagopokojni Dr. Ivan Merz, korifej, protagonista, prototip, a, ako Bog da, i budući svetac i zaštitnik lajičkog apostolata kod nas. Afirmirao je, odlučno i široko, lajičku inicijativu u crkveno-vjerskom katoličkom životu. Ali je bio i čovjek sveta života i entuzijastički poštivač Crkve.
Neka on bude uzor našemu katoličkom lajikatu i u ove kritične dane njegove definitivne afirmacije!
Njemu u počast i u spomen, a povodom 70-godišnjice njegova rođenja, i napisali smo ovaj članak. Neka se on, gore na nebesima, pred Gospodinom, moli i za Božju Crkvu i za njezine apostole! I one lajičke!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 5/1966., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 101-106. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
