Uzašašće Gospodinovo (A) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
U svakoj euharistiji slavimo veliko otajstvo Kristove smrti, uskrsnuća i nebeske proslave. Slavimo Krista, ali mu u isto vrijeme i zahvaljujemo, jer i nas čini dionicima svoje proslave. Krist je uskrsnuo a s njime i mi uskršavamo od svojih grijeha. Krist je doživio nebesku proslavu, a i mi snagom njegovih otajstava već na zemlji postajemo nebesnici. Tako i današnja molitva koju ćemo uskoro čuti veli da je Kristovo uzašašće i naše uzdignuće. Zamolit ćemo Gospodina da nas učini dostojnima ovih svetih otajstava, tako da svetinje čiji ćemo biti dionici ne budu okaljane našim grijesima.
-
Gospodine, ti si nas prije postanka svijeta predodredio za sebe. Gospodine, smiluj se!
-
Kriste, svojim uskrsnućem i svojim uzašašćem na nebo i nas si učinio dionicima svoje nebeske proslave. Kriste, smiluj se!
-
Gospodine, ti otajstvo svojega spasenja širiš po cijelome svijetu, svim pucima i jezicima. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Danas smo svi pomalo uvjerenja kako mali čovjek malo toga može i o malo stvari odlučuje. Postoje moćnici koji manje-više sve određuju i sve sebi podređuju. Tko nas je pitao kako će se prodati (oni vele “privatizirati”) telefonske usluge i veze? Mi mali ljudi bili smo važni i dobri kad smo za telefonski priključak plaćali i preko tisuću ondašnjih njemačkih maraka. Tko nas pita kad će se u našoj općini i u našoj županiji urediti ovo ili ono? Još uvijek živimo u uvjerenju (koje možda i nije uvijek ispravno) da su glavni tokovi odlučivanja u rukama onih koji su “iznad” malog i običnog čovjeka… Pa se onda javlja određeno razočaranje koje se očituje odmahivanjem ruke i komentarom: “Nemojte mene ništa pitati” kad nam gurnu mikrofon pred nos.
Dana mi je sva vlast
Prvi su kršćani, politički i društveno gledano, živjeli u puno gorim prilikama. Car se smatrao božanstvom, postojao je sloj ljudi koji su bili veoma bogati nasuprot siromašnije većine i nasuprot mnoštvu robova koji nisu imali nikakva prava. Odluke su se u carstvu koji puta donosile prema hirovima pojedinih careva. Tako su i kršćani vrlo brzo počeli biti sve do mučeničke smrti proganjani. Vrlo je vjerojatno da su neki od tih prvih kršćana znali klonuti duhom. Eto, svijetom vladaju moćnici i silnici koji nepravdom i nasiljem stječu još veće bogatstvo i još veću moć, do te mjere da se čovjeku čini kako u životu napreduju i imaju uspjeha upravo bahati silnici, bezbožnici i bogohulitelji. Međutim, poruka biblijskih pisaca, kao danas evanđeliste Mateja (Mt 28, 16-20), bila je ohrabrujuća: Krist je jedini Gospodin, Krist je prije svih vjekova i ostaje dovijeka, Krist je Sin Božji, Krist je pravedan, ali i dobrostiv, Krist je po svome Duhu snaga svoje Crkve. Jer, bogatstvo i moć silnika imaju ograničenu moć i ograničeno trajanje. Bog je onaj koji će se zadnji proslaviti. Tako danas u evanđelju Isus veli: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji”.
Dobro je i važno da i mi to imamo na umu. Kad bi netko sa strane gledao, mogao bi se stvarno začuditi ljudima današnjice koji neprestano jadikuju kako im je teško. Što je teško, a što nije ne može se uvijek lako odrediti, međutim, što bismo dobili kad bismo usporedili život prije trideset godina sa današnjim. Što onda nismo imali, a sada imamo; što onda – u materijalnom smislu – nismo mogli, a sada većina nas može? Najveći dio stanovništva ima – budimo pošteni – veći standard i bolje životne uvjete. Problem je, naravno, kao i uvijek, neravnopravnost i velike razlike. Međutim, ostavimo li po strani političke i socijalne priče, možemo slobodno reći da je nutarnja smirenost i sreća nešto što ne ovisi o vanjskim okolnostima. Krist je Gospodin, Krist je iznad svega, Krist neće dopustiti da neravnopravnost, nepravda, nasilje nad malim ljudima bude trajna i konačna čovjekova kob. Krist je na političkom planu, na društvenom planu bio posvema propao. Osuđen je kao zločinac, odbačen i prezren, kako od prvaka svoga naroda, tako i od ondašnje svjetske velesile – Rimskog carstva. Pa ipak, Krist se pokazao vladarom svega. Božjeg čovjeka upravo to ispunja mirom i dubokom duhovnom radošću, baš kao što je to bio slučaj s prvim kršćanskim mučenicima.
Učinite mojim učenicima sve narode
Isus zatim nalaže svojim učenicima: “Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio”. U ovom Isusovom nalogu valja naglasiti dvoje. Prvo. Apostoli mogu učiniti Isusovim učenicima druge ljude samo ako su sami uvjereni da je istinito i spasonosno ono što je Krist učinio. Apostoli ne uvjeravaju pustim riječima, nego cijelim svojim bićem svjedoče za istinu i spasenje kojega su postali dionici. Nadalje, apostoli su itekako svjesni da po Duhu Svetom čine sve ono što čine, da je Krist onaj koji djeluje po njima. Tako se u njihovom djelovanju sjedinjuje njihovo osobno svjedočenje, njihovo nasljedovanje s Kristom i Kristova snaga koja djeluje u njima i po njima.
To je i za nas velika opomena i veliki poziv. Opomena jer nismo dosljedni svjedoci Kristovi. Svojim životom ne svjedočimo ono što jesmo, ne zračimo istinom evanđelja… Zato smo slabi svjedoci i zato nismo svjetlost svijeta, kako bi to Isus htio. Drugo, ove su Isusove riječi i za nas poziv da uvijek iznova tražimo Božje nadahnuće, Božju snagu i Božju milost, da bismo bili pravi Kristovi svjedoci. Ne možemo se pouzdati u svoju snagu niti se hvalisati svojim dobrim djelima. Bog je onaj koji se u nama i po nama želi proslaviti.
Ja sam s vama u sve dane
Na koncu Isus svojim učenicima govori: “Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.” Za prve kršćane bilo je to silno saznanje. U vremenima progonstva, potvaranja, muka i nevolja, oni su znali i vjerovali: Gospodin je s njima, Gospodin ih nikad ne ostavlja same, Isus koji je Krist, koji je jedini Gospodin, onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar. S tom vjerom s tom nadom i s tom sigurnošću mogli su hrabro, odlučno i radosno stupati u borbu koja je bila pored njima.
Ni današnja Crkva nije lišena takvih radosnih kršćana. Zar ne da i mi poznajemo mnoge koji imaju velikih životnih poteškoća, koji su doživjeli i nesreće i tragedije, koji trpe zbog bolesti ili zbog velikih životnih gubitaka, ali koji su u isto vrijeme vedri, predani u Božju volju, koji prednjače u smirenosti, dubokoj duhovnoj radosti. To su ljudi koji privlače, koji i nas razmažene i nestalne ohrabruju svojim predanjem Kristu unatoč životnih nevolja. I da ima ljudi koji radosno služe Bogu i bližnjemu unatoč bolesti, siromaštva, unatoč nepravdi koje doživljavaju. Oni znaju i vjeruju: Gospodin je sa svojima u sve dane – do svršetka svijeta.
Gospodin je uzašao na nebo. Gospodin Isus je proslavljen. S njime smo već uzdignuti i proslavljeni i mi kao djeca Božja, kao baštinici Nebeskog kraljevstva. Neka nas ta svijest osokoli, podigne i učini vjernim svjedocima Krista Spasitelja i Pobjednika.
