Uznesenje Blažene Djevice Marije – homilija
Uvod i pokajnički čin
Mi ljudi počesto gledamo površno. Pa kada vidimo nekog velikog i uspješnog čovjeka, gledamo ga samo kroz njegove uspjehe i slavu, ne razmišljajući koliko je taj čovjek, na primjer športski prvak, morao uložiti truda i napora da postigne ono što je postigao. Evo, danas slavimo Mariju, najveću od svih žena, onu koja je dušom i tijelom uznesena na nebo, kao jedinstvena žena, ona koja je nosila i rodila Sina Božjega. Međutim i njezin je život bio ispunjen nevoljama i bolima, i njoj je mač probo srce… No ona je, svojom vjernošću i svojom ustrajnošću savršeno slijedila svoga sina u njegovoj muci, ali i u njegovoj proslavi.
Stojimo danas pred Bogom kao slabi ljudi i grešnici, kao oni koji griješimo, a u isto vrijeme mrmljamo kako su nam križevi preteški. Pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste, pa ćemo onda moći radosno i plodonosno proslaviti ova sveta otajstva.
- Gospodine, ti si već prvim ljudima navijestio rođenje Spasitelja od Djevice Marije. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si proslavio svoju Majku, najveću od svih žena. Kriste smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da nasljedujemo Marijinu vjernost i ustrajnost na Kristovu putu. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Većina od nas smatra ponešto iz svoga života posebno dragim i vrijednim, nešto što smatramo svojom malom svetinjom. Može to biti dar neke drage osobe, može biti neko posebno mjesto, poseban glazbeni komad… Razumljivo je, nadalje, da su svi narodi u svojim vjerovanjima imali neke svoje svetinje. Židovi su tako imali kovčeg saveza u kojem su čuvali kamene ploče s deset zapovijedi. Taj kovčeg, optočen zlatom čuvao se u najskrovitijem dijelu hrama zvanom Svetinja nad svetinjama.
Kovčeg saveza
I evo, danas, na svetkovinu uznesenja Blažene Djevice Marije čujemo kako se u prvom čitanju (Otk 11,19a; 12, 1-6a.10ab) govori o nebeskom hramu i kovčegu saveza. I odmah se zatim govori o posebnom znaku Božjem: to je Žena zaodjenuta suncem, a mjesec joj pod nogama. Crkva je u toj Ženi oduvijek gledala Mariju koju naziva pravim kovčegom saveza ili, kako se to u starijem hrvatskom prijevodu u litanijama veli, Marija je škrinja zavjetna. Otkuda ta slika? Onaj drevni kovčeg saveza (koji se bio izgubio kada je Jeruzalem bio osvojen i razoren) sadržavao je najveće židovske svetinje: ploče Saveza. Marija je međutim, u hramu svoga tijela nosila Onoga koji je ispunio sav Zakon i koji nas je spasio – Krista Gospodina. Zato je ona neizmjerno uzvišenija od onog drevnog kovčega: po njoj smo zadobili Spasitelja.
U hramu boravi u sebi božanstvo ili, u Židova, Slava Gospodnja. Marija je u hramu svoga tijela nosila Isusa. Zbog toga je ona blagoslovljena među ženama, najveća od svih. Tako danas slavimo njezino uznesenje na nebo kao krunu njezina jedinstvenog života: ona koja je nosila i rodila jedinorođenoga Sina Božjega, na koncu svoga puta na ovoj zemlji nije prepuštena grobnoj truleži, nego je uznesena na nebo slijedeći svoga proslavljenoga Sina.
I mi bismo trebali ići istim putem. Marija je, istina, u svojoj utrobi nosila Sina Božjega. Međutim, nismo li i mi po krštenju nositelji novoga vječnoga života, nismo li i mi, snagom Duha Svetoga, pozvani da nosimo i pronosimo Krista svijetom, upravo onako kako nas potiče sveti Pavao: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Ako je Marija Bogorodica, svi bismo mi trebali biti bogonositelji, pronositelji Kristove slave i njegova spasenja u ovome svijetu. Kristova milost po svetim sakramentima daje nam tu snagu!
Mukama rađanja
Prvo nam čitanje dalje opisuje tu ženu. Ona jest uzvišena, zaodjenuta suncem, dok joj je mjesec pod nogama. Međutim, odmah se zatim dodaje kako ona trudna, viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. Da, braćo i sestre, upravo je to bio Marijin put. Sjećamo se, već četrdesetog dana nakon Isusova rođenja starac Šimun prorokuje Mariji govoreći: A i tebi će samoj mač probosti dušu. Tako je Marijin poziv bogomaterinstva bio pozivom na žrtvu, na mač boli. Kršćanska tradicija govori tako o sedam žalosti Blažene Djevice Marije: o prikazanja u hramu, gubitka Isusa u hramu, pa sve do stajanja uz njegov križ. Ona koja je sa svojim Sinom bila supatnica, postala je prvom dionicom i njegove nebeske proslave.
Samo to je i naš put. Mi koji smo bogonositelji i bogopronositelji, određeni smo za križ i mač, kao što je to bila i Blažena Djevica. Koji puta nam se čini da sva naša dobrohotna nastojanja i svi naši križevi nailaze kod drugih na nerazumijevanje i prezir. Tako nam se ponekad čini da nam Pavao uzima riječ iz usta govoreći: Sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći svojim rukama. Proklinjani blagoslivljamo, proganjani ustrajavamo, pogrđivani tješimo. Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada (1 Kor 4,11-13). Ali upravo imajući pred očima Mariju koja je trpjela zajedno sa svojim Sinom i koja ga je slijedila u nebeskoj proslavi, imajući, velim, upravo to pred očima, znamo da duboki smisao ima svaka naša patnja i svaki naš križ. Naše životne nevolje nisu tek zbir nesretnih okolnosti ili zlobe ljudske. Kada s vjerom u Boga nosimo i podnosimo svoje križeve, postajemo sudionici Kristovih patnja, pa onda – njegovom milošću – postajemo sudionicima i njegove proslave, zajedno s Blaženom Djevicom Marijom koja nam je divan primjer i sjajna zvijezda vodilja.
Sada nasta spasenje
Čuli smo na koncu čitanja silan nebeski glas: Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova. Marija je bila neznatna djevojka, žena i mati u Nazaretu. Kad je Isus na Križu umro, mnogi su je gledali kao nesretnicu koja je utaman protratila svoj život. I Isusovi su protivnici smatrali da je on na križu poražen i uništen. Međutim, on je – vršeći volju Božju – sam prihvatio poniženje. Zato, veli sveti Pavao, Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom (Fil 2,9). Jednako tako i Marija. Mnogi su je nakon Isusove smrti gledali kao neutješnu majku u crno zavijenu. Međutim, Marija je nasljedovala svoga Sina u nevoljama, ali ga je slijedila i u nebeskoj proslavi.
Upravo to nas ispunja dubokim mirom i pouzdanjem. Nakon svega, na koncu svega nastupa spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova. To je naša nada i to je naša radost.
Neka nas Marijin primjer i Marijin zagovor utvrdi na našem kršćanskom putu, da hrabro nosimo svoj križ, da bismo se na koncu mogli cijelu vječnost radovati s Blaženom Djevicom Marijom, na nebo uznesenom i sa svima svetima.
