Utorak, 11 svibnja

Uznesenje Blažene Djevice Marije – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Slavimo danas svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Crkva ispovijeda vjeru da je Bog Mariju nakon svršetka njezina ovozemnog života “dušom i tijelom” uzeo na nebo, to jest da ju je proslavio poput svojega uskrsloga Sina. Dok častimo danas njezinu nebesku slavu i razmišljamo o njezinoj poniznoj službi, zamolimo Gospodina da nas učini nasljedovateljima Marijinih kreposti.

  • Gospodine, ti si u samim počecima navijestio Spasitelja kao potomka velike Žene – Blažene Djevice Marije. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si svome ljubljenom učeniku i nama, svojoj Crkvi, ostavio Mariju kao Majku i uzor svetosti. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, Mariju, majku našu i majku Crkve uznio si u nebesku slavu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Površni ljudi površno gledaju. Evo nekog uspješnog čovjeka, uspješnog poslovnog čovjeka, znanstvenika, uspješnog športaša. Što vidi površan čovjek? Vidi uspjeh, vidi slavu, vidi divljenje mnoštva. I misli kako li je samo sretan taj čovjek zato što mu se svi dive. U čemu je površnost takvog gledanja. Jednostavno, u tome što se ne gleda na pozadinu. Naime, Bog tome uspješnom čovjeku jest dao određene talente, stavio ga u povoljne okolnosti, ali iza toga stoji puno, puno rada, znoja, suza i odricanja. Uspjeh i veličina jednostavno ne dolaze sami po sebi. I zato svaka zlatna olimpijska medalja puno košta i zato svaki uspjeh košta. Naime, ako bi netko i dospio do nekog uspjeha slučajno i bez truda, rezultati toga uspjeha se brzo tope i čovjek završi u još većoj nevolji od one u kojoj mu se dogodio iznenadan uspjeh.

Danas slavimo najuzvišeniju svetkovinu Blažene Djevice Marije. Slavimo njezino uznesenje u nebo. Ona je jedina, uz svoga Sina, već u ovom vremenu, doživjela potpunu nebesku proslavu. Zato ovu svetkovinu i zovemo Velika Gospa. Velika je Blažena Djevica Marija. Naravno, velik je Bog koji ju je izabrao, svim milostima uresio, ali je velika i ona, jer je u potpunosti surađivala s Božjom milošću. Promotrimo smisao ovoga blagdana i veličinu Marije!


Blagoslovljena ti među ženama


Elizabeta, ispunjena Duhom Svetim, kad je ugledala Mariju, koja je pod svojim srcem već nosila Krista Spasitelja, uskliknula je (Lk 1, 39-56): “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!”

Je li itko od ljudi mogao dobiti takvu pohvalu? Marija je blagoslovljena, najveća od svih žena. Ona u svojoj utrobi nosi Spasitelja svijeta. To onda znači da je ona na neki način kraljica svega stvorenoga, jer nosi onoga po kojemu je sve i od kojega je sve. Ne, stvarno ne možemo niti do kraja zamisliti kolika je to veličina i koliko je to dostojanstvo.

I sad bi, u našem ljudskom mentalitetu, moglo nastupiti ono “prizemljeno” razmišljanje. Moglo bi se, naime, pomisliti kako je, eto, njezina sreća da je baš ona izabrana, a mi, ostali, moramo se pomiriti s prosječnošću. A vidjet ćemo da je i sama Marija tu itekako zaslužna, kao što je istina da se ni mi ne moramo zadovoljiti prosječnošću.


Što pogleda na neznatnost službenice svoje


U svom hvalospjevu Marija na početku veli: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje. Neznatnost? Upravo to. Prisjetimo se. Marija je odrasla u Nazaretu u malenom i siromašnom gradiću u zabačenoj i prezrenoj Galileji. Poput svih svojih sugrađana, običnih ljudi, bila je veoma siromašna. Kao i sve žene, morala je teško raditi. Svojim se bogomaterinstvom nigdje nije hvastala, niti bi to tkogod i mogao razumjeti. Kad je Isus počeo javno djelovati, nije se uz njega isticala (osim u rijetkim zgodama, kao ono na svadbi u Kani Galilejskoj), nego je ostajala u pozadini. Naprotiv, kada su se gotovo svi razbježali, Marija je stajala podno Isusova križa, a kasnije se u životu prve Crkve nije htjela ničim posebno isticati. Neznatnost, malenost, samozatajnost, ponizno služenje i posvemašnje prihvaćanje Božje volje u skrovitosti – to je bila osnovna i bitna oznaka njezina života. Marija je bila neznatna u očima ljudi, ali upravo zbog toga velika u Božjim očima.


Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom


Svjesna je bila Marija toga Božjeg načina gledanja. Zato proročanski kaže da je Bog pogledao na njezinu neznatnost jer: “odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom”. To se u potpunosti i ostvarilo. Mariju kao najveću od svih ljudi slave kršćani svih naraštaja. Slavimo Mariju upravo zbog toga što je bila ponizna, jednostavna, što se u svemu podlagala Božjoj volji, što se nije hvastala svojom uzvišenom ulogom. Slavimo je zato što ju je upravo zbog toga Bog toliko uzvisio. Slavimo je jer u tome vidimo jedini ispravni put za svakoga kršćanina.


Naša neznatnost i naša uzvišenost


Marija nam je uzor i putokaz. Marija nam je primjer kako čovjek treba živjeti, Marija nam je jamstvo da će Bog i nas uzvisiti ukoliko budemo išli njezinim putem. A put je tako jednostavan, tako Božji. Svatko je od nas pozvan u jednostavnosti srca vršiti svoje staleške i obiteljske dužnosti. Pozvani smo prihvaćati iz Božje ruke poteškoće poniženja i nevolje života. Pozvani smo u jednostavnosti služiti Bogu i bližnjemu bez samoisticanja i traženja vlastite promidžbe. Pozvani smo u ljubavi i jednostavnosti prihvaćati život kakav nam je ponuđen.

I onda nužno dolazi Božja nagrada – uzdignuće i proslava. Ne samo u vječnosti. Već sada ćemo osjećati duboki mir i radost jer smo u suglasju sa samima sobom, s bližnjima i s Bogom. Jer, “Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost”.