Uzvišen je Gospodin

Uzvišen je Gospodin


Psalmist nadahnuto pjeva kako je „Uzvišen Gospodin“. Ipak sa svoje uzvišenosti rado „gleda na ponizna“, a „oholicu izdaleka poznaje“ (Ps 138,6). Vrijedi se malo zaustaviti razmišljajući o ovom biblijskom retku, o ovoj trostrukoj božanskoj istini, i izvući pouku za svakodnevan vjernički život.

Uzvišen je Gospodin – Excelsus est Dominus. Excelsus naši hrvatski prevoditelji prenose pridajući pojam Bogu: Uzvišeni, Višnji (Iz 57,15) ili Svevišnji (Dn 4,14; Dj 7,48). Bog sjedi na visoku prijestolju, na najvišem mogućem, kako samo priliči njegovu božanskom dostojanstvu, u Trećem nebu, rekao bi sv. Pavao (2 Kor 12,2). Nitko mu nije ravan. Uzvišen iznad svih nebesnika, pogotovo zemnika. Drži sve pod svojim svevišnjim pogledom: i ono krupno što svjetlosno juri u makrokozmosu i ono sićušno što jedva migolji u mikrokozmosu. Spominjemo tu riječ i u misnom hvalospjevu Gloria in excelsis Deo – Slava Bogu na visini.  

A gleda na ponizna. Unatoč tomu što se nalazi na najuzvišenijem tronu, ništa ne izmiče njegovu dohvatu moćne ruke ni pogledu prodorna oka, a osobito se razumije u naše duhovne akcije, misli, želje i nakane. Niti mu je išta skriveno, što bismo mi uobičajeno rekli: „Bogu za leđima“. Neka narodna poslovica veli: „Bog vidi crnu mačku u crnu mraku na crnu kamenu.“ Možeš misliti kako tek vidi na sunčevu sjaju.

Isusova Mati. Tu misao o Božjem uočavanju ponizne osobe, jednako i muške i ženske, najjasnije je osjetila i najiskustvenije izrekla Blažena Djevica Marija, Majka Spasiteljeva, u svome hvalospjevu Magnificat: „Jer pogleda na neznatnost službenice svoje“ (Lk 1,28). Neznatan je najprije onaj za kojega se ne zna, koji nema neke uočljive uloge, ugleda, veličine u društvu. Neznačajan, sitan, neprimjetljiv. Ponizna je ona osoba, kako joj i ime kaže, koja hodi po nizini, ovoj našoj zemaljskoj, tijesnim putom, sve do uskih izlaznih vrata iz ovoga svijeta. I što osoba neznatnija, neznačajnija, Bog je to bolje primjećuje i pozornost joj posvećuje. A pogotovo ako se ta ponizna osoba predstavlja kao službenica, sluškinja, služavka Gospodnja. Taj Božji pogled nije neko neodređeno i letimično gledanje po narodu, po mnoštvima, nego mu oko posebno zapinje za te istinski skromne osobe, koje same sebe smatraju neznatnima, nevažnima, na posljednjem mjestu. Približava im se, podržava ih sa svom očinskom blagošću i nježnošću u njihovoj neznatnosti, čednosti, služenju i napunja ih svojim dobrima. Gospodin čak ohrabruje i potiče takve skromne osobe da budu uvjerene da su vrijedne, da s njima Svevišnji ima poseban plan, da su neznatne osobe Bogu posebno interesantne i na ovom i na boljem svijetu. Upravo takva bijaše neznatna Marija iz nepoznate obitelji iz neugledna Nazareta, iz kojega da „može biti što dobro“ (Iv 1,46), pitahu se neki, a pogotovo, ti, Nikodeme: „Istraži pa ćeš vidjeti da iz Galileje ne ustaje prorok“ (Iv 7,52). Kakve li preuzvišene velikosvećeničke saducejske i farizejske uobraženosti! 

Isusova dva „pogleda“. Sjetimo se dvaju Isusovih „pogleda“ u odnosu na njegova izabrana učenika, „prvaka“ (Mt 10,2), Šimuna Petra iz Betsaide. Kada ga brat Andrija dovede, Isus ga „pogleda i reče: Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!“ – što znači „Petar – Stijena“ (Iv 1,42). Eto iz Isusova pogleda nastaje u Šimunu promjena vlastita imena i najava nove životne zadaće. Drugi put kudikamo dramatičnije. Gospodin, osuđen, izlazi iz Kajfine sudnice, vidi svoga učenika, Stijenu, zatajitelja Isusova imena na dvorištu, upre „pogled u Petra, a Petar se spomenu riječi Gospodinove, kako mu ono reče: ‘Prije nego se danas pijetao oglasi, zatajit ćeš me tri puta’. I iziđe te gorko zaplaka“ (Lk 22,61-62). Eto božanskoga pogleda, koji proizvodi „gorak plač“ u bijednu ljudskom biću! Pogled stvara nove odnose. Ispituje nam savjest. Potiče na radovanje ili skrušeno kajanje. Upućuje nas na tijesan put. Iščekuje opsluživanje Božjih zapovijedi. Poziva na molitvu, post i milostinju. Sve ono poučno iz Govora na Gori od petoga do sedmoga poglavlja Matejeva Evanđelja.     

A oholicu izdaleka poznaje. Po čemu ga poznaje? Po tome što ne ide ravno i vodoravno, što ide prostranom stazom, među prvima, propinje se na nožne prste. Prepoznaje ga po tome što mu se vrat istegnuo pola metra od ramena. Po tome što mu je glava kao odvojena od izduljena vrata i lebdi u zraku kao prazan balon. I kreće se iznad ljudi koji normalno hodaju po nizini, po zemlji. A umišljeni oholica još se više propinje da bude u vlastitim očima još uočljiviji, istaknutiji, fotogeničniji. A među drugima dominantniji. Po tome što on misli da njemu više odgovara kontakt s nebeskim krovom negoli sa zemljinom korom. Na njega Višnji ne gleda, nego ga samo poznaje, prepoznaje, sažaljuje. Ne treba mu se ni približavati. Prepoznaje ga izdaleka: poznam te, oholico stara, po nožnim prstima na koje se oslanjaš, po istegnutu vratu koji pokazuješ, po zrakopraznoj glavi kojom se ponosiš, po… Njemu se, dakle, Svevišnji ne približava, tomu oholici, jer ga već izdaleka prepoznaje. Dosta je to. Oholici Bog ne treba. Oholičin je plan boriti se protiv Boga i Božjega plana… Oholnik smišlja kako bi izvratio ljudsku narav i vanjsku prirodu; kako bi donio novu „znanost“, ne onu koju je mudri Gospodin omogućio i svojim razumom i djelom ugradio u čovjeka i u cijelu prirodu. Oholnik bi pretvarao muško u žensko, a žensko u muško da ni višnji Tvorac više ne prepozna, ni izbliza ni izdaleka,  svoga stvora, patentiran proizvod svoga umnog i ručnog rada. I to čovjek naziva „znanošću“! Oholnik bi vadio oči iz očne šupljine i stavljao ih u ušne školjke, a uši bi ugrađivao u očne šupljine! Da se ljudi dive što sve „ljudska znanost“ može učiniti kontra Božje znanosti. On bi isključio Boga i sve Božje, a udario svoj žig oholosti na čovjeka, ovo veličanstveno djelo Božje. Uklonio Boga, a stavio svoje oholo ime umjesto Božjega. Oholica smišlja kako bi osvojio svemir, i to pripisao samomu sebi, i dao konačnu izjavu da je obišao sva prostranstva zvijezda nebeskih i nigdje nije susreo Boga. Zamisli!

Kako ponizan gramzi za bogatstvom? – Onaj se mladić u svome nastupu pokaza vrlo skromnim, koji zadihano dotrča na tijesan put k Isusu, kleče preda nj i upita ga, ne na uho, nego pred svim zborom apostolskim: Kako se domoći spasenja, neba, vječnoga života? Reče mu Isus: Znaš li zapovijedi? – Znam do jedne, svih deset, ponizno će mladić. Isus ga pogleda, „zavoli“ (Mk 10,21) i rekne mu: To što imaš prodaj, siromasima podaj i dođi u moju družbu i slijedi mene! Mladić se na to smrkne, ode tužna pogleda, i bez pozdrava. U njemu se probudi neka neumjerena uznositost: da on, imućnik, bogatun, sa sto bata ulja, dvjesta bata vina, trista kora pšenice, s djevojkom pod rukom, s pogledom u svijetlu zemaljsku budućnost, pušta „sigurna vrapca“ iz ruke za nekakva „nesigurna goluba“ u kraljevstvu nebeskom! I tako zamijeni vječnu nebesku baštinu za zemaljski vremeniti vrtić. Odbi Isusov poziv, otkloni Spasiteljev pogled, pogazi Kristovu ljubav. Kakva je to umišljena glava! Umišljenost u takva mladića, učenika, vjeroučitelja, novaka, bogoslova… Bog još izdaleka poznaje, ali ga prati u njegovoj slobodi, ne apsolutnoj, nego ograničenoj, uvjetovanoj, odgovornoj, pogotovo što se mladić ponizno zanima da „baštini život vječni“, i zna čak svih Deset Božjih zapovijedi napamet! Taj se mladić više nikada ne javi Isusu, niti mu postavi ikakvo pitanje, niti ču njegov veličanstveni Govor na Gori i veličanstvene riječi na gori Kalvariji. Kako će, kada se pred njim otvori „prostran“ put, trajan hod, putovanje nezasitnih strasti i neuništivih požuda, kako je on mislio.

Kako se bogataš pretvara u poniznika. I ovaj je izišao Isusu na put, carinik. Oni su smatrani domaćim izdajnicima, koji su se svojevoljno stavili u službu poganskoga cara da ubiru carinu od svoga židovskoga naroda. Ovaj Jerihonac nije bio običan carinik, nego nadcarinik, napredovao u karijeri kolaboracionizma. Nešto se uželio „vidjeti tko je to Isus“ (Lk 19,3). Ne može ga vidjeti od mnoštva, a on „niska stasa“. I popne se na divlju smokvu da ga vidi, makar mu se svi smijali da tako zdepast nadcarinik trči i pentra se po smokvi. Kao da ga prije nikada nije vidio, a toliko čuo o njemu, i to čuo Isusovih riječi o carinicima, koje on, začudo, ne osuđuje nego ih čak u dobru tonu prikazuje. Kada se Isus približi, pogleda gore i reče mu: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući“ (19,5). Dok žurno silazi, razne mu misli padaju na pamet: Da me nije zamijenio s nekim? Pozvan brzo silazi, radostan ga prima u kuću na ručak. Diže se i drži govor: daje polovicu, a tko mu dokaže da ga je opljačkao, daje mu četverostruko. Danas je došlo spasenje kući ovoj.

Kako ovo ovako? Da od onoga plemenita mladića koji traži kraljevstvo nebesko nastaje neka vrsta nakaze, a ovomu nadcariniku dolazi spasenje u kuću?!

Pouka. Možda ćeš reći kako to da se za Boga kaže: Uzvišeni, a za biskupa: preuzvišeni? Pitanje je na mjestu. Ali ako se pogleda na latinski tekst psalma, kako ga je preveo sv. Jeronim u Vulgati (izdanje Neovulgate iz 1979.), onda je latinski izraz za Uzvišeni – Excelsus, prošli particip glagola excello – nadvisujem (iako u klasičnom nema toga participa), a za preuzvišenoga pojam je excellentissimus, koji dolazi od excellens – tj. koji se ističe, visok, osobit, odličan – particip prezenta istoga glagola, samo je stavljen u superlativ. Nema dakle superlativa od Excelsus, nego samo od excellens. Vjerojatno je bilo nekada u povijesti excellentissimusa kojima je i taj superlativ bio prenizak. A razlika može biti i u tome što bi se moglo reći da Excelsus ponekada, ponegdje, ponekoga  excellentissumusa „izdaleka poznaje“.

Privući će Božji pogled na sebe svaki onaj čovjek, vjernik, ako je ponizan, neznatan, poslušan, uslužan… A ako je ohol, bahat, umišljen, intelektualno uobražen, moralno sebičan, Bog ga izdaleka poznaje, prepoznaje, ali ga ne privlači k sebi.

*Uzvišeni, Višnji i Svevišnji Bože, koji ponizna gledaš i s ljubavlju pratiš, a ohola samo izdaleka poznaješ i daleko ga držiš od sebe, pomozi nam da budemo neznatni, poslušni tvojoj svetoj volji. Našu oholost pretvori u skromnost; poniženje u poniznost i naših glava i naših srdaca da ti u svemu omilimo!