Valja se čuvati prevelike povjerljivosti
Razmišljanje uz ulomak iz knjige
Nasljeduj Krista Tome Kempenca
Knjiga prva, glava 8
Valja se čuvati prevelike povjerljivosti
1. Ne otkrivaj svakome čovjeku svoga srca (Sir 8, 22) nego s mudrim i bogobojaznim čovjekom pretresaj svoju stvar. Budi rijetko u saobraćaju s mladim ljudima i strancima. Nemoj se ulagivati bogatašima i ne pojavIjuj se rado pred velikašima. Druži se s poniznima i priprostima, s pobožnima i čestitima, i bavi se onim što služi za popravljanje. Ne budi posebno povjerljiv ni s jednom ženom, nego općenito sve dobre žene preporuči Bogu. Samo Bogu i anđelima žudi biti prijatelj, a kloni se poznanstva ljudi.
2. Ljubiti moramo sve ljude, ali prevelika prisnost nije od koristi. Katkada se događa da nam nepoznata osoba svijetli radi dobrog glasa koji se čuje o njoj, a ipak njezina prisutnost neugodna je onima koji je gledaju izbliza. Mislimo katkada da se radi našeg drugovanja sviđamo drugima, a počinjemo im bivati mrski radi loših običaja koje u nama opažaju.
Ima ljudi, a takvi se ne čine odveć mudrima, koji se rado i često povjeravaju gotovo pa svakomu. Svoj jad, stvarni ili umišljeni, takvi istresaju i pred onim tko će ih možda strpljivo saslušati i nastojati dati kakav savjet, ali i pred onim tko ih ili ne sluša pozorno, ili ih sluša s određenom podozrivošću, pa čak i osjećajem manjeg ili većeg gnušanja. Kao da je u naravi čovjeka da se takve, koji ne paze komu što govore, ne doživljava sa svom ozbiljnošću, nego ih se na određeni način prezire. Zato je savjet Tome Kempenca o važnosti povjerenja samo onomu tko je bogobojazan i mudar više nego zlata vrijedan, jer se tek od takvih može očekivati pravo razumijevanje i utjeha srca.
Mudri i bogobojazni ljudi blagoslov su svakom čovjeku, a posebno onom koji iskreno traži kakav savjet, jer takvi svojom produhovljenošću i milošću Božjom koja počiva na njima, doista postaju siguran oslonac svakomu koji se u svojoj stvari dvoumi i koleba, tražeći ispravan put. To se odnosi na svakodnevnu komunikaciju i priziva nam u pamet koliko je važno ni u čemu se ne prepustiti pukoj brbljivosti i uzaludnom prosipanju riječi, ali se još više odnosi na traženje i primanje savjeta od takvih ljudi u sakramentu ispovijedi. Mudar i bogobojazan ispovjednik u tom je svjetlu pravi svjetionik koji jasno upućuje na ono što je bitno i što duhovno osnažuje čovjekovu dušu, a jednako tako svojim savjetom pomaže da se iz života odstrani sve ono nebitno.
Zato Kempenac i kaže da je dobro u povjerljivosti kloniti se mladih i stranaca, jer ili nemaju dovoljnoga životnoga iskustva ili nemaju dovoljnoga znanja da bi razumjeli tuđu bol i muku i znali dati savjet koji liječi dušu. S pravom se kaže da mudrost dolazi s godinama, a na ovom je polju to više nego očito. Jednako tako, svojoj subraći redovnicima Kempenac daje savjet da ne budu previše povjerljivi ni prema jednoj ženi, odnosno svima nama skreće pozornost da u tom smislu pazimo na moguću neurednost misli koja može proizići kao rezultat pretjerane povjerljivosti prema onima koji su drugoga spola. Mnogi su na tom polju, umišljajući si kako im je savjest čista i kako su duhovno snažni za takav vid povjerljivosti, pali vrlo nisko, a time osjetili svu istinitost navedenoga savjeta. Umjesto, dakle, takve nepotrebne i opasne povjerljivosti, a i to je velika mudrost kojom nas uči taj samozatajni redovnik, sve njih i njihovu dobrotu valja preporučivati Bogu s iskrenom zahvalnošću i duhovnom ljubavlju.
Ne može se očekivati, kaže nadalje Kempenac, pravo razumijevanje ni od bogataša i velikaša, onih koji su zatvoreni u svoj uglavnom materijalni svijet, i zato nije dobro tražiti njihovo društvo, a pogotovo ne činiti to ulagivanjem i izvrgavanjem samoga sebe različitim oblicima poniženja. Naprotiv, dobro nam je tražiti društvo priprostih i poniznih, pobožnih i čestitih, onih s kojima se čovjek nikada ne osjeća nelagodno, nego po promatranju njihovih djela sam teži napredovati u duhovnosti i pobožnosti. To je ona duboka ljepota i zahvalnost Bogu koja se osjeća u susretu s takvim ljudima koji zrače svojom svetošću i koja nas kao takva s jedne strane posramljuje, jer jasno razlučujemo kako sami nismo takvi, ali s druge strane nas uzdiže i potiče da ipak pokušamo ići njihovim stopama, te da se nadamo kako ćemo milošću Božjom to i uspjeti.
Zato je važno ispravno razumjeti zašto Kempenac kaže da se treba kloniti poznanstva ljudi, te samo Bogu i anđelima žuditi biti prijatelj. Taj je savjet, vjerojatno, opet usmjeren na razvijanje redovničke kontemplacije, a unutar koje previše drugovanja s ljudima može uvelike odvraćati od takve blizine s Bogom, no to je savjet koji može itekako poslušati i svatko drugi, bez obzira u kakvom životnom staležu živio. Naime, tko god svom dušom želi prijateljevati s Bogom i dan i noć truditi se zahvaljivati na svim dobročinstvima koja primamo iz njegove ruke, tko uz to osjeća i snagu i zaštitu anđela čuvara, taj zasigurno ne će obezvrjeđivati druge ljude niti ih prezirati, nego će naprotiv u njima tražiti Božje lice, ali će se itekako kloniti onakvog drugovanja i onakvih poznanstava koja bi ga udaljavala od svoga Stvoritelja i Otkupitelja. Lijepo nas o tome uči Sveto Pismo da na prvom mjestu ljubimo Boga, jer po ljubavi njega trudit ćemo se ljubiti i druge ljude, ali nikada na način da oni zauzmu Božje mjesto.
Zato Kempenac i kaže da prevelika prisnost nije od koristi. I nije. Čovjek se daleko više otkriva samome sebi u susretu s Bogom, nego u susretu s čovjekom, odnosno u susretu s Bogom rasprostire cijelu svoju dušu bez ikakve zadrške, dok u susretu s čovjekom nužno osjeća određenu suzdržanost i nedovoljno povjerenje, bojeći se ne će li se iz takve prisnosti izroditi štogod što će mu biti na štetu duši i tijelu.
Ali, naravno, a jasno to ističe Kempenac, dužni smo ljubiti sve ljude. Oni koji žive redovničkim ili celibatarnim životom na jedan način, oni oženjeni i obiteljski ljudi na drugi, samci i udovci na treći itd., ali svi s iskrenim prihvaćanjem Kristove zapovijedi: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! A na tome putu pretjerana i neodgovorna prisnost može biti samo zaprjeka da se ta zapovijed životno živi.
Štoviše, pri tome treba pomno paziti kako ne bismo ni sebe ni neku drugu osobu neopravdano uzdizali u duhovnom smislu, nego nam valja i sebi i svakomu drugomu pristupati trezveno i s doličnom suzdržanošću. Događa se tako češće da nam se netko, koga nedovoljno poznajemo, čini produhovljen i pobožan, kao uzor koji bismo voljeli nasljedovati, a onda kada ga upoznamo zaključimo da ga okružuje lažni dim i dvoličnost, koji nemaju nikakvih poveznica s istinskom duhovnošću i evanđeoskim istinama. Ne odnosi se to samo na one koji nude neku svoju svjetovnu mudrost umjesto Božje, koji nude neke isprazne gnostičke savjete o koječemu, a koji su velika zamka današnjemu čovjeku, nego i na one koji naoko nude Božju riječ, ali sami se nje ne pridržavaju i za nju ne gore. Za takve Kempenac kaže da je njihova prisutnost neugodna onima koji je gledaju izbliza.
No, jednako tako, ne smijemo se zavaravati i umišljati da bismo se i mi ikomu svidjeli samim time što bismo s njima prijateljevali, a ne bismo se pri tome trudili odstranjivati od sebe kao rak-ranu ono sve što je gnjilo u nama. Naprotiv, upravo po takvom drugovanju oni u nama mogu bolje razaznati svaku neurednost koja nas nagrđuje i tako nas doživljavati mrskima i nepoželjnima. Stoga nam ozbiljno valja prihvatiti Kempenčev savjet da se čuvamo prevelike povjerljivosti ljudima, da svoju dušu iznosimo samo onima koji su u tom svjetlu prokušani i odlikuju se mudrošću i bogobojaznošću, a još više da u svemu tome najviše tražimo Božje prijateljstvo i prijateljstvo anđela. Njemu i njima možemo povjeriti baš sve.
