Vazmena srijeda: Nije li trebalo?
Meditacija uz Evanđelje: Lk 24,13-35
Onog uskrsnog jutra dvojica Isusovih učenika bili su pošli u selo koje se zove Emaus, a bilo je blizu Jeruzalema. Na putu im se pridružio Isus, ali tako da ga nisu mogli prepoznati. U razgovoru mu učenici ispripovjede kako je njihov Učitelj osuđen i razapet, a oni su se, eto, bili nadali da će on otkupiti Izraela, to jest ponovno uspostaviti slobodno i jako židovsko kraljevstvo. Pri tome su ti učenici spomenuli kako su neke žene rekle da je Učitelj uskrsnuo. Međutim, za njih su to bile vrlo sumnjive ženske priče.
Nato ih Isus prekori: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ I onda im je, počevši od Mojsija i svih proroka, protumačio što u cijelom Starom zavjetu ima o njemu, odnosno da je pisano da Krist treba trpjeti, da bi ušao u svoju slavu. Učenicima je srce tada gorjelo od njegovih riječi, ali ga još nisu uspijevali prepoznati. Tek kad su bili za večerom, i kad im je on razlomio kruh, prepoznaše ga u hipu.
„O bezumni i srca spora“… Tri su godine bili u Isusovoj školi, slušali njegove riječi, gledali silne znakove i čudesa koja je činio, pa ipak, ono bitno nisu shvatili. Srce im je bilo prizemljeno, mislili su na zemaljsko…
Nismo li i mi toliko puta srca spora da shvatimo i razumijemo Božju volju za nas, za Crkvu, za naš narod, za čitav svijet? Nisu li naše molitve i naša očekivanja u najvećoj mjeri vezana uz ovaj život i uz ovaj svijet, uz izvanjski probitak nas i naše obitelji, naše domovine i Crkve. Pomislimo: Bog je dopustio da Krist u očima ljudi pretrpi sramotnu smrt, ali je upravo po njegovoj podložnosti sve do smrti dao da on, Krist, uskrsne i pokaže nam da Bog ima nama nedokučive naume, ali naume koji su uvijek spasonosni. Zato nam Bog progovara po proroku Izaiji:
„Misli vaše nisu moje misli
i puti moji nisu vaši puti.
Visoko je iznad zemlje nebo,
tako su puti moji iznad vaših putova,
i misli moje iznad vaših misli“ (Iz 55,8-9).
Zato, molimo danas Gospodina da nas uputi svojim stazama. I, konačno, kao što su oni učenici prepoznali Isusa u lomljenju kruha, tako i mi zasigurno upravo u svetoj misi najbolje možemo čuti Božje riječi i Božji glas, te po istoj svetoj misi zadobiti snagu da tim putem vjerno idemo. Bogu hvala za taj dar.
Hodajući, poskakujući i hvaleći Boga!
(Dj 3,1-10)
Zamislimo čovjeka koji nikad nije hodao, koji je hrom od rođenja. Danas takve osobe imaju invalidska kolica pri čemu se sve više i više obraća pozornost da se u svim prostorima omogući pristup takvim kolicima. Međutim, u vrijeme apostola uz nedostatak takvih pomagala, bilo je još teže to što takvi bolesnici nisu mogli ništa privrjeđivati, pa su bili upućeni isključivo na milodare dobrih ljudi. I evo, Petar u Isusovo ime čini čudo. Uhvati za ruku hroma čovjeka, pridiže ga i gle – čovjek je namah ozdravio! Mi ne možemo ni zamisliti preneraženost i sreću toga čovjeka. I što on čini? Evo: „On skoči, uspravi se, stane hodati te uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući i hvaleći Boga.“ Hodao je, poskakivao – i na sav glas blagoslivljao Boga.
Tu možemo zastati. Bog nam toliko daje. Budimo iskreni: ni u čemu materijalnom ne oskudijevamo te uza sve nevolje i nesavršenosti imamo obitelj, prijatelje, znance… A tek u duhovnom smislu: Božja smo djeca, Bog nas je stvorio, jer nas je ljubio. Poslao nam je svoga Sina, jer nas je ljubio, baš kako veli apostol Ivan: „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.“ (1 Iv 4,10) Nadalje, Bog nam otvara cijelu vječnost. Isus veli da nam ide pripraviti stanove u kući njegova Oca. Mi uopće ne možemo pojmiti koliko smo Bogu važni, koliko nas ljubi i koliko smo u njemu i po njemu blagoslovljeni i sada i za cijelu vječnost. I što činimo? Sve to nekako uzimamo zdravo za gotovo. Ne, trebali bismo Bogu za sve to svednevice zahvaljivati. Štoviše, svaka bi naša molitva prvenstveno trebala biti molitva hvale. Što više uviđamo koliko nam Bog daje, što mu više zahvaljujemo, to više u nama raste radost i mir, onaj mir koji je samo u Bogu i koji samo on može dati. Evo danas se i mi u duhu možemo vraćati svojoj kući hodajući, poskakujući i hvaleći Boga. Bogu hvala da to znamo i možemo.
